- 1 -              Rev 1078/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1078/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja P. Š. OIB ... iz P., drugotužitelja D. Š. OIB ... iz B., i trećetužiteljice A. F. OIB ... iz P., svi zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i H. M. iz B., protiv tuženika Neuropsihijatrijske bolnice OIB: ... iz P., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. D.-G. i B. G. iz K., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika E. o. d.d. Z. OIB ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. i partneri d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-2021/17-2 od 5. studenog 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-955/14-52 od 18. srpnja 2017, na sjednici održanoj 25. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija 1. tužitelja P. Š. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija 2. tužitelja D. Š. i 3. tužitelja A. F. odbacuju se kao nedopuštene.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom (t. I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog smrti supruge, u odnosu na prvotužitelja, u iznosu od 220.000,00 kn, te zbog smrti majke u odnosu na drugo i trećetužitelje u iznosima od po 150.000,00 kn, sve sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, te je odlučeno o troškovima postupka (t. II izreke i t. III.)

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je odluka o glavnoj stvari, a odluka o troškovima je preinačena.

 

3.1. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te kako navode, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja („...kao posljedice bitne postupovne povrede...“) s prijedlogom da se revizija prihvati i preinače nižestupanjske odluke. Zahtijevaju troškove, uključujući i u povodu revizije.

 

3.2. U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije, predložio je reviziju odbiti i odbaciti.

 

4. Revizija I tužitelja je neosnovana, a II III tužitelja nedopuštena.

 

5. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (t.1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (t.2.), ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b tog Zakona (t. 3.).

 

6. U konkretnom slučaju u odnosu na pobijanu odluku povodom tužbenog zahtjeva prvotužitelja P. Š. dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP jer vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kuna.

 

7. U odnosu na revizije drugo i treće tuženika, s obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna i ne radi se ni o presudi donesenoj u postupcima opisanim u svezi radnog odnosa niti je pobijana odluka donesena na temelju odredba čl. 373.a i 373.b ZPP, tzv. redovna revizija nije dopuštena. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u t. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP (izvanredna revizija). Predmetna revizija drugo i treće tuženika nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da oni u reviziji nisu određeno naznačili materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. Stoga je sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao pobijani dio presude po prvotužitelju u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Prvotužitelj reviziju je izjavio zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP te iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. ZPP.

 

10. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu (u kojem je odlučeno o zahtjevu prvotužitelja), ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se podnositelj revizije izričito poziva, budući da su jasni, potpuni, neproturječni i pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Neslaganje tužitelja sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom ili s neotklonjivim nedostacima. Time nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presude nižih sudova bile bi opterećene tom bitnom povredom kada iz presuda ne bi bili razvidni razlozi zbog kojih je sud donio presudu koja se pobija, dakle kada ne bi bilo jasno zašto je donesena osporavana odluka ili kada ti razlozi ne bi korespondirali s dokazima i sadržajem isprava i zapisnika u spisu. Ovdje tome nije slučaj.

 

11. Isto tako nisu počinjene relativno bitne povrede na koje se podnositelj poziva u reviziji, jer je drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbe navode tog tužitelja.

 

12. U odnosu na navode revizije kojima se u suštini prigovara po drugostupanjskom sudu prihvaćenom činjeničnom stanju utvrđenom po prvostupanjskom sudu i njegovim zaključcima o postojanju odlučnih činjenica za primjenu relevantne pravne norme, te kojima prvotužitelj kao podnositelj revizije ističe svoje stavove o toj ocijeni i svoje shvaćanju predmeta spora, čime nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje iz osporene presude, valja istaći da se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP), pa te navode revizijski sud ne može razmatrati u okviru neke postupovne povrede.

 

13. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog smrti bliske osobe, za njena smještaja i liječenja kod tuženika, kao medicinskoj ustanovi.

 

14. Tužba se temelji na činjeničnim tvrdnjama da je sada pokojna supruga prvotužitelja bolovala od psihičke bolesti, da je zaprimljena kod tuženika na bolnički tretman 8. rujna 2011. na odjelu za akutnu psihijatriju, da joj je to bila 13. hospitalizacija, da se 23. rujna 2011. nakon šetnje po krugu bolnice nije vratila na odjel, te da je 5. studenog 2011. njeno mrtvo tijelo pronađeno u šumi blizu Popovače. Uzrok smrti da je ubojstvo po nepoznatom počinitelju. Kako da je tuženik odgovoran za brigu o pacijentu, osobito psihijatrijskom, sklonom lutanjima kao što je bila sada pokojna, da je tuženik nije stavio pod stalni nadzor, pri čemu da su djelatnici tuženika tek sutradan utvrdili odsustvo pacijentice, tužitelj tvrdi da je propust tuženika i u tome što djelatnici tuženika nisu pravovremeno obavijestili obitelj o njenom nestanku. Iz toga razloga i u reviziji obrazlaže krivnju tuženika.

 

15. Tuženik poriče svoju odgovornost jer da je on postupio sukladno Protokolu o postupanju u slučaju pacijenta,  zatim da je sada pokojna bila na liječenju na temelju dobrovoljnog pristanka sukladno čl. 3. t. 13. u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama ("Narodne novine" br. 111/97., 27/98., 128/99. i 79/02., dalje: ZZODS), bez potrebe za prisilnim smještajem i bez odluke suda o tome, da je temeljno načelo da osobe s duševnim smetnjama smještene u psihijatrijsku ustanovu imaju pravo na jednake uvjete liječenja kao i druge osobe smještene u medicinskim ustanovama, dakle, da se njihova sloboda može ograničiti samo zakonom ako je to nužno radi zaštite sigurnosti te ili drugih osoba. Zatim, da ne postoji propust u nadzoru jer da se je prema sada pokojnoj postupalo u skladu sa njenim zdravstvenim stanjem i psihijatrijskim načelima, a da se stalni nadzor određuje na forenzičnom odjelu te na odjelu gdje su najteži pacijenti, zbog prirode njihove bolesti, a što da pokojna nije bila.

 

16. Umješač na strani tuženika prigovorio je izostanku uzročno posljedične veze jer da do smrti sada pokojne M. Š. nije došlo uslijed nepravilnosti u liječenju, već da je uzrok smrti nepoznati razlog, kvalificiran od strane nadležnih službi - ubojstvo, pa da u smislu adekvacijske teorije uzročnosti ubojstvo ne bi bilo tipičan razlog na nastanak štetne posljedice vezane za štetnu radnju tuženika, te da njegovo djelovanje ne odgovara nastupljenoj štetnoj posljedici.

 

17. Pobijanom presudom drugostupanjski sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda i njegove zaključke, obrazlažući da je prvostupanjski sud bio koncentriran na utvrđenje uzročno-posljedične veze između smrti sada pokojne M. Š. i propusta u radu tuženika, a koju da tužitelji u bitnome obrazlažu tvrdnjom o propustu tuženika da sada pokojnu M. Š. kao duševnu bolesnicu koja je više puta hospitalizirana nije stavio pod stalni medicinski nadzor i fizički joj ograničio kretanje. Prihvaća utvrđenja dobivena provedenim dokazima - iz iskaza saslušanih tužitelja i svjedoka - dr. G. B. V. i dr. G. T. te rezultata medicinskog vještačenja po sudskoj vještakinji mr.sc. Š. D. provedenom na okolnosti je li sada pokojna M. Š. neposredno prije nastanka štetnog događaja (nestanka) bila sposobna samostalno odlučivati o svom kretanju u krugu bolnice ili joj je bilo potrebno osigurati pratnju bolničkog osoblja u dnevnim šetnjama te da li je u liječenju iste kod tuženika bilo propusta koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa nestankom i smrtnim stradavanjem M. Š., a koja sva utvrđenja su rezultirala zaključkom prvostupanjskog suda da medicinski djelatnici tuženika nisu postupali protupravno te da između postupaka medicinskog osoblja tuženika i smrti sada pokojne M. Š. ne postoji uzročno-posljedična veza.

 

18. Očitujući se na žalbene navode drugostupanjski sud naglašava da je prvostupanjski sud detaljno analizirao navedene dokaze i da je pravilan zaključak da je medicinsko osoblje tuženika postupalo sukladno načelima sadržanim u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, rukovodeći se činjenicom da je sada pokojna M. Š. upućena od svoje liječnice na bolničko liječenje zbog pogoršanja zdravstvenog stanja i da je prilikom hospitalizacije potpisala pristanak za dobrovoljni smještaj u psihijatrijsku ustanovu, a da prema kazivanju svjedoka i utvrđenju psihijatrijske vještakinje tijekom njezinog liječenja nisu uočeni ni suicidalni niti homocidni elementi, već da je sada pokojna M. Š. opisivana kao suradljiva u liječenju, vrijedna i draga osoba koja se dobro slagala sa ostalim pacijentima, nije bila incidenta, već je bila hvaljena u radnim terapijama, zbog čega da joj je bio i dopušten odlazak u šetnje u krugu bolnice, izvan dvorišta odjela VI na kojem je bila smještena, a sa kojih šetnji se uobičajeno uredno i na vrijeme vraćala i to kako prilikom ranijih hospitalizacija tako i tijekom posljednje. S obzirom da ni prilikom same hospitalizacije niti tijekom iste nisu uočeni niti indicirani elementi koji bi opravdavali prisilno zadržavanje ili ograničavanje prava M. Š. kao pacijentice sukladno čl. 22. ZZODS, to više što je zdravstveno stanje sada pokojne M. Š. neposredno prije njezinog nestanka bilo takvo da je ona bila sposobna samostalno odlučivati o svom kretanju u krugu bolnice te da joj, s obzirom na psihičko stanje u vrijeme hospitalizacije kod tuženika, nije bilo potrebno ni osigurati pratnju bolničkog osoblja u dnevnim šetnjama, drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda o nepostojanju krivnje na strani tuženika.

 

19. U odnosu na prigovor tužitelja da je tuženik tek idućeg dana utvrdio da se sada pokojna M. Š. nije vratila iz popodnevne šetnje 23. rujna 2011., drugostupanjski sud je naznačio da je prvostupanjski sud utvrdio da je nadležni liječnik od strane medicinske sestre sa odjela VI odmah iza 17 sati obaviješten da se sada pokojna M. nije vratila iz šetnje, pa da je on naložio obilazak kruga bolnice te autobusnog i željezničkog kolodvora u potrazi za M. Š., no s obzirom da je iz medicinske dokumentacije i razgovora sa sestrama utvrdio da je sada pokojna M. Š. bila druželjubiva osoba, da se već dva tjedna nalazila na dobrovoljnom liječenju te da je bolest bila u remisiji, to da je procijenjeno da će pričekati sa obavijesti obitelji, a što sve da odgovara postupanju propisanom čl. 4. tuženikovog Protokola o postupanju u slučaju bijega pacijenta koji je hospitaliziran, prema čl. 21. ZZODS, kao pacijenta koji je hospitaliziran na osnovu slobodne odluke i svog osobnog pristanka.

 

20. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio, sukladno odredbi čl. 356. ZPP.

 

21. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada su sudovi zaključili da je tuženik dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. To jer nije bilo nikakvih indikacija da se sada pokojnoj M. Š. ograniči sloboda samostalnog kretanja, s obzirom na to da ona nije bila osoba koja je bila na prisilnom smještaju, već dobrovoljnom, nije bilo potrebe za stalnim nadzorom jer nije bila osoba s teškim duševnim smetnjama zbog kojih smetnji bi predstavljala opasnost za sebe ili druge osobe, zatim, tuženik je postupio sukladno sa svojim internim pravilima postupanja iz Protokola o postupanju u takvim situacijama, postupanje liječnika i medicinskog tima koje je slijedilo po uočavanju da se sada pokojna M. Š. nije vratila sa popodnevne šetnje je primjereno situaciji dobrovoljnog liječenja kada pacijent smješten na odjelu može iskazati svoju volju za prestankom smještaja u psihijatrijskoj ustanovi. Pritom je u postupku utvrđeno da je sada pokojna M. Š. bila osoba dostatno intelektualno očuvana za shvatiti sadržaj dobrovoljnog liječenja, da ona nije bila teško psihički oštećena osoba, da je bila suradljiva u liječenju i dragovoljno dolazila na liječenje, da nije postojala potreba za lišenjem poslovne sposobnosti u bilo kojem dijelu, da je kod tuženika bila adekvatno liječena, da na izlascima s odjela je bila bez incidentnog ponašanja i to za svih hospitalizacija, da nikada za vrijeme hospitalizacije nisu registrirani elementi ponašanja koji bi upućivali na suicidalnost ili heteroagresivnost, a da je neposredno pred njen nestanak njeno stanje bilo takvo da je bila sposobna samostalno odlučivati o svom kretanju u krugu bolnice i nije joj bilo potrebno osigurati pratnju u dnevnim šetnjama. Ta sva utvrđenja opravdavaju zaključke nižestupanjskih sudova koje podnositelj revizije pobija.

 

22. Revizijskim prigovorima se ističe da je ključan propust u postupanju tuženika nakon što je uočeno da se sada pokojna nije vratila sa šetnje, gdje da je šetnja bila odobrena samo u krugu bolnice, a da osim provjere kruga bolnice te 30-minutne provjere grada, ništa drugo nije poduzeto, a da je trebalo obavijestiti policiju i obitelj, osobito što da je pacijent napustio bolnički krug bez osobnih stvari, u spavačici, te da se radi o pacijentu sklonom lutanju. Krivnja tuženika da se ogleda u krivoj procjeni liječnika koja je dovela do štetnog događaja. Stoga da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), a da nije primijenjena odredba čl. 1082. st. 1. ZOO.

 

23. Ovdje se radi se o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, po načelu presumirane krivnje, prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO. Ona određuje da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. To znači da oštećenik treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja te uzročna veza, a osoba koja odgovara za štetu (poslodavac liječnika, medicinske sestre, ustanova i sl.) neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između postupanja zdravstvene ustanove i nastale štete i ako tuženik dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika  primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik / zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac. Zahtijeva se postupanje lege artis, prema pravilima struke, a odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru.

 

24. Liječenje duševno bolesne osobe zahtijeva da je ona adekvatno zbrinuta s obzirom na stanje bolesti. Kako je tijekom hospitalizacije došlo do poboljšanja stanja sada pokojne M. Š., čije stanje inače nije zahtijevalo stalan nadzor, iako je bila smještena na zatvorenom odjelu, ali s odobrenim izlascima u bolnički krug, onda su pravilni zaključci nižestupanjskih sudova o neispunjenu pretpostavki za odgovornost tuženika. Isto tako u samom liječenju i odobrenoj šetnji na strani tuženika nema krivnje jer je postupano sukladno pravilima struke, bez krive procjene.

 

 

25. Uzročna veza između štetne radnje i štete je nužna pretpostavka odgovornosti za štetu. Ona se ne predmnijeva, već je oštećenik dužan dokazati njezino postojanje. Adekvatna uzročnost zahtjeva da od više okolnosti koje su u svezi s nastankom štete, uzrokom se smatra samo ona koja po redovitom tijeku stvari dovodi do očekujuće štetne posljedice. Uzročna veza između štetne radnje i štete mora biti neprekinuta i tako dugo dok takva veza postoji štetnik je odgovoran za posljedice takve štetne radnje. Čim se veza prekine bilo slučajno, bilo radnjom treće osobe ili samog oštećenika, štetnik neće odgovarati za daljnje štetne posljedice.

 

26. U konkretnom slučaju kraj činjenice da je sada pokojna napustila bolnički krug, da je medicinsko osoblje izvršilo provjeru bolničkog kruga kada je uočilo da se ona nije vratila iz šetnje, te provjeru određenih punktova u gradu, a nije obavijestilo policiju i obitelj odmah, te kraj činjenice da je ona nađena mrtva, a uzrok smrti da je ubojstvo, nameće se pitanje odabiranja između postojećih uzroka onog koji je prouzročio određenu štetnu posljedicu. Kao uzrok se uzima samo onaj događaj koji je tipičan za nastanak određenog štetnog događaja. Tipičan je upravo onaj uzrok koji redovito i po životnom iskustvu te po prirodi stvari dovodi do određene štetne posljedice.

 

27. Prihvatljivo je da, iako je tuženik postupao u skladu s internim pravilima, je životno bilo potrebno obavijestiti policiju o napuštanju osobe se duševnim smetnjama bolničkog kruga ili barem obitelj kojoj bi se omogućilo da kontaktira policiju. S druge strane sada pokojna je u nerazjašnjenim okolnostima ubijena. Dakle, njena smrt nije u neposrednoj vezi s njenom duševnom bolesti, o čemu bi se moglo govoriti da se pri konkretnoj šetnji primjerice radilo o samoubojstvu, osobito  kod suicidalne osobe, stradavanju kao pješaka u prometu kod osobe kojoj stanje nije stabilizirano, konzumiranju opijata ili alkohola kod ovisnika, da se radilo o osobi koja neprestano ulazi u incidentne situacije i sl., a što sve ovdje nije. Uzrok smrti je radnja druge osobe, ubojstvo, pa se radnje tuženika mogu isključivo kvalificirati kao one radnje koje se upliću u kompleks uzročnosti, ali pravno nisu uzrok štete u ovom slučaju, već je uzrok štete do treće osobe.

 

28. Slijedom izloženog materijalno pravo iz odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO je pravilno primijenjeno, a primjeni odredbi čl. 1082. st. 1. ZOO, koja regulira odgovornost zbog uskrate nužne pomoći, nema mjesta, jer ni činjenične tvrdnje niti činjenična utvrđenja ne upućuju na kvalifikaciju tog (izvanugovornog) pravnog odnosa.

 

29. Na temelju odredbe čl. 393. ZPP, jer nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, revizija prvotužitelja je odbijena i odlučeno je kao u izreci presude.

 

30. Revizija drugo i trećetužitelja odbačena je kao nedopuštena na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 25. travnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                dr.sc. Jadranko Jug, v. r.