- 1 -              Revd 3576/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3576/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

             

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., P. i B. j.t.d. iz R., protiv tuženika R. S. iz I., OIB: …, zastupanog po punomoćnici R. G., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-3594/2020-2 od 21. travnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji posl. br. Pn-124/2019-18 od 24. srpnja 2020., u sjednici održanoj 25. travnja 2023.,

 

r i j e š i o j e:

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 20.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude navedenim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe sudu do isplate - i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, dok je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 2.812,50 kn i odbijen zahtjev tuženika „za naknadom parničnog troška“ u preostalom dijelu „do traženog iznosa od 5.000,00 kn."

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

„1. da li uvrede iznesene na sudu kao javnom mjestu, a koje su izrečene na javnoj raspravi pred sucem i u nazočnosti ostalih sudionika sudskog postupka (sudski zapisničar, stranke i punomoćnici stranaka) čine izuzetak u odnosu na vrijeđanje, klevetanje i sramoćenje koje je pred istim brojem ljudi izrečeno na nekom drugom javnom mjestu?“

 

„2. koji je to točno broj osoba koji određuje granicu prema kojoj vrijeđanje, klevetanje i sramoćenje mogu dovesti do povrede prava na ugled, čast i dostojanstvo?“

 

„3. da li činjenica što tužitelj nije zatražio liječničku pomoć negira postojanje duševnih boli zbog povrede prava osobnosti, odnosno da li se jačina, intenzitet i duljina trajanja povreda prava osobnosti u vidu narušavanja časti i ugleda dokazuje samo adekvatnom medicinskom dokumentacijom ili sud pri ocjeni težine povrede u obzir treba uzeti i sve ostale čimbenike svakog pojedinog slučaja?“

 

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. travnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

 

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

6.1. Te odredbe ZPP-a, takve, predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, važnog (kumulativno potrebno za dopuštenost samog prijedloga) prije svega za odluku o konkretnom predmetu spora a potom (ali ništa manje bitno) i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi - ali i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna već i za samu odluku o konkretnom spornom odnosu.

 

8. Naime, postavljenim pitanjima predlagatelj sugerira prihvatiti samo ono što bi on htio, konkretno, da su nižestupanjske presude temeljene na shvaćanju ili utvrđenju: (u okviru prvog pitanja) da uvrede iznesene „na sudu kao javnom mjestu, a koje su izrečene na javnoj raspravi pred sucem i u nazočnosti ostalih sudionika sudskog postupka (sudski zapisničar, stranke i punomoćnici stranaka) čine izuzetak u odnosu na vrijeđanje, klevetanje i sramoćenje koje je pred istim brojem ljudi izrečeno na nekom drugom javnom mjestu“; (u okviru drugog pitanja) da je za odluku o njegovom zahtjevu odlučnim uzet broj osoba pred kojim je vrijeđan, klevetan i sramoćen i time povrijeđen u pravu na ugled, čast i dostojanstvo; (u okviru trećeg pitanja) da već i sama činjenica što „nije zatražio liječničku pomoć negira postojanje duševnih boli zbog povrede prava osobnosti, odnosno da se jačina, intenzitet i duljina trajanja povreda prava osobnosti u vidu narušavanja časti i ugleda dokazuje samo adekvatnom medicinskom dokumentacijom.“

 

9. Međutim, to što tim pitanjima nastoji (sugerira) prihvatiti ne proizlazi, razumnim pristupom zaključivanju, iz osporene presude kao niti iz prvostupanjske - to obzirom da su one temeljene:

 

9.1. drugostupanjska presuda na shvaćanju:

„...Tako je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da je tuženik na navedenom ročištu dao iskaz u kojemu je tužitelja koji od 2005. obnaša dužnost gradonačelnika Grada Bakra, i koji je od 2013. zastupnik u Hrvatskom saboru, okvalificirao kao kradljivca i pljačkaša, da je tuženik zatražio skidanje imuniteta tužitelju, da je među strankama u tijeku i kazneni postupak koji se vodi pod posl. br. K-348/2019, a koji je pokrenut privatnom tužbom T. K. protiv okrivljenika R. S. radi počinjenja kaznenog djela protiv časti i ugleda opisano i kažnjivo po čl. 147. st. 1. i 2., te 149. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (KZ/11), za koje tužitelj tvrdi da ih je okrivljenik počinio prilikom davanja svog stranačkog iskaza u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Crikvenici Pn-107/2019.

 

12. Utvrđeno je i da je tužitelj nakon što je primio zapisnik s predmetnog ročišta bio zasigurno uznemiren i ogorčen, te je utvrđeno i da tužitelj zbog navedenog duševnog stanja nije zatražio liječničku pomoć.

 

13. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, a suprotno istaknutim žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, zaključivši da iako je u ovom slučaju došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, težina povrede zaštićenog dobra i okolnosti slučaja ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO).

 

14. Naime, i prema ocjeni ovoga suda tuženikove kvalifikacije tužitelja na navedenom ročištu, kojima ga naziva kradljivcem i pljačkašem, uglavnom i zbog događaja koji su se odvijali i prije nego li je tuženik stupio na funkciju gradonačelnika Grada Bakra, i kojima se prvenstveno referira na odluke te lokalne samouprave, ne predstavljaju prihvatljiv način komunikacije na sudskom ročištu.

 

15. Međutim, s obzirom na činjenicu da su na navedenom ročištu bili prisutni samo punomoćnici stranaka i tuženik, odnosno da izrečene uvrede tužitelju nisu bile izrečene pred širom javnosti, kao i s obzirom da tužitelj u tijeku postupka nije dokazao da su opisane izjave kod njega izazvale osobito intenzivnu bol koja je trajala dulje vremena, odnosno posljedice koje bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade kao načina uspostave tužiteljeve narušene psihičke ravnoteže, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužitelja, budući da u skladu s svim prethodno navedenim nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane člankom 1100. ZOO-a koje bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade u ovome sporu…”,

 

9.2. prvostupanjska presuda na shvaćanju:

 

„...Izričitost navoda tuženika da bi tužitelj bio kradljivac i pljačkaš zasigurno ne predstavlja civiliziran i prihvatljiv način komunikacije posebice s obzirom da iz samog iskaza tuženika proizlazi da se tuženik prvenstveno obraća Gradu Bakru i na događanja koja su se odvijala prije nego li je tužitelj stupio na funkciju gradonačelnika, pa je životno prihvatljivo da je tužitelj, a upravo s obzirom na dugotrajnost i kontinuitet odvijanja prepiske, primitkom konkretnog zapisnika sa iskazom tuženika bio ogorčen, te da ga je isto potreslo i uznemirilo kako to i navodi u svom iskazu.

 

Međutim, tuženik je navode koje tužitelj nalazi štetnom radnjom izrekao u okviru vođenja sudskog postupka, odnosno prilikom davanja svog stranačkog iskaza na raspravi na kojoj su bili nazočni samo punomoćnici stranaka i tuženik. Osim toga, tužitelj je javna osoba, te je podložan provjeri svojih aktivnosti koje provodi u sklopu svoje dužnosti kako od strane političkih protivnika tako i od same javnosti koja ima pravo i mogućnost uvida u djelatnosti vlasti. Kao dužnosnik podliježe oštrijem nadzoru javnosti u obavljanju svoje djelatnosti.

 

Neutemeljeno iznošenje optužbi protiv određene osobe svakako konstituira povredu prava osobnosti u vidu narušavanja časti i ugleda, ali tužitelj nije podnio dokaze koji bi uvjerljivo upućivali na to da stvarno trpi duševne boli, a naročito nije dokazao da su one takve jačine i intenziteta da bi opravdale dosuđenje novčane naknade. Svaka povreda časti i ugleda ne mora izazvati takve posljedice koje bi opravdale dosuđenje pravične novčane naknade budući da se ista iznimno priznaje i to onda kad je osobito teška, pa s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud ne nalazi temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja…”

 

10. Nižestupanjske presude polaze od jasne, pa i snažne osude ponašanja tuženika - u čijem postupanju moguće postoje i elementi za njegovu kaznenu odgovornost, od jasnog isticanja da je to ponašanje bilo neprimjereno pa i “necivilizirano”, neprihvatljivo u javnom komuniciranju odraslih te imalo odgovornih i ozbiljnih osoba, napose za sudski postupak, dakle - da to ponašanje u biti govori više o onome od kojeg to ponašanje potječe, ali polaze i od shvaćanja da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, uvažavajući i da se tuženik tako neprimjereno ponašao i do prijepornog sudskog postupka (što je tužitelj opisao u svome saslušanju i na što jasno ukazuje i u prijedlogu) i da je tužitelj trpio i tolerirao to ponašanje (iz nastupa tuženika “u kontinuitetu od kada je gradonačelnik, od 2005. pa nadalje”, “dugi niz godina”, u okviru kojih je nastupa ovaj protiv njega podnio i kaznenu prijavu) - sve bez da je glede toga zahtjevao bilo kakvu zaštitu, a pogotovo ne zaštitu po liječniku, tužitelj nije dokazao ono daljnje da bi u postupku sa zahtjevom uspio: da je ponašanje tuženika, sa prijepornom izjavom, držao ili trebao u ičemu držati ozbiljnim, za njega bitnim - i da je trpio boli takve težine ili intenziteta da bi zbog istih imao pravo na utuženu naknadu (tako da “težina povrede zaštićenog dobra i okolnosti slučaja ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade”).

 

11. Time, kraj takvog shvaćanja nižestupanjskih sudova:

 

- odgovori na postavljena pitanja, a to je ovdje sada jedino bitno, sve i da se odrede ili sve i da su onakvi kakve predlagatelj očekuje, predlagatelja ionako ne bi dovodili u povoljniju poziciju: to sve budući da nisu važni za odluku u sporu (obzirom na sve ono što tužitelj u postupku nije dokazao a trebao je da bi u sporu uspio),

 

- prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa.

 

12. Revizijski sud kod toga tek primjećuje:

 

- da u ovome stupnju postupka ne može ispitivati razloge zbog kojih prvostupanjski sud u postupku kod kojeg je ostvareno prijeporno tuženikovo ponašanje nije tužitelja zaštitio primjenom odredbe čl. 318. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Ako osoba koja sudjeluje u postupku u podnesku ili na ročištu vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, odnosno ako to učini osoba koja prisustvuje ročištu, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom.“,

 

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

- da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama u njemu naznačenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi istih i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- da je ovo u svojoj suštini procesno rješenje, k tome doneseno samo za okolnosti ovoga slučaja - na koje je ograničeno, pa takvo ne bi kod tužitelja i osoba koje se nađu u situaciji kao i on trebalo stvoriti osjećaj nezaštićenosti u situaciji konstantne neprimjerene izloženosti lošeg, nerazumnog, neprihvatljivog i upornog ponašanja drugih - a za koje ne bi postojala ničija odgovornost.

 

13. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

14. Stoga je prijedlog tužitelja - u odnosu na po njemu postavljena pitanja, valjalo (što ne spada u "pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 25. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.