1                                 Gž-912/2022-2

  Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                           Gž-912/2022-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ordane Labura, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Dalibora Dukića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., Z., T. S. R. 1, OIB: …, protiv tuženika F. K., OIB: …, M. K., OIB: …, M. K., OIB: … i I. K., OIB: …, svi iz Z., N. 4, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. rujna 2022. godine broj Ps-211/2020-58, u sjednici održanoj dana 25. travnja 2023. godine

r i j e š i o   j e

              I. Prihvaća se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. rujna 2022. godine broj Ps-211/2020-58 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              II. O zahtjevu tužitelja za dosudu troška žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženicima nalaže da isele iz kuće u Z., N. 4, izgrađene na z.kč.br. 5630/12 k.o. V. N., površine 149,20 m2, sastojeće od stana u prizemlju površine 80,27 m2 i stana na I katu-mansarda površine 68,93 m2, te da tu nekretninu, opisanu kao zk.č.br. 5630/12 k.o. V. N. oznake zemljišta kuća i dvorište VII Š. naselje bb upisanu u zk.ul.br. 8173 k.o. V. N., slobodnu od osoba i svojih stvari, predaju u posjed tužitelju.

              2. Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj, po punomoćniku, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 52/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 48/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom donošenja odluke u skladu sa žalbenim navodima.

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

              4. Žalba je osnovana.

              5. S pravom tužitelj u žalbi ističe da je činjenično stanje na kojem se pobijana presuda temelji, ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što dovodi u sumnju i pravilnost primjene materijalnog prava.

              6. Predmet spora ove parnice je zahtjev za iseljenje tuženika iz kuće u Z., N. 4, i predaju iste u posjed tužitelju, postavljen u tužbi podnesenoj sudu dana 8. ožujka 2006. godine.

              7. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik navedene kuće te da tuženici, koji istu koriste za stanovanje od 2005. godine pa nadalje, nemaju pravo koje ih ovlašćuje na posjed iste (točka 7. obrazloženja presude).

              7.1. Nadalje, ocijenivši navode tuženika F. K. i I. K., istaknute u odgovoru na tužbu - da su u predmetnu kuću uselili 2005. godine zato što nisu imali riješeno stambeno pitanje i nisu bili u mogućnosti plaćati podstanarstvo, te da nemaju u vlasništvu nekretnine ili pokretnine većih vrijednosti - kao prigovor prava na dom, prvostupanjski sud je, pozivom na ustavne i konvencijske odredbe koje propisuju pravo na dom i zaštitu toga prava, zaključio da tuženici predmetnu nekretninu, slijedom 17-godišnjeg korištenja iste, mogu smatrati svojim domom, pa da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u pravo tuženika na poštivanje doma.

              7.2. Nastavno je, prosuđujući da li je miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja, kao osobe javnog prava, u odnosu na potrebe tuženika, zaključio, u bitnom,  da bi iseljenjem tuženika iz predmetne nekretnine tužitelj dobio u posjed stambeni prostor koji u naravi ne bi sam koristio, već bi u njega uselio drugu privatnu osobu ili ga prodao i tako stekao određenu imovinsku korist, te da, s obzirom na to, kao i činjenicu da je upravo na tužitelju obveza da zbrinjava socijalno ugrožene građane, što tuženici nedvojbeno jesu, ne postoji prijeka, neodgodiva potreba za iseljenjem tuženika. Zbog toga je tužbeni zahtjev odbio.

              8. Međutim, istaknuti činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilni. To stoga što prvostupanjski sud nije, provođenjem istaknutog testa razmjernosti, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, utvrdio činjenice relevantne za postojanje ili nepostojanje legitimnog cilja zbog kojeg je predmetna tužba podnesena.

              8.1. Naime, iako je izveo dokaz pregledom ugovora o zamjeni sklopljenog između tužitelja i ranijih vlasnika predmetne kuće, prvostupanjski sud nije sadržaj tog dokaza ocijenio u navedenom pravcu, dok preostalu dokumentaciju priloženu u spis po tužitelju, uopće nije posebno razmatrao ni cijenio, nalazeći da isti nisu od značaja za odluku (točka 3.1. obrazloženja), na što tužitelj osnovano u žalbi upire. Upravo navedeni propust imao je za posljedicu da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno - s obzirom da bi iz navedenih dokaza proizlazilo da je tužitelj navedeni ugovor sklopio sa ranijim vlasnicima predmetne kuće u cilju da bi istu srušio i preuredio (proširio) javnu ulicu, za što je u tom času već postojala sva potrebna dokumentacija, dakle, da tužba nije podnesena radi ostvarenja ciljeva tužitelja koje nalazi prvostupanjski sud, već radi ostvarenja naprijed istaknutog, javnog interesa.

              9. Kraj takvog stanja stvari, osnovana žalba tužitelja je prihvaćena te je, na temelju članka 370. ZPP, riješeno kao u izreci.

              10. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano, vodeći pri tome računa o sljedećem:

- da je pravo na dom zajamčeno člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst - dalje: Ustava), prema kojem: "Dom je nepovrediv.“ To pravo treba sagledati u smislu odredbe članka 16. stavka 2. Ustava, prema kojoj: „Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.", te

konvencijskog prava iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), propisanog u poglavlju "Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života" odredbama da svatko ima pravo na poštovanje svoga doma, te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Stoga navedeno, konvencijsko i ustavno pravo uživa zaštitu ovisno o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja;

- da je miješanje čin državne (javne) vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, da je ono u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, naprijed navedene, miješanje neće predstavljati povredu članka 8. Konvencije;

- da se u konkretnom slučaju, iako se tuženici tijekom postupka nisu direktno pozvali na pravo na dom, i po nalaženju ovog suda, slijedom činjenica koje su istakli u odgovoru na tužbu, a obzirom na pravnu i činjeničnu narav predmetnog spora, ima smatrati da je de facto istaknut upravo taj prigovor (vidi odluku Vrhovnog suda Rev-2002/14);

- da se predmetna kuća, budući da je tuženici niz godina koriste kao prostor za stanovanje i ne raspolažu drugim takvim prostorom, može smatrati njihovim domom u smislu članka 34. stavka 1. Ustava i članka 8. Konvencije;

- da je tužitelj nositelj prava vlasništva predmetne kuće, koje pravo ga ovlašćuje i na posjedovanje iste, odnosno, da tužiteljevo pravo na posjed proizlazi iz zakona - odredbi članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 2. ZV, slijedom čega postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva od strane tužitelja predstavlja miješanje u pravo na dom tuženika, koje je „u skladu sa zakonom" te

- da u ponovljenom postupku valja utvrditi da li je navedeno miješanje razmjerno legitimnom cilju koji se miješanjem želi postići (javni interes), posebno s obzirom na činjenice da je do dugotrajnog korištenja predmetne nekretnine po tuženicima došlo upravo zbog višegodišnjeg trajanja ovog postupka, kroz koje vrijeme je tužitelj, bez svoje krivnje, bio spriječen koristiti svoje ovlasti vlasnika stana, a ujedno tuženicima pruženo dovoljno vremena i mogućnosti da pitanje svoga stanovanja urede na zakonit način, nevezano za kuću u vlasništvu tužitelja, te ocijeniti da li je u konkretnom slučaju predmetno miješanje razumno i opravdano (vidi odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 815/15, Rev-913/2015).

              11. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

U Šibeniku, 25. travnja 2023. godine

                                                                                          PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                                                                                    Maja Skorić v.r.