1

                            Poslovni broj REF. 20: P-498/2019-35

 

 

 

 

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

  Daruvar, S. Radića 27                                                                                                           

                            Poslovni broj REF. 20: P-498/2019-35

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru  po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu  pojedincu u parničnom predmetu tužitelja Lj. R., J. K. 7, B., OIB: … zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog  ureda K. M. i M. P. iz B., protiv tuženika E. b. d.d., J. trg 3/a, R., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o., Z.,   radi  isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 15. ožujka 2023. godine, na ročištu za objavu presude 27. travnja 2023.,

 

      p r e s u d i o   j e

 

 

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi: 

 

"Nalaže se tuženiku E. B. d.d. (OIB …), J. trg 3/a, R. da tužitelju Lj. R. (OIB: …), J. K. 7, B., plati ukupan novčani iznos od 17.596,98 EUR / 132.584,45 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od:

 

- 11,32 EUR-a teče od 30. siječnja 2008. godine do isplate,

- 27,82 EUR-a teče od 19. ožujka 2008. godine do isplate,

- 34,26 EUR-a teče od 29. ožujka 2008. godine do isplate,

- 18,83 EUR-a teče od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- 15,50 EUR-a teče od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- 18,78 EUR-a teče od 28. lipnja 2008. godine do isplate,

- 11,76 EUR-a teče od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- 11,64 EUR-a teče od 30. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 18,46 EUR-a teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,

- 70,16 EUR-a teče od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- 35,46 EUR-a teče od 28. studenoga 2008. godine do isplate,

- 75,96 EUR-a teče od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

- 77,84 EUR-a teče od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

 

 

 

- 75,85 EUR-a teče od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- 75,86 EUR-a teče od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- 101,08 EUR-a teče od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

- 91,68 EUR-a teče od 30. svibnja 2009. godine do isplate,

- 89,01 EUR-a teče od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 89,92 EUR-a teče od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- 83,59 EUR-a teče od 29. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 78,85 EUR-a teče od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- 81,18 EUR-a teče od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- 100,64 EUR-a teče od 28. prosinca 2009. godine do isplate,

- 99,85 EUR-a teče od 29. prosinca 2009. godine do isplate,

- 107,23 EUR-a teče od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- 114,17 EUR-a teče od 27. veljače 2010. godine do isplate,

- 141,98 EUR-a teče od 30. ožujka 2010. godine do isplate,

- 123,45 EUR-a teče od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- 131,34 EUR-a teče od 29. svibnja 2010. godine do isplate,

- 163,99 EUR-a teče od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- 160,19 EUR-a teče od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- 191,15 EUR-a teče od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 183,81 EUR-a teče od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 150,00 EUR-a teče od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- 177,45 EUR-a teče od 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- 218,17 EUR-a teče od 30. prosinca 2010. godine do isplate,

- 198,29 EUR-a teče od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- 206,73 EUR-a teče od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 199,85 EUR-a teče od 30. ožujka 2011. godine do isplate,

- 194,87 EUR-a teče od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- 216,04 EUR-a teče od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- 225,67 EUR-a teče od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- 254,06 EUR-a teče od 30. srpnja 2011. godine do isplate,

- 255,48 EUR-a teče od 30. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 232,85 EUR-a teče od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- 203,35 EUR-a teče od 29. listopada 2011. godine do isplate,

- 203,79 EUR-a teče od 29. studenoga 2011. godine do isplate,

- 200,54 EUR-a teče od 29. prosinca 2011. godine do isplate,

- 211,75 EUR-a teče od 28. siječnja 2012. godine do isplate,

- 213,70 EUR-a teče od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- 223,50 EUR-a teče od 30. ožujka 2012. godine do isplate,

- 211,98 EUR-a teče od 28. travnja 2012. godine do isplate,

- 214,21 EUR-a teče od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- 229,89 EUR-a teče od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- 210,95 EUR-a teče od 28. srpnja 2012. godine do isplate,

- 207,51 EUR-a teče od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 202,74 EUR-a teče od 29. rujna 2012. godine do isplate,

- 210,57 EUR-a teče od 30. listopada 2012. godine do isplate,

- 227,62 EUR-a teče od 29. studenoga 2012. godine do isplate,

- 209,51 EUR-a teče od 28. prosinca 2012. godine do isplate,

- 195,66 EUR-a teče od 29. siječnja 2013. godine do isplate,

- 209,01 EUR-a teče od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- 218,12 EUR-a teče od 29. ožujka 2013. godine do isplate,

- 205,26 EUR-a teče od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- 189,87 EUR-a teče od 30. svibnja 2013. godine do isplate,

- 191,26 EUR-a teče od 29. lipnja 2013. godine do isplate,

- 195,37 EUR-a teče od 30. srpnja 2013. godine do isplate,

- 200,03 EUR-a teče od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 205,43 EUR-a teče od 28. rujna 2013. godine do isplate,

- 204,03 EUR-a teče od 30. listopada 2013. godine do isplate,

- 207,20 EUR-a teče od 29. studenoga 2013. godine do isplate,

- 208,89 EUR-a teče od 25. prosinca 2013. godine do isplate,

- 92,48 EUR-a teče od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

- 95,28 EUR-a teče od 28. veljače 2014. godine do isplate,

- 95,63 EUR-a teče od 29. ožujka 2014. godine do isplate,

- 94,45 EUR-a teče od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- 91,41 EUR-a teče od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- 92,00 EUR-a teče od 28. lipnja 2014. godine do isplate,

- 96,47 EUR-a teče od 30. srpnja 2014. godine do isplate,

- 100,41 EUR-a teče od 29. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 100,40 EUR-a teče od 27. rujna 2014. godine do isplate,

- 102,55 EUR-a teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- 113,32 EUR-a teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- 112,11 EUR-a teče od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- 118,90 EUR-a teče od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- 110,81 EUR-a teče od 17. ožujka 2015. godine do isplate,

- 114,10 EUR-a teče od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- 116,83 EUR-a teče od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- 114,15 EUR-a teče od 13. lipnja 2015. godine do isplate,

- 115,76 EUR-a teče od 14. srpnja 2015. godine do isplate,

- 115,03 EUR-a teče od 14. kolovoza 2015. godine do isplate,

- 121,13 EUR-a teče od 15. rujna 2015. godine do isplate,

- 4.629,95 EUR-a teče od 1. rujna 2015. godine do isplate, a na ime razlike glavnica

 

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana."

 

II. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od ukupno  2.040,75 EUR/15.375,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

 

III. a) Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak, parničnog postupka u iznosu od  6.492,48 €/ 48.917,59 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena  tekućom od dana donošenja presude tj. dana 27.4.2023. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

 

b) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Kod ovog suda  tužitelj Lj. R. iz B., zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog  ureda K. M. i M. P. iz B., podnio je dana 27.5.2019. tužbu protiv tuženika E. & S. b. d.d., J. trg 3/a, R., radi isplate.

 

2. U tužbi se navodi, da je tužitelj sa tuženikom dana 17. 5. 2007.  zaključio Ugovor o kreditu broj …, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 147.000,00 CHF. Kredit je bio namjenski stambeni za kupnju nekretnine. Člankom 8. navedenog Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,390 % godišnje,  promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Mjesečni anuiteti dospijevaju svakog prvog dana u mjesecu, a čl. 7 predmetnog ugovora detaljno je reguliran način otplate, sve kako proizlazi iz otplatnog plana koji je priložen uz ugovor. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, tužitelj je uvjeravan kako je kredit u valuti CHF "jeftiniji", a sama valuta CHF i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja. Tužena je u  ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelju nije pojašnjeno na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je promjenjiva i da se mijenja odlukom tuženika. Tužitelj je od tuženika primao samo obavijesti o promjeni kamatne stope iz kojih nije mogao ništa iščitati osim da je stopa izmijenjena. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora tužitelju su mjesečne rate kredita značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF,  a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope, zbog čega je tužitelj, a da bi mogao plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru o kreditu uz podmirenje vlastitih životnih troškova zaključio s tuženikom dana 14.12.2015. Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj ... Unatoč tomu što je kredit konvertiran, tužitelju provedbom konverzije nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatio tuženiku pa smatra da ima pravni interes za podnošenjem predmetne tužbe. Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je  ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Presudom Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je, da je tuženik između ostalih još šest tuženih banaka postupao nepošteno kada je u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezao uz valutu švicarski franak, uslijed čega je takva odredba ništetna. Presudom Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je, da je tuženik između ostalih još šest tuženih banaka postupao nepošteno kada je u ugovore o kreditima u razdoblju od  1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., glavnicu kredita vezao uz valutu švicarski franak, uslijed čega je takva odredba ništetna.  S obzirom da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj podnosi predmetnu tužbu kojom zahtjeva isplatu-vraćanje svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama, kao i razliku glavnice odnosno razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu  u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način pobliže naznačen u izreci toč. I odluke nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja podneskom od  14.03.2023., a isto je dopušteno u smislu čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku.

 

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti o kojemu je pravomoćno odlučeno odlukom Gž-361/2022 od 04.08.2022. Županijskog suda u Bjelovaru kojom je potvrđeno rješenje ovoga suda P-498/2019-10 od 31.01.2022. i kojim je prigovor odbijen kao neosnovan. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i promašen već s osnove što su stranke sklopile Aneks predmetnom Ugovoru o kreditu čime je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju N.N. 102/2015, pri čemu se ističe da je tuženik bio zakonski obvezan ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa,  dok je tužitelj bio taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, te je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. U svezi prigovora zastare tuženik navodi, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku ZOO). Smatra da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim  sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe te sukladno tome smatra da je  cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, dakle protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po kreditnim anuitetima. U pogledu  nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF ističe, da je tuženik postupio u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, da je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita te upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) na njegove kreditne obveze i to: putem reklamnog materijala i oglasa tuženika, sadržajem predmetnog ugovora koji sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA, iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument  je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti E. B. koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke. Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju  (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08). Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati  nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva  u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive). Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje  pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je  već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora  i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,390 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (V. G., Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da  presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev. Tuženik je istakao prigovor radi prijeboja, ukoliko bi sud utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koji je po provedenom financijskom vještačenju postavio u iznosu kako je pobliže naznačeno u toč. II izreke, podneskom od  19.12. 2022.

 

4. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru tuženika radi prijeboja, prvenstveno ističući prigovor zastare potraživanja tuženika uz zastarni rok od 3 godine, a smatrajući da se na tuženika ne može primijeniti preuda i rješenje Vrhovnog suda RH u pogledu zastarnih rokova iz Rev-2245/2017 od 20.03.2018.   Smatra da je tuženik taj koji je za cijelo vrijeme ugovornog odnosa pa i prije u fazi dogovaranja bio nepošten, čime je uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je stoga dužan tužitelju naknaditi sve što je tužitelj platio iznad početno ugovorene kamatne stope, a ne obratno. Ujedno ističe da tužitelj od tuženika nije ništa dobio, odnosno stekao bez osnove ili na bilo koji drugi način, a što bi sada tuženik mogao potraživati od tužitelja.

 

5. Sud je u postupku izvođenja dokaza izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; ugovor o kreditu broj … od 17.5.2007., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj … od 14.12.2015., plan otplate, obavijesti o promjeni kamatne stope, pregled prometa po predmetnom kreditu za razdoblje od 18.5.2007. do 29.9.2015., (list 5-41), uz odgovor na tužbu koju čine; Obavijest o izračunu konverzije, Obrazac za prihvat  konverzije, informacije o  pojmu valutna klauzula i stambenom kreditu, brošure tuženika koje se odnose na stambene kredite, priopćenje za javnost HNB od 21.1.2015., metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite , priopćene za javnost Ministarstva financija od 14.1.2014. (list 61-121). Pročitao iskaz saslušanog tužitelja (list 404) te vještački nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. M. (list 422-431). Sud nije neposredno saslušavao sudskog vještaka, jer punomoćnici stranaka nisu imali posebnih primjedbi na matematički izračun vještaka te su suglasno izjavili da nije potrebno njegovo neposredno saslušanje. Sud nije saslušavao svjedoke predložene po tuženiku, a na okolnosti informiranosti tužitelja o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, obzirom je ocjenjeno da isto nije potrebno, a sve imajući u vidu recentnu sudsku praksu koju čine: odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15), a na koju se pozvao tužitelj u tužbi.

 

6. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;

 

- među strankama nije bilo sporno da su iste zaključile Ugovor o kreditu broj  … od 17.5.2007 (list 5-8), za iznos od 147.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Člankom 8. određeno je, da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i u trenutku ugovaranja iznosi 5,39 %. Člankom 7. navedenog ugovora određeno je da će se  povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (VALUTNA KLAUZULA) na dan odobrenja žiro-računa banke,  te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

- uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga P. - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Z. protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. poslovni broj … od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003.  godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od  7. kolovoza 2007. godine  protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.  Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.

- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge P. - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

 

7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za Ugovor o kreditu broj … od 17.8.2004. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i  valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, a tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"  br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno iskazom tužitelja (list 404) te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit za kupnju nekretnine za stanovanje. Nije utvrđeno da bi kupljena nekretnina služila zanimanju tužitelja (dr. veterinarske medicine), njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP)  i članka 118. Zakona o zaštiti  potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na  ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (5,39%) kroz cijelo vrijeme  otplate kredita po osnovnom ugovoru do 01.01.2014., od kada je u primjeni zakonom određena kamatna stopa od  3,23 %  Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.143/13), te ju je tuženik kao takovu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30.09. 2015. i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora  o kreditu, te je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je  tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i između  rata kredita obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, odnosno iznosi koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) i to sve do izvršene konverzije dana 30.09.2015. Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30.09.2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj … zaključenim 14.12.2015., te je od tada tužitelj vršio otplatu kredita po tom Aneksu. Među strankama nije bilo sporno, da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija navedeni Aneks, pa isti obvezuje stranke i na snazi je od 14.12.2015. Dakle, tužitelju pripada pravo na utvrđenu pretplatu po osnovu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena u sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj do dana provedene konverzije, obzirom iz provedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. M. (list 422-431) proizlazi postojanje preplata koje nisu uzete u obzir prilikom konverzije, niti je tuženik tvrdio da bi utvrđene preplate bile uzete u obzir prilikom konverzije, a sve imajući u vidu da se konverzija koju je bio dužan tuženik ponuditi tužitelju provodila pod uvjetima koji su bili propisani zakonom i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N 102/15- dalje ZIDZOPK). Provedena konverzija nije a priori od utjecaja na predmetni slučaj, u smislu da bi tužitelj samom činjenicom što je potpisao Aneks osnovnom ugovoru i pristao na konverziju, izgubio pravni interes za vođenje ovoga postupka, jer se niti odredbama ZIDZOPK niti potpisanim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, a za koju je ništetnost odgovorna banka-tuženi sukladno utvrđenjima iz recentne sudske prakse na koju se pozvao tužitelj. Uz navedeno  prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka M. M., utvrđeno je postojanje preplata po tužitelju prema tuženiku, a koje nisu tužitelju nadoknađene konverzijom te se ne radi neznatnom iznosu, čime bi se moglo prihvatiti da je provedenom konverzijom tužitelj ostvario pravo na restituciju. Stoga, tužitelj neovisno o tome što je pristao na konverziju predmetnog kredita ima pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa, ali do dana 30.09.2015, s  osnova utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora  o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj. Navedeno pravo ima do 30.09.2015.,  jer je sa stanjem na dan 30.09.2015 provedena konverzija te su stranke uredile svoje pravne odnose nadalje Aneksom 14.12.2015.

 

8. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi do 30.09.2015., kao i razliku glavnice utvrđenu po konverziji i glavnice prema otplatnom planu u CHF, sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku  M. M. iz M. d.o.o., B.

 

9. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 422-431) proizlazi, da je tužitelj kao korisnik predmetnog kredita više platio tuženiku zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF, (list 424,428) te razlike glavnice iznosa glavnice kredita u EUR po konverziji i iznosa glavnice po otplatnom planu u CHF (list 428), sve u razdoblju i iznosima kako je pobliže naznačeno u točci I.  izreke ove odluke.  Prema nalazu i mišljenju vještaka postoji i negativna razlika po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od  2.064,93€/15.558,20kn, ( list 425,428 vještačkog nalaza i mišljenja - prigovor prijeboja).

 

10. Na nalaz i mišljenje  sudskog vještaka odnosno njegov matematički izračun punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, pa kako nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao.

 

11. Uzimajući u obzir navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja , da je dat sukladno pravilima struke, jer imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, ne postoje razlozi za sumnju u njegovu ispravnost.

 

12. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

 

13. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I izreke presude.

 

14. Tužitelj je postavljajući tužbeni zahtjev u podnesku od 14.03.2023.  istoga postavio u visini koja odgovara prebijenoj razlici zbog promijene kamatne stope i tečaja CHF (list 431 vještačkog nalaza i mišljenja), čime je uvažio prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.  Sud sudi u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne  pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.  Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.  U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Sud je stoga u svezi istaknutog prigovora prijeboja odlučio kako je pobliže naznačeno u toč. II izreke ove odluke.

 

15. U odnosu na prigovor zastre tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnijeta 23. svibnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

 

16. U pogledu navoda tuženika o promjenjivosti uvjeta na tržištu i okolnosti koje  su utjecale na isto, sud smatra da isto nije odlučno u ovom postupku s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz razloga kako je to ranije obrazloženo u presudi.

 

17. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki. Uzimajući u obzir navedeno, nije niti osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer smatra da bi se trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer se dakle ne  radi o postupku o naknadi štete, već povratu stečenog bez osnove i općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (n.n.33/05).

 

18. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom ima pravo u cijelosti na naknadu parničnih troškova temeljem čl. 154 st. 1 u svezi članka 155. Zakona o  parničnom postupka, te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični troška kojega čine nagrade njegovu punomoćniku za zastupanje sukladno Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika sa uračunatim PDV-om sukladno zatraženom: za sastav tužbe 4.685,48 kn/621,87€, za sastav 4 obrazložena podneska (13.11.2019., 22.09.2020., 21.06.2022. i 14.03.2023.) u iznosu od 4.685,48 kn/621,87€po podnesku (sve sukladno Tbr. 8 toč.1 OT- maksimalno 4 obrazložena podneska),  za sastav podnesaka od 14.11.2022. po Tbr. 8 tč. 3 OT-a, 1.171,88 kn /155,53 eur, za zastupanje na 4 raspravna ročišta sa 4.685,48 kn/621,87€ po ročištu. Trošak vještačenja koji je snosio tužitelj iznosio je 2.500,00kn/331,81 €. Sudska pristojba na tužbu iznosi 1.400,00 kn kn /185,89€ , a na  presudu 1.676,00 kn /222,42 €  te isto također čini opravdan parnični trošak tužitelja. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 48.917,59 kn/ 6.492,48 €,  te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci, dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška neosnovan u smislu čl. 154 st.1 Zakona o parničnom postupku, pa je i odbijen.

 

U Daruvaru 27. travnja  2023. 

 

                                                                                                                                  

                                                                                                                              Sutkinja

 

                                                                                                                Dajana Gabud Jandoš

 

 

 

 

P O U K A : Protiv ove presude  nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u  tri primjerka.

 

 

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Zajednički odvjetnički  ured K. M. i M. P., B.
2. Odvjetničko društvo M., K. & P. d.o.o., Z.

 

 

__________________________________

¹Fiksni tečaj konverzije 7,53450