Poslovni broj: 2. P-551/2019-29

 

 

                                                                                               

Republika Hrvatska                                                                               

Općinski sud u Osijeku                                             Poslovni broj: 2. P-551/2019-29

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužiteljice O. C. iz P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik u V., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 15. veljače 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice P. I., odvjetnika u V. i punomoćnika tuženika F. F., odvjetnika iz Odvjetničkog društva P. & P. Z., uz javnu objavu 21. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., OIB: ..., da tužiteljici O. C., P., OIB: ..., na ime razlike anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate kredita broj ... isplati iznos od 905,60 Eura[1] / 6.823,22 kn (slovima: devet stotina pet eura i šezdeset centi / šest tisuća osam stotina dvadeset tri kune i dvadeset dvije lipe), sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, a koje teku na iznos:

 

57,41 kn od 01.11.2007.g.,do isplate,

57,47 kn od 01.12.2007.g.,do isplate,

 

57,05 kn od 01.01.2008.g.,do isplate,

57,52 kn od 01.02.2008.g.,do isplate,

86,63 kn od 01.03.2008.g.,do isplate,

87,04 kn od 01.04.2008.g.,do isplate,

83,77 kn od 01.05.2008.g.,do isplate,

82,18 kn od 01.06.2008.g.,do isplate,

82,54 kn od 01.07.2008.g.,do isplate,

80,01 kn od 01.08.2008.g.,do isplate,

79,51 kn od 01.09.2008.g.,do isplate,

79,90 kn od 01.10.2008.g.,do isplate,

85,92 kn od 01.11.2008.g.,do isplate,

80,10 kn od 01.12.2008.g.,do isplate,

 

84,71 kn od 01.01.2009.g.,do isplate,

84,54 kn od 01.02.2009.g.,do isplate,

84,00 kn od 01.03.2009.g.,do isplate,

82,22 kn od 01.04.2009.g.,do isplate,

81,17 kn od 01.05.2009.g.,do isplate,

78,92 kn od 01.06.2009.g.,do isplate,

76,86 kn od 01.07.2009.g.,do isplate,

130,82 kn od 01.08.2009.g.,do isplate,

130,67 kn od 01.09.2009.g.,do isplate,

128,28 kn od 01.10.2009.g.,do isplate,

125,91 kn od 01.11.2009.g.,do isplate,

126,04 kn od 01.12.2009.g.,do isplate,

 

126,01 kn od 01.01.2010.g.,do isplate,

126,00 kn od 01.02.2010.g.,do isplate,

123,83 kn od 01.03.2010.g.,do isplate,

124,84 kn od 01.04.2010.g.,do isplate,

122,33 kn od 01.05.2010.g.,do isplate,

121,86 kn od 01.06.2010.g.,do isplate,

127,47 kn od 01.07.2010.g.,do isplate,

123,80 kn od 01.08.2010.g.,do isplate,

127,98 kn od 01.09.2010.g.,do isplate,

122,66 kn od 01.10.2010.g.,do isplate,

118,21 kn od 01.11.2010.g.,do isplate,

123,22 kn od 01.12.2010.g.,do isplate,

 

125,30 kn od 01.01.2011.g.,do isplate,

119,92 kn od 01.02.2011.g.,do isplate,

118,08 kn od 01.03.2011.g.,do isplate,

113,64 kn od 01.04.2011.g.,do isplate,

111,98 kn od 01.05.2011.g.,do isplate,

116,53 kn od 01.06.2011.g.,do isplate,

114,96 kn od 01.07.2011.g.,do isplate,

119,69 kn od 01.08.2011.g.,do isplate,

114,34 kn od 01.09.2011.g.,do isplate,

107,68 kn od 01.10.2011.g.,do isplate,

104,92 kn od 01.11.2011.g.,do isplate,

101,83 kn od 01.12.2011.g.,do isplate,

 

100,45 kn od 01.01.2012.g.,do isplate,

99,10 kn od 01.02.2012.g.,do isplate,

96,30 kn od 01.03.2012.g.,do isplate,

92,59 kn od 01.04.2012.g.,do isplate,

90,05 kn od 01.05.2012.g.,do isplate,

87,61 kn od 01.06.2012.g.,do isplate,

84,16 kn od 01.07.2012.g.,do isplate,

81,23 kn od 01.08.2012.g.,do isplate,

77,80 kn od 01.09.2012.g.,do isplate,

74,04 kn od 01.10.2012.g.,do isplate,

71,89 kn od 01.11.2012.g.,do isplate,

69,10 kn od 01.12.2012.g.,do isplate,

 

65,85 kn od 01.01.2013.g.,do isplate,

61,58 kn od 01.02.2013.g.,do isplate,

59,17 kn od 01.03.2013.g.,do isplate,

56,12 kn od 01.04.2013.g.,do isplate,

52,58 kn od 01.05.2013.g.,do isplate,

48,51 kn od 01.06.2013.g.,do isplate,

44,79 kn od 01.07.2013.g.,do isplate,

41,93 kn od 01.08.2013.g.,do isplate,

38,87 kn od 01.09.2013.g.,do isplate,

36,08 kn od 01.10.2013.g.,do isplate,

32,34 kn od 01.11.2013.g.,do isplate,

29,00 kn od 01.12.2013.g.,do isplate,

 

25,58 kn od 01.01.2014.g.,do isplate,

22,17 kn od 01.02.2014.g.,do isplate,

18,68 kn od 01.03.2014.g.,do isplate,

14,96 kn od 01.04.2014.g.,do isplate,

11,20 kn od 01.05.2014.g.,do isplate,

7,48 kn od 01.06.2014.g.,do isplate,

3,75 kn od 01.07.2014.g.,do isplate,

 

sve u roku od 15 dana.

 

II/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., OIB: ..., tužiteljici O. C., P., OIB: ..., naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 2.091,19 Eura[2] / 15.756,07 kuna (slovima: dvije tisuće devedeset jedan euro i devetnaest centi / petnaest tisuća ) koja teče od 21. travnja 2023. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

 

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom, 21. lipnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj ... Odredbom članka 2. navedenog Ugovora određeno je: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 18.015,67 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20% godišnje. Navedeno konkretno znači da tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane, i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega je navedena odredba ništetna. Stranke su prema članku 4. Ugovora ugovorile promjenjivost kamatne stope, međutim, nisu ugovorile metodu kojom se kamate obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Tužiteljica ukazuje da među strankama uopće nije bilo pregovora o načinu obračuna kamata. Nadalje, odredba članka 2. prema kojoj su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru, protivna članku 388. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju, smatra kao da nije ni ugovorena. Tužiteljica smatra da se visina kamatne stope od 5,20% godišnje, koja je određena na dan sklapanja ugovora, ima primijeniti na cjelokupni rok trajanja ugovornog odnosa stranaka, sve do isplate. Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev  kao neosnovan, kako po visini, tako i po osnovu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja iz tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu i načinu na koji je dosada uvijek bilo suđeno. Kamata se počevši od 1. siječnja 2013. mijenja ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Izmjene kamatne stope prije 1. siječnja 2013. tuženik ističe da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Banka se obvezala kako će odluku o kamatnim stopama odnosno kamatnu stopu mijenjati u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

              3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u promet po kreditu/specifikaciju uplata na listu 7 do 13 spisa, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj ... na listu 14 spisa, zahtjev tužiteljice prema Z. b. d.d. od 15. travnja 2019. na listu 15 spisa, obavijest o isplati kredita Z. b. d.d. na listu 16 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope od 22. listopada 2007. na listu 17 spisa, odgovor na zahtjev tužiteljice Z. b. d.d. od 23. travnja 2019. na listu 18 spisa, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ... od 21. lipnja 2007. na listu 19 do 21 spisa, efektivnu kamatnu stopu/realnu godišnju kamatnu stopu na listu 22 i 23 spisa, sudsku praksu na listu 24 do 59 spisa, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama na listu 72 do 77 spisa, obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. na listu 78 spisa, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama na listu 100 i 101 spisa, Opće uvjete poslovanja na listu 102 do 106 spisa, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.

 

4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.

 

5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 22. ožujka 2021. navodi da je tužiteljica 21.06.2007., kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj ... Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 18.015,67 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 256,34 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. Tužiteljica se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužiteljice mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužiteljica navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platila temeljem mijenjanih kamatnih stopa.

 

5.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi: od 29. lipnja 2007. do 30. rujna 2007. 5,20%, od 1. listopada 2007. do 31. siječnja 2008. 6,10%, od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2009. 6,55%, od 1. srpnja 2009. do 1. srpnja 2014. 7,55%. Tužiteljica je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platila više ukupno 1.267,57 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 6.823,22 HRK.

 

6. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec.

 

7. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 6.823,22 kune.

 

8. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/212 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

 

10. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

 

11. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN broj 96/03, 79/07, 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

 

11.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

11.2. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

12. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

 

13. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

14. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u nastavku teksta: ZOO), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

 

15. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

 

16. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

 

16.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. ZOO propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužiteljica nije mogla utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

 

16.2. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

16.3. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao  jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

17. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

 

18. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

 

18.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

 

19. Odredba čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

 

19.1. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili  - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.".

 

20. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

21. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužene i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

 

22. Nadalje, polazeći od toga da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

 

23. Pojedina ugovorna odredba koja je nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

 

24. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora.

 

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – u nastavku teksta: ZPP), o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

 

25.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. ZOO, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

              25.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

 

25.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev 2245/2017-2). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

26. Odredbom čl. 502. b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP.

 

27. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja.

 

28. Vezano za tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač potrebno je istaći da su potrošači osobe koje kupuju proizvode i konzumiraju usluge koje im se nude na određenom tržištu proizvoda i usluga u određenom trenutku. Potrošač je prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje, trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je kao korisnik kredita – potrošač predmetni ugovor sa tuženikom sklopio u svojstvu potrošača te isti potpisao u svoje ime u svojstvu fizičke osobe. Isto proizlazi i iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu. U članku 5. Ugovora o kreditu, kao namjena kredita navedena je kupnja osobnog vozila marke ... Iz navedenog slijedi da ne stoje tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač. Isto tako, iz presude Europskog suda za ljudska prava broj C-497/13 od 4. lipnja 2015. proizlazi da tužitelj ne samo da nije dužan dokazati svoje svojstvo potrošača, nego se nije čak obvezan niti pozvati na svojstvo potrošača, budući da bi njegovo samostalno kvalificiranje vlastite pravne pozicije predstavljalo nezanemariv rizik gubitka prava koje mu je zakonodavac Europske unije želio dodijeliti Direktivom čija je svrha upravo jamčenje zaštite potrošača, a ne otežavanje istima procesne pozicije. Stoga, sud drži neosnovane tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač.

 

29. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva jer je na sastanku predsjedništva građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenog 2021. donesen zaključak o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem da se u takvim predmetima dopušta preinaka odnosno ista je dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

 

30. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati ukupan iznos od 6.823,22 kune, a koji iznos predstavlja preplatu po osnovi promjene kamatne stope, osnovanim u cijelosti. 

 

31. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO.

 

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, tako što je sud tužiteljici priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav odštetnog zahtjeva po Tbr. 28. OT u iznosu od 149,31 Eura / 1.125,00 kuna, za sastav tužbe od 13. svibnja 2019. po Tbr. 7. toč. 1. OT u iznosu od 149,31 Eura / 1.125,00 kuna, za sastav četiri podneska po Tbr. 8. toč. 1. OT za svaki u iznosu od po 149,31 Eura / 1.125,00 kuna, za ročište 18. veljače 2020., 7. listopada 2020. i 15. veljače 2023. po Tbr. 9. toč. 1. OT za svako u iznosu od 149,31 Eura / 1.125,00 kuna, PDV-e od 25% u iznosu od 335,95 Eura / 2.531,21 kuna, za trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Euro / 2.500,00 kuna, za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 39,82 Eura / 300,00 kuna i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 39,82 Eura / 300,00 kuna kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 2.091,19 Eura / 15.756,07 kuna.

 

32.1. Tužiteljica je zatražila u troškovniku i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 74,66 Eura / 562,50 kuna, plus PDV-e od 25% u iznosu od 18,66 Eura / 140,59 kuna, ukupno 93,32 Eura / 703,12 kuna, a o kojem trošku će sud odlučiti posebnim rješenjem, a ovisno o činjenici da li će punomoćnik tužiteljice pristupiti na ročište za objavu presude ili ne, sud će donijeti odluku da li tužiteljica ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude ili ne.

 

                                                    Osijek, 21. travnja 2023.

                                                                          

            SUTKINJA

                                                                                                                        Dubravka Čapelj,v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika