3 P-380/2022-12

1

 

 

                                                                                       Poslovni broj: 3 P-380/2022-12

                                                                     

U I M E   R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., M. S., A. C. …, OIB: …, zastupana po J. P. B., odvjetnici iz Č., protiv tužene R. A. d.d., M. c. …, Z., OIB: … zastupana po OD G&G. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 14.03.2023. održane u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice J. P. B., odvjetnice iz Č., zamjenika punomoćnika tuženika J. G., odvjetničkog vježbenika kod OD G.&G. d.o.o. iz Z., dana 26. travnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja J. P.B., odvjetnice iz Č., objavio je, i

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., M. c. …, OIB: … da isplati tužiteljici Š. D., M. S., A. C. …, OIB: …, preplaćeni iznos s osnove kamata i tečaja, u iznosu 4.162,18 EUR (31.359,95 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

iznos 7,19 EUR (54,20 kn) od 1. prosinac 2006.

iznos 8,56 EUR (64,52 kn) od 1. siječanj 2007.

iznos 6,44 EUR (48,52 kn) od 1. veljača 2007.

iznos 8,17 EUR (61,52 kn) od 1. ožujak 2007.

iznos 13,09 EUR (98,64 kn) od 1. travanj 2007.

iznos 15,73 EUR (118,52 kn) od 1. svibanj 2007.

iznos 14,93 EUR (112,52 kn) od 1. lipanj 2007.

iznos 29,27 EUR (220,52 kn) od 1. srpanj 2007.

iznos 29,40 EUR (221,52 kn) od 1. kolovoz 2007.

iznos 28,74 EUR (216,52 kn) od 1. rujan 2007.

iznos 28,07 EUR (211,52 kn) od 1. listopad 2007.

iznos 29,40 EUR (221,52 kn) od 1. studeni 2007.

iznos 26,08 EUR (196,52 kn) od 1. prosinac 2007.

iznos 27,41 EUR (206,52 kn) od 1. siječanj 2008.

iznos 27,41 EUR (206,52 kn) od 1. veljača 2008.

iznos 27,41 EUR (206,52 kn) od 1. ožujak 2008.

 

 

 

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

iznos 25,42 EUR (191,52 kn) od 1. travanj 2008.

iznos 27,54 EUR (207,52 kn) od 1. svibanj 2008.

iznos 30,86 EUR (232,53 kn) od 1. lipanj 2008.

iznos 31,64 EUR (238,37 kn) od 1. srpanj 2008.

iznos 33,38 EUR (251,52 kn) od 1. kolovoz 2008.

iznos 39,35 EUR (296,52 kn) od 1. rujan 2008.

iznos 38,03 EUR (286,52 kn) od 1. listopad 2008.

iznos 36,70 EUR (276,52 kn) od 1. studeni 2008.

iznos 50,64 EUR (381,52 kn) od 1. prosinac 2008.

iznos 50,64 EUR (381,52 kn) od 1. siječanj 2009.

iznos 62,71 EUR (472,52 kn) od 1. veljača 2009.

iznos 55,81 EUR (420,52 kn) od 1. ožujak 2009.

iznos 53,82 EUR (405,52 kn) od 1. travanj 2009.

iznos 53,69 EUR (404,52 kn) od 1. svibanj 2009.

iznos 74,39 EUR (560,52 kn) od 1. lipanj 2009.

iznos 79,84 EUR (601,52 kn) od 1. srpanj 2009.

iznos 28,21 EUR (212,52 kn) od 1. kolovoz 2009.

iznos 105,19 EUR (792,52 kn) od 1. rujan 2009.

iznos 63,51 EUR (478,52 kn) od 1. listopad 2009.

iznos 76,12 EUR (573,52 kn) od 1. studeni 2009.

iznos 81,79 EUR (616,27 kn) od 1. prosinac 2009.

iznos 96,03 EUR (723,52 kn) od 1. siječanj 2010.

iznos 86,87 EUR (654,52 kn) od 1. veljača 2010.

iznos 83,15 EUR (626,52 kn) od 1. ožujak 2010.

iznos 75,32 EUR (567,52 kn) od 1. travanj 2010.

iznos 78,91 EUR (594,52 kn) od 1. svibanj 2010.

iznos 35,18 EUR (265,04 kn) od 1. srpanj 2010.

iznos 172,68 EUR (1.301,04 kn) od 1. rujan 2010.

iznos 110,63 EUR (833,52 kn) od 1. listopad 2010.

iznos 98,02 EUR (738,52 kn) od 1. studeni 2010.

iznos 102,40 EUR (771,52 kn) od 1. prosinac 2010.

iznos 111,03 EUR (836,52 kn) od 1. siječanj 2011.

iznos 111,95 EUR (843,52 kn) od 1. veljača 2011.

iznos 223,18 EUR (1.681,56 kn) od 1. svibanj 2011.

iznos 109,06 EUR (821,70 kn) od 1. lipanj 2011.

iznos 97,75 EUR (736,52 kn) od 1. srpanj 2011.

iznos 57,94 EUR (436,52 kn) od 1. kolovoz 2011.

iznos 69,21 EUR (521,48 kn) od 1. rujan 2011.

iznos 79,30 EUR (597,52 kn) od 1. listopad 2011.

iznos 153,37 EUR (1.155,56 kn) od 1. siječanj 2012.

iznos 31,73 EUR (239,04 kn) od 1. ožujak 2012.

iznos 97,75 EUR (736,52 kn) od 1. travanj 2012.

iznos 97,75 EUR (736,52 kn) od 1. svibanj 2012.

iznos 254,37 EUR (1.916,52 kn) od 1. lipanj 2012.

iznos 97,75 EUR (736,52 kn) od 1. srpanj 2012.

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

iznos 18,12 EUR (136,52 kn) od 1. kolovoz 2012.

iznos 186,15 EUR (1.402,52 kn) od 1. rujan 2012.

 

pa do 31.12.2022., i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.koIovoza 2015.pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, s time da se odbija tužbeni zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos od 1.1.2023. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka prema troškovniku u iznosu od 2.744,44 eur / 20.678,00 kuna, sve to u roku 15 dana s time da se odbija sa potraživanjem zakonske zatezne kamate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena na taj iznos od dana presuđenja 26.4.2023. pa do isplate.

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je 6.3.2007. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3951957. Navodi da je presudama Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe u Ugovorima o kreditu osam banaka među njima i u odnosu na tuženika, a kojim odredbama se promjenjiva kamatna stopa mijenjala odlukom banke, a također i odredba o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i ništetne te navodi da u pojedinačno pokrenutim postupcima nije potrebno provoditi dokazni postupak radi utvrđivanja da li su te odredbe nepoštene i ništetne jer je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno. Uvidom u ugovor vidi se da te sporne odredbe u tom ugovoru postoje. Poziva se na čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača /03 također se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Gž-7129/13 od 13.6.2014. kojom je riješeno u korist potrošača. Navodi da odluka u kolektivnom sporu obvezuje ostale sudove. Također smatra da ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je nerazumljiva jer ovisi o odluci banke te nisu navedeni nikakvi kriteriji. Smatra da ima pravo potraživati preplaćene anuitete odnosno preplaćene kamate.

 

2. Također navodi da je tužitelj izvan suda od vještaka I. S. zatražio izračun potraživanja, a na temelju kojeg je i podnio tužbu. U tijeku postupka se poziva na odluke Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12.2.2019., te Rev-2221/18 od 3.9.2019., poziva se također i na pravo EU prema kojem bi trebalo pružiti zaštitu potrošaču, protivi se provođenju dokaza.

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

3. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 09.12.2021. korigirala tužbu i tužbeni zahtjev a sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje na način da potražuje 31.359,95 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Na ročištu dana 4.3.2022.g. sud je konstatirao da je tužba povučena od iznosa od 31.359,95 kuna do iznosa od 31.360,65 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je korigirala tužbeni zahtjev nakon provedene dopune vještačenja podneskom od 11.03.2023. te je ujedno naznačila iznose u eurima. Na ročištu dana 14.03.2023. sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva prema podnesku tužiteljice od 11.3.2023. obzirom da je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev sa dopunom nalaza i mišljenja vještakinje, a što nije mogla učiniti prije tog nalaza i mišljenja, a sve sukladno čl. 190 st. 2. ZPP-a. Tu se također napominje da je u II. Dopuni nalaza i mišljenja vještakinja pojasnila da je u I. Dopuni izradila dvojno iskazivanje potraživanog iznosa dakle s osnova promjene kamatne stope te posebno s osnove valutne klauzule dok je u II. Dopuni napravila izračun sveukupno te da u matematičnom smislu nema nikakve razlike  da li su iznosi iskazani zasebno ili skupno, ali dolazi do razlike kod izračuna zatezne kamate budući da je tijek zateznih kamata različit ako se prikazuje zasebno ili skupno, a slijedom čega je vremenski okvir drukčiji, stoga tužiteljica prije takve korekcije nalaza nije mogla postaviti zahtjev kao što je postavila podneskom od 11.03.2023. Radi toga je neosnovan i prigovor zastare potraživanja  na preinačeni tužbeni zahtjev budući da tužiteljica nije mogla korigirati tužbeni zahtjev prije provedenog vještačenja.

 

4. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, smatra da se zaštita u kolektivnim sporovima pruža na apstraktnoj razini, smatra da se odluke iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na tzv. autokredite, smatra da se treba provesti dokazivanje, navodi da je u konkretnom slučaju vršeno pregovaranje te da je tuženik obrazložio posljedice i rizike vezanja kredita uz CHF tužiteljici. Također navodi da je solemnizacijom ugovora kod javnog bilježnika potvrđeno da je ugovor jasan i razumljiv. Također upire na savjesnost postupanja tužitelja. Navodi da tuženik nije mogao unaprijed znati kretanje valute CHF. Smatra da ne postoji neravnoteža o pravima i obvezama između ugovornih strana. Također navodi da je prilikom formiranja kamatne stope uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Smatra da stranke nisu ugovorile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom te da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu. Također navodi da je tužitelj mogao izabrati između kredita u EUR ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule. Također navodi da bi se eventualno moglo govoriti o zabrani manjeg značaja jer je kredit u cijelosti ispunjen.  Prigovara zastari potraživanja. Tuženik je prigovorio i zastari potraživanja u odnosu na potraživanja iz preinačenog tužbenog zahtjeva.

 

5. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji N. J., ispitao je tužiteljicu D. Ša., svjedoka J. C., te je izvršio uvid u nalaz Strbad Ivana na listu 5-17, u zahtjev za kredit na listu 43, u uvjete za odobrenje kredita na listu 44-47, tržišne parametre na listu 48, ugovor o kreditu na listu 54-58, otplatni plan na listu 100-103, u dopis na listu 104, knjigovodstvenu karticu na listu 105-110, izvršio je uvid u mrežnu stranicu tuženika i to Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom važeće od 2005.-2009., Načela za utvrđivanja promjene kamatnih stopa, Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. i 2008., zatim u web stranicu HNB i to odgovor HNB na često postavljena pitanja potrošača, te uvid u podatke o prosječnim stopama u RH na kunske kredite s valutnom klauzulom i na kredite odobrene u EUR od 1992. do 2014. i na kredite bez valutne klauzule od 1992. do 2014. te je izvršio uvid u članak A. M. slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje D. P.. Sud neće posebno analizirati sadržaj web stranica tuženika i HNB kao i članka A. M. obzirom da se radi o dokazima nebitnim za rješenje predmeta budući da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno iz provedenog dokaznog postupka dok predložena dokumentacija ni na koji način ne može utjecati na činjenice koje su utvrđene u ovom postupku.

 

6. U tužbenom zahtjevu sud je ispustio dio teksta "do isplate" kraj iznosa od 7,19 eur odnosno 54,20 kn kao suvišan budući da se isti izraz ponavlja na kraju svih iznosa.

 

7. Između parničnih stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-3951957 od 06.03.2007., nije sporno da je tuženi plasirao tužiteljici kredit od 22.618,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, što je ugovoreno točkom 1. ugovora, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 2,95 % godišnje u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a što je ugovoreno čl. 2. ugovora, također je čl. 7. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

 

8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/03 (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03)  koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

10. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

11. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj pogrešno poziva na čl. 4. ZOO/05.

 

12. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN br.  35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO-a propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

13. Prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO-a propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

 

              14. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presude VTS i VSRH u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a tim presudama je prethodila prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama  tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

15. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača,/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

 

16. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne bi primjenjivale na ovaj slučaj, a također da se ne bi primjenjivala gore označena odredba ZZP/14. 

 

17. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt-249/2014. Također i odlukom Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom".

 

              18. Nadalje se poziva odluke VSRH u kolektivnom sporu, a to je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015.g. iz koje slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

19. Poziva se i na presude VTS u kolektivnom sporu potrošača a to je presuda  broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 na koju se tužiteljica također poziva.

 

20. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

 

21. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice "potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj te da se u kolektivnom sporu pruža samo apstraktna zaštita, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 -Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Pogrešno je mišljenje tuženika da se odluka o kolektivnom sporu ne m ože primijeniti na "autokredit" budući da se nedvojbeno radi o kreditu a namjena je bila kupovina automobila pa se zaključuje da je tužiteljica nedvojbeno potrošač dok tuženik nije dokazao suprotno.

 

22. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva  u ovom postupku. Nadalje, provedenim dokazom saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da je uzela kredit 2004. kod tuženika za potrebe kupovine automobila, nisu joj bili pojašnjeni nikakvi parametri obračuna niti su joj bili pojašnjeni pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ugovor je bio sastavljen na formaliziranom obrascu banke, a nije se raspravljalo niti o jednoj ugovornoj odredbi a niti pregovaralo o istima, nije dobila nikakve pravilnike niti uvjete banke gdje bi bili objašnjeni parametri ugovora i rizici kamatne stope i valutne klauzule. Kamatna stopa se nekoliko puta mijenjala i to od 2,95% do negdje 5,95 % možda 2-3 puta. Dobivala je obavijesti o promjeni kamatne stope, kod drugih banaka se nije interesirala o kreditima jer joj je u auto-kući bilo predloženo da ode kod tuženika, početna kamatna stopa i rata joj je bila prihvatljiva te je iznosila oko 1.340,00 kuna da bi kasnije narasla do 2.200,00 kuna. Kredit je otplaćen, po zanimanju je medicinska sestra, pa nema iskustva sa financijama, nije joj bila ponuđena neka druga vrsta kredita. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika, a bilježnik nije objašnjavao nikakve parametre ugovora, kamatne stope niti valutnu klauzulu.

 

23. Iz iznijetog se zaključuje da je tužiteljica imala povjerenja u banku te nije morala očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo.

 

24. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

25. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. a na koju odluku se osnovano poziva tužitelj.

 

26. Nadalje u tijeku postupka sud je ispitao svjedoka J. C. koja je u svom iskazu navela nakon uvida u konkretni ugovor da može reći da ona nije konkretno solemnizirala taj ugovor već njezina prisjednica L. I.. Rekla je samo generalne informacije da kada su stranke dolazile sa tim ugovorima čitao se ugovor, predočavali su im njihovu obvezu koja se sastoji od glavnice, kamate, valutne klauzule. Pojašnjavalo se da obveza može biti veća ili manja ovisno o promjeni tečaja i kamatne stope. Nije se posebno pojašnjavao rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF niti pojašnjavalo da je CHF valuta utočišta, a također se nije pojašnjavalo koja je struktura financijske obveze ili kako se do nje dolazi zato jer to niti nije zadatak javnog bilježnika. Iz postojećih dokumenata se samo čitala financijska obveza i pojašnjavale ugovorne obveze strankama. Ukoliko su stranke imale nekih nejasnoća u vezi svoje financijske obveze upućivali smo ih u banku i tamo su onda dobili informacije, a nakon toga smo mi vršili solemnizaciju. Dakle iz iznijetog se zaključuje da svjedokinja ima samo generalne informacije u vezi solemnizacije ugovora te nije sudjelovala u solemnizaciji konkretnog ugovora, dok su se ugovorne odredbe samo pojašnjavale strankama onako kako glase, a nije se detaljno objašnjavala struktura financijske obveze kao i rizici ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope a što niti nije zadatak javnog bilježnika tako da iskaz te svjedokinje nema krucijalni značaj za rješenje ovog predmeta.

 

27. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

28. S obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije niti potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga su pogrešni navodi tuženika o potrebi ponovnog dokazivanja.

 

29. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici  od 30. siječnja 2020. koji  glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" te ga dodatno potvrdio zaključkom od 31.1.2022.g. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je podnošenjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipanj 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. "promjenjivoj kamatnoj stopi“, a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 12. 6. 2019. prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina, dakle nije nastupila zastara niti s osnova potraživanja za ime promjenjive kamatne stope a niti s osnova potraživanja  s osnova valutne klauzule. Slijedom iznijetog je neosnovan i prigovor zastare potraživanja na preinačeni tužbenog zahtjev iz istih razloga kao što je navedeno u gornjem dijelu.

 

30. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještakinji N. J., a iz kojeg slijedi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovom predmetnog ugovora, a uzevši u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu, dok se kamatna stopa nekoliko puta mijenjala od početnih 2,95% do negdje 5,95 % prema navodu tužiteljice (time da iz nalaza i mišljenja vještak S. slijedi da je kamatna stopa bila od početnih 3,95%(pogrešno naznačuje u nalazu 3.95% dok je iz ugovora razvidno da se radi o 2,95% a i kasnije u nalazu spominje 2,95%, nadalje od 31.1.2008.g. 5,45%, od 30.8.2010.g. 5%, od 30.6.2011.g. 4,75%, od 31.1.2012.g. 4,75% te od 31.1.2014.g. 3,23%, s time da tuženik nije osporio taj podatak) te joj je rata porasla od 1.340,00 kuna do 2.200,00. Na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, nalazi razliku od 31.359,95 kn /4.162,18 eur ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 2,95 % godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita 08.03.2007.g., 1 CHF=4,569977 kn time da je vještakinja detaljno izračunala prema dospijećima pojedinih iznosa nastale mjesečne razlike. Stoga su paušalni prigovori tuženika glede osporavanja visine tužbenog zahtjeva. Tu se treba napomenuti da je u II. stupanjskoj odluci II. stupanjski sud iznio stav da iz raspravne građe nije moguće utvrditi koliki mjesečni iznosi otpadaju na preplaćeni iznos zbog povećanja kamatne stope a koliko s osnova valutne klauzule pa je sud od vještakinje zatražio dopunu nalaza te je ona Dopunom I. od 11.1.2023. razlučila iznose s osnova povećanja kamatne stope i posebno s osnova valutne klauzule, dok je po prigovorima tužiteljica Dopunom II. ponovno naznačila skupne iznose, pa je tako kod razlučenih iznosa došla do obračuna kao u nastavku i to:

- s osnova promjene kamatne stope vještakinja je obračunala:

iznos 43,25 kuna od 1. svibanj 2006. EUR 5,74

iznos 43,25 kuna od 1. lipanj 2006. EUR 5,74

iznos 43,25 kuna od 1. srpanj 2006. EUR 5,74

iznos 43,25 kuna od 1. kolovoz 2006. EUR 5,74

iznos 43,25 kuna od 1. rujan 2006. EUR 5,74

iznos 43,25 kuna od 1. listopad 2006. EUR 5,74

iznos 84,06 kuna od 1. studeni 2006. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. prosinac 2006. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. siječanj 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. veljača 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. ožujak 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. travanj 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. svibanj 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. lipanj 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. srpanj 2007. EUR 11,16

iznos 84,06 kuna od 1. kolovoz 2007. EUR 11,16

iznos 120,03 kuna od 1. rujan 2007. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. listopad 2007. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. studeni 2007. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. prosinac 2007. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. siječanj 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. veljača 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. ožujak 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. travanj 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. svibanj 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. lipanj 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. srpanj 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. kolovoz 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. rujan 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. listopad 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. studeni 2008. EUR 15,938

iznos 120,03 kuna od 1. prosinac 2008. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. siječanj 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. veljača 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. ožujak 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. travanj 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. svibanj 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. lipanj 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. srpanj 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. kolovoz 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. rujan 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. listopad 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. studeni 2009. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. prosinac 2009. EUR 16,04

iznos 120,03 kuna od 1. siječanj 2010. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. veljača 2010. EUR 15,93

iznos 120,03 kuna od 1. ožujak 2010. EUR 15,93

iznos 101,52 kuna od 1. travanj 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. svibanj 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. lipanj 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. srpanj 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. kolovoz 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. rujan 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. listopad 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. studeni 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. prosinac 2010. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. siječanj 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. veljača 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. ožujak 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. travanj 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. svibanj 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. lipanj 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. srpanj 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. kolovoz 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. rujan 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. listopad 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. studeni 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. prosinac 2011. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. siječanj 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. veljača 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. ožujak 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. travanj 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. svibanj 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. lipanj 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. srpanj 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. kolovoz 2012. EUR 13,47

iznos 101,52 kuna od 1. rujan 2012. EUR 13,47

 

-          dok je s osnove promjene tečaja CHF – valutne klauzule obračunala:

iznos 68,11 kuna od 1. listopad 2007. EUR 9,04

iznos 101,49 kuna od 1. studeni 2007. EUR 13,47

iznos 76,49 kuna od 1. prosinac 2007. EUR 10,15

iznos 86,49 kuna od 1. siječanj 2008. EUR 11,48

iznos 86,49 kuna od 1. veljača 2008. EUR 11,48

iznos 86,49 kuna od 1. ožujak 2008. EUR 11,48

iznos 71,49 kuna od 1. travanj 2008. EUR 9,49

iznos 87,49 kuna od 1. svibanj 2008. EUR 11,61

iznos 112,50 kuna od 1. lipanj 2008. EUR 14,93

iznos 118,34 kuna od 1. srpanj 2008. EUR 15,719

iznos 131,49 kuna od 1. kolovoz 2008. EUR 17,45

iznos 176,49 kuna od 1. rujan 2008. EUR 23,42

iznos 166,49 kuna od 1. listopad 2008. EUR 22,10

iznos 156,49 kuna od 1. studeni 2008. EUR 20,77

iznos 261,49 kuna od 1. prosinac 2008. EUR 34,71

iznos 261,49 kuna od 1. siječanj 2009. EUR 34,71

iznos 352,49 kuna od 1. veljača 2009. EUR 46,78

iznos 300,49 kuna od 1. ožujak 2009. EUR 39,88

iznos 285,49 kuna od 1. travanj 2009. EUR 37,89

iznos 284,49 kuna od 1. svibanj 2009. EUR 37,76

iznos 440,49 kuna od 1. lipanj 2009. EUR 58,46

iznos 481,49 kuna od 1. srpanj 2009. EUR 63,90

iznos 92,49 kuna od 1. kolovoz 2009. EUR 12,28

iznos 672,49 kuna od 1. rujan 2009. EUR 89,25

iznos 358,49 kuna od 1. listopad 2009. EUR 47,58

iznos 453,49 kuna od 1. studeni 2009. EUR 60,19

iznos 516,49 kuna od 1. prosinac 2009. EUR 68,55

iznos 603,49 kuna od 1. siječanj 2010. EUR 80,10

iznos 534,49 kuna od 1. veljača 2010. EUR 70,94

iznos 506,49 kuna od 1. ožujak 2010. EUR 67,22

iznos 466,00 kuna od 1. travanj 2010. EUR 61,85

iznos 493,00 kuna od 1. svibanj 2010. EUR 65,43

iznos 62,00 kuna od 1. srpanj 2010. EUR 8,23

iznos 1.098,00 kuna od 1. rujan 2010. EUR 145,73

iznos 732,00 kuna od 1. listopad 2010. EUR 97,15

iznos 637,00 kuna od 1. studeni 2010. EUR 84,54

iznos 670,00 kuna od 1. prosinac 2010. EUR 88,92

iznos 735,00 kuna od 1. siječanj 2011. EUR 97,55

iznos 742,00 kuna od 1. veljača 2011. EUR 98,48

iznos 1.377,00 kuna od 1. svibanj 2011. EUR 182,76

iznos 720,18 kuna od 1. lipanj 2011. EUR 95,58

iznos 635,00 kuna od 1. srpanj 2011. EUR 84,28

iznos 335,00 kuna od 1. kolovoz 2011. EUR 44,46

iznos 419,96 kuna od 1. rujan 2011. EUR 55,74

iznos 496,00 kuna od 1. listopad 2011. EUR 65,83

iznos 851,00 kuna od 1. siječanj 2012. EUR 112,96

iznos 36,00 kuna od 1. ožujak 2012. EUR 4,78

iznos 635,00 kuna od 1. travanj 2012. EUR 84,28

iznos 635,00 kuna od 1. svibanj 2012. EUR 84,28

iznos 1.815,00 kuna od 1. lipanj 2012. EUR 240,89

iznos 635,00 kuna od 1. srpanj 2012. EUR 84,28

iznos 35,00 kuna od 1. kolovoz 2012. EUR 4,65

iznos 1.301,00 kuna od 1. rujan 2012. EUR 172,67.

 

31. Tu valja napomenuti da je sud postupio po mišljenju II. stupanjskog suda te naložio vještakinji izračun zasebnih iznosa, ali uzevši u obzir da u konkretnom slučaju ne postoji zastara potraživanja ovaj sud smatra da nije od značaja da li je obveza iskazana zasebno ili skupno, stoga je sud usvojio obračun vještakinje prema II. Dopuni gdje su svi iznosi obračunati skupno, a u kom smislu je i usvojen tužbeni zahtjev, budući da bi dvojno iskazivanje bilo bitno ukoliko bi potraživanje s osnove preplaćenih kamatnih stopa bilo u zastari a što ovdje nije slučaj. Međutim radi zahtjeva II. stupanjskog suda u ovoj presudi su dani izračuni i sa razlučenim potraživanjem s osnova kamatne stope te posebno s osnova valutne klauzule. Kao što je već i prije navedeno vještakinja je posebno napomenula da matematički izračun preplaćenih iznosa je isti, bez obzira da li se računa zasebno ili skupno, ali se kod obračuna kamate dolazi do drugačijeg vremenskog okvira, a u kom smislu je i napravljena Dopuna II. Nalaza koju sud prihvaća jer se bazira na stručnom znanju i iskustvu vještaka, a vještak je dao pojašnjenja na sva sporna pitanja.

 

32. Imajući u vidu rečene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno i kamatna stopa prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu, s time da je prijevremena konačna otplata kredita izvršena 31.03.2014. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim s time tuženik nije imao računske prigovore samo smatra da strane nisu ugovorile ugovor sa fiksnom kamatnom stopom, međutim zbog nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi a time i njihove ništetnosti izračun vještakinje je jedini ispravan i prihvatljiv, time da je vještakinja odgovorila i na prigovore tuženika obzirom da je vještačenjem obuhvatila sve promjene koje su se dešavale tijekom isplate kredita dakle kada je kamatna stopa bila i veća i manja te je sve svela na početnu kamatnu stopu. Napravljeni izračun je sukladan zakonu i Direktivi dok promjenjiva kamatna stopa radi jednostranosti promjene od strane tuženika te valutna klauzula vezna za CHF na način kao što je ugovoreno ne može biti prihvatljivo a sve u smislu gore rečenog. Razlika u izračunu između vještaka S. i vještakinje J. je 0.05 kn što je zanemarivo tako da se može zaključiti da su oba vještak došla do gotovo istog rezultata. Kako je u ovom postupku provedeno vještačenje po vještaku kojeg je sud odredio nema potrebe dodatno obrazlagati nalaz vještak S. koji je uostalom služio tužiteljici samo za postavljanje tužbenog zahtjeva.

 

33. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja čl. 2 i 7. Ugovora o kreditu ništetnim. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi. Slijedom iznijetog su neosnovani prigovori tuženika da tužitelj nije dokazao štetu.

 

34. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala na konkretni slučaj.

 

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Pogrešno je tumačenje tuženika da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive te da su u konkretnom slučaju vođeni pojedinačni pregovori sa tužiteljem kao i da je tužitelj bio upoznat sa načinom određivanja kamatne stope budući je drugačije utvrđeno u  kolektivnom sporu a za koju odluku je ovaj sud vezan a kao što je već bilo pojašnjeno, a drugačije slijedi i iz iskaza tužiteljice. Nadalje nije sporno da je valutna klauzula dozvoljena zakonom ali je ista nepošteno ugovorena a time i ništetna na štetu potrošača pa tako i konkretnom tužitelja, također su neosnovani navodi da se o pojedinim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo a što je potvrđeno i u kolektivnom sporu dok iz iskaza tužiteljice slijedi da je dobila gotov ugovor dakle na obrascu tuženika. Također su netočni navodi tuženika da su joj obrazložene posljedice i rizici sklapanja ugovora vezanog za CHF budući da iz iskaza tužiteljice slijedi drugačije a sve je utvrđeno i u kolektivnom sporu. Netočni su navodi tuženika da je solemnizacijom potvrđena jasnoća ugovora budući da je pregovaranje stvar parničnih stranaka, a sve što je javni bilježnik pojašnjavao u sklopu svog posla vezano je samo za formalni značaj tog ugovora a ne pojašnjavanje pojedinih odredbi istog. Neosnovani su navodi tuženika o promjeni kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu kada tužiteljica nije imala parametre za njihovu promjenu a radi čega je ista ugovorna odredba ništetna kao što je i pojašnjeno. Neosnovani su navodi tuženika da tuženik nije unaprijed znao za kretanje CHF što je također kao jača strana mogao znati te na isto upozoriti tužiteljicu koja nema nikakva stručna znanja u ekonomiji jer je medicinske sestra. Slijedom toga su neosnovani navodi o propitivanju savjesnosti postupanja tužiteljice jer je prvenstveno bila dužnost tuženika kao "jače " stranke da ju upozori za posljedice i rizike ugovaranja predmetnog ugovora vezanog za CHF. Neosnovani su navodi da je tužiteljica mogla odabrati u kojoj će valuti uzeti kredit budući da joj druge vrste kredita nisu niti ponuđene a što slijedi iz njenog iskaza, dok su različite valute na zahtjevu za kredit samo formalno označene ali nisu dolazile u opciju izbora, tuženik nije dokazao da je tužiteljici doista nuđena neka druga vrsta kredita osim što je na obrascu  vidljivo nekoliko opcija valuta. Neosnovani su navodi o propitivanju savjesnosti postupanja tužiteljice kao i da je tuženik. Nije bio potreban uvid u dodatnu dokumentaciju tužitelja na web stranicama obzirom da tuženik nije dokazao da je tu dokumentaciju predao tužiteljici dok iz njenog iskaza slijedi da nikakovu dokumentaciju nije primila.

 

36. U presudi Francisc Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martinez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

 

37. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 2,95% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla a u konkretnom slučaju se ne radi o tome da bi zabrana bila manjeg značaja  u smislu čl. 326. st. 2. ZOO/05 (Tako i VSRH Rev. 2868/18 od 12.2.2019.g. na koju odluku se tužiteljica ispravno poziva.)

 

38. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

39. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu da tuženik ne spori da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja slijedi da je gotov ugovor dobila na potpis dakle isti je sklopljen na formaliziranom obrascu banke, zaključuje se da su predmetne ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala  šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

 

40. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a/14određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

 

41. Sud je saslušao i tužiteljicu čiji iskaz prihvaća kao okolnosan i cjelovit, te u njemu nisu utvrđene okolnosti koje bi ga dovodile u sumnju te se osnovano zaključuje da je u takvoj situaciji tužiteljica imala slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Tužiteljica nije u konkretnoj situaciji mogla imati dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu a da bi mogla donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu. Stoga su neosnovani navodi tuženik da da tužiteljica ne bi postupala kao svaki prosječan potrošač budući da nije niti mogla donijeti odluku o sklapanju ugovora na bazi parametara i informacija koje nije niti dobila od tuženika. Osim toga, tužiteljica je iskaza da misli da joj nije dano vrijeme da potpiše ugovor a ne da ga ne bi pročitala, dakle ta okolnost ide samo tuženiku još dodatno na štetu a i da je pročitala ugovor ugovor bi joj bio samo tehnički jasan bez kompletnog uvida u cjelokupnu odluku u svezi rizika valutne klauzule i promjenjive kamatne stope a kao što je već i objašnjeno. (tako i Žs Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020.g., Žs Dubrovnik Gž. 807/20 od 17.2.2021.g., ŽS Bjelovar Gž. 1416/2020 od 28.1.2021.g., Gž. 279/22 od 06.04.2022.g., ŽV Vžd. Gž. 491/21 od 28.4.2021.g., ŽS Zadar Gž. 940/21 od 1.9.2021., ŽS Zagreb Gž. 2771/21 od 17.9.2021.g. Gž 2773/21 od 12.10.2021.g.)

 

42. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, s time da je sud odbio dio tužbenog zahtjeva na ime potraživanja zakonske zatezne kamate tekuće od 1.1.2023. pa do isplate, obzirom na to da se zakonska odredba čl. 29. ZOO mijenjala sa 1.1.2023. na način da je od tada važeća kamata koja se obračunava po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri
postotna poena, a na koji način tužitelj nije korigirao tužbeni zahtjev, a slijedom čega je sud morao odbiti potraživanje zakonske zatezne kamate od 1.1.2023. do isplate, budući da bi time prekoračio tužbeni zahtjev pa je neosnovano potraživanje zakonske zatezne kamate od 01.01.2023. sud odbio kao neosnovano.

 

43. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

 

44. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

45. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku dok neuspjeh u odnosu na povučeni dio tužbe iznosi manje od 1% pa sud utvrđuje da se radi o neznatnom neuspjehu tužitelja koji nije uzrokovao posebne troškove postupka. Tužitelju je kao osnovan priznat trošak prema VPS od 4.162,18 EUR / 31.359,95 kuna koji se odnosi na dopis tuženiku od 17.5.2019. u iznosu od 43,13 EUR / 325,00 kn kao što je zatraženo (Tbr. 33.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 126/22 - dalje Tarifa), sastav tužbe u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 126/22 - dalje Tarifa), sastav podneska od 11.12.2020., 13.02.2021., 09.12.2021., 4.3.2023., u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 8.1. Tarife), sastav podneska od 11.12.2019., 25.02.2020., 18.08.2021., u iznosu od 43,13 EUR / 325,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 8.3. Tarife), zastupanje na ročištu 26.11.2019. u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna  (Tbr. 9.2. Tarife), zastupanje na ročištu 19.02.2021., 10.12.2021., 04.03.2022., 14.03.2023. u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kuna, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 88,13 EUR / 664,00 kuna, sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 88,13 EUR / 664,00 kuna, predujam za vještačenje u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kuna, trošak vještaka prije utuženja 106,18 EUR / 800,00 kuna.

 

46. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16.2.2021. obzirom da istim traži uvid u spis koji trošak je nepotreban za parnicu jer stranka u svakom momentu može izvršiti uvid u spis pa je tako bilo i za vrijeme pandemije Covid te je pun. tužitelja trebala samo dogovoriti termin sa kancelom, dakle radi se o  nepotrebnom trošku, nadalje trošak podneska o 11.3.2021. se također ne priznaje jer se dostavlja dokaz o predujmu te se ne radi o nužnom trošku za parnicu, kao i trošak podneska od 20.3.2021.g. kojim obavještava sud o plaćanju sudske pristojbe te se na radi o trošku nužnom za parnicu, ne priznaje se trošak uvida u spis 17.2.2021.g.  obzirom da nema dokaza u spisu da je uvid u spis tada izvršen, naime nema potvrde sudskog službenika a niti pun. tužiteljice ima dokaz da je izvršila uvid u spis tog dana te se ne radi o trošku nužnom za parnicu jer je svu dokumentaciju pun. tužiteljice redovito dobivala. Također se ne priznaje trošak preporučene pošiljke obzirom da se ne zna na što se ta pošiljka odnosi. Ne priznaje se sastav podneska 11.3.2023. budući su priznata već 4 obrazložena podneska.

 

47. Dakle, ukupno osnovani trošak tužitelja je u iznosu od 2744,38 eur / 20.678,00 kuna, kojeg se obvezuje platiti tuženik jer je izgubio parnicu, s time da je sud odbio zakonske zatezne kamate na trošak postupka tekuće od presuđenja pa nadalje, obzirom na to da se zakonska odredba čl. 29. ZOO mijenjala sa 1.1.2023. na način da je od tada važeća kamata koja se obračunava po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na koji način tužitelj nije korigirao tužbeni zahtjev, a slijedom čega je sud morao odbiti potraživanje zakonske zatezne kamate od presuđenja pa nadalje, budući da bi korekcijom tužbenog zahtjeva prekoračio tužbeni zahtjev pa je neosnovano potraživanje zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

 

              Čakovec, 26. travnja 2023. 

 

    Sutkinja:

     Nataša Miletić

 

 

 

 

 

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, u 3 primjerka, predaje se ovome sudu neposredno ili se šalje preporučeno putem pošte, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice J. P. B., odvjetnica iz Č.
2. pun. tuženika OD G.&G. d.o.o., odvjetnici iz Z.