Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3085/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice V. P., R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi naknade za tjelesno oštećenje, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3557/21-4 od 9. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3557/21-4 od 9. svibnja 2022.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-06/20-01/03296140442, URBROJ: 341-99-05/3-20-9701 od 11. listopada 2021.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: UP/I 141-06/20-01/03296140442, URBROJ: 341-25-05/3-20-98436 od 25. studenoga 2020., kojim je u točki I. izreke tužiteljici utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 100%, u točki II. izreke utvrđeno je, od ukupnog postotka tjelesnog oštećenja, postojanje tjelesnog oštećenja od 90% koje se odnosi na donje ekstremitete, a u točki III. izreke je odbijen zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.
3. Tužiteljica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Navodi da su njezino tjelesno oštećenje i invalidnost nastali samo za vrijeme rada i posljedica su profesionalne bolesti, a nikako 6. studenoga 2020. jer za navedeno ne postoji nikakvo uporište u medicinskoj dokumentaciji. Također ne osporava da je na internetskim stranicama tuženika bila objavljena obavijest o provođenju vještačenja na temelju medicinske dokumentacije zbog epidemiološke situacije, ali navodi da se u praksi nije tako postupalo. Ističe da je pokušala pokrenuti upravni postupak za utvrđivanje postojanja profesionalne bolesti, ali da ju je nadležni Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje odbio s obrazloženjem da se isti postupak ne može provesti po zahtjevu umirovljenika. Smatra da su tuženik i prvostupanjski sud mogli utvrditi postojanje profesionalne bolesti, kad su već utvrdili da je tjelesno oštećenje posljedica bolesti. Također navodi da je iz medicinske dokumentacije vidljivo da nikada nije imala bilo kakvih povreda ili ozljeda. Osim toga navodi da se tijekom postupka nigdje ne spominje rješenje tuženika od 22. kolovoza 2014., koje uostalom ona nije ni zaprimila. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i priznati joj naknadu za tjelesno oštećenje nastalo zbog profesionalne bolesti.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza te, imajući na umu relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
8. Člankom 61. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. – dalje: ZOMO) propisano je da tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika (stavak 1.). Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti (stavak 2.).
9. U upravnom postupku nije utvrđeno da je tjelesno oštećenje posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti u kojem slučaju bi tužiteljica imala pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u smislu članka 61. stavka 2. ZOMO-a. Pitanje utvrđivanja profesionalne bolesti kao i ozljede na radu u isključivoj je nadležnosti drugog javnopravnog tijela (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje), stoga javnopravna tijela u ovome postupku nisu bila ovlaštena utvrđivati postojanje profesionalne bolesti. Imajući na umu navedeno, kao i činjenicu da je utvrđeno tjelesno oštećenje od 100%, prigovori tužiteljice vezani uz neobavljanje pregleda, datum nastanka oštećenja i (nedokazana) tvrdnja da joj pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja pripada jer je isto nastalo upravo tijekom radnog vijeka, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
10. Pri tome se tužiteljici napominje da prema upravnosudskoj praksi, postojanje tjelesnog oštećenja predstavlja bitnije oštećenje ili znatniju onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, ali ne znači da to oštećenje samo po sebi uzrokuje nastanak invalidnosti u smislu mjerodavnih propisa iz mirovinskog osiguranja, odnosno definiciji iz članka 39. ZOMO-a, i obratno, utvrđena invalidnost iz članka 39. ZOMO-a nije od utjecaja na tjelesno oštećenje sukladno članku 61. ZOMO-a.
11. Imajući na umu navedeno, članak 61. stavak 2. ZOMO-a je jasan i nedvosmislen te se prema istome naknada za tjelesno oštećenje priznaje samo ako je takvo oštećenje utvrđeno radi ozljede na radu ili profesionalne bolesti, a što kod tužiteljice nije slučaj.
12. Neosnovan je i prigovor tužiteljice da tijekom upravnog postupka i upravnog spora nije uzeto u obzir rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., KLASA: UP/I 141-06/14-01/03296140442, URBROJ: 341-25-05/3-14-81378 od 22. kolovoza 2014. Naime, navedenim rješenjem tužiteljici je utvrđeno tjelesno oštećenje od 70%, od čega 60% na donje ekstremitete, te je odbijen zahtjev za priznanje prava na naknadu za tjelesno oštećenje. Imajući na umu da je tužiteljica dana 27. srpnja 2020. podnijela novi zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, povodom kojeg su donesena osporena rješenja u ovome postupku (kojima je utvrđeno tjelesno oštećenje od 100%), to rješenje od 22. kolovoza 2014. nije bilo od utjecaja na donošenje odluke niti je moglo biti predmetom ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.
13. U odnosu na žalbeni navod da joj rješenje od 22. kolovoza 2014. nikada nije dostavljeno, isti se ukazuje potpuno nejasnim i neosnovanim s obzirom na to da iz spisa predmeta proizlazi da ga je tužiteljica priložila uz zahtjev od 27. srpnja 2020.
14. S obzirom na navedeno, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Radi se o navodima koje je tužiteljica isticala u tužbi, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, a s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 26. travnja 2023.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan, v.r.