1

Poslovni broj Gž R-200/2021-13

 

Poslovni broj Gž R-200/2021-13

 

 

 

 

 

              U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. I. iz L., OIB: ...., zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ...., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj 16Pr-125/20-11 od 01. prosinca 2020., 26. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 16Pr-125/20-11 od 01. prosinca 2020. te se odbija  tužbeni  zahtjev koji glasi:

 

„1.Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužiteljici R. I., OIB: .... iznos od 13.590,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:

 

- 300,00 kn od 1. veljače 2014. do isplate,

- 1.950,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate,

- 1.050,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate,

- 750,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate,

- 1.350,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate,

- 300,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate,

- 300,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate,

- 450,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate,

- 300,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate,

- 300,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate,

- 450,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate,

- 150,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate,

           - 1.020,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate,

- 170,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate,

- 340,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate,

- 510,00 Kn od 1. svibnja 2018. do isplate,

- 170,00 Kn od 1. srpnja 2018. do isplate,

- 850,00 Kn od 1. kolovoza 2018. do isplate,

- 340,00 Kn od 1. rujna 2018. do isplate,

- 510,00 Kn od 1. listopada 2018. do isplate,

- 170,00 Kn od 1. studenog 2018. do isplate,

- 510,00 Kn od 1. prosinca 2018. do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici troškove ovoga postupka u iznosu od 7.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 1. prosinca 2020. do isplate“

 

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 929,05 eur[1]/7.000,00 kn dok se s viškom zatraženog troška tuženik odbija kao neosnovanim.

 

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate 13.590,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose s tijekom od 01. veljače 2014. zaključno sa 01. prosinca 2018. sve kako je to specificirano u točki 1. izreke. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnični trošak od 7.500,00 kn.

 

Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., 80/22, 114/22: dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužiteljica je dostavila odgovor na žalbu u kojem predlaže da se ista odbije i prvostupanjska presuda kao zakonita potvrdi.

 

Žalba je osnovana.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati i njezino obrazloženje sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se tuženik u žalbi poziva.

 

Predmet spora je zahtjev radi isplate terenskog dodatka za rad tužiteljice proveden na četiri granična prijelaza sa RS (T., B., P.i B.) .

 

Sud je prvog stupnja prihvatio pravnu argumentaciju tužiteljice i od odlučnih je činjenica utvrdio:

 

- da je tužiteljica rješenjem Ministarstva, PU M. premještena u PU M., PP Š. na radno mjesto viši policijski službenik za graničnu kontrolu i da je od 01. siječnja 2016.  na radnom mjestu vođe ophodnje i da je radila te poslove na četiri granična prijelaza S. ob D. – T., G.-B., S. ob D. – P. i R. – B.. Navedeni granični prijelazi prema odredbi čl. 205. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" br. 117/11, 50/14 i 32/15) predstavljaju granični sektor u nadležnosti PP Š.,

 

- da je tužiteljica poslove granične policije obavljala na državnom teritoriju RS sukladno Zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade RH i Vlade RS o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine" Međunarodni ugovor br. 2/2004) na način da je mjesto rada tužiteljice fizički bilo udaljeno od granične crte sa Republikom Hrvatskom  u rasponu od 18, 75, 100 i 148 metara,

 

- da je tužiteljica tužbeni zahtjev utemeljila na odredbi članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 3. kolovoza 2013. i odredbi članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 1. studenog 2017. kojima je na istovjetan način bilo propisano da službenik i namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta stalnog boravka imaju pravo na dodatak za rad na terenu ukoliko je na terenu provedeno najmanje 8 sati,

 

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13, dana 20. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, i dana 11. studenoga 2016. tumačenje broj 22/56, prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo prema ranijem Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 104/13) na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna koji je vrijedio do 31. listopada 2017., a od 1. studenoga 2017. po Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18), u visini od 170,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju,

 

- da tužiteljici nije isplatila tuženici terenski dodatak za utuženo razdoblje rada u državnoj službi.

 

Primjenjujući odredbe članka 56. KU/13 i članka 50 KU/17 te citirano tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 sud je prvog stupnja zahtjev tužiteljice našao osnovanim uz zaključak da se rad na teritoriju izvan stalnog mjesta boravka i rada ima smatrati radom na terenu uslijed čega tužiteljica ostvaruje pravo na terenski dodatak u navedenim iznosima za sporno razdoblje od veljače 2014. do prosinca 2018.

 

Ne osporavajući pravo državnom službeniku na terenski dodatak u smislu citiranih odredbi Kolektivnih ugovora, tuženik u žalbi prije svega osporava pravilnost primjene tumačenja Zajedničke komisije broj 7/55 na ovaj konkretan slučaj  za cijelo utuženo razdoblje obrazlažući da se isti odnosi na drugu činjeničnu situaciju. Tvrdi da se to mišljenje odnosi na policijske službenike PU Z. koji su prema posebnom rasporedu rada i posebnom službenom ovlaštenju upućeni na obavljanje granične kontrole na Međunarodni željeznički prijelaz D. u RS koji pak granični prijelaz ne ulazi u prijelaz nadležnosti MUP što da ovdje nije slučaj. Tužiteljica da je radila unutar svog mjesta rada, tj. svoje PP pa nema pravo na  terenski dodatak koji prema svojoj namjeni služi za pokriće povećanih troškova na putu (terenu). Radeći na graničnim prijelazima u okviru nadležnosti PP u kojoj je obavljala svoju službu ista nije imala povećane troškove pa joj ne pripada ni pravo na isplatu terenskog dodatka.

 

Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio potraživani iznos i pravilne su žalbene tvrdnje tuženika i te tvrdnje su podudarno sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u presudi poslovni broj Rev-12 i 06/22. Odgovarajući na pitanja zbog kojih je u pravno i činjenično istom predmetu, podudarnim s ovim, Vrhovni sud dopustio izjavljivanje revizije navedeni su slijedeći odgovori:

 

"Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području RS kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade RH i Vlade RS o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave međimurske, PP M. S. obuhvaća područje graničnog prijelaza M. S. u RH i graničnog prijelaza P. u RS te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno
ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između
Vlade RH i Vade RS o jednostavnijem obavljanju
granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na
odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za
zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj
za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na
pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao
zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim
prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne
države."

 

Prema tome za zaključiti je kako tužiteljica koja je radila na više graničnih prijelaza u nadležnosti Policijske postaje u kojoj je obavljala svoju službu (radi se o cjelini sastava te Policijske postaje) i neovisno o tome što su pojedine točke u kojima je rad obavljan međusobno udaljene, nije obavljala rad na terenu da bi imala pravo na izdatke za hranu i smještaj tj. terenski dodatak, kako je to predviđeno odredbama čl. 56. KU/13 i 50 KU/17. Drugim riječima, tužiteljica je radeći unutar obuhvata svoje Policijske postaje radila unutar svog mjesta rada zbog čega tuženik s pravom tvrdi da nema pravo na isplatu utuženih iznosa.

 

Iz navedenih razloga valjalo je usvojiti žalbu tuženika sukladno odredbi članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev u dijelu glavne tražbine kao u točki 1. izreke.

 

Budući je tuženik po završetku ovog žalbenog postupka u cijelosti uspio u sporu valjalo je temeljem odredbe članka154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. i 166. stavak 2. ZPP-a dosuditi mu i parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu i pristup na ročište 05. prosinca 2019., 03. ožujka 2020. i 23. listopada 2020. za svaku radnju po 132,72 eur/1.000,00 kn, primjenom tbr-a 8. točka 1. i tbr-a 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15,37/22 i 126/22 dalje: Tarifa), te za zastupanje na ročištu od 07. listopada 2019. i 01. prosinca 2020. u iznosu od po 66,36 eur/500,00 kn (tbr. 9. točka 2. i 3 Tarife) i za sastav dopune odgovora na tužbu i dva podneska i to onog od 30 siječnja 2020. i  3. lipnja 2020. priznato je za svaki po 33,18 eur/250,00 kn budući po svom sadržaju ulaze u kategoriju podnesaka iz Tbr. 8./3. Odvjetničke tarife. Za sastav preostala dva podneska za koja traži naknada u punom iznosu trošak nije priznat jer se u istima ponavljaju već izloženi navodi ili dostavlja sudska praksa pa se utoliko ne radi o nužnim troškovima.

Za sastav žalbe priznato je 165,90 eur/1.250,00 kn što zbrojeno s troškovima prvostupanjskog postupka u iznosu od 763,15 eur/ 5.750,00 kn daje ukupni trošak postupka od 929,05 eur/7.000,00 kn.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude, primjenom odredbe članka 380. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

 

U Rijeci, 26. travanj 2023.

                                                                                                                       

 

Predsjednica vijeća

Tajan Polić