Poslovni broj: Gž-545/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-545/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A., OIB …, iz R., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku u OD V., J. i dr. iz R., protiv tuženika D. V., OIB …, iz I. D., odlučujući o tuženikovoj žalbi  protiv presude poslovni broj: P-277/2016-71 od 9. ožujka 2023. Općinskog suda u Gospiću, na sjednici održanoj 20. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama pa se presuda poslovni broj: P-277/2016-71 od 9. ožujka 2023. Općinskog suda u Gospiću potvrđuje u stavku I. izreke u cijelosti.

 

              II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u stavku III. izreke prvostupanjske presude tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.336,94 eura[1]/10.073,17 kuna u roku od 15 dana a u preostalom se dijelu – za iznos od 1.244,24 eura/9.374,73 kune – odbija tužiteljev zahtjev.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku Davoru Vukiću kao zakonskom nasljedniku iza pokojnih J. V. i K. V. isplatiti tužitelju A. A. iznos od 2.095,84 eura/15.791,09 kuna sa zateznim kamatama od 1. rujna 2014. do isplate sve u roku od 15 dana te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.581,18 eura/19.447,90 kuna također u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

 

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava ističući kako tužitelj nije uspio dokazati da su njegova ovršena sredstva došla u posjed tuženika budući da njegovi prednici sada pokojni otac J. V. i tetka K. V. nisu podnijeli prijedlog za ovrhu niti je dokazana ni prikazana bilo koja transakcija ili gotovinska isplata da bi to bila osnova za ovakav zahtjev a smatra i da ova presuda blati uspomenu na njih jer ih se navodi kao nepoštene stjecatelje te time vrijeđa i njega osobno jer su svi kroz život nebrojeno puta svojim postupcima dokazali da su časni i pošteni ljudi. Zato smatra da je zahtjev trebalo podnijeti protiv onoga koji je podnio zahtjev za ovrhu i čiji je račun naveden za transfer ovršenih sredstava a ne od onih u čije je ime to učinjeno. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama a djelomično jest protiv odluke o troškovima postupka.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja A. A. protiv tuženika D. V. kao nasljednika tužiteljevih dužnika J. V. i K. V. radi isplate iznosa od 2.095,84 eura/15.791,09 kuna koji iznos je naplaćen s tužiteljevih računa u ovršnom postupku na temelju pravomoćne i ovršne presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1255/2012 od 12. lipnja 2012. koja je naknadno preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 1031/2013 od 4. prosinca 2013. kojom je odbijen zahtjev tuženikovih prednika J. V. i K. V. za naknadu parničnih troškova u iznosu od 33.186,22 kune.

 

5.1. U ovršnom postupku radi naplate navedenih troškova parničnog postukpa u iznosu od 33.186,22 kune izvršena je stoga djelomična naplata s računa, ovdje tužitelja A. A. na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je naknadno u revizijskom postupku preinačena.

 

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 15.791,09 kuna za koji su izvršeni zapljena i prijenos pa prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (članci 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO/05) uključujući i plaćanje zateznih kamata od 1. rujna 2014. kada je prvotnim tuženicima J. V. i K. V. dostavljena presuda kojom je preinačena ovršna isprava i odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka jer je prvostupanjski sud ocijenio da je tako otpala pravna osnova s obzirom na koju su primili iznos od 15.791,09 kuna i da su tada postali nepošteni stjecatelji.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda, u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama, zakonita i pravilna pa tuženikova žalba u tom dijelu neosnovana, dok je u pogledu odluke o troškovima žalba djelomično osnovana zbog pogrešne ocjene isprava u spisu i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni drugih žalbenih razloga jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

 

9. U konkretnom slučaju nije sporno da je postojala pravomoćna sudska odluka kojom je ovdje tužitelju A. A. bilo naloženo naknaditi protivnim strankama (J. V. i K. V. čiji je aktualni tuženik D. V. nasljednik) troškove parnice u iznosu od 33.186,22 kune i da je radi naplate tog iznosa pokrenut ovršni postupak u kojemu je s računa tužitelja zaplijenjen i prenesen iznos od 15.791,09 kuna (to je dodatno utvrđeno i vještačenjem).

 

10. Nadalje, nije sporno ni da je prijedlog za ovrhu pokrenut po odvjetniku koji je zastupao J. V. i K. V. u parničnom postupku te da je u prijedlogu za ovrhu bio naznačen broj računa odvjetnika na koji su prenesena ta novčana sredstva pa su u tom smislu zapravo točni tuženikovi navodi iz žalbe(da sredstva nisu osobno primili njegovi prednici, međutim prijedlog za ovrhu podnesen je u ime J. V. i K. V. po punomoćniku – odvjetniku A. K. koji ih je zastupao i u parnici iz koje potječe ovršna isprava, i to na temelju valjane punomoći.

 

10.1. Učinak radnji u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoći propisan je u članku 92. ZPP kojim je određeno kako te radnje imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.

 

10.2. Odredbom članka 95. stavka 1. ZPP je pak propisano kako je u slučaju kada stranka nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći, između ostalog, stavljati zahtjev za ovrhu i poduzimati radnje u tom postupku te od protivne strane primiti dosuđene troškove.

 

10.3. U punomoćima koje su J. V. (stranica 94 spisa) i K. V. (stranica 103 spisa) izdali OD K. iz Z. nisu naznačena bilo kakva ograničenja u poduzimanju pravnih radnji, već naprotiv – izričito je naznačeno da su odvjetnici tog Odvjetničkog ureda ovlašteni poduzimati sve pravne radnje a osobito podnositi tužbe, prijedloge i ostale podneske te za njih (opunomoćitelje) primati novac i novčane vrijednosti.

 

11. Ima se stoga smatrati da je odvjetnik A. K. u ime i za račun J. V. i K. V. (na temelju ugovora o punovlašću koji podrazumijeva nalog, punomoć i zastupanje) pokrenuo ovršni postupak i primio iznos od 15.791,09 kuna pa te radnje imaju isti pravni učinak kao da su ih poduzele same stranke, tako da se tuženik sada neosnovano poziva na okolnost da novac nisu primili neposredno njegovi prednici u situaciji kada ga je u njihovo ime i za njihov račun primio njihov punomoćnik a njihov se interni odnos ne tiče ovdje tužitelja kao osobe čija su novčana sredstva tako prenesena.

 

11.1. Slijedom toga ima se smatrati da su J. i K. V. stjecatelji iznosa od 15.791,09 kuna na temelju pravne osnove (pravomoćne i ovršne sudske odluke)koja je kasnije otpala (pravomoćno je preinačena) pa su bili dužni vratiti taj iznos stečen bez osnove (članak 1111. ZOO/05) a tuženik D. V. je nesporno njihov jedini nasljednik odgovoran za njihove dugove i to u cijelosti s obzirom na to da nije ni isticao prigovor u vezi s vrijednošću naslijeđene imovine i dugova ostavitelja koje je podmirio (članak 139. Zakona o nasljeđivanju - "Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje: ZN).

 

12. Tuženik je stoga dužan platiti i zatezne kamate koje su pravilno dosuđene od 1. rujna 2014. kada je njegovim prednicima dostavljena revizijska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer je opravdano smatrati da su primitkom te odluke kojom je preinačena odluka na temelju koje je došlo do stjecanja postali nepošteni stjecatelji zato što su znali ili morali znati da im taj novac ne pripada i da ga treba vratiti a radi se o nepoštenju u smislu članka 1115. ZOO/05.

 

13. Prvostupanjski je sud stoga pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice a neke su i nesporne te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (članke 1111. i 1115. ZOO/05 te članak 139. ZN) kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.791,09 kuna sa zateznim kamatama od 1. rujna 2014. do isplate pa je u tom dijelu valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

14. Žalba je međutim djelomično osnovana protiv odluke o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio podneske i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio troškove nagrade odvjetniku za sastavljanje podnesaka od 2. i 26. siječnja te 10. ožujka 2017. (to su podnesci koji se odnose na točnu adresu tuženika J. V. koju je tužitelj morao navesti već u tužbi) za koje mu je neosnovano priznata nagrada u ukupnom iznosu od 186,63 eura (tri puta po 62,21 euro) te nagradu odvjetniku u punom iznosu za podneske od 16. srpnja 2021., 7. travnja i 10. listopada 2022. (pripada mu 25% nagrade odnosno za svaki podnesak 62,21 euro a ne po 248,86 eura) tako da mu je neosnovano priznata nagrada u iznosu od 559,89 eura, dok mu za podnesak od 16. prosinca 2022. i ročište od 8. veljače 2023. ne pripada uopće nagrada jer je do tih radnji došlo propustom tužitelja pa mu je po toj osnovi neosnovano dosuđen iznos od 497,72 eura.

 

14.1. Tužitelju je stoga neosnovano dosuđen iznos nagrade odvjetniku u visini od 1.244,24 eura pa je valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.336,94 eura/10.073,17 kuna a u preostalom dijelu – za iznos od 1.244,24 eura/9.374,73 kune – odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

15. Iz svih navedenih razloga, a na temelju članaka 368. i 373. točke 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Puli 20. travnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

 

Igor Rakić