Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-4551/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari
tužitelja B. M., O.: … iz S., zastupan po
punomoćniku S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika R.
A. d.d., O.: … iz Z., zastupana po
punomoćniku M. K., odvjetnik u OD K. i P. iz
Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave
dana 10. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika,
dana 25. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj … od 23.6.2006. godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi
na iznos kunske protuvrijednosti 20.712,79 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan
korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u
jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom
korisniku kredita po isplati kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 2. Ugovora o kreditu broj … od 23.6.2006. godine, zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa
promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.360,93 Eura /
17.788,41 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do
31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih
poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate
teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:
- na iznos od 0,33 eura/ 2,51 kuna od 31.08.2006.
- na iznos od 0.47 eura / 3,52 kuna od 30.09.2006.
- na iznos od 0,17 eura / 1,30 kuna od 31.10.2006.
- na iznos od 80,65 eura / 65,20 kuna od 28.11.2008.
- na iznos od 11,35 eura / 85,54 kuna od 02.01.2009.
- na iznos od 13,30 eura / 100,19 kuna od 02.02.2009.
- na iznos od 14,18 eura / 106,81 kuna od 02.03.2009.
- na iznos od 12,00 eura / 90,43 kuna od 02.04.2009.
- na iznos od 12,47 eura / 93,99 kuna od 04.05.2009.
- na iznos od 8,69 eura / 65,49 kuna od 01.06.2009.
- na iznos od 5,91 eura / 44,52 kuna od 02.07.2009.
- na iznos od 6,65 eura / 50,10 kuna od 03.08.2009.
- na iznos od 8,12 eura / 61,15 kuna od 02.09.2009.
- na iznos od 7,99 eura / 60,19 kuna od 01.10.2009.
- na iznos od 6,39 eura / 48,12 kuna od 03.11.2009.
- na iznos od 0,12 eura / 0,89 kuna od 27.11.2009.
- na iznos od 4,48 eura / 33,79 kuna od 30.11.2009.
- na iznos od 8,94 eura / 67,36 kuna od 07.01.2010.
- na iznos od 7,39 eura / 55,65 kuna od 27.01.2010.
- na iznos od 13,13 eura / 98,93 kuna od 02.02.2010.
- na iznos od 12,90 eura / 97,17 kuna od 02.03.2010.
- na iznos od 16,86 eura / 127, 05 kuna od 02.04.2010.
- na iznos od 19,50 eura / 146,91 kuna od 03.05.2010.
- na iznos od 16,80 eura / 126,59 kuna od 01.06.2010.
- na iznos od 32,83 eura / 247,36 kuna od 01.07.2010.
- na iznos od 32,82 eura / 247,30 kuna od 02.08.2010.
- na iznos od 39,42 eura / 297,03 kuna od 31.08.2010.
- na iznos od 31,61 eura / 238,14 kuna od 01.10.2010.
- na iznos od 26,18 eura / 197,25 kuna od 04.11.2010.
- na iznos od 9,49 eura / 71.48 kuna od 22.11.2010.
- na iznos od 41,03 eura / 309,16 kuna od 01.12.2010.
- na iznos od 53,97 eura / 406,65 kuna od 31.12.2010.
- na iznos od 44,81 eura / 337,62 kune od 31.01.2011.
- na iznos od 48,02 eura / 361,83 kune od 02.03.2011.
- na iznos od 43,94 eura / 331,04 kune od 01.04.2011.
- na iznos od 44,67 eura / 336,57 kuna od 03.05.2011.
- na iznos od 62,01 eura / 467,25 kuna od 01.06.2011.
- na iznos od 63,71 eura / 479,99 kuna od 01.07.2011.
- na iznos od 78,00 eura / 587,67 kuna od 01.08.2011.
- na iznos od 70,57 eura / 531,73 kune od 01.09.2011.
- na iznos od 62,44 eura / 470,49 kuna od 30.09.2011.
- na iznos od 61,16 eura / 460,82 kune od 02.11.2011.
- na iznos od 60,54 eura / 456,14 kune od 30.11.2011.
- na iznos od 64,39 eura / 485,15 kuna od 02.01.2012.
- na iznos od 67,75 eura / 510,45 kuna od 31.01.2012.
- na iznos od 68,20 eura / 513,84 kuna od 29.02.2012.
- na iznos od 65,88 eura / 496,34 kune od 31.03.2012.
- na iznos od 67,44 eura / 508,15 kuna od 02.05.2012.
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
- na iznos od 68,52 eura / 516,24 kuna od 04.06.2012.
- na iznos od 66,71 eura / 502,64 kuna od 30.06.2012.
- na iznos od 67,19 eura / 506,22 kuna od 31.07.2012.
- na iznos od 65,83 eura / 496,02 kuna od 31.08.2012.
- na iznos od 62,91 eura / 473,99 kuna od 03.10.2012.
- na iznos od 66,03 eura / 497,47 kuna od 31.10.2012.
- na iznos od 67,52 eura / 508,75 kuna od 30.11.2012.
- na iznos od 66,47 eura / 500,84 kuna od 31.12.2012.
- na iznos od 60,59 eura / 456,54 kuna od 31.01.2013.
- na iznos od 65,59 eura / 494,18 kuna od 04.03.2013.
- na iznos od 66,03 eura / 497,47 kuna od 31.03.2013.
- na iznos od 64,07 eura / 482,71 kuna od 30.04.2013.
- na iznos od 57,98 eura / 436,83 kuna od 31.05.2013.
- na iznos od 57,82 eura / 435,66 kuna od 30.06.2013.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu
od 1.681,17 eura / 12.666,82 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa
do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom
ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 23. prosinca 2021. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 23.lipnja 2006. kao korisnik kredita sa
tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj … temeljem
kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 20.712,79
CHF.
3. Nadalje, da je banka je u gore navedenom, unaprijed formuliranom
standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorila valutnu klauzulu u valuti
švicarski franak, otplatu je kredita, u čl. 7. Ugovora, vezala uz ovu valutu te je u čl. 2.
navela visinu kamatne stope u iznosu 5,20% godišnje ugovorivši u istom da je ista
promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke
(„odlukom kreditora“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na
koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u
Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena
valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o
jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije
s tužiteljem pojedinačno pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu
izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, Banka je
suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog
prava, te, protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP, prouzročila
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
4. Nadalje, da je zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke protiv iste je vođen
sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje
tužitelja, i to pred TS u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. U
navedenom postupku VTS RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi
tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu
TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je RB d.d.
(kao četrvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.
povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i
prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu
ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom
presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu
TS u Z., poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik RB d.d. (kao četvrtotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004.
do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time
interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je
time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„NN“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do
31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96.
i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
5. Slijedom navedenog, u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže donijeti
presudu kojom se utvrđuju ništetnom i bez pravnog učinka nepoštenom ugovorna
odredba o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi.
6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj
dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta
potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te
da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor
zastare, mjesne nenadležnosti, promašene aktivne i pasivne legitimacije.
7. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 23. lipnja 2006.
knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku J. d.o.o., pa je temeljem
tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom
postupku („NN“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,
84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni
zahtjev osnovan.
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih
anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 23.lipnja 2006. u razdoblju od
kolovoza 2006. do zatvaranja kredita u lipnju 2013. te zahtjev za utvrđenje ništetnosti
ugovorne obveze.
9. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 23.lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 20.712,79 CHF uz rok otplate od 84 rate. Međutim, među strankama je
sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu
tražbinu.
10. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa
predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne
odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema
kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna
kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke.
11. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja
se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili
teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a
istaknut je i prigovor zastare.
12. Prije svega valja navesti da je VTS R. H. dana 13.
lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu TS u
Z. poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja
Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki
I. izreke preinačio presudu TS u Z. poslovni broj P-1401/12 od
4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje
da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude VTS R. H. djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje
tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu TS u Z.
u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna.
13. Za navesti je da je VS u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9.
travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje
su izjavljene protiv presude i rješenja VTS R. H.
br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena,
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda TS u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
14. U obrazloženju presude VTS (str. 62) navodi se kako se
pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi
postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne
pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj
odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su
subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite
kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači
obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a
Zakona o zaštiti potrošača ("NN" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 –
dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu
je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod
potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme
kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
15. Razmatrajući presudu VTS R. H., a kojom je
spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene
činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
16. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno
pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj
odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na
konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju
kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužiteljica svojom slobodnom voljom
pristupila sklapanju ugovora.
17. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN"
broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe
sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u
trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u
formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
18. Nadalje, (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio je
žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu TS u
Z. (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju
kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz
navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i
prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o
kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su
ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije
zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
19. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne
odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču
nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme
zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem
riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih
promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu
na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru,
dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što
proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog
franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o
povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive
kamatne stope.
20. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica
kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju
kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice
koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
21. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao
znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj
mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne
ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji
sadrži te odredbe ili neće.
22. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u R. H. u vrijeme kad su
sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz
valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod
valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje
informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome
obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica
veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan
tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u
odnosu na kunu, nisu razumljive.
23. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet
ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik
kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
24. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se
u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
25. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje
dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
26. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što
prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je
svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog
toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,
a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
27. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava
tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem
ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o
kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i
u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
28. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje
na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što
drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog
ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv
za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi
zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za
postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe
ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i
ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor
sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
29. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je
propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog
ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i
cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.
30. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to
dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i dijela koji se
odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a na temelju rezultata provedenog postupka te
provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio
samo zbog valutne klauzule iznos od 17.788,41 kuna.
31. Nadalje, da ukupan zbroj se ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo,
a koji nisu ni utuženi, pa nisu ni mogli biti predmet vještačenja, slijedom čega je
odlučeno kao u izreci.
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
32. Naime, tuženik se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica
promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja
ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj,
protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav
osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem
nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF stekao od tužitelja. Sve da takav zahtjev i
postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika
u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba
članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje
ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti
ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje
uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta
tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što
nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak
323. stavak 1. ZOO-a.
33. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od
pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu
interesa potrošača. TS u Z. je u postupku kolektivne zaštite interesa
potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su
povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u
konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008.,
ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je
postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom VTS R. H. broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu
na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala
pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom
donošenja te odluke.
34. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 23.12.2021. a zakon kod instituta
stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti
čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom
nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred VTS R. H. donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna
tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u
cijelosti neosnovanim.
35. Konačno, suprotno tvrdnji tuženice da je u postupku kolektivne zaštite pravna
zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li
povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu,
da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da
nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile
u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u
postupku kolektivne tužbe, i da je pogrešno primijeniti u ovom postupku odluke
donesene u postupku kolektivne zaštite automatizmom na konkretan potrošački spor
bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, navodi se da je odlukom
VS RH poslovni broj Rev-3142/2018 zauzeto stajalište da sudovi nisu
dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u
postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj
razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača
iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač
osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a
kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.
36. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.
502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
37. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.
502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
TS u Z., koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
38. Nadalje, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivom na
odredbu čl. 13 Ugovora. Naime, Odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu propisano je da
je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora.
39. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o
nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se nepoštenim
uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača.
40. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva
da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u
stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
41. Odredbe ove Direktive unijete su, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača
(NN broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) odredbom čl. 3. toč. 1.
ZZP.
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
42. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača a odredba čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o
pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.
43. Budući da tuženik niti tvrdi a niti dokazuje uz istaknuti prigovor mjesne
nenadležnosti da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 13. Ugovora o kreditu
pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 50. toč. 19. ZZP koja
određuje da odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača
ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom a poglavito
odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije
predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji
idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača
kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja
ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.
44. I konačno, odredbom čl. 55. st. 1. ZZP je određeno kako je nepoštena ugovorna
odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna
nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženika predstavlja odredbu propisanu u čl.
50. toč. 19. ZZP jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. st. 1. ZZP te,
sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZZP takva se odredba ima smatrati nepoštenom.
45. Ovo zbog toga, što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem
nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje
njegovih prava iz ugovora pred sudom. ( Tako i ŽS ZG Gž-945/20-2)
46. Odredbom čl. 48. st.1. ZPP je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv
pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo
registrirano sjedište, a čl. 59. ZPP da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe
koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti
te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se
području ta poslovna jedinica nalazi.
47. Uvidom u spis utvrđeno je kako je ugovor o kreditu potpisan u S., pa se ima
smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tužitelja koja se nalazi u
S..
Dakle, na tužitelju je izbor da li će tužbu podnijeti u OGS u
Z. ili OS u S., sukladno odredbi čl. 46. st.1. ZPP u vezi čl. 59.
ZPP. Kako je tužitelj predao tužbu OS u S., ima se smatrati da se
odlučio za ovaj sud, te je isti sud nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
48.Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne
legitimacije kao paušalan obzirom su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženik
kao kreditor ugovorne strane pobijanog Ugovora te time tužitelj nesporno kao
oštećena strana aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe protiv kreditora
odnosno baš ovdje tuženika, kao odgovorne strane, dok solidarni jamac i založni
dužnik u predmetnoj pravnoj stvari imaju položaj običnih suparničara, a ne
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450
jedinstvenih ni nužnih jer je vjerovnik namiren, slijedom čega tužba nije neuredna u
smislu odredbe čl. 109 ZPP-a iako nisu obuhvaćeni svi sudionici predmetnog
pravnog posla.
49. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu
pozivajući se na predmetnu presudu VTS suda R. H.,
VS R. H. koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u
spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao
trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a
koja je ništetna valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da
tužitelju isplati iznos od 15.006,00 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-
a i čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.
50. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u
svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po
punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi
za rad odvjetnika („NN broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u
vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva (
15.006,00 kn.)
51. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100
bodova, te sastava podneska od 19.srpnja 2022. 100 bodova, zastupanje na ročištu
od 31.08.2022. 100 bodova, sastav podneska od 22.2.2023. 100 bodova, zastupanje
na ročitu od 10.3.2023. 100 bodova odnosno ukupno 500 bodova pomnoženo sa
vrijednosti boda jednako 15,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi 7.500,00 kuna, te uvećano za
trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.875,00 kuna sveukupno iznosi 9.375,00 kuna,
uvećano za trošak vještačenja od 2.500,00 kuna iznosi 11.875,00 kuna te trošak
sudskih pristojbi na tužbu od 263,94 kuna te presudu 527,88 kuna sveukupno iznosi
12.666,82 kuna odnosno 1.681,17 eura.
Split, 25. travnja 2023.
Sutkinja
Maja Anušić v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
- u spis
*Fiksni tečaj konverzije je 7,53450