1              Poslovni broj: M1 Ovr-1399/2022-28

 

              

 

      Republika Hrvatska

  Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17                                  

        32100 Vinkovci

 

                                                                                                  Poslovni broj: M1 Ovr-1399/2022-28                                                                  

                

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima,  po sucu Ivanu Katičiću, kao sucu pojedincu, po prijedlogu sudskog savjetnika Borne Mišića, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja K. u. K., u likvidaciji, …, Ž., OIB ..., zastupan po odvjetniku H. G. iz O., protiv ovršenika T. H., … V., OIB …, zastupana po odvjetnici H. L. H. iz V., radi ovrhe na nekretnini, dana 21. travnja 2023.,

 

r i j e š i o     j e

 

I              Na temelju ovršne isprave- soleminiziranog ugovora o kreditu s potvrdom ovršnosti br. 0011200160, a radi naplate novčane tražbine u iznosu od 13.837,09 EUR / 104.255,55 kn[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na taj iznos od 2. rujna 2020. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi zatezne kamate koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta,

 

određuje se ovrha

 

na nekretnini ovršenika upisanoj u zk.ul. 6017 k.o. V., kčbr. 611/3 KUĆA U UL. … sa 54 m2, i to utvrđenjem vrijednosti navedene nekretnine, prodajom i namirenjem tražbine ovrhovoditelja iz iznosa ostvarenog prodajom te iseljenjem ovršenika i ispražnjenjem od svih njegovih stvari koje se nalaze u nekretnini.

 

II              Odbija se dio ovršnog zahtjeva ovrhovoditelja radi određivanja ovrhe radi naplate zatezne kamate na iznos od 104.255,55 kn i to za razdoblje od 31. kolovoza 2020. godine do 2. rujna 2020. godine.

 

III              Odbija se dio ovršnog zahtjeva ovrhovoditelja koji se odnosi na ovrhu radi naplate troškova ovog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

 

IV              Odbacuje se prijedlog ovrhovoditelja za naknadom troškova ovog postupka kao neodređen.

 

Obrazloženje

 

              1. Ovrhovoditelj je dana 24. rujna 2020. godine podnio prijedlog za ovrhu na temelju ugovora o kreditu broj: 0011200160 od 2. svibnja 2012. godine (dalje: ugovor) na nekretnini ovršenika pobliže opisanoj pod točkom I izreke ovog rješenja, povodom kojeg je ovaj sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-375/20-2 od 2. listopada 2020. godine.

              2. Protiv navedenog rješenja ovršenik je dana 4. studenog 2020. godine podnio žalbu u kojoj u bitnome spori postojanje potraživanja te ističe da se radi o njegovoj jedinoj nekretnini. Osim toga, navodi da ima 52 godine, bez stalnog je zaposlenja, samohrani roditelj redovnog studenta te trenutno nema nikakvih primanja.

              3. Povodom navedene žalbe Županijski sud u Velikoj Gorici je donio rješenje poslovni broj Gž Ovr 234/2022-2 od 21. studenog 2022. godine kojim je prihvatio žalbu ovršenika, ukinuo pobijano rješenje o ovrsi i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju predmetnog rješenja drugostupanjski sud u bitnome navodi da ovrhovoditelj nije podnio ovršnu ispravu u izvorniku odnosno ovjerovljenom prijepisu, da je potrebno ispitati eventualnu ništetnost ovršne isprave te navode ovršenika o narušavanju pravične ravnoteže između stranaka ovog postupka.

              4. U odnosu na žalbene navode o (ne) postojanju potraživanja ovrhovoditelja prema ovršeniku odnosno o njegovoj ovlasti da protiv ovršenika provodi ovršni postupak, sud je zaključkom poslovni broj Ovr-275/2020-8 od 19. svibnja 2022. godine odnosno zaključkom poslovni broj Ovr-1399/2022-15 od 2. siječnja 2023. godine uputio ovršenika na pokretanje parnice, koju je isti pokrenuo te se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-34/23, a što među strankama nije sporno.

              5. Ovršni zahtjev je djelomično osnovan.

              6. U odnosu na uputu drugostupanjskog suda, ovaj sud je na ročištu 17. travnja 2023. godine i ročištu 21. travnja 2023. godine ispitao okolnosti koje se odnose na pravičnu ravnotežu između stranaka.

              7. Iz iskaza ovršenice u bitnome proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz 2011. godine bila u teškom zdravstvenom stanju (dobila je tumor), u teškoj financijskoj situaciji (bila je nezaposlena već 11 godina), brinula se o malodobnom djetetu i generalno joj je bilo jako teško u životu. U takvim uvjetima, vidjela je oglas na Vinkovačkoj televiziji o povoljnim kreditima i odlučila kontaktirati ovlaštene osobe radi sklapanja kredita. Ne zna tko je točno objavio oglas. Nakon što se javila na oglas, došao joj je neki muškarac koji joj je rekao da joj može srediti kredit od 28.000,00 kn. Idućeg dana su se našli kod javnog bilježnika A. V. gdje je popisala ugovor te joj je rečeno da će isplata biti u Ž. Kada je došla u Ž. izvjesni M. joj je ne može dati kredit od 28.000,00 kn, nego od 32.000,00 kn, uz ratu od 930,00 kn u trajanju od 8 godina, s time da ona plaća 7 godina, a zadnja godina se isplaćuje iz depozita. Prilikom sklapanja ugovora kod javnog bilježnika nije dobila na uvid sadržaj ugovora niti su joj pojašnjene odredbe ugovora, a ona je to potpisala jer je dotičnog javnog bilježnika poznavala od osnovne škole. Ugovor je dobila u Ž. nakon što joj je isplaćen iznos kredita, ali ga ni tamo nije pročitala, nego je tek kasnije saznala da je riječ o ugovoru. Nakon sklapanja tog ugovora, ponovno je upala u financijske probleme i javila se istom muškarcu kojeg je ranije navela, a radi sklapanja novog ugovora. Novi ugovor je sklopljen po istoj proceduri, ali ovaj put na iznos od 12.000,00 kn (od čega je 1.000,00 kn provizija navedenom muškarcu), uz ratu kredita od 1.209,00 kn. Nakon sklapanja potonjeg ugovora, isprva je uredno ispunjavala svoje obveze, zaposlila se na određeno, ali je u jednom trenutku ostala bez posla i potom aktivno tražila novi posao. Gospodin M. iz Ž. joj je rekao da plaća koliko može. Ističe da joj nisu pojašnjene odredbe niti rizici ugovora, a da je bila upoznata sa svim rizicima sigurno ne bi pristala na zasnivanje hipoteke, niti je na to uopće pristala. Navodi da nema u vlasništvu drugu nekretninu, niti ima drugu blisku osobu kod koje bi mogla odseliti sa svojom kćerkom. Nadalje navodi  da je 2011. i 2012. izvršila određena ulaganja u svoju nekretninu u vidu obnove krova i kupaonice, a također nema saznanja da je vršena procjena njezine nekretnine. U vrijeme pokretanja ovršnog postupka nije bila zaposlena. Na upit suda nalazi li se na ugovoru njezin potpis, odgovorila je da to liči na njezin potpis, a ukoliko je isti potpisan kod javnog bilježnika onda pretpostavlja da se radi o njenom potpisu. U zasnivanju založnog prava na nekretnini je saznala tek 2020. godine.

              7.1. Sud još jednom naglašava da je ispitivanje ovršenice provedeno sukladno uputi drugostupanjskog suda te je prihvatio ovakav iskaz ovršenice kao istinit, ali isti ne utječe na odluku ovog suda o ovršnom zahtjevu, a sve iz razloga navedenih kasnije u obrazloženju ovog rješenja.

              8. Slijedom navedenog, a u vezi s prigovorom narušene pravične ravnoteže među strankama, ovaj sud iznosi sljedeće zaključke. Članak 77. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, dalje: OZ) propisuje ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz članka 75. stavka 1. i članka 76. stavka 1. ovoga Zakona te na druge odredbe ovoga Zakona o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe, osim na odredbe članka 4. stavaka 4., 5. i 6. ovoga Zakona. Takvo zakonsko uređenje prati i sudska praksa koja zauzima stav da nema mjesta pozivanju na pravo na dom, odnosno na isticanje prigovora narušene pravične ravnoteže, u situaciji kada je na nekretnini ovršenika temeljem pravnog posla zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine ovrhovoditelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zaključku poslovni broj Su IV – 87/2022 od 11. ožujka 2022. godine, tako i Županijski sud u Rijeci u Gž Ovr 1073/18 od 22. ožujka 2019. itd., Europski sud za ljudska prava zahtjev broj 43777/13 od 12.7.2016. – Vrzić protiv Hrvatske, kao i u odluci o nedopuštenosti zahtjeva br. 2545/2014 u predmetu F. protiv Republike Hrvatske od 20. rujna 2016., Ustavni sud Republike Hrvatske u U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015., Županijski sud u Splitu u Gž Ovr 182/20 od 3. veljače 2020., Županijski sud u Zagrebu, 17 Gž Ovr-694/2021-2 od 3. svibnja 2021., Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž Ovr-740/2020-2 od 8. travnja 2021., Županijski sud u Karlovcu, Gž Ovr-76/2021-2 od 9. ožujka 2021.). Naime, u konkretnom slučaju ovršenik je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnim nekretninama (čl. 10. ugovora o kreditu i zemljišnoknjižni izvadak) i clausulu exequendi kojom se suglasio s neposrednom provedbom ovrhe radi naplate tražbine na svim pokretnim i nepokretnim stvarima (čl. 6. ugovora), sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile. Unatoč tome što bi ovršenik provedbom ovrhe u ovom postupku moguće trpio štetu, te unatoč zaštiti njegovog prava i dostojanstva, određivanje ovrhe je nužno u svrhu prisilnog ostvarenja predmetne tražbine jer ovršenik ne postupa po ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha. Ovršeniku je još za napomenuti kako iz ovršne isprave proizlazi da je svjesno raspolagao svojim vlasničkim pravom na nekretnini koja je predmet ovog postupka, koristeći ju kao instrument osiguranja tražbine ovrhovoditelja, sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako i s izričitim pristankom da u slučaju neisplate duga ovrhovoditelj kao vjerovnik naplati nepodmireni dug iz vrijednosti založenih nekretnina, te se i radi navedene činjenice ne može s uspjehom pozivati na pravo na dom. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je prigovor prava na dom odnosno prigovor narušene pravične ravnoteže nedopušten.

              9. U odnosu na prigovor ništetnosti ugovora, ovaj sud ukazuje na stav recentne sudske prakse po kojem sud nije ovlašten u ovršnom postupku utvrđivati ništetnost, već se isto može utvrđivati samo u konktradiktornom parničnom postupku (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž Ovr-124/2021 od 26. ožujka 2021., Županijski sud u Rijeci u Gž Ovr-457/2022 od 9. veljače 2023.). Navedena sudska praksa nije protivna zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV – 87/2022 od 11. ožujka 2022. godine po kojem je ovršni sud u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuju i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, budući da se navedeni zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske ima tumačiti u kontekstu odgode ovrhe, ukoliko ovršni utvrdi da ovršna isprava, koja nije prošla sudsku kontrolu, sadrži ništetne odredbe. U takvim slučajevima, sud će odgoditi ovrhu temeljem takve isprave dok se u parničnom postupku ne utvrdi je li predmetna isprava doista ništetna ili ne, a pokretanje postupka radi utvrđivanja ništetnosti je pretpostavka odgode ovršnog postupka (tako i Županijski sud u Zagrebu u Gž Ovr 796/22 od 27. lipnja 2022. godine, Županijski sud u Dubrovniku u Gž Ovr 268/2022 od 22. veljače 2023 ). S tim u vezi, ovaj sud ukazuje i na pravnu narav ovršnog postupka te širinu ovlasti ovršnog suda. Naime, konceptualno gledajući, ovršni postupak je postupak koji je organizacijski i funkcionalno neposredno usmjeren na prisilno ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine. Nije zadaća ovršnog postupka da utvrđuje postojanje tražbine iz ovršne isprave, niti je on za to instrumentalno osposobljen. U tom postupku vrijedi načelo strogog formalnog legaliteta po kojem se postojanje tražbine i legitimacija stranaka mogu dokazivati samo ovršnom ispravom (tako i Mihajlo Dika u „Građansko ovršno pravo“ – str. 212.). Drugim riječima, ovršni sud nije ovlašten prigodom donošenja rješenja o ovrsi upuštati se u razmatranje konkretne materijalne zakonitosti i pravilnosti ovršne isprave na temelju koje se po zakonu može odrediti ovrha (tako i Mihajlo Dika u „Građansko ovršno pravo“ – str. 54.), a što se odnosi i na potencijalnu ništetnost ovršne isprave, već potonje pitanje može biti predmet odlučivanja samo u kontradiktornom parničnom postupku. Konačno, ovaj sud ukazuje da i u slučaju osnovanosti prigovora ovršenika o ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi, koji prigovor iznosi u podnesku od 24. ožujka 2023. godine, eventualna ništetnost potonje odredbe ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, a koji stav je potvrđen i u sudskoj praksi (tako i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u Gž 444/2018 od 10. siječnja 2019. godine, Županijski sud u Bjelovaru u Gž-1337/2022-3 od 9. veljače 2023. godine). Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da nije ovlašten utvrđivati ništetnost ugovora, kao ovršne isprave, već pitanje ništetnosti može eventualno biti predmet razmatranja ovog suda u slučaju odlučivanja o prijedlogu za odgodu ovrhe, a koji prijedlog ovršenik nije podnio.

10. Članak 22. OZ-a propisuje da se ovrha određuje samo na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Članak 36. st. 1. OZ-a propisuje ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju, uz prijedlog se podnosi ovršna isprava, u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda o ovršnosti, odnosno vjerodostojna isprava. Ovaj sud je, sukladno uputi drugostupanjskog suda, pozvao ovrhovoditelja da dostavi izvornik ili ovjerovljeni prijepis ovršne isprave, a što je isti učinio dana 30. prosinca 2022. godine. Budući da ovrhovoditelj raspolaže ovršnom ispravom protiv ovršenika, trebalo je odlučiti kao u točki I izreke ovog rješenja. S tim u vezi, sud ukazuje kako su postojanje, dospijeće i visina tražbine ovrhovoditelja, utvrđeni vjerodostojnom ispravom (list 14, 17-19 spisa). Vjerodostojna isprava indicira postojanje i visinu tražbine koja je njome utvrđena te se u visokom stupnju čini vjerojatnim postojanje tražbine na koju se odnosi (tako i Mihajlo Dika u „Građansko ovršno pravo“ – str. 254.). Stoga je sud prihvatio gore navedene iznose kako isti proizlaze iz potonjih isprava. Ukoliko ovršenik smatra da navedeni iznos nisu ispravni, na raspolaganju ima odgovarajuće pravne instrumente (npr. žalba protiv rješenja o ovrsi) povodom kojih će ju ovršni sud uputiti u parnicu radi dokazivanja (ne)postojanja i visine predmetnih tražbina, budući da ovršni sud nema ovlast o tome odlučivati u ovršnom postupku (tako i Mihajlo Dika u „Građansko ovršno pravo“ – str. 52. – 54., str. 58., 126. – 127., str. 212., tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 11394/98,Gž Ovr 646/2018 od 28. rujna 2018.). U konkretnom slučaju, ovršenik je osporio postojanje tražbine ovrhovoditelja te je stoga upućen u parnicu koja se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-34/23 i u kojoj je predmet raspravljanja postojanje i visina tražbine ovrhovoditelja radi čijeg prisilnog namirenja se vodi ovaj postupak. Međutim, sama činjenica upućivanja u parnicu ovršenika i paralelnog vođenja parničnog postupka radi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nije od utjecaja na tijek ovog postupka (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž.325/09-2 od 02. travnja 2009., Gž 1078/08-2 od 1. kolovoza 2008., Županijski sud u Osijeku u Gž Ovr 356/2022 od 13. rujna 2022.). S tim u vezi, sud osobito ukazuje da pravo ovrhovoditelja za zaštitom i ostvarenjem svoje tražbine, koja proizlazi iz ovršne isprave, predstavlja jedno od njegovih temeljnih prava – pravo vlasništva, koje je zajamčeno čl. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (NN - Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06, dalje: Konvencija). Nadalje, ovrhovoditelj ima tzv. „legitimno očekivanje“ da će ostvariti svoju tražbinu koja proizlazi iz ovršne isprave, a koje „legitimno očekivanje“ čini konstitutivni element prava vlasništva zajamčenog Konvencijom (potvrđeno presudom Pine Valley Developments Ltd and Others protiv Irske). Prije svega treba istaknuti kako se Konvencijom štiti i pravo na stjecanje imovine ukoliko apelant (ovdje ovrhovoditelj) ima "legitimno očekivanje" u pogledu određenog imovinskog prava ili interesa. Pritom je važno istaknuti kako se pojam i tumačenje imovine, u smislu Konvencije, razlikuje od pojma imovine u nacionalnim zakonodavstvima, budući da mu Konvencija pripisuje znatno šire značenje, a što je vidljivo iz brojnih presuda Europskog suda za ljudska prava. Tako pojam imovine, u smislu Konvencije, ne obuhvaća samo pravo vlasništva, nego i cijeli niz prava vezanih uz novac, kao što su prava koja proizlaze iz dionica, patenata, naknada koje odredi arbitraža ustanovljeno pravo na mirovinu, pravo na rentu, pa čak i prava koja proistječu iz poslovanja (Carss-Frisk,M: The right to property, A guide to the implementation of Article 1 of Protocol No. 1 to the European Convention on Human Rights, Council of Europe, 2001, str.6.). Drugim riječima, pojam imovine odnosi se i na zahtjeve (tražbine) u pogledu kojih apelanti imaju legitimno očekivanje da će ih ostvariti. Takve tražbine ne moraju proizlaziti iz pravnih akata javnopravnih tijela, već mogu proizlaziti i iz privatnopravnog posla (Sigron. M: Legitimate expectations under Article 1 of Protocol No. 1 to the European Convention on Human Rights, 2014., Intersentia). Također, Europski sud za ljudska prava je u svojim presudama potvrdio da "legitimno očekivanje" dolazi do izražaja, odnosno može biti povrijeđeno ako je aplikant mogao opravdano očekivati da će se na njegov "dovoljno osnovan" zahtjev primijeniti određeni nacionalni propis ili sudska praksa. U nekim drugim presudama (npr. Presos Compania Naviera S.A. and Others protiv Belgije), Europski sud za ljudska prava nije "legitimno očekivanje" tretirao kao sastavni dio imovine, već je utvrdio da je koncept legitimnog očekivanja relevantan u onoj mjeri u kojoj se potraživanje (zahtjev) koji je predstavljao aplikantovo "dobro" temelji na nacionalnom zakonodavstvu ili ukoliko se oslanja na pouzdanje da će se već zauzeta sudska praksa nacionalnih sudova primijeniti na konkretan slučaj. Dakle, na ovaj način je koncept legitimnog očekivanja još više proširio zaštitni objekt imovine u smislu čl. 1. Protokola br. 1. i to tako što i zahtjevi tj. izgledi buduće dobiti mogu predstavljati imovinu ako apelanti (ovdje ovrhovoditelj) imaju zahtjev u pogledu kojeg su se mogli osloniti da će biti tretiran na određeni način u skladu s nacionalnim pravom ili određenom sudskom praksom. Također, Europski sud za ljudska prava je zauzeo stav da se imovinski interes, u obliku zahtjeva, može smatrati "dobrom" tamo gdje postoji dovoljan osnov u domaćem pravu. Sumirajući navedeno, pojam imovine, u smislu Konvencije, obuhvaća i tražbine/zahtjeve u pogledu kojih apelanti imaju "legitimno očekivanje" da će ih ostvariti. Primjenjujući sadržaj i smisao konvencijske odredbe o pravu vlasništva, čiji konstitutivni dio čini i "legitimno očekivanje" ovrhovoditelja da će ostvariti svoju tražbinu, na konkretan slučaj, ovaj sud zaključuje da ovrhovoditelj prema ovršeniku ima tražbinu koja je utvrđena ovršnom ispravom i stoga ima "legitimno očekivanje" da će navedenu tražbinu prisilno ostvariti u ovom postupku. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

11. Odluka iz točke II izreke rješenja temelji se na shvaćanju ovog suda da ovrhovoditelj ima pravo na zatezne kamate na neisplaćeni iznos dugovanja, sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje: ZOO), ali od idućeg dana od dana nastanka duga tj. od dana dospijeća tražbine (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Pž 416/2012-3 od 3. lipnja 2015., tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2260/17). S obzirom da je vjerodostojna isprava (list 17 spisa) datirana na dan 1. rujna 2020. godine te se prikazuje iznos dugovanja na taj dan, ovrhovoditelju pripadaju zatezne kamate od idućeg dana tj. od 2. rujna 2020. godine. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

12. U odnosu na odluku iz točke III izreke rješenja, čl. 14. st. 8. OZ-a propisuje da ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja mogu već u ovršnom prijedlogu ili prijedlogu za osiguranje zatražiti da se, radi naplate predvidivih troškova postupka, odredi ovrha protiv ovršenika, odnosno protivnika osiguranja. Na temelju takvoga rješenja o ovrsi sud će provesti mjere kojima se u korist ovrhovoditelja, odnosno predlagatelja osiguranja na dijelovima imovine ovršenika, odnosno protivnika osiguranja zasnivaju prava koja osiguravaju buduće namirenje troškova postupka. Članak 14. st. 9. OZ-a propisuje ako ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja u ovršnom prijedlogu ili prijedlogu za osiguranje zahtijeva određivanje ovrhe za predvidive troškove, dužan je u ovršnom prijedlogu ili prijedlogu za osiguranje posebno navesti za koje nastale troškove zahtijeva naknadu i njihov ukupni obračun te za koje predvidive troškove zahtijeva određivanje ovrhe i njihov ukupni obračun. Budući da je u konkretnom slučaju prijedlog ovrhovoditelja radi naplate troškova postupka, a koji se odnose na sudsku pristojbu, odbačen kao neodređen (t. IV izreke ovog rješenja), nema mjesta ni određivanju ovrhe radi naplate troškova koji nisu dosuđeni, tim više što ovrhovoditelj nije ni dostavio njihov ukupni obračun odnosno nije ih specificirao. Naime, rješenje o ovrsi ne predstavlja ovršnu ispravu za trošak ovrhe ukoliko ne sadrži kondemnaciju ovršeniku da u određenom roku plati isti ovrhovoditelju (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 1207/09-2 od 17. ožujka 2010. godine).

13. Prijedlog ovrhovoditelja za naknadom troškova postupka koji se odnose na sudske pristojbe odbačen je kao neodređen budući da zahtjev ovrhovoditelja ne zadovoljava zahtjeve određenosti koje propisuje čl. 164. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj:  53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 21. OZ-a. Naime, nije dovoljno samo navesti da ovrhovoditelj potražuje određeni iznos na ime sudskih pristojbi već je potrebno specificirati odnosni zahtjev, a kako bi se isti smatrao određenim (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 1200/21 od 15. rujna 2021., Županijski sud u Osijeku u Gž Ovr 321/2022 od 11. kolovoza 2022.). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV izreke rješenja.

 

Vinkovci, 21. travnja 2023.

                                                                                                                                                  Sudac:

                                                                                                                                               Ivan Katičić v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od osam dana od dana prijema ovjerenog  prijepisa istog. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje drugostupanjski sud.

 

Dostaviti:

1. Odvjetnik H. G., O.

2. Odvjetnica H. L. H., V.