1              Poslovni broj: I Kž-Us-7/2023-8

Poslovni broj: I Kž-Us-7/2023-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optužene M. P. i optužene Ž. F., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us-21/2021-134 od 11. srpnja 2022. u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2023., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženica M. P. i Ž. F., odvjetnika Ž. L.

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalbe optužene M. P. i optužene Ž. F. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj K-Us-21/2021-134 od 11. srpnja 2022. optužena M. P. i optužena Ž. F. proglašene su krivima zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, primanja mita, opisanog i kažnjivog po članku 347. stavak 2. KZ/97., pa im je na temelju istog zakonskog propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, svakoj, a na temelju članka 67. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda, s time da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako obje optuženice u roku od 4 (četiri) godine od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 49. stavak 4. KZ/97., optuženoj M. P. je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu 90 dnevnih dohodaka, što iznosi 35.400,00 kuna, koju je optužena dužna platiti u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude.

Utvrđeno je da jedan dnevni dohodak optužene M. P. iznosi 393,33 kune.

 

1.2. Na temelju članka 43. u vezi s člankom 384. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.), ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama posebnog zakona, a ako se novčana kazna neće moći niti prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak osuđenice donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rata. Ako osuđenica ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

1.3. Na temelju članka 82. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), utvrđeno je da iznos 26.336,37 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena M. P. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a koji je postao vlasništvo Republike Hrvatske, pa se nalaže optuženoj M. P. navedeni iznos platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.4. Na temelju članka 49. stavak 4. KZ/97., optuženoj Ž. F. je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu 90 dnevnih dohodaka što iznosi 14.400,00 kuna, koju je optuženica dužna platiti u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude. Utvrđeno je da jedan dnevni dohodak optužene Ž. F. iznosi 160,00 kuna.

 

1.5. Na temelju članka 43. u vezi s člankom 384. stavkom 1. KZ/11., ako novčana kazna ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u roku koji je određen, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna neće moći niti prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak osuđenice donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni dohodak zamijeni s dva sata rata. Ako osuđenica ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijeniti će se kaznom zatvora.

 

1.6. Na temelju članka 82. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08., utvrđeno je da iznos 22.349.43 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena Ž. F. ostvarila kaznenim djelom iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a koji je postao vlasništvo Republike Hrvatske, pa se nalaže optuženoj Ž. F. navedeni iznos platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.7. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08., naloženo je optuženoj M. P. i optuženoj Ž. F. naknaditi trošak kaznenog postupka na ime paušala i to u iznosu 15.000,00 kuna, svaka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, kao i troškove branitelja po službenoj dužnosti, a o čemu će sud donijeti posebno rješenje.

 

2. Protiv te presude žalbu su podnijele optužene M. P. i Ž. F. po branitelju Ž. L., odvjetniku u S. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da "…sud preinači presudu te M. P. i Ž. F. oslobodi ili ipak da odbije optužbu, podredno da presudu ukine". U žalbama je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijeste optuženice i njihov branitelj.

 

2.1. Odgovor na žalbu optuženica nije podnesen.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Postupajući prema zahtjevu branitelja za obje optužene, o sjednici su obaviještene optužene M. P. i Ž. F. te njihov branitelj i državni odvjetnik, a sjednica je održana u nazočnosti branitelja optuženih Ž. L., odvjetnika u S., te u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i obje optuženice, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08.

 

5. Žalbe, optužene M. P. i optužene Ž. F. nisu osnovane.

 

6. Optužene M. P. i Ž. F. u žalbi ističu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći kako je presuda u proturječnosti s izvedenim dokazima, a naročito sa iskazima ispitanih svjedoka, dok je "obrazloženje zbrkano i nejasno", zbog čega očito, smatraju da se presuda ne može ispitati. Obrazlažući navedeno, obje optuženice tvrde, kako se radi o nezakonitoj presudi, budući su terećene za počinjenje kaznenog djela protiv službene dužnosti, primanja mita iz članka 347. stavak 2. KZ/97., iako "…u konkretnom slučaju nema apsolutno nikakovih dokaza koji bi potvrđivali da bi optužene sa bilo kojom od osoba, zaposlenika F. d.d. dogovorale primanje bilo kakve nagrade i primale nagrade, niti je presudom odgovoreno na niz dvojbenih pitanja…po čemu su optuženice odgovorne osobe…da li je ordinacija primarne zdravstvene zaštite pravna osoba…po kojoj osnovi može proći formulacija…i ovlaštene ispred HZZO-a….", te da  se sud nije smio pozivati na sporazumne presude protiv zaposlenika društva F. d.d. i liječnika koji su takve sporazumne presude prihvatili te na temelju istih izvoditi zaključak i o odgovornosti ovih optuženica.

 

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženica, sud prvog stupnja je, a glede odlučnih činjenica, naveo jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude te je označio i dokaze na temelju kojih proizlazi njegov zaključak da su obje optuženice počinile terećeno kazneno djelo, a potom i obrazložio na osnovu kojih dokaza je te odlučne činjenice i utvrdio. Žalbom optuženice M. P. i Ž. F., a u odnosu na ovu žalbenu osnovu, u biti se osporava ocjena pojedinih provedenih dokaza. No, tu nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, nego o pobijanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa će to biti obrazloženo u dijelu presude koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

6.2. Optužene M. P. i Ž. F. u žalbi ističu i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer da im je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje "… koje im jamči članak 29. stavak 1. alineje 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske i članak 6.3.a Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda…", budući da je prvostupanjski sud na raspravi povrijedio odredbu članka 415. stavak 1. ZKP/08., koji propisuje da "rasprava započinje čitanjem optužnice", dok je prvostupanjski sud, sam, u točki 5. obrazloženja, naveo da optuženicama nije pročitana cijela optužnica, već samo dio iste (koji se odnosi na njih, nakon razdvajanja postupka!), iako je u članku 342. stavak 1. ZKP/08. propisano što optužnica mora sadržavati, a prvostupanjski sud je i u ovom dijelu postupio suprotno stavcima 4. i 5. istog članka, budući da optuženicama nije pročitana optužnica sa svim dijelovima, niti su iste izviještene o dokazima koji ih terete, niti im je pročitano obrazloženje optužnice u kojem je opisano stanje stvari. Osim navedenog, optužene smatraju da se "…točkom 16. obrazloženja sud upustio u nešto što u našem pravnom sustavu nije moguće…čitanjem izreke pravomoćnih presuda istoga suda KOV-US-42/14. i KOV-US-4/15. protiv djelatnika F.…iako te presude ne mogu biti dokaz koji se može upotrijebiti u ovom postupku…a obrazloženje suda pod točkom 17. presude nije obrazloženje koje bi sud mogao napisati, ali eto jeste ga napisao…a takvog obrazloženja ne bi se zastidio ni drug V.…", a što sve zajedno ukazuje da je optuženicama povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

6.3. Suprotno istaknutim žalbenim razlozima, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da žalbe optuženica zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., a u vezi povrede prava na pravično suđenje, nisu osnovane. Naime, žaliteljice pri iznošenju razloga o povredi prava na pravično suđenje gube iz vida nekoliko odlučnih činjenica i okolnosti. Prije svega, da je optužnica USKOK-a broj K-US-269/12. od 27. prosinca 2013., kojom su optuženi D. D. i drugi (365 optuženika sveukupno, a među njima i optuženice M. P. i Ž. F.), zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 337. stavka 1. i drugih KZ/97., potvrđena u cijelosti, a nakon čega je većina optuženih pristala na donošenje presude po sporazumu stranaka. Optužene M. P. i Ž. F. nisu pristale na sporazum, zbog čega je Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 7. svibnja 2021. broj K-Us-48/15. (zapisnik, list 4632 do 467. spisa) razdvojen kazneni postupak u odnosu na optuženu M. P. i optuženu Ž. F. od kaznenog postupka protiv optuženog D. D. i drugih te je određeno da će se postupak protiv optuženih M. P. i Ž. F. za kaznena djela iz članka 347. stavka 2. KZ/97. posebno dovršiti pod brojem K-Us-21/2021., a tužitelj je, upravo zbog razdvajanja postupka, prvobitnu optužnicu od 27. prosinca 2013. izmijenio 13. srpnja 2015. (list 413. do 462. spisa) i 14. srpnja 2021. (list 472. do 474. spisa), pa je tako izmijenjena optužnica i pročitana optuženicama na raspravi od 5. studenog 2021., te su se optuženice potom o istoj izjasnile, tako da je svaka ponaosob izjavila "…razumjela sam optužbu i ne smatram se krivom…", te su na istoj raspravi zaprimljeni prijedlozi optužbe i obrane o dokaznim prijedlozima. Kako je nakon toga, a zbog nediscipline optuženica u više navrata odgođen nastavak rasprave, to je rasprava od 23. svibnja 2022. počela iznova, te je konstatirano: "Rasprava počinje čitanjem izmijenjene optužnice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-269/12. od dana 14. srpnja 2021.", nakon čega su se optuženice ponovno izjasnile o istoj, te je zaprimljeno očitovanje tužitelja o dokazima na kojima je tako izmijenjena optužnica zasnovana s prijedlogom da se isti i provedu.

 

6.4. Dakle, iz prethodno izloženog historijata, posve je jasno da prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe ZKP/08., kada je sukladno članku 356.a i 357. ZKP/08. donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na optuženu M. P. i optuženu Ž. F., a potom i prihvatio izmijenjenu optužnicu u odnosu na ove optuženice, budući je prethodno, sukladno članku 367. ZKP/08. zaprimljeno rješenje o potvrđivanju optužnice i to sa potvrđenom optužnicom i spisom predmeta, a koju optužnicu su obje optuženice prethodno zaprimile sa svim nabrojenim dokazima na kojima je zasnovana, te sa obrazloženjem, u kojem je opisano stanje stvari. Nadalje, sukladno članku 415. ZKP/08., rasprava je pravilno započela čitanjem (izmijenjene) optužnice, nakon čega su optuženice upitane da li su razumjele optužbu, te izjavile da jesu, a potom i dale svoje očitovanje o optužbi, da se ne smatraju krivima, te su im između ostalog pročitana i upozorenja iz članka 418. stavka 2. i 3. ZKP/08. Stoga, optuženice nisu u pravu kada tvrde da su bile zakinute u svojim pravima na pravično suđenje i da je postupljeno suprotno "…članku 29. stavak 1. alineje 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske i članku 6.3.a Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda…", budući je prvostupanjski sud u svemu postupio posve pravilno odredbama ZKP/08.

 

6.5. Nadalje, a suprotno navodima u žalbama optuženica, izreke pravomoćnih presuda protiv D. I.-M., V. R. i R. R. valjani su i zakoniti dokazi, te se na njima može, uz ostale dokaze, temeljiti sudska presuda te se i činjenični navodi izreka tih presuda također smatraju pravomoćnim utvrđenjima u odnosu na optuženike za koje je takva presuda donesena. Pri tome je neupitno kako ZKP/08. detaljno regulira mogućnost sporazumijevanja stranka, a i mogućnost i obvezu suda da takve sporazume stranaka kontrolira, pa čak, da iste i ne prihvati. Međutim, kada se prihvati sporazum stranaka te kada nakon toga takve presude postanu pravomoćne, suvišno je navodima žalbi negirati značaj i zakonitost tih presuda ili analizirati pojedina činjenična utvrđenja iz istih, pogotovo kada su, kao u ovom postupku, D. I.-M., V. R. i R. R. ispitani kao svjedoci, a što znači da su sukladno takvom statusu, kao svjedoci bili upozoreni na dužnost govorenja istine i posljedice lažnog svjedočenja. Stoga je u ovom predmetu prvostupanjski sud, nakon analize dokaza izvedenih na raspravi, uključujući i iskaze ispitanih svjedoka, te utvrđenja okolnosti koje iz tih dokaza proizlaze, kao potvrdu za svoja činjenična utvrđenja, ukazao i na sadržaj presuda na temelju sporazuma, a takvo postupanje nije nezakonito, odnosno nije protivno odredbama ZKP/08. Zbog navedenog, žalbe optuženica zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., niti u ovom dijelu nisu osnovane.

 

7. Prvostupanjska presuda ispitana je i po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, obje optuženice ponavljaju, kako u konkretnom slučaju nije bilo nikakovih dokaza koji bi potvrđivali da bi se optužene sa bilo kojom od osoba, zaposlenika F. d.d. dogovarale ili sporazumijevale o primanju bilo kakve nagrade, a kamoli primale nagrade, a da bi zauzvrat propisivale recepte iz ponude lijekova trgovačkog društva F. d.d. te da sporazumne presude protiv zaposlenika društva F. d.d. i nekih liječnika nisu mogle biti dokazi protiv njih, pa da je pobijana presuda u odnosu na njih obje (točka 19. presude!) "…tipična boljka koja se manifestira u riječima pričam ti priču…umjesto da sud navede dokaze za svoje tvrdnje…", da nije postojao nikakav koruptivni dogovor između optuženica i djelatnika F., a niti je na strani optuženica postojala svijest o tome da primljena nagrada ima koruptivni značaj, pogotovo stoga što nisu niti utvrđene, a niti razjašnjene činjenice koje bi ukazivale na to da optužene, kao liječnice primarne zdravstvene zaštite, mogu imati status odgovorne osobe u smislu članka 89. stavak 7. KZ/97., niti je ordinacija u smislu članaka 46. stavak 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" 100/18.) pravna osoba, pa da liječnice, ni po tom osnovu, uopće nisu mogle biti odgovorne osobe, dok su, a suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, lijekove F. d.d. najmanje propisivale pacijentima.

 

8.1. Takvim žalbenim navodima, optužene M. P. i Ž. F., ne iznose ništa novo što nisu već isticale u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda, nego prigovarajući zaključcima prvostupanjskog suda, u biti polemiziraju s razlozima pobijane presude i pobijaju, bez valjanih protuargumenata, ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i glede objektivne i subjektivne strane inkriminiranog kaznenog djela.

 

8.2. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje, temeljeći ga na materijalnim dokazima u spisu, KL Tablica (Ključni liječnici za nagrađivanje), među kojima se na popisu nalaze i optužene, a osobito na iskazima svjedoka D. I.-M., V. R. i R. R., koji su ispitani u tijeku postupka i koji su suglasno naveli da je nagrađivanje liječnika i ljekarnika za propisivanje lijekova iz ponude F. d.d. bila poslovna politika trgovačkog društva F., a nagrada se davala u iznosu od 5 do 10% vrijednosti propisanih F. lijekova i to u bonovima trgovačkih centara, plaćanja kongresa, opremanja ordinacija, tehničke robe i općenito različitih nagrada, slijedom čega, s pravom, nisu prihvaćene obrane optuženica, jer iste nemaju uporišta u provedenim materijalnim dokazima.

 

8.3. Tijekom postupka nisu bile sporne činjenice da su optužene M. P. i Ž. F. radile kao liječnice obiteljske medicine, te da su kao takove bile savjesne i dobre liječnice, kao i to da su imale sklopljene ugovore s HZZO-om, niti je bilo sporno da su obje optužene osiguranicima obveznog zdravstvenog osiguranja propisivale lijekove s liste HZZO-a, pa tako i lijekove trgovačkog društva F. d.d. iz L. te da je M. P. išla na putovanja u tvornicu B. i u I., dok su Ž. F. plaćeni troškovi kupovine sanitarne galanterije, kao i to da su obje primale bonove i nagradu, jer tako proizlazi, kako iz obrana samih optuženica, tako i iz iskaza svjedoka D. I.-M., V. R. i R. R., odnosno dokumentacije o gore navedenim činjenicama.

 

8.4. No, unatoč žalbenim tvrdnjama optuženica, kako lijekove F. d.d. nisu propisivale s ciljem dobivanja dara, niti su zbog toga primile bilo kakav dar te da nije bilo nikakvog koruptivnog dogovora i sporazuma između njih i djelatnika F., posve suprotno proizlazi, kako iz priložene dokumentacije, tako i iz iskaza djelatnika F. d.d.

 

8.5. Tako iz rezultata posebnih dokaznih radnji proizlazi da se dana 4. listopada 2012. u 12:24:38 optužena M. P. u telefonskom razgovoru s D. I. raspitivala o točnom terminu polaska u I., u posjetu tvornici lijekova B. te ujedno pitala D. I. "da li ima za nju koji bončić ili nešto", na što joj je D. I. odgovorila "da ima i da će joj sve donijeti u subotu" ako je dežurna, da bi se potom, u razgovoru od 16. listopada 2012. u 15:50:42 optužena M. P. i D. I. dogovorile da D. I. slijedećeg dana dođe do optužene M. P. i donese joj "bončić". Nadalje, iz pretrage podataka sa računala D. I., proizlazi da su pronađene KL tablice koje je vodila D. I. te da je u istima tijekom 2011. i 2012. imala upisanu i optuženu M. P. koja je tijekom te dvije godine propisivala lijekove F. d.d. i da je upravo zbog toga, optužena M. P., primala bonove za kupovinu robe u vrijednosti 5% od napisane mjesečne recepture F. lijekova, koja je iznosila u prosjeku oko 10.000,00 kuna, te da je zbog istih razloga određena i za posjetu tvornici lijekova B. K tome, osim navedenog, iz KL tablica i prateće dokumentacije proizlazi da je optužena M. P. primila i donacije, jer je trgovačko društvo F. d.d. tijekom 2009. i 2010. donijelo odluke o donacijama ordinaciji opće medicine dr. M. P., a kojim odlukama prileže i ispisi potrošnje lijekova ordinacije liječnice M. P., a što jasno upućuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ista dostavljala podatke o propisanim lijekovima F. d.d. i da je to učinjeno upravo zbog obračuna dogovorene nagrade, koju je optužena M. P. i primila na svoj transakcijski račun tijekom 2009. i 2010. u ukupnom iznosu od 8.536,37 kuna, te da se nije radilo o sredstvima uplaćenim od F. d.d. na ime ugovora o djelu, kako je to optužena tvrdila i pokušala prikazati u svojoj obrani.

 

8.6. Isto tako, a što se tiče postupanja optužene Ž. F., iz priložene dokumentacije u spisu, proizlazi da je F. d.d. tijekom 2009. i 2010. donijelo više odluka o donacijama ordinaciji opće medicine dr. Ž. F., a uz koje odluke su priloženi ispisi potrošnje lijekova ordinacije optužene Ž. F., pa je i ovdje pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da je i ova optuženica dostavljala podatke o potrošnji lijekova iz ponude F. d.d., upravo radi obračuna dogovorene nagrade, koju je primala uplatom novca u gotovini na svoje transakcijske račune, pa je tako u razdoblju od 3. veljače 2009. do 30. listopada 2009. primila uplatu u ukupnom iznosu od ukupno 18.351,48 kuna od trgovačkog društva F. d.d. Nadalje, iz podataka oduzetog prijenosnog računala, kojim se koristila D. I.-M. za potrebe posla, proizlazi da su pronađene, između ostalog i KL tablice, u kojima se nalazi evidencija o nagrađivanim liječnicima tijekom inkriminiranog razdoblja, te da je ta evidencija prosljeđivana njenom koordinatoru i neposredno nadređenom R. R., a koji ih je potom prosljeđivao direktoru prodaje regije jug, V. R. do 1. lipnja 2012., a nakon toga S. V. Tako iz KL tablica za optuženu Ž. F. proizlazi da je u inkriminiranom razdoblju imala evidentirano propisivanje F. lijekova između 15.000,00 i 25.000,00 kuna mjesečno, s napomenama "nagrada 10% financijski", a što jasno ukazuje, kako je to s pravom utvrdio prvostupanjski sud, da su odluke o donacijama za optuženu Ž. F., a uplaćene od strane F. d.d., bile vezane upravo za količinu propisanih lijekova F. d.d. Osim navedenog, iz e-maila od 1. rujna 2011. u 14:02 sati nazvanog "potraživanja dr. F.", a upućenom od strane D. I., V. R. i R. R., proizlazi kako D. I. ukazuje na činjenicu da je dr. Ž. F. za lipanj i srpanj 2011. ispisala 45.000,00 kuna, te moli da joj se "uplati naznačeni iznos po predračunu", koji prilaže predmetnom e-mailu, radi kupovine sanitarne galanterije, a iz računa trgovačkog društva K. d.o.o. proizlazi da je imenovanoj liječnici kupljena sanitarna galanterija u ukupnom iznosu od 3.997,95 kuna sredstvima F. d.d.

 

8.7. Stoga, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio obrane optuženih M. P. i Ž. F. kako one nisu za nagradu propisivale lijekove F., te da se nije radilo o koruptivnom dogovoru i sporazumu, već da se u konkretnom slučaju radilo samo o prigodnim darovima, budući da je takova njihova obrana u suprotnosti sa gore utvrđenim odlučnim činjenicama.

 

8.8. Nadalje, a suprotno navodima žalbi, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovlaštenja koja imaju liječnici primarne zdravstvene zaštite, kako u ustanovama, tako i u ordinacijama, a koji sklapaju ugovore s HZZO-m, imaju status odgovorne osobe, budući da su poslovi koje obavljaju od posebnog društvenog interesa, a vezano uz ovlaštenja o zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. Naime, iako je točno, da je sukladno članku 46. stavku 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ordinacija organizacijski oblik obavljanja zdravstvene djelatnosti zdravstvenog radnika u privatnoj praksi na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti, te da nije pravna osoba, već je u vlasništvu nositelja djelatnosti i da posluje po načelu za obrt i s obrtom izjednačene djelatnosti, žaliteljice pri tom zanemaruju da se ordinacija kao oblik obavljanja samostalne djelatnosti smatra poslovnim subjektom u vlasništvu nositelja privatne prakse u Ordinaciji, te da kao nositelji samostalne djelatnosti imaju prava i obveze u pogledu te ordinacije i da su odgovorni za rad u istoj i za njeno poslovanje. Imajući u vidu da je zdravstvena djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i da se obavlja kao javna služba, a što proizlazi i iz Zakona o liječništvu ("Narodne novine" 121/03., 117/08.), koji propisuje "…pojam, ustrojstvo i uvjete za obavljanje liječničkog zvanja te djelovanje liječnika kao temeljnog, samostalnog i odgovornog nositelja zdravstvene djelatnosti koja je od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku...", onda je posve jasno da ovlaštenja koja imaju liječnici primarne zdravstvene zaštite, podrazumijevaju i odgovornost za njihov rad, pogotovo uz neprijepornu činjenicu da je rad većine liječnika u obiteljskoj medicini, podjednako sufinanciran od HZZO-a, kako po opsegu, tako i po učinkovitosti te kvaliteti izvršenog rada. Na tragu prethodnog, skreće se pozornost žaliteljicama i na stavove izražene u odlukama Ustavnog suda da "…zdravstvena djelatnost ne podliježe ustavnim jamstvima slobode poduzetništva u smislu članka 49. stavka 2. Ustava, pa ni onda kad je obavljaju trgovačka društva, privatni zdravstveni radnici ili druge fizičke ili pravne osobe prema posebnim zakonima. Zakonodavac je ovlašten, naime, na tu djelatnost protegnuti javnopravno uređenje, jer se ona obavlja kao javna služba…" (iz odluke U-I-3117/2003.), što govori u prilog ispravnog zaključka prvostupanjskog suda da je: "Kazneno djelo primanja mita kazneno djelo koje se i prema KZ/97. i prema KZ/11. nalazi u glavi kaznenih djela protiv službene dužnosti, a u koju glavu spadaju kaznena djela koje kao objekt kaznenopravne zaštite imaju zakonito obavljanje službenih, javnih i drugih ovlasti službene i odgovorne osobe….a počinitelji tih kaznenih djela nisu samo službene osobe kojima prema njihovom položaju pripadaju javna ovlaštenja koja su u isključivoj nadležnosti državne vlasti, nego su u velikom broju kaznenih djela iz te glave, pa tako i kod kaznenog djela primanja mita, počinitelji tzv. odgovorne osobe budući da se brojne funkcije javnopravnog karaktera te poslovi od posebnog društvenog interesa obavljaju izvan klasičnih državnih upravnih i ostalih tijela."

 

9. Dakle, protivno istaknutim žalbenim tvrdnjama, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su optužene M. P. i Ž. F. radnjama opisanim u izreci presude ostvarile sva objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog im kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. budući su kao odgovorne osobe primile dar da u granicama svoje ovlasti obave drugu radnju koju su morale obaviti, pri čemu je irelevantno da li su propisivale više ili manje lijekova iz ponude F. d.d., a u odnosu na lijekove iz ponude drugih farmaceutskih kuća, budući su upravo za obećanu nagradu propisivale lijekove F. d.d., a potom takve nagrade i dobile. Za takav svoj zaključak prvostupanjski je sud dao jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

10. Isto tako, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda o postojanju pravnog kontinuiteta između kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. s kaznenim djelom primanja mita iz članka 293. stavka 2. KZ/11. Za kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. propisana je kazna zatvora u trajanju 6 mjeseci do 5 godina, a za kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 godine do 8 godina, pa je sukladno članka 3. KZ/11., pravilno utvrđeno da je KZ/97. blaži za obje optuženice.

 

11. U okviru žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona, a tvrdnjom optuženica, kako je pobijana presuda rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optužene u stvari ističu takozvanu "posrednu povredu kaznenog zakona", dok u razlozima pritom ne ukazuju na neki od oblika povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., nego tvrde da je prvostupanjski sud, ne na osnovu onih činjenica koje je utvrdio, nego na temelju onog činjeničnog stanja koje je po shvaćanju optuženica trebao izvesti iz provedenih dokaza, morao donijeti drugačiju odluku o njihovoj kaznenopravnoj odgovornosti, tvrdeći i nadalje, da na strani optuženica nije bilo svijesti za koruptivno djelovanje, pa da zbog toga u radnjama optuženica nisu ostvarena sva obilježja kaznenog djela primanja mita.

 

11.1. No, suprotno takvim tvrdnjama, time nije počinjena povreda kaznenog zakona, jer se kazneni zakon primjenjuje na ono činjenično stanje koje utvrdi sud, a ne na ono za koje žaliteljice, po svojoj subjektivnoj ocjeni, smatraju da je trebalo biti utvrđeno.

 

12. Isto tako, a protivno žalbenim tvrdnjama optuženica, u ovom postupku nije nastupila zastara, budući se u odnosu na zastaru kaznenog progona nije mogao primijeniti KZ/97. već odredbe novog KZ/11., jer je u članku 86. KZ/11. propisano, ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promjeni rok zastare, primijeniti će se zastarni rokovi novog zakona. S obzirom na to da je za kazneno djelo iz članka 347. stavka 2. KZ/97. propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, prema odredbi članka 81. stavka 1. alineja 4. KZ/11., kazneni progon za to djelo zastarijeva nakon petnaest godina. Prema tome, kako je inkriminirano kazneno djelo počinjeno u razdoblju od 2009. do studenog 2011./2012., zastara kaznenog progona za to djelo još nije nastupila (nastupila bi istekom mjeseca studenog 2026./2027.), a ukoliko je prije proteka rokova iz stavka 1. donesena prvostupanjska presuda, što je ovdje slučaj, na temelju članka 81. stavak 3. ZKP/08., zastara kaznenog progona produljuje se za dvije godine, pa bi zastara nastupila istekom mjeseca studenog 2028./2029. Pri tome valja istaći, da je posve ispravan zaključak prvostupanjskog suda, da utvrđeno postojanje koruptivnog sporazuma, prema kojem su optuženice za propisivanje F. lijekova dobivale nagradu u određenom postotku, a u odnosu na količinu od propisane vrijednosti lijekova F., nakon čega su izvršena plaćanja nagrade upravo na temelju takvog sporazuma i dostavljenih  podataka, potvrđuje da se radi o počinjenju kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. KZ/97., a ne o kaznenom djelu iz članka 347. stavka 3. KZ/97., kako to žaliteljice pogrešno navode u svojim žalbama.

 

13. Optužene M. P. i Ž. F. nisu izrijekom podnijele žalbe zbog odluke o kazni, međutim njihove žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog povrede kaznenog zakona, sadrže u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08.).

 

14. Ispitujući odluku o kazni, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, smatra da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti kada je optuženicama izrekao kazne zatvora u trajanju od po 1 (jednu) godinu svakoj, a potom na temelju članka 67. KZ/97. primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od 4 (četiri) godine, kao i na temelju članka 49. stavak 4. KZ/97. izrekao sporedne novčanu kaznu u iznosu 90 dnevnih dohodaka, s obzirom da je kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja.

 

14.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, smatra da odabrana sankcija u vidu uvjetne osude i sporedne novčane kazne, opravdava, kako težinu počinjenog djela, tako i ostvarenje zakonom predviđene svrhe predviđene u članku 50. KZ/97., uz naglasak, da je ista sankcija ujedno i pružanje šanse optuženicama da shvate krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja i usklade svoje buduće ponašanje s očekivanjima društva, kojom će se ojačati i svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

15. Odluku o oduzimanju imovinske koristi sud prvog stupnja je donio osnovano, jer se temelji se na imperativnoj odredbi članka 82. KZ/97.

 

16. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno članku 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08.

 

17. Slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 25. travnja 2023.