Broj:10.P-80/2021-22

 

 

             Broj:10.P-80/2021-22

    

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz O., OIB, zastupane po punomoćnici S. M., odvjetnici u O. društvu M. i J. iz O., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u O. društvu K. & partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 30. ožujka 2023., a u prisutnosti punomoćnika tužiteljice M. S., odvjetničke vježbenice u O. društvu M. i J. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika L. I., odvjetnički vježbenik kod S. V. odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 26. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 518-50-2090947, sklopljenog dana 8. prosinca 2003., između parničnih stranaka tužiteljice A. P. iz O., OIB  i tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB, koja glasi:„ NAKNADA, 1 % ( jedan posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.„.

 

II/ Utvrđuje se da je od strane tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB, nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u članku 9. stavak 2. Ugovora o kreditu, broj: 518-50-2090947, sklopljenog dana 8. prosinca 2003., pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik R. A. d.d. iz Z., OIB, dužan priznati.

 

III/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB, da tužiteljici A. P. iz O., OIB, isplati iznos od 152,16 eura/1.146,44 kn[1] (slovima: stopedesetdvaeuraišesnaestcenti/tisućusto četrdesetšestkunaičetrdesetčetirilipe), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 23. prosinca 2003., do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023., pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB, da tužiteljici A. P. iz O., OIB, isplati iznos od 352,18 eura/2.653,53 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 18. rujna 2006., do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008., do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023., pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

V/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.089,04 eura/8.205,37 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 518-50-2090947, dana 8. prosinca 2003., u Podružnici tuženika u Osijeku, koji ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika M. B. iz O., dana 15. prosinca 2003., pod brojem OU-2936/03, kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 15.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 120 mjeseci. Tužiteljica je kredit u cijelosti otplatila 18. rujna 2006. Predmetnim ugovorom je u članku 3., pod "naknada" ugovoreno sljedeće: "1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.". Prilikom isplate kredita dana 23. prosinca 2003., tuženik je tužitelju naplatio iznos od 1,00% od iznosa kredita i to iznos od 1.146,44 kune, na ime navedene naknade. Odredba ugovora kojom je ugovorena ova naknada je kao takva ništetna jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, a sve pozivom na odredbu članka 1065. Zakona o obveznim odnosima/78, (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001) (dalje: ZOO- 1978 ). Odredbom članka 1065. ZOO/1978, utvrđeno je da se Ugovorom o kreditu, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO/1978 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1% od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1% od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 47. ZOO/1978. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007) (dalje u tekstu: ZZP/2003), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2., propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019. Nadalje, tuženik je prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenio i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita. Spornim Ugovorom bila je ugovorena i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita na način da je utvrđeno u članku 9. stavak 2.: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ Nadalje, u članku 9. stavak 3. Ugovora utvrđeno je: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se Opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“. Prema navedenoj odredbi tuženik je na ime prijevremene otplate kredita tužitelju dana 18. rujna 2006., naplatio iznos od 2.653,53 kn, odnosno 3% od iznosa nedospjele glavnice kredita na dan zatvaranja kredita. Postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba kao takvi su protivni odredbi članka 1068. ZOO/78, obzirom prema navedenoj odredbi tuženik ovu naknadu može naplatiti samo za slučaj nastanka štete uslijed prijevremene otplate kredita. Kako u ovom slučaju tuženik nije trpio nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženika nastala bilo kakva šteta, to je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tuženika se, kako je već i ranije navedeno, prilikom sklapanja Ugovora uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužitelj mogao samo pristati. Da je tome tako potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. U osporavanoj odredbi se samo paušalno navodi da je prijevremena otplata moguća samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik te, nadalje, u odredbi u nastavku, da se na sve što nije regulirano odredbama ovog ugovora se primjenjuju Opći akti tuženika. Kako se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno, u ovom slučaju, Općeg akta tuženika, evidentno je da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji su uređeni u članku 142. ZOO/ 78. Člankom 142. ZOO/78, propisuje se da su Opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. S obzirom na navedeno, jasno je tada da se o odredbama Općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita), po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati. Kako je takva odredba i postupanje tuženika stvorila na strani tužitelja samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu članka 81. stavak 2. ZZP/2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 26. ZOO/78. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasilo. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 15. ZOO/78. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz članka 13. ZOO/78, o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz članka 18. stavak 3. ZOO/78, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknade čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu broj: 518-50-2090947, od 8. prosinca 2003., sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te kojom je ugovorena primjena Općih akata tuženika kod prijevremene otplate kredita, odnosno naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetnih naknada tužitelju dana 23. prosinca 2003., naplatio iznos od 1.146,44 kn, što predstavlja iznos od 1% od iznosa kredita, kao i dana 18. rujna 2006., iznos od 2.653,53 kn, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ukupno na ime naznačenih naknada iznos od 3.799,97 kn, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.               Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući je predmetnim ugovorom ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora. Opreza radi protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući prigovor zastare, sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima, budući je od trenutka uplate naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita prošlo više od 5 godina. Tuženik ukazuje na odredbu članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) kojim je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. S obzirom da je tužitelju isplaćen stambeni kredit u iznosu od 15.000,00 EUR-a, a tužitelj traži isplatu na temelju navodno ništetnih odredbi u iznosu od 3.799,97 kuna, to je očigledno da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, pa tužitelj ne može isticati ništetnost odnosno ne može tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U odnosu na potraživanje tužitelja na ime naknade za obradu kredita, tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do neravnoteže među strankama. Sporna odredba je čitka, nedvosmislena, jasno označena, nije označena manjim slovima, sastavni je dio ugovora te kao takva predstavlja obostranu volju ugovornih stranaka, a tužitelj ničim nije dokazao da bi ovakva odredba bila ništetna i protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj također nije dokazao svoj status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a niti isto proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Tuženik navodi da ugovaranje predmetnih naknada nije nedopušteno i zabranjeno zakonom kako navodi tužitelj, s obzirom da je upravo Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje u tekstu: ZOPK), točnije odredbom članka 2. stavak 1., točka 7., određeno kako naknade i troškovi koje naplaćuju banke korisnicima kredita obuhvaćaju upravo „kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.“, a predmetne naknade su propisane i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite Ministarstva financija RH (15/2014, dalje u tekstu: Pravilnik) i to članak 2. i članak 3. Pravilnika. U odnosu na naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik navodi da je člankom 9. Ugovora o kreditu, jasno određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a predmetna odredba je bila poznata tužitelju te je tužitelj kao poslovna sposobna osoba u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio svjestan ugovora o kreditu i njegovih odredbi, te se ne može pozivati na to da mu nije bila poznata sporna odredba. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naknada za prijevremenu otplatu kredita nije bila zabranjena niti jednom zakonskom normom. Osim što je mogućnost ugovaranja naknade određena člankom 2. stavak 1. točka 7. ZPK i člankom 2. i člankom 3. Pravilnika, tuženik ukazuje da je člankom 1024. stavak 2. i 3. ZOO-a, jasno određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran, a javni bilježnik je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla, te su tzv. izlazna i ulazna naknada pojašnjene tužitelju iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

3.               Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku protivi se prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca tj. tuženika evidentno predstavlja situaciju iz članka 82. stavak 1. točka 19. Zakona o zaštiti potrošača/03, slijedom čega je takva odredba ugovora tada nepoštena i ništetna, a takav stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u zaključku, poslovni broj Su-IV-308/2020, od 5. studenog 2020. U odnosu na prigovor zabrane manjeg značaja tužitelj isti smatra neosnovanim, budući se zabrane koje su kršile sporne odredbe ugovora ne mogu smatrati zabranama manjeg značaja, prigovor zastare smatra neosnovanim pozivajući se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača je neosnovan, budući prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Namjena kredita nije bilo poslovanje tužitelja u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već stambeni kredit.

 

4.               Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o kreditu, broj 518-50-2090947, od dana 8. prosinca 2003., sklopljenog između tužitelja i tuženika, solemniziran po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem Ou-2936/03, od 15. prosinca 2003.; otplatni plan kredita od 13. listopada 2020.; otplatni plan kredita od 23. prosinca 2003.; otplatni plan prijevremeno otplaćen kredit od 13. listopada 2020.; potvrdu tuženika od 5. studenog 2020.; Odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1277/2017, od 2. studenog 2017.; zahtjev tužitelja tuženiku za dostavom dokumentacije od 11. rujna 2020. i odgovor tuženika od 17. rujna 2020.; prigovor tuženika na nedostavljanje dokumentacije od 22. rujna 2020.; dopis tuženika od 13. listopada 2020., kojim dostavlja dokumentaciju tužitelju; presudu Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-382/2020, od 25. kolovoza 2020.; presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-877/2018, od 14. svibnja 2020.; rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1277/2017, od 02. studenog 2017.; presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-2471/2018, od 06. prosinca 2019.; presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-2359/2017, od 23. studenog 2017.; presudu Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1837/2014, od 05. studenog 2014.; presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1546/2019, od 09. srpnja 2020.; presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1516/2020, od 19. studenog 2020.; presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-796/2020, od 24. rujna 2020.; pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.; presudu Općinskog suda u Puli broj P-517/2018, od 5. ožujka 2020.; presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, od 24. veljače 2021.; rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-1791/2021, od 25. studenog 2021.; rješenje Općinskog suda u Đakovu broj P-117/2021, od 22. srpnja 2021., saslušao tužiteljicu na ročištu od 3. svibnja 2022..

 

5.               Iz iskaza tužiteljice slijedi da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s djelatnikom banke razgovarala samo o iznosu kredita i o godinama i roku otplate. Nije bilo govora ni o kakvim naknadama, niti ju je djelatnik banke upozorio da mora plaćati bilo kakvu naknadu, te je vezano za obradu kredita saznala u trenutku kada kredit treba biti isplaćen, a za prijevremenu otplatu kredita kada je došla u banku prijevremeno otplatiti kredit. Navedene naknade je platila jer u suprotnom ne bi mogla dobiti kredit. Nije se razgovaralo ni o kojim pojedinačnim ugovornim odredbama, niti joj je djelatnik banke objašnjavao pojedine ugovorne odredbe već je dobila samo obrazac ugovora neposredno prije ovjere. Ugovor joj prije potpisivanja nisu dali na uvid u banci, već ga je dobila tek neposredno prije potpisivanja i nije izražavala nikakvo neslaganje jer je znala da bi u tom slučaju morala tražiti drugu banku.

 

6.               Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženika za saslušanjem javnog bilježnika M. B. iz O. kao nesvrsishodnim i svjedoka V. M.-P., djelatnice banke, budući tuženik nije dokazao da je ista bila osobni bankar tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

 

7.               Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, budući je odredba iz članka 12., Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, nepoštena pa time i ništetna, temeljem odredbi članka 81. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 2013., a koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav i kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Odredbom članka 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da za suđenje protiv pravnih osoba je općemjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište. Člankom 59. istog zakona, propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a nesporno je da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Osijeku, gdje tužiteljica ima prebivalište.

 

8.               Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 518-50-2090947, dana 8. prosinca 2003., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja, na rok otplate od 120 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 177,66 eura mjesečno. Predmetnim ugovorom je u članku 3., ugovorena jednokratna naknada od 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koju je tužiteljici tuženik naplatio 23. prosinca 2003., prilikom isplate kredita, u iznosu od 1.146,44 kune. Predmetnim ugovorom ugovorena je i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita člankom 9. stavak 2., temeljem koje odredbe je tuženik naplatio tužiteljici na ime prijevremene otplate kredita iznos od 2.653,53 kune, odnosno 3% od iznosa nedospjele glavnice kredita na dan zatvaranja kredita 18. rujna 2006.

 

9.              Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

10. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

11. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

12. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

13. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

14. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

15. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

 

16. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnih zahtjeva niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla znati kolika će biti njezina obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit već je tužiteljica bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužiteljici koje je on točno imao troškove u vezi postupka odobravanja kredita, niti joj je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice, kojem je sud u cijelosti povjerovao, budući je iskaz tužiteljice dan životno, logično i uvjerljivo, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne.

 

17. Budući je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno članku 3. Ugovora o kreditu, u iznosu od 1.146,44 kune, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03.

 

18. Kako je odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana za jednostranu odluku tuženika, bez navođenja parametara koji će odrediti visinu te naknade te je takva odredba neodređena i neodrediva i dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, iz razloga što tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na visinu te naknade već je o visini navedene naknade odlučio tuženik, dok tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o visini predmetne naknade, pa je slijedom navedenog odredba članka 9. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, utvrđena ništetnom. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 3. i članku 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 518-50-2090947, sklopljenog dana 8. prosinca 2003., sve pobliže opisano pod t. I i II/izreke presude, stoga odluka kao pod I i II/izreke presude.

 

19. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik, a temeljem odredbi članka 323. ZOO-a, u obvezi tužiteljici platiti iznos naknada koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.146,44 kune i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.653,53 kune, zajedno s pripadajućim kamatama sve pobliže opisano pod III i IV/izreke presude, stoga odluka kao pod III i IV/izreke presude.

 

20. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

 

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištima od 24. ožujka 2022., 3. svibnja 2022., 30. ožujka 2023., u iznosu od 100,00 eura za svako ročište, sastav obrazloženih podnesaka od 26. ožujka 2021., 26. studenog 2021., 23. veljače 2022., 16. ožujka 2022., u iznosu od 100,00 eura za svaki podnesak, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV-e od 25%, u ukupnom iznosu od 212,50 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.089,04 eura, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

 

U Osijeku, 26. travnja 2023.

 

S U D A C:

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT, v.r.

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

              DOSTAVITI:

1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika

 

Fiksni tečaj konverzije 7,53450