Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

 

Poslovni broj R-201/2021-

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

 

 

 

 

Poslovni broj R-201/2021-

              U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. F., OIB ..., (ranije iz O.,), zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod posl.br.Pr-106/2020-16 od 7. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu pod posl.br.Pr-106/2020-16 od 7. siječnja 2021. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti a koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju F. O., OIB: iznos od 87.520,00 kuna (osamdesetisedamtisućapetstoidvadeset kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

- 1.950,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate

- 2.550,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate

- 450,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate

- 600,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate

- 1.800,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate

- 900,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate

- 750,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate

- 600,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate

- 1.350,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate

- 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate

- 2.100,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate

- 1.200,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate

- 1.950,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate

- 2.700,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate

- 1.650,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate

- 1.500,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate

- 2.400,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate

- 2.550,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate

- 2.720,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate

- 2.890,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate

- 2.380,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate

- 2.720,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate

- 1.700,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate

- 1.870,00 Kn od 1. lipnja 2018. do isplate

- 2.550,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate

- 2.890,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate

 

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od ukupno 7.812,50 kuna (sedamtisućaosamstoidvanaest kuna i pedeset lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 07. siječnja 2021.god. do isplate.".

 

2. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana nadoknaditi tuženici parnični trošak od 663,61 eur[1]/5.000,00 kn dok se s viškom zatraženog troška tuženica odbija kao neosnovanim.

 

3. Odbija se tužiteljica sa žalbenim troškom kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate 87.520,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne obroke počevši od ožujka 2014. do zaključno sa kolovozom 2018. sve kako je to specificirano u točki 1. izreke. U točki 2. izreke naloženo je tuženici da nadoknadi tužiteljici parnični trošak od 7.812,50 kn.

 

2. Protiv te presude žali se tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP) i predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

3. Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu u kojem predlaže da se ista odbije i prvostupanjska presuda kao zakonita potvrdi.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Prije svega za odgovoriti je žaliteljici kako nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer protivno njezinim tvrdnjama presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa ju je kao jasnu i razumljivu moguće ispitati. Nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda na koju ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se u biti žalba svojim sadržajem poziva.

 

7. Predmet spora predstavlja zahtjev radi isplate terenskog dodatka uz tvrdnju da je tužiteljica tijekom utuženog razdoblja bila upućena na rad na četiri granična prijelaza sa Republikom Slovenijom tj. izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka.

 

8. Sud je prvog stupnja prihvatio pravnu argumentaciju tužiteljice i od odlučnih je činjenica utvrdio:

 

- da je tužiteljica rješenjem Ministarstva, Policijska uprava M. od 23. svibnja 2014. premještena u Policijsku upravu M., Policijsku postaju Š. na radno mjesto viši policijski službenik za graničnu kontrolu i da je tijekom utuženog razdoblja radila te poslove na četiri granična prijelaza S. D. - T., G.-B., S. D. P. i R. B.. Navedeni granični prijelazi prema odredbi čl. 205. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" br. 117/11, 50/14 i 32/15) predstavljaju granični sektor u nadležnosti PP Štrigova,

 

- da je tužiteljica poslove granične policije obavljala na državnom teritoriju Republike Slovenije sukladno Zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" Međunarodni ugovor br. 2/2004) na način da je mjesto rada tužiteljice fizički bilo udaljeno od granične crte sa Republikom Hrvatskom  u rasponu od 18, 75, 100 i 148 metara,

 

- da je tužiteljica tužbeni zahtjev utemeljila na odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 3. kolovoza 2013. i odredbi čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 1. studenog 2017. kojima je na istovjetan način bilo propisano da službenik i namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta stalnog boravka imaju pravo na dodatak za rad na terenu ukoliko je na terenu provedeno najmanje 8 sati,

 

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13, dana 20. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, i dana 11. studenoga 2016. tumačenje broj 22/56, prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo prema ranijem Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 104/13) na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna koji je vrijedio do 31. listopada 2017., a od 1. studenoga 2017. po Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18), u visini od 170,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju,

 

- da je tužiteljici rješenjem MUP PU M. prestala državna služba s danom 19. rujna 2018. i da joj tuženica nesporno nije isplatila terenski dodatak za utuženo razdoblje rada u državnoj službi.

 

9. Primjenjujući odredbe čl. 56. KU/13 i čl. 50 KU/17 te citirano tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 sud je prvog stupnja zahtjev tužiteljice našao osnovanim uz zaključak da se rad na teritoriju druge države i na mjestu koje je udaljeno od PP Š. više kilometara ima smatrati radom na terenu uslijed čega tužiteljica ostvaruje pravo na terenski dodatak u prednje navedenim iznosima za razdoblje od ožujka 2014. do kolovoza 2018.

 

10. Ne osporavajući pravo državnom službeniku na terenski dodatak u smislu citiranih odredbi Kolektivnih ugovora, tuženica u žalbi prije svega osporava pravilnost primjene tumačenja Zajedničke komisije broj 7/55 na ovaj konkretan slučaj  i za cijelo utuženo razdoblje budući se isti odnosi na drugu činjeničnu situaciju. To mišljenje odnosi se na policijske službenike PU Z. koji su prema posebnom rasporedu rada i posebnom službenom ovlaštenju upućeni na obavljanje granične kontrole na Međunarodni željeznički prijelaz D. u Republici Sloveniji koji pak granični prijelaz ne ulazi u prijelaz nadležnosti Ministarstva. Ovdje to nije slučaj jer je tužiteljica radila unutar svog mjesta rada tj. svoje Policijske postaje pa nema pravo na  terenski dodatak koji prema svojoj namjeni služi za pokriće povećanih troškova na putu (terenu). Radeći na graničnim prijelazima u okviru nadležnosti Policijske postaje u kojoj je tužiteljica obavljala svoju službu ista nije imala povećane troškove pa joj stoga ne pripada pravo na isplatu terenskog dodatka zbog čega je sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

 

11. Ovo vijeće u svemu smatra pravilnim stajalište tuženice budući je isto podudarno sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u presudi pod posl.br. Rev-1206/22. Odgovarajući na pitanja zbog kojih je u pravno i činjenično istom predmetu, podudarnim s ovim, Vrhovni sud dopustio izjavljivanje revizije navedeni su slijedeći odgovori:

 

"Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave M., Policijske postaje M. S. obuhvaća područje graničnog prijelaza M. S. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza P. u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno
ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između
Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju
granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na
odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za
zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj
za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na
pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao
zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim
prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne
države."

 

12. Prema tome za zaključiti je kako tužiteljica koja je radila na više graničnih prijelaza u nadležnosti Policijske postaje u kojoj je obavljala svoju službu (radi se o cjelini sastava te Policijske postaje) i neovisno o tome što su pojedine točke u kojima je rad obavljan međusobno udaljene, nije obavljala rad na terenu da bi imala pravo na izdatke za hranu i smještaj tj. terenski dodatak kako je to predviđeno odredbama čl. 56. KU/13 i 50 KU/17. Drugim riječima, tužiteljica je radeći unutar obuhvata svoje Policijske postaje radila unutar svog mjesta rada zbog čega tuženica s pravom tvrdi da nema pravo na isplatu utuženih iznosa pa je žalbu tuženice valjalo uvažiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan sve sukladno odredbi čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a kao u točki 1. izreke ove presude.

 

13. Budući je tuženica po završetku ovog žalbenog postupka u cijelosti uspjela u sporu valjalo joj je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. i 166. st. 2. ZPP-a odmjeriti parnični trošak. Za sastav odgovora na tužbu i pristup na ročište od 24. studenog 2020., za svaku radnju priznato je po 1.000,00 kn. Za pristup na ročište od 7. listopada 2019. na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima i na ročište za objavu presude, za svako je priznato po 500,00 kn. Za sastav dopune odgovora na tužbu i dva podneska i to onog od 9. ožujka 2020. i 27. svibnja 2020., priznato je za svaki po 250,00 kn budući po svom sadržaju ulaze u kategoriju podnesaka iz Tbr. 8./3. Odvjetničke tarife. Za sastav preostalih pet podnesaka za koje se traži naknada u punom iznosu trošak nije priznat jer se u istima ponavljaju već izloženi navodi ili dostavlja sudska praksa pa se utoliko ne radi o nužnim troškovima. Nije priznat ni zatraženi trošak pristupa na ročište od 30. siječnja 2020. budući se radi o ročištu koje nije održano u ovom predmetu već u jednom od drugih razdvojenih predmeta. Za sastav žalbe priznato je 1.250,00 kn što zbrojeno s troškovima prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.750,00 kn daje ukupni trošak postupka od 5.000,00 kn.

 

14. Slijedom svega narečenog, valjalo je odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude sukladno čl. 380. st. 1. t. 3. ZPP-a, dok je u točki 3. odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu budući isti ne predstavlja nužni trošak.

 

U Rijeci, 26. travanj 2023.

                                                                                                                       

 

Predsjednica vijeća

 

Brankica Malnar, v.r.


[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu