1              Poslovni broj: Gž-2211/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2211/2022-3

 

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, i Andree Boras-Ivanišević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sonje Meštrović kao članice vijeća u pravnoj stvari, u pravnoj stvari tužiteljice M. H., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB: ..., sa sjedištem u Z., radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 8. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja J. T., odvjetnika i punomoćnice tuženika L. R. L., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. travnja 2022.,Poslovni broj: 73 Pn-445/2020-30., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. travnja 2022.,poslovni broj: 73 Pn-445/2020-30 u pobijanom djelu točke I. i III. izreke:

- kojim je tužiteljici dosuđen iznos preko 71.625,00 kuna (9.506,27 eura) do iznosa od 94.900,00 kuna / 12. 595,39 eura (za iznos od 23.275,00 kuna / 3.089,12 eura)

- kojim je tužiteljici dosuđen više priznati tijek zakonskih zateznih kamata na glavnu novčanu tražbinu po osnovi neimovinske štete tekućih od 14. lipnja 2019. do 15. lipnja 2020. te imovinske štete tekućih od 14. lipnja 2019. do 26. travnja 2022.

- kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 94.900,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. lipnja 2019. do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.003,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2022. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke).

 

1.1. U odluci pod točkom II. izreke odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 3.209,50 kn, kao neosnovana.

 

1.2. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 kn, kao neosnovan (točka III.).

 

2.              Protiv navedene presude, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev  tužiteljice preko iznosa od 23.275,00 kuna te priznat tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu i odlučeno o troškovima, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu preinaku sukladno žalbenim navodima.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

 

2.2. Žalba  nije osnovana.

 

3. Ispitavši pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nalazi da pobijana presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer se pobijana presuda može se ispitati budući nema proturječja kakvog ima u vidu propisa iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te za sve odlučne činjenice ta presuda sadrži valjane razloge. Pritom je ocjena provedenih dokaza izvršena sukladno članku 8. ZPP-a a sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima.

 

4.              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpjela u prometnoj nesreći koja se dogodila 17. listopada 2018., a koju je skrivio osiguranik tuženika P. T. koji je upravljajući vozilom reg. oznaka RI-... udario ovdje tužiteljicu koja se kretala kao pješak.

 

5.              U postupka nije bila sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika kao osiguratelja za nastanak štetnog događaja, dok je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

6.              Naime, iz stanja spisa je razvidno da je tuženik u mirnom postupku po zahtjevu tužiteljice na ime ukupno pretrpljene štete u svezi s predmetnim štetnim događajem isplatio iznos od 24.100,00 kn.

 

7.              Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju liječnika vještaka i njegovoj usmenoj dopuni,  da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela i zadobila teške tjelesne ozljede: prijelom vanjskog kondila lijeve goljenične kosti, natučenje lijevog koljena i oguljotinu oba koljena, zbog čega trpi trajne posljedice koje umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 20% u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu (uzeta je u obzir i gonartroza) uz tzv. primarni strah (koji se javlja za vrijeme neposredne životne ugroženosti) jakog intenziteta i kratkog trajanja te tzv. sekundarni strah (strah koji se javlja radi tjelesnih ozljeda i brige za ishod liječenja) koji je u jakom intenzitetu trajao 5 dana, u srednjem 15 dana, a u manjem 2 mjeseca te bol jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg oko 30 dana, manjeg još oko 60 dana te zaostalu naruženost srednjeg stupnja radi zaostalog poslijeoperacijskog ožiljka lijeve potkoljenice te diskretnog šepanja na lijevu nogu time da je tužiteljici trebala tuđa pomoć druge osobe za vrijeme provedenog liječenja (mirovanje) kod kuće od 23.10.2018. do 24.5.2019. po 4 sata dnevno, nakon toga 3 mjeseca po 2 sata dnevno, a nakon toga 3 mjeseca po 1 sat dnevno jer je tužiteljica morala mirovati i nije mogla raditi uobičajene poslove, a pomoć je bila potrebna za održavanje osobne higijene, pribavljanja hrane i drugih svakodnevnih potreba.

 

7.1              Temeljem navedenog medicinskog vještačenja utvrđeno je kako je povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice na tjelesno i duševno zdravlje, čime joj je nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. st. 2. u vezi s čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO), a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu, a temeljem čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

 

7.2. Sud je pri tome raspravljao i utvrđivao činjenice koje je tužiteljica navela u tužbi: fizičke bolove, strah, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženost, kao u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a kriteriji (mjerila) odnosno kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, te je cijeneći utvrđen intenzitet i trajanje fizičkih bolova, vrstu i lokalitet ozljeda, odnosno intenzitet i trajanje straha, kao i vodeći računa o načinu ozljeđivanja tužiteljice, te utvrđen opseg pojačanih napora u omjeru od 20%, pojavne oblike kroz koje se te posljedice očituju, dob tužiteljice u vrijeme ozljeđivanja, kao i način ozljeđivanja, i utvrđen stupanj naruženja, kao i činjenicu da se navedeno naruženje očituje u vidu postoperacijskog ožiljka lijeve potkoljenice koji nije vidljiv samo kada tužiteljica nosi duge hlače i diskretnog šepanja, sud smatra da bi tužiteljici kao pravična novčana naknada temeljem čl. 1100. st. 2. ZOO-a iznosila od 91.275,00 kn.

 

7.3. Obrazlažući pravo tužiteljice na naknadu imovinske štete, uslijed  primljene tuđe pomoći u naprijed naznačenom trajanju, obzirom na utvrđeni opseg iste od strane vještaka (1125 sati), koju prvostupanjski sud utvrđuje polazeći od cijena sata tuđe pomoći i njege najnižoj plaćenoj kategoriji rada, a koja bi cijena sata, sukladno Zakonu o minimalnoj plaći („Narodne novine“, broj 118/18) i Uredbi o visini minimalne plaće za 2022. („Narodne novine“, broj 117/21) o visini mjesečne plaće iznosila 4.687,50 kn bruto, odnosno 29,00 kn po satu, a kako tužiteljica potražuje iznos od 24,68 kn, to je tužiteljici u smislu čl.  223. st. 1. ZPP-a priznao naknadu u ukupno zatraženom iznosu od 27.765,00 kn.

 

8. Dakle, tužiteljici bi sveukupno na ime neimovinske i imovinske štete pripao iznos od 119.040,00 kn, a budući je tuženik u mirnom postupku isplatio iznos od 24.100,00 kn, tužiteljici je dosuđen zatraženi iznos od 94.940,00 kn.

 

9.               Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

10.              Suprotno žalbenim navodima, iako sud prvog stupnja nije formalno donio odluku o dopuštenosti preinake tužbe (čl. 190. st. 2. ZPP), za odgovoriti je da činjenica što je prvostupanjski sud odlučio po preinačenom tužbenom zahtjevu  ukazuje na ocjenu prvostupanjskog suda o dopuštenosti preinake zbog povećanja tužbenog zahtjeva u skladu s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što ne utječe na valjanost i zakonitost pobijane odluke. Naime, novim Orijentacijskim kriterijima, utemeljenim na podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom o promjeni potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002., a polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredaba o naknadi neimovinske štete, određeno je da se primjenjuju Orijentacijski kriteriji iz 2002. na način da se tada prihvaćeni iznosi po svim osnovama (kriterijima) podignu u odnosu na 2002. za 50%, te da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja novog shvaćanja). Dakle, to što prvostupanjski sud u odnosnom pogledu rješenjem nije odlučio o dopuštenju preinačenja ne opravdava i prigovor da bi bila riječ o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka. Bez obzira na protivljenje preinačenju tužbe sud može uvijek dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 3. ZPP-a). Propust suda da u tom pravcu donese rješenje predstavljalo bi povredu postupka ali ne i bitnu povredu odredaba parničnog postupka osim u koliko bi taj propust bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Stoga propust suda da donese rješenje kojim se prihvaća preinaka tužbe ne predstavlja ujedno i bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti dovodi samim tim do nezakonite presude kako se to u žalbi navodi.

 

11.               Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističu žalitelji u podnesenim žalbama (čl. 355. ZPP).

 

12.              U odnosu na žalbene navode koji se odnose na istaknuti prigovor zastare tražbine tužiteljice, a s obzirom na preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (podnesak tužiteljice od 16. prosinca 2021.), valja reći kako prema stabilnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja.

 

13. Imajući u vidu načelna shvaćanja i pravne standarde izražene u odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH, u konkretnom slučaju činjenica da je tužiteljica preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva 16. prosinca 2021., a nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., ukazuje na zaključak da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe evidentno nije mogla predvidjeti, pa posljedično tome niti postaviti tužbeni zahtjev u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2020., jer su Orijentacijski kriteriji koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe predstavljali objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao.

 

13.1.  Sijedom navedenih razloga, računanje tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 230. st. i 2. ZOO, za povećani dio tužbenog zahtjeva od dana preinake tužbe (16. prosinca 2021.), bilo bi suprotno ciljevima pravne sigurnosti, i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06).

 

14.              Naime, polazeći od navedenog sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučio prema preinačenom tužbenom zahtjevu tužiteljice u skladu s izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka budući da je isto provedeno od strane osobe koja raspolaže potrebnim  znanjima za provođenje istog, dok je nalaz i mišljenje podudaran i s priloženom  medicinskom dokumentacijom, pri čemu niti stranke nisu iznosile prigovore na isti.

 

15.  S druge strane povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva plaćanje neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, te da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku. Ovo stoga što je odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 154/14, dalje: ZOOP) propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su  oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može se osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

16. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate za navesti je i to da u okolnostima u kojima su na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je oštećenik u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer oštećenik nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

 

17. Budući da oštećenica u tužbi nije mogla postavljati svoj zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, jer je kao što je ranije ukazano važenje prethodnih orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020., uskraćivanje prava na zakonske zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018.).

 

18. Stoga je visina zakonske zatezne kamate pravilno određena u skladu s shvaćanjem revizijskog suda (Rev–1361/13 od 28. studenog 2017.), prema kojem je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. ZOOP-a, kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. ovoga članka,  oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

19. No, kako je u konkretnom slučaju tužiteljica postavila zahtjev za isplatu zatezne kamate na utuženu naknadu i to s danom završenog liječenja tj. od 14. lipnja 2019., dakle, nakon podnošenja odštetnog zahtjeva od 9. studenog 2018., utoliko su u tom pravcu neosnovani navodi žalbe tuženika. Pri tome nije bilo moguće prihvatiti  navode tuženika da ne bi bio u zakašnjenju sve do promjene kriterija od strane  Vrhovnog suda Republike Hrvatske (15. lipnja 2020.), budući da predmetna okolnost  ne derogira citiranu odredbu članka 12. stavka 4. ZOOP-a.

 

20.              Za razliku od navoda tuženika, time što su Orijentacijski kriteriji povišeni na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su IV-47/20) za 50%, nije "već obuhvaćena i zakonska zatezna kamata od 2002. do danas pa da bi plaćanjem iste tuženik nadoknadio tužitelju u štetu većem iznosu od indeksa porasta potrošačkih cijena i promjene prosječnih mjesečnih neto plaća stope inflacije". Ovo stoga što zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi nisu naknada štete već su posljedica dužnikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade. Nema razlike u dospijeću i posljedičnom zakašnjenju sa ispunjenjem obveze pravične naknade prema odredbi čl. 1103. ZOO ili prema odredbi čl. 12. st. 4. ZOOP-a iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer u oba slučaja obveza pravične naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva. U tom smislu posljedica tuženikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade od podnošenja zahtjeva ogleda se u njegovoj obvezi plaćanja zateznih kamata od podnošenja zahtjeva jer je tako propisano odredbama čl. 1103. ZOO, ali i čl. 12. st. 4. ZOOP u vezi čl. 29. st. 1 ZOO, na tijek koje obveze ne utječe povišenje dijela već postavljenog zahtjeva jer se pravična novčana naknada određuje oštećeniku u svojoj ukupnosti, prema kriterijima važećim u vrijeme odluke o njezinoj visini.

 

21.               Stoga je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužiteljici utvrdio sveukupno pripadajuću naknadu na ime pretrpljene štete u predmetnom štetnom događaju u iznosu od 119.040,00, umanjen za neprijeporni isplaćeni iznos od 24.100,00 kuna u mirnom postupku te istoj dosudio iznos od 94.940,00 sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane odluke.

 

22.               Radi navedenog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, temeljem odredbi čl. 368 st. 1 ZPP-a  odlučeno je kao u izreci.

 

23.               Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako u osnovi tako i u visini (čl. 155 st.1 i čl. 154 st.1 ZPP-a) obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku, radi čega je potvrđena i odluka o troškovima postupka na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 20. travnja 2023.