Baza je ažurirana 08.05.2025.
zaključno sa NN 72/25
EU 2024/2679
OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 4009/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz S., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. J. &
partneri d.o.o. S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. K. & P. d.o.o. Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne
rasprave, zaključene dana 8. ožujka 2023. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i
zamj. pun. tuženika, dana 21. travnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
*I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati
iznos od 2.853,45 EUR / 21.499,32 kuna1, uvećan za zakonske zatezne kamate do
31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.
godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja
2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, a koje na iznos od:
- 2,64 EUR / 19,87 kn teku od 1. travnja 2008.godine do isplate, - 0,90 EUR / 6,76 kn teku od 1. srpnja 2008.godine do isplate,
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
- 14,84 EUR / 111,82 kn teku od 1. studenog 2008.godine do isplate,
- 4,69 EUR / 35,34 kn teku od 1. prosinca 2008. godine do isplate,
- 17,59 EUR / 132,56 kn teku od 1. siječnja 2009. godine do isplate,
- 19,58 EUR / 147,51 kn teku od 1. veljače 2009. godine do isplate,
- 20,47 EUR / 154,26 kn teku od 1. ožujka 2009. godine do isplate,
- 22,23 EUR / 167,49 kn teku od 1. travnja 2009. godine do isplate,
- 22,71 EUR / 171,12 teku od 1. svibnja 2009. godine do isplate,
- 18,86 EUR / 142,07 kn teku od 1. lipnja 2009. godine do isplate,
- 16,02 EUR / 120,68 kn teku od 1. srpnja 2009. godine do isplate,
- 16,77 EUR / 126,37 kn teku od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,
- 18,27 EUR / 137,64 kn teku od 1. rujna 2009. godine do isplate,
- 18,14 EUR / 136,66 kn teku od 1. listopada 2009. godine do isplate,
- 16,63 EUR / 125,27 kn teku od 1. studenog 2009. godine do isplate,
- 19,46 EUR / 146,65 kn teku od 1. prosinca 2009. godine do isplate,
- 21,74 EUR / 163,80 kn teku od 1. siječnja 2010. godine do isplate,
- 24,98 EUR / 188,19 kn teku od 1. veljače 2010. godine do isplate,
- 24,24 EUR / 182,60 kn teku od 1. ožujka 2010. godine do isplate,
- 28,63 EUR / 215,69 kn teku od 1. travnja 2010. godine do isplate,
- 27,79 EUR / 209,42 kn teku od 1. svibnja 2010. godine do isplate,
- 29,42 EUR / 221,65 kn teku od 1. lipnja 2010. godine do isplate,
- 43,48 EUR / 327,59 kn teku od 1. srpnja 2010. godine do isplate,
- 40,58 EUR / 305,78 kn teku od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,
- 49,43 EUR / 372,40 kn teku od 1. rujna 2010. godine do isplate,
- 46,37 EUR / 349,38 kn teku od 1. listopada 2010. godine do isplate,
- 41,46 EUR / 312,36 kn teku od 1. studenog 2010. godine do isplate,
- 51,82 EUR / 390,47 kn teku od 1. prosinca 2010. godine do isplate,
- 65,01 EUR / 489,85 kn teku od 1. siječnja 2011. godine do isplate,
- 55,67 EUR / 419,48 kn teku od 1. veljače 2011. godine do isplate,
- 58,95 EUR / 444,16 kn teku od 1. ožujka 2011. godine do isplate,
- 54,79 EUR / 412,78 teku od 1. travnja 2011. godine do isplate,
- 55,53 EUR / 418,41 kn teku od 1. svibnja 2011. godine do isplate,
- 73,22 EUR / 551,64 kn teku od 1. lipnja 2011. godine do isplate,
- 74,94 EUR / 564,61 kn teku od 1. srpnja 2011. godine do isplate,
- 89,04 EUR / 670,84 kn teku od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,
- 81,47 EUR / 613,81 kn teku od 1. rujna 2011. godine do isplate,
- 73,18 EUR / 551,37 kn teku od 1. listopada 2011. godine do isplate,
- 70,64 EUR / 532,25 kn teku od 1. studenog 2011. godine do isplate,
- 70,01 EUR / 527,47 kn teku od 1. prosinca 2011. godine do isplate,
- 73,93 EUR / 557,06 kn teku od 1. siječnja 2012. godine do isplate,
- 77,36 EUR / 582,86 kn teku od 1. veljače 2012. godine do isplate,
- 77,82 EUR / 586,32 kn teku od 1. ožujka 2012. godine do isplate,
- 75,45 EUR / 568,47 kn teku od 1. travnja 2012. godine do isplate,
- 77,05 EUR / 580,52 kn teku od 1. svibnja 2012. godine do isplate,
- 78,14 EUR / 588,76 kn teku od 1. lipnja 2012. godine do isplate,
- 76,31 EUR / 574,93 kn teku od 1. srpnja 2012. godine do isplate,
- 76,79 EUR / 578,54 kn teku od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,
- 75,41 EUR / 568,15 kn teku od 1. rujna 2012. godine do isplate,
- 72,42 EUR / 545,67 kn teku od 1. listopada 2012. godine do isplate,
- 75,60 EUR / 569,63 kn teku od 1. studenog 2012. godine do isplate,
- 77,13 EUR / 581,12 kn teku od 1. prosinca 2012. godine do isplate,
- 76,06 EUR / 573,07 kn teku od 1. siječnja 2013. godine do isplate,
- 70,06 EUR / 527,88 kn teku od 1. veljače 2013. godine do isplate,
- 75,16 EUR / 566,27 kn teku od 1. ožujka 2013. godine do isplate,
- 75,60 EUR / 569,62 kn teku od 1. travnja 2013. godine do isplate,
- 73,61 EUR / 554,58 kn teku od 1. svibnja 2013. godine do isplate,
- 67,40 EUR / 507,78 kn teku od 1. lipnja 2013. godine do isplate.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.974,92 eura / 14.880,00 kuna sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja
se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 12. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se
navodi da je tužitelj dana 10. svibnja 2006. godine zaključio sa tuženikom Ugovor o
kreditu broj: …., solemniziran od strane javnog bilježnika, temeljem
kojeg mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.135,18 CHF, isplaćen u
kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom, unaprijed
formuliranom standardiziranom Ugovoru, bez mogućnosti pregovora, u čl. 1. ugovorio
valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita da je u čl. 7. vezao uz ovu
valutu te da je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,20 % godišnje
ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj
odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji
način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, tako da je u Ugovoru tuženik
ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni
kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije sa tužiteljem
pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno
odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu
savjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznog prava, te protivno
zakonodavstvu EU ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Odredbe o
kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru da su ništetne te da su
iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed povećanja kamata i porasta
vrijednosti CHF naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Tužitelj se
poziva na predmet u pravnoj stvari tužitelja Potrošač pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu i presudu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom je
utvrđeno protupravno postupanje tuženika. Poziva se na presudu Visokog
trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudu istog tog
suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojim je potvrđena presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu broj P-1401/12, vezano za povrede interesa i prava potrošača
korisnika kredita, samim tim i interesa i prava tužitelja, vezano za zaključenje
predmetnog pravnog posla, ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnice švicarski
franak i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa jednostranom odlukom
banke, a koje su odredbe nepoštene i ništetne. Nakon što je izveden dokaz
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke dipl.
oecc. M. T., a za potrebe vještačenja je pribavljena dokumentacija, tužitelj je
uredio svoj tužbeni zahtjev i to konačno podneskom od 20. listopada 2022. godine
tako da potražuje iznos od 2.853,45 eura / 21.499,32 kn sa zakonskim zateznim
kamatama. Sud je dopustio preinaku tužbe takvim uređenjem zahtjeva, preinaka je
dopuštena, a tužitelj prije provedenog dokaza vještačenjem, vezano za
nedostavljanje dokumentacije od strane tuženika, zahtjev nije mogao niti postaviti u
takvom iznosu.
U svom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne
nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema
članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna
nadležnost kojega drugog suda, za suđenje da je nadležan sud koji je općemjesno
nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano
sjedište. Stranke da su, vezano za odredbu čl. 70. ZPP-a, što je vidljivo iz samog
Ugovora, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Navodi da se
protivi tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu zahtjeva te predlaže da sud isti
dobije. Tuženik navodi kako je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog
suda R. H. posl. br. Pž -7129/2013, od dana 13.06.2014. godine i na
presudu posl.br. Pž-6632/2017 od dana 04.07.2013. godine, u cijelosti promašeno, i
to iz čitavog niza razloga, a što u odgovoru na tužbu opširno obrazlaže. Iz same
tužbe da ne proizlazi i nije jasno zašto bi odredbe ugovora koje se odnose
na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile ništetne. Tužitelj da to u ovoj
tužbi nije dokazao, već se samo poziva na presude donesene u kolektivnom
sporu koje ne mogu biti primjenjive u ovom postupku i kao takve nisu
relevantan dokaz. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelju bile jasne, razumljive i
lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da
iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu
u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog
ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s
općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita dakle, uključujući i
dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o
kreditu solemniziran, i to od strane JB J. M.-Š., pod
brojem OU-354/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom
bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i
posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji
stranaka, da je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora
o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio
sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
Tuženik dodatno ističe i daje isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi
tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne
informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom
klauzulom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje,
da je nedvojbeno kako je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju
zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i
informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i
da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili
neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim
odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sklapajući
takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji
bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stop i valutne
klauzule, slijedom čega da nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na
način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik ovime, opreza radi, a
sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj
ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem
članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i
prigovor zastare predmetnog potraživanja.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-
3449206 od 9.svibnja 2006.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom;
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc
M. T..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu više plaćenih iznosa
vezano za ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na
ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati
kamatnu stopu, a koje prema tužitelju predstavljaju nedopuštene i nepoštene
ugovorne odredbe. Tužitelj konačno temeljem više plaćenog potražuje od tuženika
iznos od 2.853,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog
bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i
povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i
tužitelja, kao korisnika kredita, dana 9.svibnja 2006.godine sklopljen predmetni
Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 21.135,18 CHF s rokom otplate u
84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu
u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF
tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.2. Ugovora o
kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 %, te da je određeno da
je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje,
nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 2013.godine.
Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne
klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi
ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog
bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda
(zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare. Sporan je
bio status tužitelj kao potrošača, taj prigovor je otklonjen jer je tužitelj priložio
dokumentaciju iz koje je razvidan njegov status potrošača vezano za predmetni
Ugovor o kreditu, jer je isti iskorišten za kupnju osobnog automobila.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom
banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom
dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom
broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,
89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između
ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz
postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili
valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku
radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih
banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak
formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim
parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da
ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time
niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku
solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i
sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti
se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni
bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu,
korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali
razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN
broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika,
prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj
kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom
postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju
dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije
nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između
stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje
se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ništetna, jer je odredba o
ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno
odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima
(NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu
odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog
dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez
te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje
je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća
pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti
banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o
kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u
preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20
%.
S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu
kamatnu stopu, ništetna to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom
Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan
vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno
ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je
ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud našao
ništetnima.
Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na
način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat
isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom
institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe
kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po
mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno
pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-
6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12
od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi
HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski
postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule
vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da
se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije
pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita,
pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima
ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među
strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska
ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem
ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju
tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u
gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u
budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita
odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita
odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice
koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom
klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za
iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute
švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže
stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu
informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit
glasi na iznos kunske protuvrijednosti 21.135,18 CHF po srednjem tečaju kreditora
na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan
dospijeća trebalo smatrati ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene
nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe sud također
našao ništetnima.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one
o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je
stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem
ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski
franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.
na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne
klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno
ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po
anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i
kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
U pisanom nalazu i mišljenju od 28.travnja 2022.godine izrađenom temeljem
dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista
navod vještakinja je utvrdila:
da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun
obveze tužitelja i to: od početne 5,20% na dan 20.lipnja 2006.godine, na 6,20% na
dan 30.studenog 2007.godine, 6,75 % na dan 31.svibnja 2008.godine, 7,75% na dan
19.ožujka 2009.godine, 7,50% na dan 16.srpnja 2011.godine i 6,75% na dan
15.listopada 2011.godine, dakle, svakako naviše od onih početnih 5,20%.
Zaključno u svom mišljenju, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza i izrađenih
tablica, sudski vještak navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu trebao
platiti 117.955,65 kn uz obračun kamata po stopi od 5,20% i po početnom tečaju
tuženika za CHF na dan isplate kredita 11.svibnja 2006.godine; da je platio
138.603,85 kn uz obračun kamata po promjenjivim kamatnim stopama i uz primjenu
valutne klauzule. Iznos od 20.608,21 kn da je razlika koju je tužitelj zbog promjene
kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio, sve po prikazanim anuitetima u
pregledu iz vještva vještaka. Ukoliko se uzmu anuiteti po kojima je tužitelj platio
manje od iznosa koji bi platio uz izračun po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i
tečaju na dan isplate kredita tada da razlika iznosi 21.499,32 kn (koliko tužitelj
konačno i traži-osnovano, prema stavu ovog suda), sve po anuitetima kako je to
prikazano u stupcu 9. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 4.srpnja
2019.godine, vještak navodi da je utvrdila kako je tuženik osim po anuitetima zadužio
tužitelja i za 1.369,45 kn s osnova zateznih kamata, 640,00 kuna troškova i tečajne
razlike.
Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T. prihvatio kao stručno,
logično i uvjerljivo.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje
kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u
njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih
postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine
kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju
nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost
redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao
Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće
pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje
znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog
toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet
godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-
a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid
zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći
računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na
kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140.
ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa
potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak
radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak
da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.
ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima
ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o
proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi
zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari,
utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi
zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na
nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.)
trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12.lipnja
2019.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225.
ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan,
temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike
više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više
obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo
ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 2.853,45 eura / 21.499,32
kuna po fiksnom tečaju konverzije, te je odlučeno kao u izreci presude.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja
teče od dospijeća svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene
kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika,
vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, za navesti je da to
zaista proizlazi iz odredbe čl.12. Ugovora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti
ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema
stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila
predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je
ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među
strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja u S., u
slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen
povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Iz samog
Ugovora razvidno je da je isti zaključen u podružnici tuženika u S. i solemniziran
kod JB u S.. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je
odbijen od strane suda, odnosno odlučeno je kao u tč.I. izreke ovog rješenja.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155.
Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22,
dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava
podnesaka od 4.svibnja 2021.godine i 20.listopada 2022.godine; zastupanja na tri
ročište; sve po vrijednosti od 100 bodova sa visinom boda od 15,00 kn, 25% PDV-a u
iznosu od 2.250,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 565,00 kn; sudsku
pristojbu presude u iznosu od 565,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn;
što ukupno zbrojeno daje iznos od 14.880,00 kn odnosno 1.974,92 eura, koliko je na
ime naknade parničnog troška tuženik konačno obvezan isplatiti tužitelju, zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
U Splitu, 21. travnja 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje
smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.