1

Poslovni broj Gž R-376/2022-2

 

Poslovni broj Gž R-376/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja S. H., V. T., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici T. K., odvjetnici iz N. M., protiv tuženika               Bolnica V.T., OIB: ....., zastupanog po punomoćniku M.D., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude, Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 Pr-2006/2021-11 od 26. siječnja 2022., 24. travnja 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 Pr-2006/2021-11 od 26. siječnja 2022. u točki II izreke.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.113,55 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je utvrđeno tim dijelom izreke, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose navedene u izreci odluke. Točkom III izreke nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.625,00 kn sa zateznim kamatama, kao u tom dijelu izreke.

 

Protiv točke II izreke žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1 i 3.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22:dalje -ZPP)  u vezi sa člankom 467. ZPP-a.

Tužitelj u žalbi tvrdi da je pisanim priznanjem duga unutar zastarnog roka tuženik priznao i zatezne kamate te da tek eventualno priznanje zastarjelih obveza ne bi značilo priznaje zastarjelih zateznih kamata, o čemu da se u konkretnom slučaju ne radi.

 

Predlaže uvaženje svoje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije  dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda tuženika postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 467. stavak 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Presuda u pobijanom dijelu nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja radi isplate razlike plaće za razdoblje od prosinca 2015. do prosinca 2017., temeljem odredbe članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je tuženik pismenim dopisom od 2. travnja 2021., kojim obavještava tužitelja o zaključenju Sporazuma o isplati razlike plaće radnicima Bolnice po pripadajućoj osnovici od 5.415,37 kn za razdoblje od prosinca 2015. do prosinca 2016., umjesto po osnovici od 5.108,84 kn i prijedlogom nagodbe kojom je utvrđeno pravo tuženika na isplatu razlike plaće za to razdoblje u iznosu od 5.113,55 kn te obvezu isplate u najviše šest rata, priznao postojanje svojeg dugovanja glavne tražbine, koje je predmet ovog postupka,

 

- da su u trenutku davanja te pisane izjave tuženika od 2. travnja 2021.  mjesečni iznosi koji se odnose na razdoblje od prosinca 2015. do veljače 2016. bili u zastari, u smislu odredbe članka 139. i članka 92. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR) temeljem odredbe članka 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18; dalje: ZOO) jer je protekao rok od pet godina od dospijeća te tražbine,

 

- da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem do zastare i da je za mjesečne iznose, koji su dospjeli u razdoblju od ožujka do prosinca 2016., primjenom odredbe članka 240. stavak 1. ZOO-a, zastara prekinuta i počinje teći iznova od priznanja (članak 245. stavak 2. ZOO-a) te da je neosnovan tuženikov prigovor zastare na za sve mjesečne iznose glavne tražbine za koje tuženik tvrdi da su u zastari,

 

- da se predmetno odricanje odnosi samo na glavnu tražbinu, a ne i na zatezne kamate jer je tuženik u prijedlogu nagodbe priznao samo iznose glavne tražbine dok je točkom III prijedloga nagodbe zahtijevao od radnika da se odrekne potraživanja zakonskih zateznih kamata,

 

- da nije osnovan tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na svu tražbinu za razdoblje prije 16. u mjesecu za prethodni mjesec i zateznih kamata na mjesečne iznose dosuđene za razdoblje od prosinca 2015. do lipnja 2016., (tužba je podnesena 14. kolovoza 2021.) jer da je ta tražbina u zastari i u odnosu na tu tražbinu tuženik se zastare nije odrekao i nije prekinuta.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije  sporno da je tijekom postupka točkom I izreke sada pravomoćne presude sud prvog stupnja obvezao tuženika na isplatu cjelokupne glavne tražbine, razlike plaće za razdoblje od prosinca 2015. do lipnja 2016., koja bi bila u zastari, u smislu odredbe članka 139. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, dalje: ZR) zbog proteka roka od pet godina do podnošenja  tužbe (14. kolovoza 2021.) da tuženik nije priznao taj dug.  Sporno je, odnosi li se odricanje od zastare glavne tražbine i na zatezne kamate.

 

Prije svega treba kazati da je pravilno sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata prije 16. u mjesecu za prethodni mjesec (tužitelj potražuje od svakog 15. u mjesecu za tekući mjesec) jer u smislu odredbe članka 92. stavka 3. ZR-a u konkretnom slučaju kada  tužitelj  ne tvrdi da bi kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu bilo drukčije određen, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

 

Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da priznanjem zastarjelog duga po osnovi glavnice tuženik nije priznao i zatezne kamate na tu glavnicu jer iz sadržaja priznanja koje je u bitnome navedeno u dopisu i prijedlogu nagodbe potpisanom po tuženiku, na koju se pravilno pozvao i sud prvog stupnja, proizlazi  da tuženik ne priznaje tražbinu po osnovi zateznih kamata već izričito navodi da se zatezne kamate neće obračunavati ni isplaćivati tužitelju.

 

Treba kazati da su priznanjem glavnog duga unutar zastarnog roka priznate  i zatezne kamate pod uvjetom da u priznanju nije izričito navedeno da se ono odnosi samo na glavni dug dok priznanje zastarjelog glavnog duga ne znači ujedno i priznanje obveze plaćanja zastarjelih zateznih kamata (tako i u odluci VS Revx 967/17).

 

Budući da je u ovom predmetu tuženik izričito naveo da ne priznaje zatezne kamate na glavni dug, priznanjem glavnog duga tuženik nije priznao zatezne kamate na predmetnu spornu tražbinu i pravilno je sud prvog stupnja točkom II izreke presude odbio taj dio tužbenog zahtjeva i  žalbeni navodi kojima se osporava to utvrđenje su neosnovani.

 

Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio s žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

 

Sukladno tom utvrđenju, primjenom odredbe članka 368. stavak 1 u vezi sa člankom 457.  ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

 

Nepobijane točke I i III izreke presude ostaju neizmijenjene.

 

 

 

U Rijeci, 24. travnja 2023.

Sutkinja

Brankica Malnar v.r.