1              Poslovni broj: 17 Gž - 647/2022-3

 

   

 

 

 

 

Poslovni broj: 17 Gž - 647/2022-3

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Vlahov-Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja HEP E. d.o.o., Z., OIB: ...., kojeg zastupaju opunomoćenici iz OD Ć. i Š. d.o.o. Z., protiv tuženika M. n. d.o.o. u stečaju, Č., OIB: ...., kojeg zastupa stečajni upravitelj D. R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Povrv-160/21-7 od 13. siječnja 2022., u sjednici održanoj 20. travnja 2023.

 

presudio je

 

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Povrv-160/21-7 od 13. siječnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

 

              1.Prvostupanjskom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice J. C., broj Ovrv-898/2021 od 17. lipnja 2021., kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.360,18 eura/10.248,31 kuna[1] sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju naknadi nastale troškove ovršnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              2. Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP), ističući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Tužitelj ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno iz razloga što smatra da je tuženik stranka Ugovora o opskrbi (kategorija poduzetništvo) broj 4001-17-026832 jer je u istom označen kao kupac, te iz razloga što je osnivač tuženika i trgovačkog društva Poslovanje Zagreb d.o.o. ista osoba, slijedom čega drži razvidnim da je osnivač pogrešno ili s nedopuštenim ciljem otisnuo pečat drugog društva prilikom potpisivanja predmetnog ugovora. Također, ističe da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, kao i da je Prethodna elektroenergetska suglasnost (PEES) broj 400100-170577-0011 od 7. travnja 2017. izdana tuženiku. Nadalje, tužitelj ističe da je u Zahtjevu za izdavanje prethodne elektroenergetske suglasnosti pod oznakom e-maila za kontakt navedena adresa elektroničke pošte „[email protected]n..hr“, a što smatra da ukazuje na stvarnog korisnika. Konačno, ističe da je tuženik Zahtjevom za privremenu obustavu električne energije na predmetnom obračunskom mjestu od 20. svibnja 2019. potvrdio postojanje ugovornog odnosa sa tužiteljem. U odnosu na odluku o troškovima postupka poziva se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadom parničnog troška. Predlaže preinačenje pobijane presude, uz naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              4. Žalba nije osnovana.

 

              5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za isporučenu električnu energiju na nekretnini u vlasništvu tuženika na adresi S., i to u razdoblju od prosinca 2020. do veljače 2021. u ukupnom iznosu od 10.248,31 kuna.

 

              6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od tih povreda, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tužitelj jer pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tužitelja, sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa pobijana presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              7. Prvostupanjski sud, cijeneći da je Ugovor o opskrbi – kategorija poduzetništvo, broj 4001-17-026832 potpisalo trgovačko društvo P. Z. d.o.o., a da tužitelj nije dokazao da je to trgovačko društvo imalo ovlaštenje za zastupanje tuženika, kao ni da je tuženik taj ugovor odobrio sukladno članku 308. i 312. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO), zauzima stav da tužitelj, a na kojem je bio teret dokaza sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a, nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženikom. Također, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je tuženik koristio električnu energiju. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 9. ZOO-a zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

 

              8. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženikom.

 

              10. U konkretnom slučaju, budući da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao postojanje ugovornog odnosa sa tužiteljem, a time ujedno i pasivnu legitimaciju u ovom postupku, sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a na tužitelju je bio teret dokaza da je s tuženikom u utuženom razdoblju bio u ugovornom odnosu, a koji bi bio pravna osnova tužiteljeva potraživanja u ovom postupku. Dakle, tužitelj je trebao dokazati da je s tuženikom sklopio ugovor o opskrbi krajnjeg kupca sukladno članku 62. stavku 1. Zakona o tržištu električnom energijom („Narodne novine“ broj 22/13., 95/15., 102/15., 68/18. i 52/19.; dalje: ZTEE) za predmetnu nekretninu.

 

              11. Odredba članka 62. stavka 1. ZTEE-e propisuje da se prava i obveze između svakog opskrbljivača i krajnjeg kupca uređuju ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca, dok stavak 2. istog članka propisuje da se sklapanje i sadržaj ugovora o opskrbi krajnjeg kupca detaljnije uređuju općim uvjetima za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom te uvjetima opskrbljivača, u skladu s odredbama ovoga Zakona i zakona kojima se uređuje energetski sektor.

 

              12.1. Odredbom članka 4. stavka 1. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 104/2020.; dalje: Opći uvjeti) propisano je da se odnosi između energetskih subjekata i korisnika mreže u smislu Općih uvjeta uređuju ugovorom o korištenju mreže, ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca, ugovorom kojim se uređuje otkup električne energije, ugovorom o pružanju pomoćnih usluga te ostalim ugovorima, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se navedeni ugovori sklapaju u pisanom obliku.

 

              13. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da su odnosi između energetskih subjekata, kao što je to nesporno tužitelj i krajnjih kupaca, odnosno njihova prava i obveze uređeni ugovorom o korištenju mreže, ugovorom o opskrbi krajnjeg kupca, ugovorom kojim se uređuje otkup električne energije, ugovorom o pružanju pomoćnih usluga ili ostalim ugovorima.

 

              14. Međutim, prema ocjeni ovog suda, tužitelj u ovom postupku nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženikom. To iz razloga što je  Ugovor o opskrbi – kategorija poduzetništvo broj 4001-17-026832 od 9. svibnja 2017. potpisan od strane trgovačkog društva P. Z. d.o.o., a ne tuženika. S tim u vezi valja naglasiti da, suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije od odlučnog značaja činjenica što je tuženik označen kao kupac u zaglavlju ugovora, budući da taj ugovor nije potpisao tuženik već trgovačko društvo P. Z. d.o.o. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je citirani Ugovor trgovačko društvo P. Z. d.o.o. sklopilo kao zastupnik tuženika sukladno članku 308. ZOO-a, kao što ne proizlazi da je tuženik naknadno odobrio citirani ugovor u smislu članka 312. stavka 1. ZOO-a. Stoga, za zaključiti je da između stranaka nije sklopljen predmetni Ugovor o opskrbi – kategorija poduzetništvo broj 4001-17-026832 od 9. svibnja 2017. sukladno članku 4. stavku 1. i 3. Općih uvjeta u vezi s člankom 62. stavkom 1. i 2. ZTEE-a te člankom 247. u vezi s člankom 292. stavkom 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 221.a ZPP-a zaključio da tužitelj u ovom postupku nije dokazao postojanje ugovornog odnosa s tuženikom.

 

              15. Žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da je očita povezanost između tuženika i trgovačkog društva P. Z. d.o.o. jer je osnivač oba društva ista osoba nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, budući da trgovačka društva imaju zasebnu pravnu osobnost te sukladno članku 274. stavku 1. ZOO-a sklapaju pravne poslove u okviru svoje pravne sposobnosti pa činjenica da je osnivač tuženika istovjetan osnivaču P. Z. d.o.o. koje je potpisalo predmetni Ugovor o opskrbi krajnjeg kupca, nije od utjecaja na pravilnost zaključka kako taj ugovor između parničnih stranaka nije sklopljen. S tim u vezi nisu od odlučnog značaja niti žalbeni navodi kako je prvostupanjski sud trebao zatražiti od tuženika očitovanje na okolnost povezanosti dvaju trgovačkih društva s osnivačem, te žalbeni navodi da je osnivač pogrešno ili s nedopuštenim ciljem otisnuo pečat drugog društva prilikom potpisivanja ugovora.

 

16. Također, žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da je Prethodna elektroenergetska suglasnost broj 400100-170577-0011 izdana tuženiku za nekretninu u njegovom vlasništvu, nisu od odlučnog značaja u ovom žalbenom postupku, budući da se obveza isplate naknade za isporuku električne energije na nekretnini ne temelji na vlasništvu nekretnine, već na ugovornom odnosu između energetskog subjekta i korisnika mreže sukladno članku 4. stavku 1. Općih uvjeta. S tim u vezi, valja istaknuti da je Prethodna elektroenergetska suglasnost broj 400100-170577-0011 izdana trgovačkom društvu P. Z. d.o.o., dok je u istoj kao kupac naveden tuženik, unatoč činjenici da je  Zahtjev za izdavanje prethodne elektroenergetske suglasnosti podnijelo trgovačko društvo P. Z. d.o.o., pa nije jasno iz kojeg razloga je tužitelj izdao takvu suglasnost tuženiku na zahtjev drugog trgovačkog društva. Nadalje, činjenica da je u Zahtjevu za izdavanje prethodne elektroenergetske suglasnosti pod oznakom elektroničke pošte za kontakt navedeno [email protected]n..hr, suprotno žalbenim navodima, ne upućuje na zaključak da je između parničnih stranaka u ovom postupku sklopljen ugovor o opskrbi krajnjeg kupca.

 

17. Nadalje, žalbeni navodi da je tuženik podnošenjem Zahtjeva za privremenu obustavu isporuke električne energije od 20. svibnja 2019. za predmetnu nekretninu potvrdio postojanje ugovornog odnosa s tužiteljem, u situaciji kada je tuženik tijekom postupka isticao da je taj zahtjev podnio nakon što je saznao da ga tužitelj tereti za isporuku električne energije na nekretnini koja nije u njegovu posjedu, a tužitelj takvu tvrdnju nije osporio, ne dovodi do zaključka o postojanju ugovornog odnosa između parničnih stranaka.

 

18. Konačno, u odnosu na žalbene navode tužitelja kojima ističe da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu parničnog troška, valja reći da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a takav zahtjev pravilno ocijenio neosnovanim pa iako o tome izrekom presude nije odlučeno, očito je da je takav zahtjev odbio u cijelosti.

 

 

 

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.             

 

U Rijeci 20. travnja 2023.

 

    Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan v.r.