1

Poslovni broj: Gž-78/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-78/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice N. P., OIB: …, iz Z., zastupane po punomoćniku I. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. G., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnici I. Z. S., odvjetnici iz Z., zatim tuženika M. P.1, OIB: …, iz Z., i tužene M. P.2, OIB: …, iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2042/18-47 od 23. ožujka 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2023.,

 

presudio je

 

Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2042/18-47 od 23. ožujka 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I/ U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, određena rješenjem o ovrsi 0vr-38/2016-5 od dana 07.11.2016. godine, temeljem pravomoćne i ovršive presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2014. godine, kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2014. posl.br P-2775/05, dozvoljena u korist ovrhovoditelja G. D., OIB: …, Z., i G. A., OIB: …, Z., a protiv ovršenika P. M.1, OIB: …, Z., i P. M.2, OIB: …, Z., davanjem ovlaštenja ovrhovoditeljima D. G. i A. G. da na trošak ovršenika M. P.1 i M. P.2 sruše podignutu građevinu koju su proširili izvan gabarita ranije ulične građevine, a koja se nalazi u Z., izgrađena je na k.č.br. 5540/180 te upisana u zk.ul. 10974 k.o. G. Z., zatim daju sazidati prozore na uličnom objektu ovršenika i to jedan na podrumskom dijelu, a dva na etaži visokoprizemnice, zatim uklone nadstrešnicu i stubu u dvorištu te vrate u prijašnje stanje ulaz u dvorište u širini od 4,70 metara i postave drvena ulazna vrata u dvorište i saniraju temelj i zid dvorišne zgrade ovrhovoditelja, a koja se ima provesti po stručnom izvođaču radova uz prisutnost službene osobe suda.

II/ Odbija se zahtjev tužiteljice N. P. za naknadom troškova parničnog postupka, u cijelosti.

III/ Nalaže se tužiteljici N. P. naknaditi I-tuženiku D. G. troškove parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn, u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica 4. travnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik D. G. 24. svibnja 2022., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tužiteljica traži da se proglasi nedopuštenom ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-38/2016 od 7. studenog 2016. po Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a na temelju pravomoćne i ovršne presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2014. broj P-2775/05. Tužiteljica smatra da ima pravo koje sprječava ovrhu jer da ovdje tuženik M. P.1 i tuženica M. P.2 više nemaju nikakve veze s nekretninom u odnosu na koju su donijete ovršne isprave na temelju kojih je određena ovrha te da bi provođenjem radnji iz ovršnih isprava bila narušena stabilnost cijele građevine, što bi dovelo do uništenja i ostatka nekretnine tužiteljice.

 

5.1. Tuženik D. G. (ovrhovoditelj u ovršnom postupku) osporio je u cijelosti navode tužbe, dok su tuženici M. P.1 i M. P.2 (ovršenici iz ovršnog postupka) prihvatili navode tužbe.

 

5.2. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka utvrdio:

- da su D. G. i njegova pokojna supruga, čiji je on jedini nasljednik, te tuženici M. P.1 i M. P.2 bili suvlasnici nekretnine upisane u zk.ul.br. 10974 (sada zk.ul.br. 100202) k.o. G. Z., kčbr. 5540/180 stambena zgrada, popisni broj 1254 i dvorište u ulici, sa 188 m2, svaki u ¼ dijela,

- da je nakon smrti svoje supruge A. G., tuženik D. G. postao suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela,

- da su tuženik D. G. i njegova supruga A. G. kao tužitelji kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu protiv tuženika M. P.1 i M. P.2 vodili postupak pod brojem P-2775/05 u kojem je 16. siječnja 2014. donesena presuda i rješenje kojom je odbijen zahtjev tužitelja da su tuženici dužni srušiti bespravno podignutu građevinu koju su proširili izvan gabarita ranije građevine te im se zabranjuje bilo kakva bespravna gradnja na svom dijelu građevine, a poglavito da su dužni u roku od 48 sati zazidati prozore i to jedan na podrumskom dijelu, a dva na etaži bespravno sagrađene visoke prizemnice, da su dužni ukloniti nadstrešnicu i stubu u dvorištu te vratiti u prijašnje stanje ulaz u dvorište u širini od 4,70 m, te postaviti drvena ulazna vrata u dvorište i sanirati temelj i zid dvorišne zgrade tužitelja, ili će to tužitelji izvesti na njihov trošak,

- da je povodom žalbe tužitelja D. G. i A. G. u odnosu na navedenu presudu donijeta presuda i rješenje broj Gž-1546/14-2 od 27. svibnja 2014. po Županijskom sudu u Zagrebu kojom je preinačena prvostupanjska odluka te je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženike M. P.1 i M. P.2 u cijelosti, te im je naložena navedena činidba,

- da su tuženici M. P.1 i M. P.2 kao darovatelji s tužiteljicom N. P. kao daroprimateljem zaključili Ugovor o darovanju 13. studenog 2012. te Aneks Ugovora o darovanju nekretnine od 29. siječnja 2013. prema kojem su svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini darovali ovdje tužiteljici, a inače svojoj kćerki,

- da se tužiteljica na temelju navedenih isprava upisala kao suvlasnica na predmetnoj nekretnini prije dovršetka parničnog postupka iz kojeg potječe ovršna isprava,

- da su tuženik D. G. i njegova supruga A. G. kao ovrhovoditelji Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 5. siječnja 2016. podnijeli prijedlog za ovrhu protiv M. P.1 i M. P.2 kao ovršenika, a na temelju ranije navedenih presuda kao ovršnih isprava te je njihov prijedlog prvostupanjski sud prihvatio i donio rješenje o ovrsi broj Ovr-38/2016 dana 7. studenog 2016.,

- da je tužiteljica kao treća osoba podnijela u ovršnom postupku prigovor treće osobe i prijedlog za odgodu ovrhe pozivajući se na članak 59. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20. i 114/22.; dalje: OZ) navodeći da je ona suvlasnica predmetne nekretnine i da nema nikakvu obvezu prema ovrhovoditeljima pa stoga niti oni ovlaštenje da na temelju navedenih ovršnih isprava nalože uklanjanje nekretnine koja je njezino suvlasništvo,

- da je povodom njezinog prigovora prvostupanjski sud donio rješenje broj Ovr-1521/18-3 od 26. ožujka 2018. kojim je treća osoba upućena na pokretanje parnice protiv stranaka ovršnog postupka, a radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena,

- da je provedeno građevinsko vještačenje po vještaku A. Š. koji je naveo da bi provođenje ovrhe u dijelu rušenja podignute građevine koja je proširena izvan gabarita ranije ulične građevine i u dijelu vraćanja u prijašnje stanje ulaza u dvorište u širini od 4,70 m, s građevinsko-tehničke strane, vrlo vjerojatno ugrozilo stabilnost objekta na kojem se imaju izvršiti radnje iz navedenih ovršnih isprava,

- da prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak nije imao uvid u projektnu dokumentaciju niti je imao saznanja o ugrađenoj armaturi i klasi betona zbog čega zaključuje kako bi se građevina vrlo vjerojatno srušila provođenjem radnji iz ovršnih isprava te da bi se trebalo provesti ojačanje konstrukcije kako bi se osigurala stabilnost ostatka građevine, odnosno utvrdio je da je moguće provesti ovrhu rušenjem bespravne gradnje bez ugrožavanja stabilnosti preostalog zakonitog dijela zgrade, pod uvjetom prethodnog izvođenja građevinskih radova rekonstrukcije kompletnog objekta,

- da je u međuvremenu tužiteljica ishodila rješenje o izvedenom stanju u postupku legalizacije bespravno izgrađenog dijela objekta.

 

5.3. Mišljenje je prvostupanjskog suda da promjena prava vlasništva s tuženika M. P.1 i tuženice M. P.2 na tužiteljicu N. P. nije od utjecaja na obvezu ovdje tuženika, a u ovršnom postupku ovršenika M. P.1 i M. P.2 da postupe prema ovršnoj ispravi na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi. Ovo iz razloga što da činidba iz pravomoćne i ovršne presude nije naložena M. P.1 i M. P.2 samo kao suvlasnicima, nego i kao bespravnim graditeljima na nekretnini na kojoj su bili suvlasnici s D. G. i njegovom suprugom, te su oni i dužni izvršiti naloženu činidbu bez obzira na navedeno darovanje koje su učinili tijekom parničnog postupka. Tužiteljica da je stoga kao nova vlasnica suvlasničkih dijelova svojih roditelja dužna trpjeti navedenu činidbu jer činjenica promjene prava vlasništva sama po sebi ne predstavlja pravo tužiteljice koje bi sprječavalo ovrhu na predmetnoj nekretnini. Pored toga, da tužiteljica stjecanjem suvlasničkog omjera svojih roditelja nije stekla i pravo suvlasništva, odnosno vlasništva na bespravnom dijelu gradnje jer se vlasništvo na temelju pravnog posla sukladno članku 119. i dr. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst; dalje: ZV) stječe samo upisom u zemljišne knjige, dok iz izvatka iz zemljišnih knjiga je razvidno kako se ni nakon izvršene bespravne gradnje izvan dopuštenih gabarita suvlasnički omjeri nisu mijenjali.

 

5.4. Tvrdnja tužiteljice da je ovrha nedopuštena iz razloga jer je ona u međuvremenu ishodila rješenje o izvedenom stanju da je irelevantna jer da tužiteljica sukladno članku 59. i 60. OZ-a u ovoj parnici može iznositi samo one činjenice koje su prema njenom prigovoru u ovršnom postupku bile sporne i radi kojih je upućena na parnicu, a ne može iznositi neke druge činjenice. Međutim, da je i zbog ishođenja rješenja o izvedenom stanju tužiteljica bila upućena na ovakvu parnicu da ju sud ne bi prihvatio obzirom da se na ovaj način ne mijenjaju ovršne odluke na temelju kojih je ovrha određena te da na temelju članka 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19.) rješenje o izvedenom stanju nema pravni učinak na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju i zemljište na kojem je ta zgrada izgrađena.

 

5.5. Činjenica da je pri rušenju u svrhu održavanja stabilnosti preostalog zakonitog dijela zgrade potrebno provesti građevinske radove rekonstrukcije da ne sprječava provedbu ovrhe jer da to predstavlja trošak kojeg su tuženici M. P.1 i M. P.2 dužni snositi u sklopu rušenja i kojeg su kao rizik prihvatili kada su kao bespravni graditelji bespravno proširili i preinačili gabarite zgrade i preinačili cijelu nekretninu bez prethodnog traženja zakonom propisane suglasnosti za poslove izvanredne uprave od ostalih suvlasnika navedene nepodijeljene nekretnine. Zbog toga je odbijen zahtjev tužiteljice u cijelosti, a o naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u odnosu na tuženika D. G., dok je visina njegovog troška utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

6. U svojoj žalbi tužiteljica navodi kako istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu se izričito poziva na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pri čemu citira zakonski tekst navedene bitne povrede te istu dodatno razlaže na način da ocjenjuje da su razlozi na kojima sud temelji pobijanu odluku proturječni sadržaju isprava u spisu jer da je prvostupanjskom sudu bila poznata činjenica da je došlo do promjene prava vlasništva i da iz sadržaja same ovršne isprave nije razvidno da se ista može provesti prema tužiteljici, već samo prema osobama kojima je predmetnom ovršnom ispravom naložena nekakva činidba. Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka kako proizlazi da je rekonstrukcija građevine preduvjet da bi se provela ovrha bez ugrožavanja stabilnosti građevine, a da isto nije obuhvaćeno rješenjem o ovrsi, to da se ovrha ne može provesti na način kako je to određeno rješenjem o ovrsi.

 

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud, na način kako je to u svojoj žalbi navela tužiteljica, nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jasno je reproducirao sadržaj isprava te iznio svoj stav o djelotvornosti istih u konkretnoj situaciji. Ne postoji proturječnost između sadržaja isprava u spisu i utvrđenja prvostupanjskog suda, te je pobijanu odluku moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud, povodom žalbi stranaka, pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6.2. Nadalje, tužiteljica u svojoj žalbi ponavlja tvrdnje na kojima i temelji svoju tužbu, a to je da se ovršna isprava koja ne glasi na nju ne može provesti u odnosu na nju, da je promjena prava suvlasništva, a do koje je došlo prije donošenja ovršne isprave na kojoj se temelji ovrha, pravo koje sprječava provođenje ovrhe. Mišljenja je da je ona u ovršnoj ispravi trebala biti jasno naznačena da je dužna trpjeti provođenje određenih radnji na svom dijelu građevine pa kako to nije navedeno, ovrhovoditelj da ne može tražiti ovrhu na dijelu zgrade koja je u vlasništvu tužiteljice. Ocjenjuje da bi ovršna isprava, čak i kada bi se ovrha mogla provesti na dijelu zgrade u vlasništvu tužiteljice, izgubila snagu s obzirom da je kod nadležnog upravnog tijela ishodila rješenje o izvedenom stanju, odnosno da je predmetni dio zgrade legaliziran. Ističe kako nadograđeni dio nije samostalna nekretnina, već sastavni dio nekretnine te stoga ne stoji zaključak prvostupanjskog suda da nije mogla steći pravo suvlasništva na bespravnom dijelu gradnje. Postojeća dogradnja da je isključivo vezana za vlasništvo onoga koji je vlasnik građevine te da dograđeni dio ne može imati samostalnu vlasničko-pravnu sudbinu pa stoga niti prozori u konkretnom slučaju ne mogu imati samostalnu pravnu sudbinu u odnosu na vlasništvo nekretnine. Čak i kada bi tužiteljica imala predmnjevano vlasništvo nekretnine, da bi isto sprječavalo provedbu ovrhe. Isto tako, ocjenjuje da je i činjenično stanje pogrešno, odnosno nepravilno ocijenjeno jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka.

 

6.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju dokaza koje je proveo i pravilno je na isto primijenio materijalno pravo. Osnovna tvrdnja tužiteljice iz prigovora protiv rješenja o ovrsi, a na temelju kojeg prigovora je ista i upućena u parnicu kao treća osoba, jest da je ona stekla pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini prije nego što je donijeta ovršna isprava u odnosu na ranije suvlasnike nekretnine koji su i izvršili dogradnju čije je rušenje naloženo ovršnom ispravom.

 

6.4. Pravo vlasništva, a koje je stečeno za vrijeme trajanja parničnog postupka iz kojeg proizlazi ovršna isprava, nije pravo koje sprječava provedbu ovrhe. Tuženici M. P.1 i M. P.2 su prenijeli svoje pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini Ugovorom o darovanju na tužiteljicu za vrijeme trajanja parničnog postupka, a tužiteljica, koja je njihova kćerka, nije mogla ne znati za vođenje konkretne parnice s obzirom da se ista vodila od 2005., dok je darovanje izvršeno 2011., odnosno 2013. kada je izvršen i upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

6.5. Promjenom prava suvlasništva na nekretnini koja nije etažirana, iako iz sadržaja spisa proizlazi da se radi o nekretnini na kojoj postoji građevina čiji je posjed podijeljen između upisanih suvlasnika, ne može se spriječiti ovrha.

 

6.6. Tuženici M. P.1 i M. P.2, iako više nisu upisani suvlasnici na predmetnoj nekretnini, mogu postupiti na način kako im je to naloženo ovršnom ispravom ili to može učiniti i sam tuženik D. G. ukoliko to ne učine M. P.1 i M. P.2, a tužiteljica bi imala pravo na naknadu štete koja bi za nju eventualno nastala prilikom provođenja predmetne ovrhe.

 

6.7. Ni sama činjenica da ovrhu nije moguće provesti bez utjecaja na stabilnost cijele građevine bez da se prije toga prethodno izvedu građevinski radovi rekonstrukcije kompletnog objekta, a kako se ne bi ugrozila stabilnost zakonitog dijela zgrade, ne sprječava provedbu ovrhe jer je zadatak ovršenika ili tuženika D. G., ukoliko on bude provodio ovršnom ispravom određene radove, da to učini na način da se ne ugrozi stabilnost objekta kakav je on bio prije dogradnje.

 

6.8. Sama činjenica što je u upravnom postupku doneseno rješenje o izvedenom stanju nije ni od kakvog utjecaja na postupanje po sudskoj odluci donesenoj u parničnom postupku, jer se odlukama u upravnom postupku ne mogu mijenjati ili stavljati izvan snage odluke koje su donesene u drugoj vrsti postupka.

 

6.9. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

 

7. Zbog navedenih razloga žalba tužiteljice je odbijena te je pobijana presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 25. travnja 2023.