Poslovni broj: Gž-1360/2022-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, te Andree Boras- Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z. (OIB ...) Z., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice J. V. (OIB ...) iz Z., zastupane po punomoćnici J. T., odvjetnici iz Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. travnja 2022. poslovni broj 9 Ps-36/2021-29, u sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja A. K. , odvjetnika iz Z. te tužene osobno,

 

p r e s u d i o j e

 

Prihvaća se žalba tužene i preinačava pobijana presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 29. travnja 2022. posl. br. 9 Ps-36/2021-29 i sudi:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I/ Nalaže se tuženici iseliti iz stana u Z., na adresi ..., označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade ... 12 - 24, Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O., te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju i to u roku od 15 dana.

 

II/ Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 29. travnja 2022. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.„

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od iznos od 3.250,00 kuna/431,34 eura sa zateznom kamatom počevši od 29. travnja 2022. pa do isplate po stopi po stopi koja se do 31.12.2022.g. obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici iseliti iz stana u Z., na adresi ... 12, označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2 , koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade ... 12-24, Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O., te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju i to u roku od 15 dana ( točka I. izreke).

 

2. U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 21. prosinca 2020. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

3. Ujedno je u odluci pod točkom III. izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženice za naknadom troška parničnog postupka.

 

4. Protiv navedene presude, pravovremenom žalbom žali se tužena pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/20 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

5. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5.1. Žalba je osnovana.

 

6. Neosnovano žaliteljica u žalbenim navodima ukazuje kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude pa se stoga presuda može ispitati, čime ovaj žalbeni razlog bitne povrede postupka nije ostvaren.

 

7. Predmet ovog spora predstavlja stvarnopravni zahtjev tužitelja za iseljenjem te predajom slobodnog od osoba i stvari stana u Zagrebu, na adresi ... 12, označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade ... 12-24, Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O., kojeg tuženica koristi bez valjane prave osnove.

 

8. Zahtjevu tužitelja tužena suprotstavlja tvrdnje postojanja valjanog osnova za korištenje spornog stana tijekom dugogodišnjeg neometanog posjeda, pozivajući se na stečeni status stanarskog prava temeljem rješenja ranijeg poslodavca o dodjeli predmetnog stana na korištenje.

 

9. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je polazeći od neprijeporne činjenice da se tužena nalazi u posjedu predmetne nekretnine u cijelosti u bitnom utvrdio slijedeće:

 

- kako je prema izvatku iz zemljišnih knjiga predmetni stan kao suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade .. 12-24, Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O., u listu B upisan kao vlasništvo Grad Z.;

- kako je rješenjem poslodavca Instituta za suvremenu povijest o dodjeli predmetnog stana na korištenje broj 04-244 od 14 travnja 1992., tuženoj kao radnici ovog Instituta sporni stan dodijeljen na korištenje zajedno sa maloljetnom djecom kćerkom D. i sinom D., a nakon što je ostao upražnjen smrću ranijih znanstvenih djelatnika Instituta dr I. J. i dr F. J. B.;

- kako je predmetni stan temeljem rješenja Skupštine grada Z. od 5. studenog 1965. dodijeljen na korištenja F. B., kao zaposlenici Instituta za historiju radničkog pokreta, što je razvidno iz dostavljenog rješenja broj:01/3-29047/1-1965.

- kako je Instituta za suvremenu povijest 16. lipnja 1994. (list 7 spisa) uputio molbu tužitelju za dodjelu predmetnog stana na jednokratnu raspodjelu .

 

10. Temeljem naprijed iznesenih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženoj da iseli iz stana u Z., na adresi ... 12, te istog slobodnog od osoba i stvari preda tužitelju jer je smatrao utvrđenim da tuženica predmetni stan koristi bez valjane pravne osnove, a tužitelj je kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik, ovlašten tražiti iseljenje tuženice i predaju stana u posjed, pozivajući se na primjenu odredbe članka odredbe članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZVDSP).

 

11. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prema ocjeni prvostupanjskog suda tužena nema pravo u smislu članka čl. 163. st. 1. ZVDSP-a, odbiti predati predmetni stan tužitelju jer nema pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje tog stana - pravo na posjed obzirom da okolnost što je ranija ovlaštena korisnica F. B., a danas pokojna, bila zaposlenica kod istog poslodavca, ne znači da je samo zbog toga tuženica ovlaštena koristiti predmetni stan i da je taj poslodavac (Institut za suvremenu povijest) imao bilo kakvu ovlast za davanje stana na korištenje tuženici.

 

12. S druge strane sud prvog stupnja drži utvrđenim kako tuženica sukladno odredbi članka 219. ZPP-a nije dokazala da joj je predmetni stan jedini dom, pa da bi sud zaključio kako bi joj iseljenjem bilo povrijeđeno pravo na dom odnosno da bi sud uopće provodio test razmjernosti glede tog prigovora. Pri tome okolnost što tuženica uopće nije dokazivala niti tvrdila da joj je predmetni stan jedini dom po ocjeni prvostupanjskog suda upravo i jest posljedica toga što ona takav prigovor nije niti isticala, pa je slijedom svega navedenog zaključak suda da tuženici nije povrijeđeno pravo na dom prihvaćanjem ovog tužbenog zahtjeva

 

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

 

14. U ovoj pravnoj stvari radi se o reivindikacijskom zahtjevu tužitelja obzirom na zemljišnoknjižno stanje u odnosu na predmetnu nekretninu, koju podiže tužitelj kao vlasnik (čl. 162. ZVDSP), radi povrata u posjed stvari. Stoga je u parnici povodom reinvidikacijske tužbe tužitelj dužan dokazati vlasništvo stvari, a potom da se stvar nalazi u posjedu tuženika i identitet stvari, koje činjenice u postupku između stranaka nisu bile sporne.

 

15. Međutim, kako je već ranije ukazano u ukidnom rješenju ovoga suda po žalbi tuženice od 21. listopada 2021. pod poslovnim brojem Gž-364/2021 ovaj sud ne prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda da okolnost što prednik tužitelja nije odgovorio na molbu tadašnjeg poslodavca tužene od 16. lipnja 1994. (list 7 spisa) Instituta za povijest, za dodjelu predmetnog stana ili prava na jednokratnu raspodjelu u cilju rješavanja stambenog pitanja njihove zaposlenice, otklanja pravo tužene na odbijanje vlasnikova prava na iseljenje i predaju.

 

16. Naime, tužena činjeničnim navodima upućuje između ostalog i na pravo na dom koje proizlazi iz nesporne činjenice neometanog korištenja spornog stana u razdoblju od preko 25 godina na temelju rješenja tadašnjeg poslodavca o dodjeli predmetnog stana na korištenje.

 

17. Sukladno citiranom rješenju tužena je uselila u predmetni stana za koji tijekom navedenog razdoblja korištenja tijelima, kako prednika tako i tužitelja, očito uredno podmirivala sve troškove vezane za korištenje istog, što bi proizlazilo iz dostavljene Potvrde G. S. K. G. d.o.o., Z. od 7. travnja 2017. vezano za postavljeni zahtjev tužene radi rješenja statusa odnosno otkupa predmetnog stana.

 

18. U konkretnom slučaju tužena, naime, iznosi argumente vezane uz razumnost njenog useljenja, poput činjenice da joj je predmetni stan od strane poslodavca dodijeljen rješenjem broj 04-244 od 14 travnja 1992. i u kojem je živjela u obiteljskoj zajednici sa svojom djecom nesmetano sve ove godine. Pritom je za istaknuti da bi se u konkretnom slučaju radilo upravo stanu koji je istoj dodijeljen u cilju rješavanja njenog stambenog pitanja, ali i tome da predmetna nekretnina u to vrijeme bila u režimu društvenog vlasništva.

 

19. Suprotno pravnom stavu suda prvog stupnja, tužena je već u odgovoru na tužbu te tijekom postupka isticala tvrdnje o stečenom statusu nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, osnovom odluke poslodavca koja nije bila predmetom pobijana od strane vlasnika ni nakon obavijesti poslodavca tužene, odnosno molbi upućenoj nadležnim službama tužitelja od 16. lipnja 1994. (list 7 spisa) o dodjeli istog na korištenje tuženoj.

 

19.1. U prilog tomu govori činjenica koja proizlazi iz stanja spisa, a prema kojoj je tužitelj prvi put sa zahtjevom za predaju predmetnog stana prema tuženoj ustao neposredno prije podnošenja tužbe dopisom punomoćniku tužene 23. studenog 2015., iako je imao spoznaje o korištenju predmetnog stana od strane tužene prema dostavljenoj molbi poslodavca tužene Instituta za suvremenu povijest o trajnoj dodjeli spornog stana, zaprimljenoj u Gradskom poglavarstvu grada Z. prema prijemnom pečatu s nadnevkom 16. lipnja 1994.

 

19.2. Naime, iz sadržaja predmetnog dopisa proizlazi obavijest poslodavca tužene Instituta za suvremenu povijest Grada Z. o utvrđenom propustu o zahtjevu za trajnom dodjelom predmetnog stana nakon smrti dotadašnje nositeljice stanarskog prava i djelatnice Instituta za suvremenu povijest dr. F. J.-B. i dodjele istog tuženoj, kao zaposlenici i samohranoj majci s dvoje maloljetne djece i podstanaru s niskim osobnim primanjima i socijalnom slučaju.

 

20. S druge strane tužitelj u tom pravcu nije ni osporavao činjenice koje proizlaze iz dostavljene dokumentacije pa utoliko ovaj sud ne prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženica uopće nije dostavila dokaze da predmetni stan predstavlja njen dom, pa da bi sud zaključio da bi joj iseljenjem bilo povrijeđeno pravo na dom odnosno da bi sud uopće provodio test razmjernosti glede tog prigovora.

 

21. Naime, prigovor prava na dom, odnosi se i na slučaj kada to proizlazi iz sadržaja navoda odgovora korisnika na zahtjev vlasnika upravljen na iseljenje i predaju, pa je po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju trebalo odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja.

 

22. Stoga, okolnost što je tužena tijekom postupka dostavila dokumentaciju vezanu za otkup predmetnog stana (list spisa broj 39-56) sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/1991, 54/1991, 6/1992, 8/1992, 8/1992, 33/1992, 46/1992, 49/1992, 69/1992, 87/1992, 25/1993, 26/1993, 48/1993, 2/1994, 29/1994, 44/1994, 47/1994, 58/1995, 103/1995, 11/1996, 76/1996, 111/1996, 11/1997, 103/1997, 68/1998, 163/1998, 22/1999, 96/1999, 120/2000, 94/2001, 78/2002, 113/2002) prema kojoj se tužena, kao i njeni članovi obitelji ne vodi kao vlasnici nekretnina na području Grada Z., ukazuje na tvrdnje tužene da predmetni stan predstavlja njen jedini dom, koji uživa pravo na zaštitu u smislu odredbe članka 8. Europska Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("MU" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija).

 

23. Naime, dom u smislu članka 8. Konvencije predstavlja prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (presuda Europskog suda za ljudska prava Bjedov protiv Hrvatske) pri čemu je dom činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu pa stoga ni ograničen na prostorije koje se u smislu zakona mogu smatrati stanom (presuda Europskog suda za ljudska prava Paulić protiv Hrvatske).

 

24. U navedenom sud nije bio ovlašten odbiti dokazne prijedloge tuženice za saslušanjem iste kao i saslušanjem njenog sina i kćeri koji su između ostalog predloženi na ove okolnosti da tužena nije imala riješeno stambeno pitanje ( list spisa broj 105).

 

24.1. No, u smislu članka 366. a ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je vezan zabranom ponovnog ukidanja prvostupanjske presude uz vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Stoga je na temelju ovlaštenja ovoga suda u primjeni odredbe članka odredbi 373.b. stavka 3. i 6. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 377. stavka 2. ZPP-a, predmetni spis dostavljen sudu prvog stupnja radi izvođenja predloženog dokaza saslušanjem tužene kao parnične stranke te njezine djece u svojstvu svjedoka na ove okolnost, koji samo potvrđuju kako je upravo predmetni stan jedini dom tužene, čime je otklonjena počinjenu bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju opisno ukazuje žaliteljica žalbenim navodima.

 

24.2. Naime, u procesnopravnoj situaciji kad sudovi nisu izveli dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, a koje je stranka predložila, odredba čl. 221.a/ ZPP-a, koja ovlašćuje parnični sud zaključiti o postojanju neke činjenice koja se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja, nije se mogla primijeniti. (vidi ukidna rješenja Vrhovnog suda u predmetima broj: Rev 204/07, Rev-x 1128/15, Rev 950/21, i dr.).

 

25. U konkretnoj pravnoj stvari prvostupanjski sud se isključivo ograničio na utvrđenje da tužena živi u predmetnom stanu bez pravne osnove od strane tužitelja kao vlasnika, i bez daljnje analize glede razmjernosti mjere koju treba primijeniti. Naime, za ukazati je na odredbu čl. 8. Konvencija, a koja štiti pravo pojedinaca na dom, prema kojoj svakoj osobi izloženoj opasnosti od miješanja, pa čak i ako je ono bilo propisano zakonom, odnosno ukoliko ima legitimni cilj zaštite prava vlasnika, a što je uređeno odredbom čl. 161. ZVDSP-a, načelno treba omogućiti da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere miješanja u svijetlu mjerodavnih načela sadržanih u čl. 8. Konvencije. Ovo neovisno o tome ima li ta osoba ili nema pravo na posjed predmetne nekretnine temeljem domaćeg prava (presuda Europskog suda za ljudska prava od 10. srpnja 2014. godine u predmetu Lemo i dr. protiv Hrvatske).

 

26. Naime, gubitak doma predstavlja najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštivanje doma, pa svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svijetlu mjerodavnih načela iz čl. 8. Konvencije (presuda Europskog suda za ljudska prava od 15. siječnja 2009. godine u predmetu Ćosić protiv Hrvatske zahtjev br. 28261/06).

 

27. Odredba članka 161. stavak 1. ZVDSP-a propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Nasuprot tome, odredba članka 8. Konvencije propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

28. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

29. Europski sud za ljudska prava istaknuo je u svojim presudama, primjerice Paulić protiv Hrvatske (zahtjev br. 3572/06, presuda od 22.10.2009.), Orlić protiv Hrvatske (zahtjev broj 48833/07, presuda od 21.6.2011), da u slučaju ako se podnositelj želi braniti pozivom na članak 8. Konvencije kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a sud tada treba njegov zahtjev ili prihvatiti ili odbiti.

U predmetima koji su o zaštiti prava na dom vođeni protiv Hrvatske vidljivo je ekstenzivno tumačenje prigovora prava na dom, te iz takve prakse proizlazi da je dovoljno da se tuženik u postupku pozove na bilo kakvu okolnost posredno poveznu s pravom na dom da bi zadovoljio formalni kriterij zaštite.

 

30. Iznimke od zabrane miješanja propisane su u članku 8. stavak 2. Konvencije, a može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Sud mora ispitati je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu.

 

31. U ocijeni poštenja prava na miješanje tužitelja kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, valjalo je stoga u žalbenom stadiju postupka ocijeniti opravdanost miješanja u pravo tužene na dom pri čemu je valjalo utvrditi je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je li nužno u demokratskom društvu pri čemu negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja dovoljno govori da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije.

 

32. Dakle, kad je istaknut prigovor prava na dom sud bi u svakom pojedinom slučaju trebao odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja. Taj postupak zove se test razmjernosti i provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja. Negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano.

 

33. Test razmjernosti u biti se sastoji od utvrđenja mogu li se sporne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom. Ovisno o tom utvrđenju, ocjenjuje se je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jest, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu.

 

34. Neprovođenje testa razmjernosti u sudskom postupku razlog je zbog kojeg je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je Hrvatska povrijedila članak 8. Konvencije u pojedinim predmetnima vođenima protiv nje. Naime, Europski sud za ljudska prava u pojedinim predmetima je zaključio da su hrvatski sudovi primjenjujući prisilne propise samo utvrdili nepostojanje pravne osnove posjeda i naložili iseljenje, ograničavajući se na to pitanje i zanemarujući pri tome razmjernost i razumnost mjere.

 

35. Dakle, s jedne strane postoji legitimno pravo tužitelja da traži iseljenje tuženice za koju bi bilo utvrđeno da se u predmetnom prostoru nalazi bez pravnog osnova, a tužiteljevo pravo je utemeljeno na zakonu.

 

36. S druge strane konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti stanara, posjednika "doma" od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela. U tom smislu, građanskopravna osnova korištenja stana ili kuće nije od značenja. Na javnopravnu zaštitu prema tome ima i svaki posjednik stana i prostora izjednačenog sa stanom, neovisno o tome ima li ili nema građanskopravnu osnovu za njegovo korištenje.

 

37. Analizom navedene sudske prakse dolazimo do zaključka da je pojam doma u konvencijskom smislu širi od pojma nekretnine koji ona ima u našem pravu. Sljedeća značajna razlika između hrvatskog i konvencijskog uređenja je u tome da konvencijska praksa pruža zaštitu i domu bez pravne osnove.

 

38. Ipak, zaštita prava na poštivanje doma nije apsolutna pa postoje okolnosti kada država može ograničiti to pravo. Da bi takvo ograničenje bilo zakonito i u skladu s Konvencijom, ono mora zadovoljiti točno određene kriterije koje je razvio Europski sud za ljudska prava svojom praksom.

 

39. Tako je u konkretnom slučaju ovaj sud provodeći ispitivanje razmjernosti i nužnosti naložene mjere iseljenja postupio umjesto suda prvog stupnja sukladno pravnom stavu izraženom u presudi ESLJP-a Bjedov protiv Hrvatske prema kojem je nadležnost za provedbu testa razmjernosti leži na sudu koji provodi redoviti građanski postupak.

 

40. Kako je u konkretnom slučaju predmet zahtjeva vlasnika Grada Z. za iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana vlasniku taj nalog predstavlja mjeru miješanja ( zadiranja) u pravo tužene za poštovanja njenog doma pri čemu je ovo pravo vlasnika regulirano odredbom članka 161. stavak 1. ZVDSP-a pa se radi o zahtjevu utemeljenom na zakonu koje ima legitimni cilj-zaštitu prava vlasništva Grada Z.

 

41. No, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju ne postoje suprotstavljeni interesi dvaju privatnih pravnih osoba ili dviju skupina privatnih osoba, pa je za tužitelja kao tijela javne vlasti ( jedinica lokalne samouprave), u čijem je djelokrugu obavljanje poslova kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana ( osobito onih kojih se odnose na stanovanje), opravdano za zaključiti da u okviru postojanja pozitivnih obveze prema svojim stanovnicima osigura i brigu o stambenom zbrinjavanju osoba kojima bi to bilo potrebno.

 

42. S druge strane, ukazati je na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-207372010 od 4. ožujka 2014. prema kojoj se niti jedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je svoja utvrđenja u osnovi temeljio na zaključku da tužena nema valjanu pravnu osnovu, bez da je izvršio daljnju analizu u pogledu razmjernosti mjere iseljenja, a koja se procjenjuje prema „ nužnosti u demokratskom društvu“ u smislu članka 8 stavka 2. Konvencije.

 

43. Imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja ovaj sud drži da u opisanim okolnostima kada tužitelj ne poduzima nikakve radnje u odnosu na predmetni stan u vlasništvu tužitelja kao tijela javne vlasti, unatoč spoznaji da tužena ne raspolaže valjanim pravnim osnovom za njegovim korištenje još od 1994. kada ga je o tomu izvijestio poslodavac tužene nakon naknadne provjere, iseljenje tužene nije razmjerno legitimnom cilju koji se nastoji postići. Ovo osobito u kontekstu legitimnog očekivanja tužene obzirom na činjenicu neometanog dugogodišnje korištenja predmetnog stana za koji je do obavijesti tužitelja o predaji uredno podmirivala troškove stanovanja. Pri tome se pozivi tužitelja na predaju u posjed predmetnog stana tužitelju ne mogu smatrati kao namjera rješavanja statusa tužene pa ni kroz eventualnu kasniju dodjelu istog u najam gradskih stanova. Osim toga kada javna vlast ne dokaže da je iseljenje stanara bilo nužno ( da je postojala prijeka društvena potreba za spornim stanom) radi zaštite vlasničkih prava same te vlasti , presudna je činjenica za ocjenu nužnosti mjere iseljenja u demokratskom društvu to što ne postoje nikakvi interesi drugih privatnih stranaka na spornom stanu ( stajalište iskazano u presudama ESLJP Škrtić protiv Hrvatske, Bjedov protiv Hrvatske).

 

44. Slijedom naprijed izloženog, prihvaćanjem žalbe tužene pobijanu presudu je valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

 

45. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari to je sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Budući da je tužena u cijelosti uspjela u postupku, to je istoj valjalo priznati trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tako je primjenom Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12 i 37/22; dalje Tarife) tuženoj dosuđen iznos 2.000,00 kn na ime jednokratne nagrade, što s pripadajućim PDV-om iznosi 2.500,00 kn, na što je valjalo pridodati zatraženi trošak za sastav žalbe prema podnesku od 16. ožujka 2022. temeljem Tbr. 10. točka 2. od 60 bodova, odnosno pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za trošak PDV-a iznos od 750,00 kuna daje ukupni iznos od 3.250,00 kuna/431,34 eura, radi čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

U Splitu, 24. travnja 2023.