1

Poslovni broj: 37 Gž Zk-27/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: 37 Gž Zk-27/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, protiv tuženika R. Ć., OIB:..., S. B., R. S., kojeg zastupa punomoćnik Josip Dizdar, odvjetnik u Sisku, radi ispravka upisa, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 8. prosinca 2022. poslovni broj: P-165/2022-5, u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-165/2022-5 od 8. prosinca 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Ispravlja se zemljišnoknjižno stanje nastalo na osnovu rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Glina broj: Z-11975/2020 od 2. prosinca 2020. donesenog u pojedinačnom ispravnom postupku na način da se na nekretnini označenoj kao k.č. br. 1516 pašnjak od 4730 m2, upisane u z.k.ul. 821, k.o. B., uspostavlja zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, Zemljišnoknjižnog odjela Glina broj: Z-11975/2020 od 2. prosinca 2020. te se određuje uknjižba brisanja prava vlasništva tuženika R. Ć., OIB:..., S. B., S., uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva za korist R. H. u cijelosti.

Nalaže se tuženiku R. Ć., OIB...., S. B., S., da tužiteljici R. H. naknadi parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđena pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

 

1.1. U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku plati trošak ovog postupka u iznosu od 7.812,50 kn/1.036,90 EUR u roku 15 dana.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška uvećanog za trošak žalbe, podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za ispravak zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini posl.br. Z-11975/2020-11 od 2. prosinca 2020. kojim je udovoljeno prijedlogu predlagatelja, u ovom postupku tuženika, za ispravak zemljišnoknjižnog stanja u dijelu kojim je na nekretnini tada upisanoj u zk.ul. 410 k.o. B. kčbr. 1516 pašnjak sa 4730 m2 brisano njezino pravo vlasništva i upisano pravo vlasništva tuženika. Tužbeni zahtjev za ispravak u smislu članka 201. stavka 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 63/19 – dalje u tekstu: ZZK) tužiteljica temelji na činjenici da je prije upisa njezinog prava vlasništva predmetna kčbr. bila upisana kao imovina Zemljišne zajednice Mjesne općine B., a da je člankom 1. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“ broj: 36/47, 51/58 i 13/87 – dalje u tekstu: Zakon o proglašenju) proglašena općenarodnom imovinom koja je Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu (Sl. list bivše SFRJ broj: 10/65) zamijenjena društvenim vlasništvom bez naznake prava upravljanja korištenja ili raspolaganja. U materijalnopravnom smislu tužiteljica se poziva na Zakon o uređenju zemljišnih zajednica iz 1894. kao i Pravilnik pojedine zemljišne zajednice uz tvrdnju da za imovinu zemljišnih zajednica i dalje vrijedi praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na imovini nekadašnjih zemljišnih zajednica jer je takva imovina prelazila u privatno vlasništvo sukladno propisima kojima su se uređivale zemljišne zajednice i sukladno Zakonu o zemljišnim zajednicama, a što je izraženo u brojnim presudama kao npr. br. Rev.2719/13, Rev-2274/13, Rev-174/13, Rev-2420/13, Rev-2098/12, Rev-2610/13, Rev-1014/13 i dr.

 

6. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće, za predmet spora odlučno činjenično stanje:

 

- da je nakon provedenog pojedinačnog ispravnog postupka povodom prijedloga tuženika, između ostalih i za nekretninu kčbr. 1516 pašnjak od 4730 m2 upisane u zk.ul. 410 k.o. B., protiv tužiteljice kao protustranke u odnosu na tu nekretninu, Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini donio rješenje posl.br. Z-11975/2020 od 2. prosinca 2020. kojim je udovoljeno prijedlogu i određen ispravak zemljišnoknjižnog stanja na način da je određeno brisanje uknjižbe prava vlasništva R. H. na predmetnoj nekretnini i upis prava vlasništva tuženika;

- da je na predmetnoj nekretnini bila upisana tužiteljica kao vlasnica i to rješenjem broj: Z-405/05 od 28. studenog 2005. na temelju članka 388. ZOV i članka 3. stavka 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu dok je prije njezinog upisa predmetna nekretnina od 13. prosinca 1901. bila upisana za korist Zemljišne zajednice Mjesne općine B.;

- da iz povijesnog prikaza izvatka iz zk.ul. 410 k.o. B. i arhivskog izvatka za tu nekretninu nije vidljivo da bi obitelj Ć. bila na bilo koji način povezana sa spornom nekretninom, no da je vidljivo da je obitelj Ć. bila dio zajednice, no ne i samostalni vlasnik nekretnine;

- da je predmeta nekretnina u smislu članka 1. Zakona o zemljišnim zajednicama proglašena općenarodnom imovinom koja općenarodna imovina je Zakonom o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvenog vlasništva i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (Sl. list FNRJ broj: 22/53 i 10/65 te „Narodne broj“ 52/71 i 52/73) zamijenjena riječima „društveno vlasništvo“, a da je člankom 3. stavak 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj: 34/91 – dalje u tekstu: ZPZ) propisano da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska što je i tužiteljica postala temeljem tog članka u svezi članka 388. stavka 1. ZOV;

- da je uvjerenjem Ureda državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji Službe za prostorno uređenje, Odsjeka za prostorno uređenje od 28. studenog 2005. potvrđeno da se kčbr. 1516 k.o. B. od 4730 m2 nalazi izvan granica građevinskog područja;

- da je iz posjedovnog lista br. 19 k.o. B. razvidno da je predmetna čestica bila upisana u posjedovni list na ime i posjed Ć. S. M., oca tuženika, a iz povijesnog posjedovnog lista br. 19 k.o. B. da je od 1953. do 22. listopada 2002. kao posjednik bio upisan Ć. S. M. iz B. 65/146, a od 22. listopada 2020. (ispravno 2002.) pa nadalje A. Ć., majka tuženika koju je naslijedio rješenjem o nasljeđivanju, a što sve ukazuje da je zemljišnoknjižno stanje bilo u nesuglasju sa katastarskim i stvarnim stanjem zbog čega je postojalo opravdanje za pokretanje zk. postupka te je jasno da je faktična vlast na predmetnoj nekretnini izvršavana od strane fizičkih osoba i to konkretno od prednika tuženika u kojem posjedu ih nitko nije smetao;

- da je predmetna nekretnina bila u posjedu roditelja tuženika i njegovih prednika koja se koristila za ispašu stoke (ovaca i krava) te da je tuženikov otac prema iskazu tuženika okolnu zemlju kao i predmetnu kupovao od drugih osoba;

- da je otac tuženika isplatom ostalim osobama koji su polagali pravo na predmetnu nekretninu postao pošteni i samostalni posjednik u kojem vršenju faktične vlasti nije ni od koga bio ometan i to svakako od 1953. koje godine je i upisan kao posjednik u posjedovni list broj 19 za k.o. B.,

 

te na temelju utvrđenih činjenica zaključuje da je su se ispunile pretpostavke za tuženikovo stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću iz članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZV) pozivajući se pri tome na činjenicu da je tim Zakonom koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. člankom 388. stavkom 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računalo i vrijeme posjedovanja prije tog dana koja odredba je ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I58/1997¸, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj:137/99), a potom Izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj:114/01) izmijenjena je na način da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja prije tog dana, te na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u nizu njihovih odluka u kojima je izraženo pravno shvaćanje da se kod stjecanja vlasništva dosjelošću na stvarima koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju članka 388. stavka 4. ZV nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, te da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud naknadno ukinuo, posebice u ovom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni interes trećih osoba, ujedno utvrđujući da je od 1953. do 17. studenog 1999. protekao četrdesetogodišnji rok poštenog i samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine. Konačno na temelju utvrđenih činjenica zaključuje da je tijekom zemljišnoknjižnog postupka zemljišnoknjižni sud čiji upis tužiteljica traži ispraviti, točno utvrdio faktično i pravno stanje vlasništva na predmetnoj nekretnini i zbog čega se tužba tužiteljica ukazuje neosnovanom te posljedično tome odbija tužbeni zahtjev.

 

7. U žalbi tužiteljica sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) pri čemu upire na navode obrazloženja da tuženik nije dokazao da bi njegovi prednici dobili predmetnu nekretninu u svoje vlasništvo prije 6. travnja 1941. sukladno Zakonu o zemljišnim zajednicama kao ni da bi njegovi prednici postupili sukladno odluci tadašnjeg povjerenstva u Zagrebu od 3. listopada 1939., odnosno da bi sudjelovali u diobi kojom bi mu pripala sporna nekretnina.

 

8. Ispitivanjem pobijane presudu u pravcu naprijed navedene bitne povrede utvrđeno je da ista nije počinjena iako je prvostupanjski nepotrebno elaborirao stjecanje vlasništva na nekretninama zemljišnih zajednica temeljem Zakona o uređenju zemljišnih zajednica iz 1894. kao što je i nepotrebno ocjenjivao posjed prednika tuženika do donošenja Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom budući je odlučna činjenica da je predmetna nekretnina na temelju naprijed navedenog Zakona postala općenarodnom imovinom 1947. ex lege te je na temelju predmnijeve iz članka 362. ZV i upisano vlasništvo tužiteljice, a koji period je relevantan za utvrđivanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

 

9. Daljnjim sadržajem žalbe pozivajući se na Zakon o uređenju zemljišnih zajednica tuženica zaključuje da posjed prednika tuženika na predmetnoj nekretnini kao dijelu zajedničke imovine zemljišne zajednice nije bio samostalan, a posljedično niti pošten zbog čega nije bilo moguće na imovini zemljišne zajednice steći vlasništvo dosjelošću. Pri tome se tužiteljica poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj nije moguće stjecanje vlasništva dosjelošću na imovini nekadašnjih zemljišnih zajednica jer je takva imovina prelazila u privatno vlasništvo sukladno propisima kojima su se uređivale zemljišne zajednice i sukladno Zakonu o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom.

 

10. U svezi naprijed navedenih žalbenih navoda valja navesti da prema stanju povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga vlasništvo predmetne nekretnine nisu stekle fizičke osobe diobom niti je takvo vlasništvo fizičkih osoba bilo upisano u zemljišne knjige, već je sve do upisa tužiteljice kao vlasnice na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama bilo upisano vlasništvo u korist zemljišne zajednice Općine Bojna te je ta nekretnina na temelju Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina 1947. proglašena općenarodnom imovinom. Prvostupanjski sud nije utvrdio da bi prednici tuženika vlasništvo predmetne nekretnine stekli diobom za vrijeme kada je ista bila imovinom zemljišne zajednice već je utvrdio da je nekretnina bila u posjedu oca tuženika koji je samostalnim posjednikom postao isplatom svog brata, a njihov otac kupnjom od trećih osoba i to još najmanje od 1953. od koje godine je kao posjednik evidentiran u katastru, a iz kojih utvrđenih činjenica proizlazi i poštenost posjeda budući je utvrđeno i da prednicima tuženika, njegovom ocu i majci, nitko nikad nije osporavao posjed te nekretnine, a svakako to nije činila tužiteljica kao upisana zemljišnoknjižna vlasnica. U tom smislu promašene su tvrdnje tuženice da se u rok dosjedanja sukladno spominjanim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne bi moglo računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. jer je, kako to tvrdi „predmetna nekretnina nekadašnja imovina bivših zemljišnih zajednica i da u tom slučaju postoje nedostaci za stjecanja vlasništva dosjelošću u sposobnosti stvari da budu predmet stjecanja vlasništva dosjelošću kao i u samostalnosti i kakvoći, a ne u trajanju posjeda“ budući je ista oduzeta zemljišnim zajednicama Zakonom o proglašenju te je postala općenarodnom imovinom još 1947. Naime, člankom 1. Zakona o proglašenju imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina proglašene su općenarodnom imovinom. Prema članku 2. istog Zakona zemljišnim zajednicama smatraju se sve one zajednice na koje se odnosio Zakon o uređenju zemljišnih zajednica od 25. travnja 1894., Zakon o uređenju plemenite općine turopoljske od 1. svibnja 1895. i Zakonski članak X. od 7. travnja 1913. o nepodijeljenim zajedničkim pašnjacima, te sve one šumske zajednice koje su nastale povodom provedbe agrarne reforme prije 6. travnja 1941. U članku 3. stavku 1. istog Zakona navedeni su izuzeci na koje se Zakon ne odnosi, a to su ona zemljišta koja su na osnovi provedenog diobnog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941., kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobnog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. Tuženica međutim nije tvrdila da je predmetna nekretnina bila u smislu naprijed citirane zakonske odredba izuzeta od primjene Zakona o proglašenju, dapače tvrdila je da je na temelju tog Zakona nekretnina postala najprije općenarodnom imovinom, potom društveno vlasništvo, te na temelju članka 388. stavka 4. ZV njezinom imovinom.

 

11. Kako iznesenim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom koje ovaj sud prihvaća pravilnim te da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice za ispravak zemljišnoknjižnog stanja neosnovanim budući je tuženik stekao vlasništvo iste dosjelošću protekom četrdeset godina samostalnog i poštenog posjedovanja računajući i vrijeme posjedovanje njegovih prednika primjenom članka 160. stavka 2. ZV, najmanje od 1953. i to na temelju članka 159. stavka 4. ZV, pa je uz daljnje utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrdio pobijanu presudu uključujući i odluku o trošku koju tuženica pobija tek posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari, a da istu ovaj sud ne ispituje s aspekta pravilne primjene materijalnog prava po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavka 2. ZPP. 

 

U Varaždinu 26. travnja 2023.