Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3979/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Ante Galića, članova vijeća, uz višeg sudskog savjetnika - specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Komunalnog društva G., S., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. R. i I. R., S., protiv tuženog Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda S., S., kojeg zastupaju zaposlenici M. T. i N. G., radi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-960/22-7 od 21. lipnja 2022., na sjednici održanoj 26. travnja 2023.
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-960/22-7 od 21. lipnja 2022.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtijev kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje tuženikovog rješenja KLASA: UP/I-471-01/22-11/18, URBROJ: 513-02-8008/18-22-1 od 21. ožujka 2022. kojim je tužitelju utvrđena posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (dalje: naknada s obilježjem naknade za koncesiju) te oduzimanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine” 20/10., 143/12., 152/14., 29/17., 110/21., dalje u tekstu: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi ponavlja tužbene navode te tvrdi da se prvostupanjski sud nije očitovao u obrazloženju presude o njegovim tvrdnjama da nije obavljao gospodarsku djelatnost naplate parkinga već da je obavljao uslužnu komunalnu djelatnost usluge parkiranja na uređenim javnom površinama koje usluge podrazumijevaju upravljanje tim površinama u skladu s člankom 24. Zakona o komunalnom gospodarstvu i to na temelju Odluke Gradskog vijeća Grada S. od 19. studenoga 2018. Poziva se na članak 10. Zakona o pomorskom dobru te navodi da se u Gradu S. nalazi trajektna luka u kojoj se tijekom nekoliko ljetnih mjeseci obavi istovar i utovar do 14.000 vozila dnevno i da sva ta vozila treba provesti kroz grad u skladu s obvezama koje je preuzeo od Lučke uprave, a obveza se sastoji i od usluge ukrcaja i istovara vozila te održavanja reda u luci.
4. Tužitelj tvrdi da označena parkirališta služe isključivo toj svrsi radi čega je tužitelju Gradsko vijeće naložilo obavljanje javne usluge održavanja parkirališta, a kako je o pomorskom dobru, u skladu s odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama dužan skrbiti i Grad S. kao lokalna zajednica tužitelj nije mogao ni pretpostaviti da će obavljanjem javne službe postupati nezakonito i stjecati nezakonite prihode koji trebaju pripadati Republici Hrvatskoj. Navodi da ponavlja već iznesene tvrdnje te dodaje da je navedene usluge dužan pružati uz načela zaštite javnog interesa, kontinuiteta obavljanja, sigurnosti, javnosti, prihvatljivosti cijene usluga, zaštite ugroženih kategorija građana te djelatnost obavljati kao javnu službu. Tvrdi da je naplata neznatan dio posla koji se odnosi na pružanje usluge parkirališta kao komunalne usluge.
5. Tužitelj tvrdi da ničim ne ugrožava pomorsko dobro, već da ga na taj način čuva, a kada ne bi obavljao djelatnost tih usluga da bi ugrozio gospodarstvo cijelog B. i svih osam lokalnih zajednica, čije gospodarstvo je definirano uspjehom pružanja turističkih usluga. Stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova spora.
6. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod navoda odgovora na tužbu te tvrdi da je presudna činjenica kod donošenja pobijanog rješenja bila ta da je tužitelj gospodarskim korištenjem pomorskog dobra za svoje potrebe to pomorsko dobro isključio od opće upotrebe, a da mu za to nije dodijeljena koncesija te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
7. Žalba nije osnovana.
8. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski upravni sud je pravilno primijenio odredbe ZUS-a te je u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
9. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke i činjenice koje je sam utvrdio.
10. Tako je utvrđeno da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni ured S. kod tužitelja obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 27. svibnja 2021. o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: 471-01/21-11/48, URBROJ: 513-02-8008/18-22-10 od 1. veljače 2022. u kojem su uočene i navedene nepravilnosti.
11. Utvrđeno je da je tužitelj obavljajući gospodarsku djelatnost usluge i naplate parkiranja koristio pomorsko dobro na javnim zatvorenim parkiralištima A. i V. M. ukupne površine 5.250 m² bez koncesije za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru tj. da je predmetno pomorsko dobro koristio bez pravnog osnova.
12. Stoga je osporavanim rješenjem tužitelju na temelju odredbe članka 89. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ 69/17., 107/20., dalje: ZK) za nadzirano razdoblje utvrđena obveza i naloženo plaćanje iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije s pripadajućim kamatama te je utvrđena i oduzeta imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti.
13. U odnosu na istaknuti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava valja navesti da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19.) propisuje da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, da ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom.
14. Odredbama članka 16. istog zakona propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama toga zakona i propisa donesenih na temelju toga zakona.
15. Nadalje, prema odredbama članka 3. ZK-a, koncesija je pravo koje se stječe ugovorom, time da je ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra upravni ugovor, u pisanom obliku, čiji je predmet gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, time da je člankom 12. ZK-a zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Tijelu odnosno pravnoj osobi koja je u skladu s tim i posebnim zakonima nadležna za davanje koncesije, zabranjeno je na bilo koji način odobriti ili omogućiti gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra, izvođenje radova i pružanje usluga u području i djelatnosti protivno odredbama ZK ili posebnih zakona kojima se uređuje pojedina koncesija (čl. 12. st. 6. ZK).
16. Sklapanje ugovora o koncesiji uređeno je člankom 54. ZK koji propisuje da se ugovor sklapa u pisanom obliku, a da koncesionar stječe prava i preuzima obveze koje za njega proizlaze iz ugovora o koncesiji sklapanjem ugovora o koncesiji ili stupanjem ugovora o koncesiji na snagu, ako se taj trenutak razlikuje od trenutka sklapanja ugovora.
17. Ocjenjujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj sud je ocijenio presudu zakonitom. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev, uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj sud u cijelosti suglasan.
18. Kako je ovaj sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu je odbio kao neosnovanu i presudu potvrdio (t. I. izreke presude).
19. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a. Kako je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka (t. II. izreke).
U Zagrebu 26. travnja 2023.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan, v.r.