1

Poslovni broj: 37 Gž-182/2023-2

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-182/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. M., OIB: ..., iz T. B., zastupane po punomoćnicima M. F. i B. P. V., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., protiv tuženice R. A. d.d. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv rješenja i presude Općinskog suda u Varaždinu od 25. studenog 2022. poslovni broj: P-409/2019-34, u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-409/2019-34 od 25. studenog 2022.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se rješenje u pobijanoj točki I/ izreke prvostupanjske odluke.

 

II. Nepobijana točka II/ izreke rješenja ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom u točki I/ izreke rješenja odbijen je tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, a u točki II/ rješenja utvrđeno je da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 68,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

2. Točkom I/ izreke presude utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50-3949334 od 5. ožujka 2007., sklopljen između tužiteljice G. M., OIB: ..., T. B., i tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., Z., solemniziran po javnom bilježniku Z. R. K. iz V. pod brojem OV-2603/07 dana 7. ožujka 2007., u članku 2., a koji glasi: "Redovna kamata … promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora", te da je ništetna i odredba istog Ugovora o kreditu u članku 7., koja glasi: "Kredit se otplaćuje …. u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća….", te da je ništetna i odredba iz članka 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF. Točkom II/ izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljici 54.507,59 kn/7.234,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke. U točki III/ izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 11.603,50 kn/1.540,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 25. studenog 2022. do isplate.

 

3. Navedenu prvostupanjsku odluku i to u točki i/ izreke rješenja te presudu u cijelosti pravodobnom žalbom pobija tuženica "zbog svih zakonom predviđenih razloga" predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba tuženice nije osnovana.

 

6. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenje da su odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50-3949334 zaključenim između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 5. ožujka 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora te u dijelu u kojem je ugovorena valuta obveze u švicarskim francima te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi u ukupnom iznosu od 54.507,59 kn sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinih mjesečnih preplaćenih iznosa do isplate. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesenim povodom tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka pa tako i protiv tuženice u tom postupku kao četvrtotuženice kojom su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivosti kamatne stope kakve su određene i u predmetnom Ugovoru o kreditu te odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak ujedno se pozivajući na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz te presude u ovom postupku primjenom članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača.

 

7. Prvostupanjski sud prije svega rješenjem je odbio tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda budući je utvrdio da je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora što bi s obzirom na sjedište tuženice bio Općinski građanski sud u Zagrebu, no rukovodeći se odredbama članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te odredbom članka 82. ZZP/03 kojom je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih i odredbe kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, kao i daljnjom odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava te odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koje su sadržajno gotovo identične sa naprijed citiranim odredbama ZZP/03, prvostupanjski sud utvrđuje da se o odredbi članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora nije posebno pregovaralo (kako to ističe tužiteljica dok tuženica ne tvrdi suprotno), niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj. Dalje utvrđuje da ta odredba uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice u kojem navodi da živi u T. kod V., da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu radila u P. u V., a sada radi u pekari K. u Š. kod V., da osobno vozi automobil samo po lokalnim cestama dok se u Z. ne snalazi te bi bio problem zbog posla jer radi samo ujutro do 16,00 sati zbog čega bi za odlazak na sud u Z. morala tražiti godišnji odmor kao i njezin suprug ako bi je vozio u Z. te da bi joj to bilo financijsko opterećenje jer uzdržava dva studenta, a da suprug i ona imaju jedini prihod od plaće u iznosu od 5.500,00 i 6.000,00 kn dok bi je odlazak za Z. koštao oko 200,00 do 250,00 kn. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je ovakvom ugovornom odredbom tuženica za sebe ugovorila pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obaveza stranaka iz ugovora sudskim putem iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženice u V.. Stoga zaključuje da se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Z. ukazuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice zbog čega se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi zbog čega se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Z.. Kako je predmetni ugovor zaključen u poslovnici tuženice u V., prvostupanjski sud zaključuje da dolazi do primjene članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi pa kako se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice zaključuje da je za suđenje u ovom sporu nadležan i Općinski sud u Varaždinu.

 

8. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio je slijedeće, za predmet spora odlučne činjenice:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženica tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.242,68 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da se tužiteljica obvezala tuženiku vratiti kredit u 84 mjesečnih anuiteta koji su vezani uz valutu CHF i to prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća;

- da je nesporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit te da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenoj po tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka između ostalih i tuženice, u odnosu na tuženicu utvrđeno da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a od 07. kolovoza 2007.  do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanje obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;

- da je naprijed navedena presuda u odnosu na utvrđenje povrede kolektivnih interesa u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača sklapanjem ugovora kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018.;

- da iz iskaza svjedokinje D. P., djelatnice tuženice proizlazi da ista nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, nema nikakve informacije na koji je način tužiteljica, koja svjedokinji nije poznata, bila informirana o kreditu već je ista iskazala općenito o načinu rada djelatnika banke odnosno djelatnika auto kuće pri čemu ukazuje na moguću situaciju da klijent niti ne dođe u poslovnicu banke već je cijela komunikacija obavljena preko auto kuće zbog čega njezin iskaz nije relevantan za ovaj spor jer nema neposrednih saznanja o zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupljeno vozilo kreditom koristila za svoje osobne svrhe za svakodnevne potrebe te da se ni u vrijeme sklapanja ugovora kao ni nakon toga nije bavila nikakvom poslovnom odnosno poduzetničkom aktivnošću te da nema obrt  niti je član kakvog trgovačkog društva, da je kupnju vozila dogovorila u auto kući te da je tamo dogovoreno da će kredit biti u euru, a nakon što je otišla u banku da je tamo bio pripremljen kredit u CHF te su joj službenici rekli da je to povoljniji kredit pri čemu je nitko nije upozoravao na ništa pa tako niti na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u smislu rizika i parametara za promjenu kamate te da o tome nije bilo riječi niti kod javnog bilježnika gdje je ugovor solemniziran;

- da sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iako su jasne i lako uočljive nisu razumljive jer u istima nisu precizno određeni parametri promjene kamatne stope kao i mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženice na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi mogle za nju proizaći, a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice u odnosu na drugu ugovornu stranu i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne;

- da obzirom na obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, nije relevantno detaljno elaboriranje tuženice o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te objektivnim razlozima povećanja kamatne stope odnosno rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženica nije mogla utjecati niti je za njih odgovorna,

- da prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan budući da sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, a da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnog promjenjive kamatne stope te donošenjem presude istog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu do podnošenja tužbe (21. svibnja 2019.), nije protekao rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO koji se primjenjuje za preplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi.

 

9. Imajući u vidu odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje u tekstu: ZOO) propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecaja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, prvostupanjski sud visinu iznosa koju je tužiteljica platila tuženici na temelju ništetnih odredbi utvrdio je provedenim dokazom financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S. O. iz kojeg dokaza je utvrdio da je tuženica preplatila ukupni iznos od 54.551,61 kn koji umanjen za 44,02 kn obračunate zatezne kamate za vrijeme kašnjenja s otplatom, iznosi 54.507,59 kn, a ujedno je tim dokazom utvrdio pojedinačne mjesečne iznose preplate i datume preplate. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem sudske vještakinje prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev te je tužiteljici sukladno članku 1115. ZOO dosudio i zateznu kamatu od dana izvršene preplate budući je tuženica stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje ja sama banka inicirala sastavljenim tipskih ugovora bez mogućnosti utjecaja tužiteljice na njihov sadržaj zbog čega ju smatra nesavjesnom stjecateljicom.

 

10. Tuženica u žalbi tvrdi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario; da prvostupanjski sud nije primijenio članak 338. stavak 4. ZPP koji propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati što je rezultiralo arbitrarnom presudom koja se ne može ispitati te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari kao i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima što obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud smatra da je vezan utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i interesa potrošača, a da je ona tvrdila i ukazivala da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te da je postupala s načelom savjesnosti i poštenja u kojem smislu je predložila konkretne materijalne i personalne dokaze koje sud zanemaruje iako ih je proveo. 

 

11. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP budući je pravilnom ocjenom sadržaja Ugovora o kreditu i provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice utvrdio da se radi o tipskom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane tuženice o kojim odredbama o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora u mjestu sjedišta tuženice tužiteljici nije dana mogućnost pregovaranja, a isto tako da takva odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice obzirom na mjesto njezinog prebivališta i mjesta rada, posljedica koje bi nastale zbog obveze odlaska na sud u Z. u odnosu potrebno vrijeme te materijalne prilike tužiteljice zbog čega je sukladno naprijed citiranim odredbama 81., 82. i 87. ZZP/03 pravilno ocijenio tu odredbu nepoštenom te posljedično ništetnom. Utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju navodima žalbe da tužiteljicu zastupa odvjetnik zbog čega njezina prisutnost na ročištima ne bi bila potrebna, a da okolnost da bi punomoćnik tužiteljice (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja neravnoteže jer tužiteljicu ništa nije spriječilo da angažira odvjetnika u Z. te da nema govora o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, u svrhu angažiranja odvjetnika u Z. tužiteljica bi morala dolaziti u Z., a navodi da tužiteljica ne bi trebala dolaziti na sud u suprotnosti su prijedlogom tuženice da se na sporne okolnosti sasluša tužiteljica, dok bi angažiranjem punomoćnika iz V. bila u obvezi punomoćniku naknaditi putne troškove u skladu s Tbr.35. te Tbr.44. do Tbr.47. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje u tekstu: Tarifa), a što uz činjenicu da je Ugovor o kreditu zaključen u Poslovnici tuženice u V., te da bi u slučaju spora bez obzira na stranačku ulogu ugovornih strana u sporu bio nadležan sud u Z., nedvojbeno prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

 

12. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud obrazložio je pobijanu presudu upravo na način na koji mu to nalaže odredba članka 338. stavaka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP), a zbog činjenice da nije ocijenio pisane dokaze tuženice posljedica je odredbe članka 220. ZZP prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (stavak 1.) te da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (stavak 2.). Prvostupanjski sud proveo je predložene personalne dokaze te je iste zajedno sa ostalim relevantnim dokazima ocijenio na način na koji to određuje članak 8. ZPP te je naveo i razloge zbog kojih nije posebno cijenio navode tuženice o zakonitosti promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule. Prvostupanjski sud ocijenio je i sve ostale navode i razloge zbog kojih je tuženica osporavala osnovanost tužbenog zahtjeva pa žalbeni navodi protivno navedenom nemaju uporište u stanju spisa i obrazloženju pobijane presude. Iz navedenih razloga prvostupanjska presuda nema nikakvih elemenata arbitrarnosti niti je donošenjem iste povrijeđeno pravo tuženice na pravično suđenje.

 

13. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP budući da prvostupanjska presude nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost te je prvostupanjski sud stečeno uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, logičnim i neproturječnim razlozima o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu u suprotnosti s ispravama u spisu niti provedenim personalnim dokazima. Ta bitna povreda nije počinjena ni stoga što je prvostupanjski sud odluku temeljio na utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. budući je pri tome pravilno primijenio odredbu članka 502.c ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41//14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) koji je važio u vrijeme podnošenja predmetne tužbe. Naime, iz samog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrdio je da je istim ugovorena promjenjiva kamata prema jednostranoj odluci tuženice te da u Ugovoru nisu ugovoreni nikakvi parametri, a niti okolnosti nastupom kojim bi tuženica bila ovlaštena izmijeniti ugovorenu redovnu kamatnu stopu koju je tuženica nedvojbeno mijenjala na više tijekom ugovorenom vremena vraćanja kredita, te da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica i vraćanje kredita vezana uz švicarski franak, a koje odredbe su iz razloga navedenih u naprijed citiranoj izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene nepoštenim i posljedično ništenim budući da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predloženim i provedenim dokazima saslušanjem svjedokinje D. P., zaposlenice tuženice i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud nije utvrdio da bi tuženica sa tužiteljicom pregovarala o promjenjivoj kamatnoj stopi te da bi tužiteljici bilo djelatnici auto kuće u kojoj je kupovala osobno vozilo, bilo službenici tuženice koji su unaprijed pripremili ugovor o kreditu s valutom obveze u CFH bilo što objašnjavali, tumačili ili upozorili na rizik ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute u CHF, dapače da su joj predmetni unaprijed pripremljen Ugovor o kreditu prezentirali kao najpovoljniji. Tim provedenim dokazima tuženica nije dokazala postojanje drugačijih okolnosti od onih utvrđenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača radi kojih presuda donesena u tom kolektivnom sporu ne bi imala obvezujuću snagu u predmetnom postupku radi utvrđenja ništetnosti identičnih odredbi Ugovora o kreditu i radi vraćanja stečenog na temelju ništetnih odredbi. Stoga je, a protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da tuženica nije dokazala tezu da je pojedinačno pregovarala o promjenjivosti redovne kamate i o valuti, što uostalom nije ni od odlučnog značaja budući da odredba o valuti CHF i promjenjivosti redovne kamate nije utvrđena sama po sebi nepoštenom već iz razloga što tuženica prije i u vrijeme zaključenja potrošačkih ugovora ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Obzirom na obvezujuću snagu presude donesene u kolektivnom sporu prvostupanjski sud nije trebao ponovno utvrđivati da bi je valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Također protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je iznio razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

 

14. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji tuženica obrazlaže navodima da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, da li su sporne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dakle iz istih razloga zbog kojim prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, pa kako je ovaj sud prethodno iznio razloge zbog kojih ne nalazi počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, te da je prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih je ocijenio da tužiteljica unatoč jasnoj i lako uočljivoj odredbi o valutnoj klauzuli nije mogla kao prosječni potrošač sagledati sve moguće posljedice koje će proizaći za nju otplatom tako ugovorene valutne klauzule dok su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređene pa iz tih razloga tužiteljica nije mogla predvidjeti u kom pravcu će tuženica mijenjati kamatnu stopu i nastupom kojih okolnosti, dok znatna neravnoteža nedvojbeno proizlazi iz činjenice da je tužiteljice zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule kredit otplatila u većem iznosu za čak 54.507,59 kn.

 

15. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica obrazlaže pogrešnom primjenom članka 118. ZZK/14 jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a posljedice ove pogrešne primjene je da sud nije utvrđivao okolnosti vezane za odluku o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, već je samo proveo financijsko vještačenje na okolnost njegove visine. Nadalje iznosi razloge već prethodno iznesene u žalbi; da je ukazivala na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite; da se takvim postupanjem dovodi u poziciju koja krši njezino temeljno pravo na pravično suđenje; da joj nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo; da je sud zanemario sve njezine dokaze te joj ne dopušta dokazivati okolnosti konkretnog ugovora o kreditu jer smatra da je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite; da su pogrešne primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 75/09) jer prvostupanjski sud ne utvrđuje ni jednu pretpostavku za nepoštenost iz članka 96. st.1. i 99. tog Zakona i dr., pa s tim u vezi valja kratko ponoviti da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu pravilnom primjenom članka 118. ZZP/14 i 502.c ZPP budući tuženica predloženim i provedenim dokazima nije dokazala postojanje drugačijih okolnosti od okolnosti radi kojih su sporne odredbe utvrđene nepoštenim u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. 1401/2012 od 4. srpnja 2013.).

 

16. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da utužena tražbina nije zastarjela pravilno se pri tome pozivajući na pravno shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Obzirom na specifičnost propisane zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

 

16.1. Uvažavanjem naprijed iznesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojem je ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. Ustava RH),  te činjenice da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule donošenjem presude istog suda posl.br. Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 21. svibnja 2019. s kojim danom je u smislu članka 241. ZOO došlo do prekida zastare, nije protekao člankom 225. propisan opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje u smislu članka 323. stavka 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora zbog čega ni jedna tražbina zahtijevana u tužbi nije zastarjela.

 

17. Neprihvatljive su tvrdnje tuženica da se zbog djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu radi o eventualnoj zabrani manjeg značaja jer je ugovor u cijelosti ispunjen budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), a u konkretnoj sudskoj zaštiti prava potrošača ne radi se o uzroku ništetnosti koja bi bila od manjeg značaja (članak 326. ZOO) budući da je zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača javni interes Republike Hrvatske te je tim Zakonom kao i drugim zakonima određen i sustav zaštite i tijela zadužena za provođenje ove zaštite.

 

18. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO utvrdio tuženicu nesavjesnom budući su upravo zbog postupanja tuženice sporne odredbe utvrđene nepoštenim, a o čemu je ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje u niz svojih odluka (npr. GŽ-1137/2022) dok za pravna shvaćanja drugih županijskih sudova nije vezan. Naime, sama činjenica da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženice zbog čega je primjenom članka 1115. ZOO tuženica kao nepoštena stjecateljica dužna platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

19. Navodi žalbe da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. ZIDZPK kojim je propisano da se od obveze konverzije kredita u CFH u EUR isključuju svi ugovori koji su već otplaćeni do stupanja na snagu tog Zakona, potpuno su promašeni budući da se ni jednom odredbom tog Zakona ne isključuje utvrđivanje ništetnosti otplaćenih ugovora o kreditu u CHF, a niti se isključuje ostvarenje restitucijskih zahtjeva na temelju utvrđenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF.

 

20. Tuženica neosnovano pobija i odluku o troškovima budući je prvostupanjski sud obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu, pravilno odluku o trošku temeljio na odredbi članka 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP. U odnosu na osporavanje dosuđene visine pristojbe na presudu u iznosu od 895,00 kn navodima da u slučaju plaćanja pristojbe u roku tri dana pristojba iznosi polovinu iznosa, te da stoga tužiteljica ima pravo na trošak pristojbe koliko je tu pristojbu stvarno platila, valja navesti da je tužiteljica pristojbu platila izvan roka od tri dana nakon primitka presude i to po pozivu suda u iznosu od 896,00 kn. Prvostupanjski sud pravilno je tužiteljici priznao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući da je ročište za objavu uređeno kao obvezna procesna radnja člankom 335. ZPP, a nagrada odvjetnika za zastupanje na ročištu za objavu presude Tbr. 9. točka 3. Tarife. Utvrđeno je ujedno da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife utvrdio visinu troškova tužiteljice, a visinu troškova s osnove pristojbi na temelju mjerodavnih odredbi Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19 i 92/21), te visinu troškova vještačenja na stvarnoj visini tog troška, dakle da je pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o troškovima postupka na koju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje u tekstu: ZPP/14) koji članak se u ovom postupku obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 72/19).

 

21. Iz svih naprijed navedenih razloga žalbeni navodi u cijelosti su ocijenjeni neosnovanim, pa je uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavka 2. ZPP/14, valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, a primjenom članka 380. točke 2. ZPP potvrditi prvostupanjsko rješenje u pobijanoj točki I/ izreke.

 

22. Budući drugostupanjski sud u žalbenom postupku ispituje pobijanu presudu temeljem članka 365. stavka 1. ZPP, a rješenje primjenom članka 381. u vezi članka 365. stavka 1. ZPP, samo u dijelu koji se pobija žalbom, to je primjenom članka 381. u vezi članka 365. stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke rješenja ove odluke.

 

 

U Varaždinu 26. travnja 2023.