REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-504/2020-103

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. E.
J., OIB:, iz Š., V. S. 133, s-21234 M.,
zastupane po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz P. i 2. V.
R., iz P., B. 32, zastupan po punomoćnici A. Z., odvjetnici iz
R., protiv tuženika M. d.d. R., V. N. 6, OIB:,
zastupana po S. Š. dipl. pravnici, radi isplate, nakon javne glavne rasprave
zaključene dana 13. ožujka 2023. godine u prisutnosti punomoćnika prvotužitelja,
drugotuženika osobno i njegovog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, dana 20.
travnja 2023. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB:
da plati prvotužiteljici E. J. iz Š., S-212 34 M.,
V. S. 133, O.:, iznos od 101.985,32 EUR1 /

768.408,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako
slijedi:

- na iznos od 17.385,07 EUR / 130.987,80 kn od dana 04. veljače 2007. godine pa do isplate

- na iznos od 20.297,75 EUR /152.933,40 kn od dana 05. veljače 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21.905,79 EUR / 165.049,20 kn od dana 06. veljače 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 22.057,50 EUR /166.192,20 kn od dana 07. veljače 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 20.339,21 EUR / 153.245,82 kn od dana 03. veljače 2011. godine pa do isplate

po stopi koja od dana 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15 % godišnje, a od

01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,
156/22, dalje : ZOO) koja se od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015.
godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih

1 fiksni tečaj konverzije 7,53450

- / -

- 2 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine
pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB:
da plati drugotužitelju V. R. iz P., B. 32, OIB:
, iznos od 203.970,64 EUR / 1.536.816,84 kn sa zakonskim zateznim
kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl.

29. st. 2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje do
isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Dužan je tuženik naknaditi prvotužiteljici parnični trošak u iznosu od

12.005,94 eura / 90.458,75 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu
zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

IV Dužan je tuženik naknaditi drugotužitelju parnični trošak u iznosu od 15.563,39 eura / 117.262,36 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 02. veljače 2011. godine podnijeli tužbu protiv tuženika radi
isplate. U početku postupka, osim prvotužiteljice i drugotužitelja, u svojstvu tužitelja
bili su i L. R. i F. L. koje su tijekom postupka preminule.
Podneskom od dana 1. rujna 2020. godine, drugotužitelj je obavijestio sud da je on
nasljednik iza pok. L. R., dok su nasljednicima iza pok. F. L.
proglašeni E. J., ovdje prvotužiteljica i V. R., ovdje drugotužitelj.
U tužbi se navodi da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču – Parenzo
tužitelji su upisani kao suvlasnici i to:

- R. L. suvlasnicom 2. UDJELA u 3/27 dijela, 5. UDJELA u 1/27 dijela te od

16. lipnja 2009. godine i 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina označenih kao k.č.
1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č.
1330/3 vinograd površine 2809 m2, upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u
naravi čini udio od 3.064,39 m2, te 2. UDJELA u 3/27, 6. UDJELA u 1/27 i od 16.
lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 3. travnja 2009.
godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09 od 15. travnja 2009.
godine, 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd
površine 3670 m2 upisane u z.k. uložak 1219 k.o. Vrsar, što u naravi čini dio od
815,55 m2.

- 3 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

- L. F. suvlasnicom do 16. lipnja 2009. godine 1. UDJELA u 3/27 dijela i 3.
UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371
m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2
upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što je u naravi činilo dio od 2.042,93 m2, te 1.
UDJELA u 15/135 dijela i 3. UDJELA u 5/135 dijela nekretnina označene kao k.č.
1330/4 vinograd površine 3670 m2, što je u naravi činilo dio od 543,69 m2, a koje je
udjele predmetnih nekretnina Ugovorom o darovanju nekretnina od 03. travnja 2009.
godine darovala Lidiji Rakovac i drugotužitelju.

- Prvotužiteljica suvlasnicom 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č.
1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č.
1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u
naravi čini dio od 510,72 m2, te 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnine označene kao
k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 135,92 m2.
- Drugotužitelj, od 16. lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina
od 03. travnja 2009. godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09
od 15. travnja 2009. godine, suvlasnikom 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina
označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine
6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o.
Vrsar, što u naravi čini dio od 1.021,46 m2, te 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine
označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 271,85
m2.

U posjedu opisanih nekretnina da se nalazi tuženik koji radi obavljanja ugostiteljske
djelatnosti, da koristi i iznajmljuje predmetne nekretnine bez valjanog pravnog
temelja, obzirom da se nekretnine u naravi nalaze unutar autokampa „Koversada“ i
„Petalon“, Općina Vrsar. Tuženik da opisane nekretnine koristi duže vremena,
odnosno neprekidno više od pet godina, a da za korištenje istih ne plaća tužiteljima
nikakvu naknadu, pri čemu tužitelji da trpe štetu u vidu izmakle koristi. Tužitelji da
trpe štetu u visini iznosa koji bi ostvarili na ime zakupnine za predmetne nekretnine i
to najmanje 23,00 kn/m2 godišnje, i to R. L. i prvotužiteljica počevši od 03.
veljače 2006. godine pa do dana podnošenja tužbe, a L. F. od 03. veljače

2006. godine do 15. lipnja 2009. godine, te drugotužitelj od 16. lipnja 2009. godine pa
do podnošenja tužbe, a sve uvećano za pripadajuće zakonske kamate. Prije
pokretanja ovog postupka, tužitelji da su predlagali tuženiku mirno rješavanje spora,
na što tuženik nije odgovorio. Tužitelji su zahtijevali da tuženik isplati R. L.
iznos od 356.739,90 kuna, L. F. iznos od 200.184,18 kuna, prvotužiteljici
iznos od 74.405,00 kuna, te drugotužitelju iznos od 38.085,91 kuna, a sve to zajedno
sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa sve do
isplate.

1.1. Drugotužitelj, podneskom od dana 01. rujna 2020. godine, osim obavijesti
suda o smrti F. L. i navođenja njezinih nasljednika i nasljednika pok. L.
R., tvrdi da je nakon podnesene tužbe, provedena nova katastarska izmjera za
k.o. Vrsar. U tom postupku da su iz predmetnih katastarskih čestica stare oznake k.č.
1162/1, 1330/2, 1330/3 i 1330/4 k.o. Vrsar, nastale nove k.č. 1855/1, 1899, 1900 i
1903 k.o. Vrsar. Drugotužitelj da je sada, nakon provedbe nove katastarske izmjere
za k.o. Vrsar i nakon zemljišnoknjižne provedbe pravomoćnih Rješenja o
nasljeđivanju iza njegove majke pok. L. R. i pok. F. L., upisan
suvlasnikom u k.o. Vrsar i to:

- 4 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

- 2. suvlasničkog dijela : 298/38720, 10. suvlasničkog dijela : 299/38720 i 13.
suvlasničkog dijela: 298/38720, k.č. 1855/1 Petalon površine 38 712 m2, upisane u
z.k. uložak 2050, što čini ukupno 895 m2

- 2. suvlasničkog dijela: 669/22349, 7. suvlasničkog dijela : 669/22349 i 10.
suvlasničkog dijela 669/22349, k.č. 1899 Koversada površine 22 349 m2, upisane u
z.k. uložak 2051, što čini ukupno 2007 m2

- 2. suvlasničkog dijela : 2/27, 6. suvlasničkog dijela: 2/27 i 9. suvlasničkog dijela:
2/27, k.č. 1900 Koversada površine 740 m2, upisane u z.k. uložak 2052, što čini
ukupno 164 m2

- 3. suvlasničkog dijela: 248/88061, 8. suvlasničkog dijela: 248/88061 i 11.
suvlasničkog dijela: 248/88061, k.č. 1903 Koversada površine 88 061 m2, upisane u
z.k. uložak 2033, što čini ukupno 744 m2.

Slijedom navedenog, drugotužitelj usklađuje tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od
tuženika isplatu iznosa od 446.276,66 kuna, a sve uvećano za zakonske zatezne
kamate.

Podneskom od dana 13. ožujka 2023. godine, drugotužitelj je, sukladno
provedenom vještačenju po vještaku graditeljske struke i Zakona o uvođenju eura
(Narodne novine, 57/22, 88/22), uskladio tužbeni zahtjev kojim potražuje od tuženika
iznos od 203.970,64 eura /1.536.816,84 kuna a sve uvećano za zakonske zatezne
kamate.

1.2. Prvotužiteljica podneskom od dana 17. rujna 2020. godine, izjavljuje da
preuzima postupak iza pok. F. L. kao njezina nasljednica na temelju
Rješenja posl. br. O-277/12-25, UPP-OS-64/2012 od dana 18. svibnja 2020. godine.
Osim toga, navodi da je između nasljednika iza pok. F. L. vođen spor koji
je okončan pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u
Poreču – Parenzo, posl. br. P-1386/2015 (posl. br. 6 P-472/2012) od dana 04.
prosinca 2017. godine. Navedenom presudom, u dijelu u kojem je to bitno za ovaj
postupak, da je utvrđen ništetnim Ugovor o darovanju između pok. F. L.
kao darovateljice i V. R., ovdje drugotužitelja, te pok. L. R., kao
obdarenika, a predmet kojeg je bilo ukupno 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 u
k.o. Vrsar površine 543,69 m2 (u novoj izmjeri dio k.č. br. 1899). Nakon utvrđenja
ništetnosti predmetnog ugovora da je provedena ostavinska rasprava iza pok.
F. L., nakon koje da je nasljednicima uručena ostavinska imovina,
uključujući i 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 k.o. Vrsar površine 543,69 m2 (u
novoj izmjeri k.č. br. 1899). Nasljednici iza pok. F. L. da su ovdje tužitelji,
E. J. i V. R., svaki u ½ dijela. Ostavinski postupci da su
pravomoćno okončani, te da su ovdje tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao
suvlasnici suvlasničkih udjela pok. F. L. na nekretninama koje su predmet
ovog postupka. Sukladno pravomoćnoj presudi i pravomoćnim rješenjima o
nasljeđivanju, prvotužiteljica usklađuje svoj tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od
tuženika isplatu iznosa od 223.138,33 kune uvećanog sa zakonskim zateznim
kamatama.

Podneskom od dana 10. ožujka 2023. godine, prvotužiteljica, nakon
primljenog nalaza i mišljenja vještaka, precizira tužbeni zahtjev kojim zahtjeva od
tuženika iznos od 101.985,32 eura / 768.408,42 kuna, a sve uvećano za zakonske
zatezne kamate.

- 5 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava činjenične navode iz tužbe
i tužbeni zahtjev. Tuženik tvrdi da su predmetne nekretnine unijete i procijenjene u
postupku pretvorbe DP A. - pravnog prednika tuženika. Iz rješenja Hrvatskog
fonda za privatizaciju, klasa: UP/I-943-01/98-02/36, urbroj: 563-04-403/99-6 od 17.
ožujka 1999. godine, da je vidljivo da se na nekretninama koje su predmet spora
odnosno k.č. br. 1330/2 nalazi sanitarni čvor „Brdo“, dok se na k.č. br. 1162/1 k.o.
Vrsar nalazi u autokampu “Portosole“ na kojoj se nalaze uređene jedinice za
kampiranje kao i sanitarni čvor „P. I.“. Dodatno, na k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 da
je tuženik sagradio teniska igrališta. Također, tuženik da je na predmetnim
nekretninama sagradio objekte prije više od trideset godina, a niti tužitelji niti njihovi
pravni prednici da se u vrijeme građenja, tomu nisu protivili niti su to učinili kasnije. S
time u vezi, tuženik ukazuje na čl. 268. Zakona o udruženom radu temeljem kojeg da
su predmetne nekretnine postale tuženikovo osnovno sredstvo prije više od trideset
godina, a da tužitelji nisu u zakonom predviđenom roku od tri, odnosno pet godina,
zahtijevali povrat istih, iz čega da se može zaključiti da je tuženik bio i jest
izvanknjižni ovlaštenik prava korištenja predmetnih nekretnina. Uzevši u obzir da je
tuženik nositelj izvanknjižnog prava korištenja, ukoliko su sporne nekretnine
procijenjene u postupku pretvorbe pravnog prednika tuženika, tada je vlasnik istih
Republika Hrvatska, a ne tuženik, sukladno čl. 6. Zakona o turističkom i ostalom
građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije
(Narodne novine, 92/10, dalje: ZTZ), te da je zahtjev za isplatom izmakle koristi
tužitelja u cijelosti neosnovan. Tuženik dalje navodi da je stekao pravo korištenja
predmetnih nekretnina dosjelošću, slijedom čega ističe da „nekretnina na kojoj
postoji pravo vlasništva može dosjelošću prijeći u društveno vlasništvo“, VSH, Gzz-
51/83 od 24. siječnja 1984. godine, kao i da „nakon donošenja Ustava RH (1990.) ne
postoji više tzv. društveno vlasništvo pa se i na odnose između prijašnjih društvenih
pravnih osoba (nositelja prava korištenja i raspolaganja) mogu primijeniti pravila o
stjecanju prava vlasništva dosjelošću“ Privredni sud Hrvatske, Pž-538/93 od 19.
listopada 1993. godine, PIM 1/94., 2. Tuženik predlaže da se o ovoj parnici
obavijesti nadležno državno odvjetništvo u Pazinu, a sukladno čl. 211. Zakona o
parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87,
57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje:
ZPP). Dalje, tuženik prigovara da je previsoko naznačen iznos navodne zakupnine
od 23,00 kn/m2, a opravdanost prigovora potkrjepljuje pozivajući se na Uredbu o
postupku, načinu i uvjetima dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u
kampovima u suvlasništvu R. H. (Narodne novine br. 12/2011,
145/2012, 55/2019, 31/2020, 41/2020, 50/2020, dalje :Uredba) kao referentnu
vrijednost stvarne naknade za korištenje spornih nekretnina. Ukazuje na čl. 8.
Uredbe koji propisuje da se koncesijska naknada sastoji od stalnog i promjenjivog
dijela, a formula za izračun stalnog dijela koncesijske naknade predstavlja umnožak
zauzete površine u m2 i koeficijenta cijene m2, a koji koeficijent cijene m2 iznosi 3,00
kuna. Člankom 9. Uredbe propisan je izračun promjenjivog dijela koncesijske
naknade, čiji početni iznos iznosi 2 % prihoda podnositelja zahtjeva - kampa
ostvarenog u prethodnoj godini. Iznos promjenjivog dijela koncesijske naknade
izračunava se razmjerno zauzetim m2 u odnosu na cjelokupnu površinu kampa, a
prema kriteriju opremljenosti kampa – kategorizaciji i kriteriju indeksa razvijenosti
grada/općine u kojoj se kamp nalazi. Slijedom navedenog, formula za izračun

- 6 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

promjenjivog dijela koncesijske naknade da je umnožak navedena dva kriterija, 2 %
prihoda te zauzetih m2, a cijeli taj iznos podijeljen s cjelokupnom površinom kampa.
Tuženik tvrdi da iznos koji potražuju tužitelji je otprilike 600 % veći od onoga što za
isto zemljište propisuje država svojom Uredbom iz čega da je vidljiv nesrazmjer i
neutemeljenost zahtjeva tužitelja. Tuženik da je za sve nekretnine koje nisu njegovo
uknjiženo vlasništvo ili nisu obuhvaćene elaboratom o pretvorbi pravnog prednika
tuženika (DP A.), podnio zahtjev za koncesiju nadležnom tijelu sukladno
odredbama ZTZ-a. Iz svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog
zahtjeva.

3. U postupku je R. H., podneskom od 08. veljače 2021.
godine predložila sudjelovanje kao umješača na strani tuženika, jer da ima pravni
interes.

3.1. Prijedlog Republike Hrvatske za sudjelovanje kao umješača na strani
tuženika odbijen je Rješenjem posl.br. P-504/2020-39 od dana 17. kolovoza 2021.
godine.

3.2. Povodom žalbe tuženika i umješača na naprijed navedeno Rješenje,
Županijski sud u Šibeniku je Rješenjem posl.br. Gž-944/2021-2 od 20. listopada

2021. godine odbio žalbe tuženika i umješača kao neosnovane, te potvrdio Rješenje
ovog suda od 17. kolovoza 2021. godine donijeto pod posl.br. P-504/2020-39.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: prikaz z.k. uloška (7-10, 13-14),
Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (20-29), zahtjev za dobivanje koncesije za
kamp Koversada (30-35), izvadak iz BZP (43-50, 54-55, 64-67, 106-109, 111-112),
Rješenje (56), Presudu (57-59), uvjerenje (60), Ugovor o zakupu zemljišta (68),
dopis (80), dopis (88, 90), geodetski elaborat (91-93), karticu partnera (94),
provedeno je mjerničko i građevinsko vještačenje, izvršen je uvid u skicu -
identifikaciju položaja katastarskih čestica starih oznaka u odnosu na službeni
katastarski plan nove izmjere za k.o. Vrsar (132-136), nalaz i mišljenje vještaka
graditeljske struke Dražena Sumića (157-177), dopunu nalaza i mišljenja vještaka
graditeljske struke Dražena Sumića (211-218), provedeno je novo vještačenje po
vještaku graditeljske struke Anti Bandiću, te je pročitan njegov nalaz i mišljenje (234-
272), kao i dopuna njegovog nalaza i mišljenja (292-330, 358-362, 364-366, 368-
380, 421-439), te je vještak i usmeno saslušan na ročištu za glavnu raspravu.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige, u prikaze zemljišnoknjižnih izvadaka i
u izvatke iz BZP nesporno je utvrđeno da su sadašnji prvo i drugotužitelji suvlasnici
konkretnih suvlasničkih dijelova na predmetnim nekretninama i to upravo u
suvlasničkim dijelovima kako je to opisano u točki 1., točka 1.1. i 1.2. obrazloženja
ovog Presude, a da su prije sadašnjih tužitelja suvlasnici bili upisani njihovi pravni
prednici sukladno obrazloženom u tužbi podnijetoj 02. veljače 2011. godine, tj. da
su u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari kao suvlasnici na predmetnim
nekretninama bili upisani L. R., F. L., E. J. i V.
R.. S obzirom da su tijekom postupka umrle L. R. i F. L.,
te da je L. R. naslijedio V. R., a F. L. naslijedili su

- 7 -

P..br. 31 P-504/2020-103

J. E. i V. R., aktivna legitimacija stranaka u ovoj pravnoj stvari i glede veličine suvlasničkih udjela je uredno iskazana.

7. Dakle, uvidom u izvatke iz zemljišnih knjiga utvrđeno je:
- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1899 k.o. Vrsar u 1004/22349 dijela, a
drugotužitelj da je suvlasnik u 2007/22349 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1900 k.o. Vrsar u 3/27 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 6/27 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1855/1 k.o. Vrsar u 447/38720 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 895/38720 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1903 k.o. Vrsar u 372/88061 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 744/88061 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1788/1 k.o. Vrsar u 38/9306 dijela, a
drugotužitelj da je suvlasnik u 76/9306 dijela.

7.1. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine utvrđeno je
da osim tužitelja kao suvlasnici na predmetnim nekretninama dolaze upisani i
tuženik, i O. V., a na nekima i H. šume, te R. H.. S
obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva samo suvlasnički udio tužitelja, sud ne
smatra potrebnim obrazlagati veličinu suvlasničkih udjela drugih osoba tj. tuženika i
trećih osoba.

8. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da se predmetne nekretnine
nalaze u k.o. Vrsar, te da je nakon podnošenja tužbe za k.o. Vrsar provedena
nova katastarska izmjera kojom su ranije katastarske čestice dobile nove oznake.
8.1. U vrijeme podnošenja tužbe katastarske čestice koje su predmet ove
pravne stvari imale su oznake k.č. 1162/1, k.č. 1330/2, k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 k.o.
Vrsar.

9. Uvidom u uvjerenje Ureda za katastar, Odjela za katastar nekretnina Poreč-
Parenzo od 02. ožujka 2016. godine utvrđeno je da je k.č. stare izmjere 1330/2 u
novoj izmjeri dobila oznaku dio k.č. 1899, 1900 i dio 1903. K.č. stare izmjere 1162/1
je u novoj izmjeri dobila oznaku dio 1788/1 i dio 1855/1. A k.č. starih izmjera
1330/3 i 1330/4 prema novoj izmjeri imaju oznaku dio k.č. 1899 sve k.o. Vrsar.

10. Nadalje, nesporno je da se predmetne nekretnine nalaze unutar
autokampa K. i P. u O. V., te da iste koristi tuženik i to
radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, te iste i iznajmljuje.

11. Uvidom u Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka

1999. godine utvrđeno je da je Hrvatski fond za privatizaciju na zahtjev tadašnje
tvrtke A. poduzeće za hotelijerstvo, turizam i trgovinu d.d. Vrsar (pravni prednik
tuženika) donio Rješenje, pozivom na Zakon o privatizaciji, da u postupku pretvorbe
društvenog poduzeća A. a temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća,
da su u vrijednost društvenog kapitala procijenjene nekretnine u Vrsaru na više
lokacija u Vrsaru. Ali u odnosu na predmetne nekretnine koje su predmet
raspravljanja u ovoj pravnoj stvari iz navedenog Rješenja proizlazi da na lokaciji
Vrsar, A/C P. zemljište nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala,
već da je procijenjen samo sanitarni čvor P. 1., sanitarni čvor P. 2., a

- 8 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

koji su izgrađeni na k.č. 1158/1, 1162/1 i 1162/2 sve k.o. Vrsar, dakle od svih
navedenih katastarskih čestica, predmet u ovoj pravnoj stvari je jedino k.č. 1162/1
(stare izmjere) i to neznatni dio u odnosu na cijelu katastarsku česticu. Niti jedna
druga nekretnina koja je predmet u ovoj pravnoj stvari nije procijenjena u vrijednost
društvenog kapitala.

12. Uvidom u zahtjeve za dobivanje koncesije za kamp K. i kamp
P. koje je tuženik uputio Ministarstvu turizma 28. siječnja 2011. godine
utvrđeno je da je tuženik u istima naveo da je pravni slijednik društvenog poduzeća
A. d.d. Vrsar, da pravni prednik tuženika obavlja djelatnost na svim
nekretninama unutar kampa K. da je pravni prednik tuženika korisnik na
nekretninama na području kampa od 1961. godine, da je pretvorba društvenog
poduzeća "Anita" izvršena temeljem Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća A od 26. lipnja 1992. godine, na temelju koje je Hrvatski fond za privatizaciju izdao
suglasnost na pretvorbu Rješenjem od 06. rujna 1993. godine, da je elaboratom o
pretvorbi, koji je sastavni dio Odluke o pretvorbi i suglasnosti na pretvorbu, unešene
u društveni kapital i procijenjene sa područja kampa K. opisane u elaboratu
pretvorbe i sa popisom koji obuhvaća i oznake katastarskih čestica iz vremena
pretvorbe. Navedenim zahtjevom tuženik traži koncesiju na česticama koje da su u
popisu čestica iz dokaza broj 3 zahtjeva, (međutim tuženik u ovoj pravnoj stvari nije
priložio taj dokaz na kojeg se u predmetnim zahtjevima poziva). U zahtjevima se
dalje navodi da tuženik smatra da se nekretnine na kojima je upisan kao vlasnik, te
nekretnine koje su iskazane u elaboratu o pretvorbi izuzimaju iz obračuna i plaćanja
koncesijske naknade, dok nekretnine na kojima kao nositelji prava vlasništva dolaze
upisani drugi subjekti da su nekretnine koje da su vlasništvo RH i za koje da bi
trebalo obračunati i plaćati koncesijsku naknadu. U zahtjevu se izričito navodi da se
tuženik ne odriče ni jednog svojeg prava niti na bilo koji način priznaje ičiji zahtjev
temeljem postupaka koji su u tijeku između tuženika i trećih osoba. Zaključno ističe
da je tuženik u periodu od pretvorbe pa do podnošenja zahtjeva za davanje
koncesije u kamp "Koversada" uložio iznos od 62.635.509,00 kn, a u kamp
"Portosole" da je uložio iznos od 14.371.171,00 kn. Zahtjeve za koncesiju potražuje
na rok od 50 godina.

12.1. Iz navedenog zahtjeva za dobivanje koncesije nesporno proizlazi da je
tuženik u istome priznao da u sastavu nekretnina koje u naravi predstavljaju kamp
su i nekretnine koje su u vlasništvu trećih osoba, te da u odnosu na te nekretnine
koje su u vlasništvu trećih osoba, a i samog tuženika, ne mogu biti predmet
obračuna i plaćanja koncesijske naknade.

13. Iz dopisa Ministarstva turizma i sporta od 22. listopada 2020. godine, a
koji dopis je upućen tuženiku, utvrđeno je da je Ministarstvo turizma bio zaprimio
zahtjeve Trgovačkog društva M. za dobivanje koncesije za turističko zemljište
za kamp K. i za kamp P. da je u zahtjevu tuženika za dobivanje
koncesije u kampu P. obuhvaćena k.č. 1855/1 k.o. Vrsar, da su u zahtjevu
tuženika za dobivanje koncesije u kampu "Koversada" obuhvaćene k.č. 1899, k.č.
1900, te dio k.č. 1903 k.o. Vrsar, te da su u obračunu koncesijske naknade
uključene gore navedene katastarske čestice i da je tuženik podmirio sve račune
koncesijske naknade za kampove P. i K. Međutim, u ukupnosti
svih provedenih dokaza posebice iz izvatka iz zemljišne knjige iz kojeg je nesporno

- 9 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

utvrđeno tko je vlasnik odnosno suvlasnik na predmetnim nekretninama, a primatelj
naknade na ime koncesije nije mogao biti nevlasnik, a tužitelji kao zemljišnoknjižni
vlasnici se nikada nisu odrekli niti su dali suglasnost da za njihove suvlasničke udjele
drugi ubire naknadu, a posebno uzimajući u obzir da predmetne nekretnine,
odnosno zemljište predmetnih nekretnina i to na niti jednoj katastarskoj čestici u
postupku pretvorbe društvenog poduzeća A. pravnog prednika tuženika, nije
procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala.

13.1. Dakle, Ministarstvo turizma i sporta odgovorilo je tuženiku, što je tuženik
tražio, međutim iz zahtjeva tuženika nije utvrđeno da bi tuženik imao pravni osnov
za dobivanje koncesije, niti je tuženik imao pravni osnov za korištenje nekretnina
koje je u zahtjevu za dobivanje koncesije za kamp P. i kamp K (dokazima broj 7 i 8), a koje dokaze nije niti priložio ovom spisu uz predmetne
zahtjeve od 28. siječnja 2011. godine, tim više jer iz dopisa koji je Ministarstvo
turizma i sporta dostavilo tuženiku 22. listopada 2020. godine (list 90 spisa) uz kojeg
je priložen geodetski elaborat tvrtke G. d.o.o. i koji je datiran 23. studenog

2012. godine (91-93), nesporno proizlazi da je predmetni geodetski elaborat
sastavljen nakon podnošenja zahtjeva tuženika upućen nadležnom Ministarstvu,
dakle da dokazi na koje se tuženik u zahtjevu za dobivanje koncesije poziva, nisu
identični dokazima koje je dostavilo Ministarstvo turizma i sporta dopisom od 22.
listopada 2020. godine, s obzirom da su ti dokazi sačinjeni nakon vremena tj.
nakon podnošenja zahtjeva tuženika u kojem se spominju drugi dokazni prijedlozi.
A i unatoč toga, predmetne nekretnine koje se navode da su u sastavu kampa
K. ni temeljem sudske nagodbe, niti po drugoj osnovi, a u popisu
katastarskih čestica za koje se navodi da su u sastavu kampa P. za predmetne
katastarske čestice to nije utvrđeno.

13.2. Nadalje, iz kartice partnera M. d.d. (za koju tuženik tvrdi da je
plaćao koncesiju na turističkom zemljištu i kampovima "Koversada" i "Portosole" ne
proizlazi za koje katastarske čestice i u kojim iznosima bi se odnosila koncesija,
slijedom toga taj dokazni prijedlog tuženika ne može biti dokaz da tuženik nije dužan
tužiteljima isplatiti naknadu za korištenje njihovih predmetnih nekretnina odnosno
njihovih suvlasničkih udjela.

14. U postupku je proveden očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke
struke radi identifikacije položaja katastarskih čestica u odnosu na službeni
katastarski plan nove izmjere za k.o. Vrsar.

Za k.č. 1855/1 u k.o. Vrsar utvrđeno je da u naravi predstavlja dio
autokampa P. S. koji se nalazi neposredno nakon samog ulaza u ograđeni
dio autokampa. U naravi predmetna čestica predstavlja uređenu površinu na kojoj
se nalaze parcele autokampa. Sa sjeverne, istočne i južne strane k.č. 1855/1
omeđena je cestama koje su asfaltirane i koje povezuju autokamp sa drugim
katastarskim česticama. Unutar predmetne parcele nalaze se također i prilazni putovi
do pojedinih uređenih parcela. Unutar same površine nalazi se i sanitarni čvor koji
predstavlja drugu kat. česticu k.č. 1856 koja nije predmet ovog postupka.

- 10 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

K.č. 1899 nalazi se unutar autokampa K. u k.o. Vrsar. U naravi
predmetna čestica predstavlja teniska igrališta, uređene parcele autokampa i
prilazne putove do istih. Zapadno i južno i djelomično istočna granica omeđena je
postojećim utabanim asfaltiranim putevima.

K.č. 1900 nalazi se na sjevernom dijelu prema k.č. 1899, te ista u naravi
predstavlja sanitarni čvor autokampa K. sa pripadajućim dvorištem.
Predmetni sanitarni čvor ima oznaku broj 8 unutar autokampa Koversada.
K.č. 1903 se također nalazi unutar granica autokampa Koversada. Čestica u
naravi predstavlja šumu, travnatu površinu, uređeni dio autokampa sa parcelama
kao i pristupne puteve koji vode do uređenih parcela. Sjeveroistočna, južna i
sjeverozapadna granica u naravi predstavlja asfaltirane puteve koji vode do ostalih
parcela unutar autokampa Koversada. Unutar granica k.č. 1903 nalazi se sanitarni
čvor na k.č. 1902 koji nije predmet ovog predmeta.

15. Između stranaka nije sporno da tuženik koristi predmetne nekretnine u
cijelosti, a da za to ne plaća najamninu tužiteljima.

16. Predmet ove pravne stvari je isplata naknade tužiteljima od strane
tuženika za uporabu tuđih nekretnina za razdoblje od 03. veljače 2006. godine do

02. veljače 2011. godine tj. za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe, a koja
tužba je podnijeta 02. veljače 2011. godine.

17. Radi utvrđenja visine naknade, mjesečne najamnine za utuženo razdoblje
za predmetne nekretnine provedeno je građevinsko vještačenje po stalnom sudskom
vještaku građevinske struke. U postupku je najprije bilo određeno provođenje
građevinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke D.
S. koji je dana 16. kolovoza 2021. godine dostavio nalaz i mišljenje. Sve stranke
u postupku su se očitovale na nalaz i mišljenje tog vještaka, kao i na njegovo
usmeno očitovanje na ročištu za glavnu raspravu, te su osporili nalaz i mišljenje
vještaka D. S. (na ročištu 30. rujna 2021. godine). Tužitelji su predložili
novo građevinsko vještačenje budući da se vještak nije očitovao na navode
tužitelja, unatoč što je na to pozvan od strane suda. Rješenjem od 12. studenog

2021. godine vještak D. S. razriješen je vještačenja u ovom predmetu, te je
određeno novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za područje graditeljstva i
procjenu nekretnina A. B..

17.1. Stalni sudski vještak A. B. je dao pisani nalaz i mišljenje od 16.
svibnja 2022. godine u kojem je na temelju geodetske identifikacije nekretnina, te
sve raspoložive dokumentacije obrazložio način izrade nalaza, način izrade
procjene vrijednosti nekretnine (zakupa), odabir metode, poredbenu metodu
procjene, procjenu tržišne vrijednosti zakupnine, opće vrijednosnih odnosa na tržištu
u odnosu na zakup na području Općine Vrsar i cijele Istarske županije, te ocjene
kvalitativnih obilježja kao i indeksa cijena nekretnina na dan 15. svibnja 2022.
godine (prikazao je i referentne cijene zakupa na područjima uz more na području
RH, te je u tom nalazu dao mišljenje da izračun vrijednosti zakupnine – najamnine
procjenjivanih nekretnina poredbenom metodom na temelju postignutih tržišnih
cijena usporednih nekretnina da za prvotužiteljicu za utuženo razdoblje izračun
vrijednosti zakupnine iznosi 113.754,03 kn, a za drugotužitelja 226.624,64 kn.

- 11 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

18. Prvotužiteljica je prigovorila na nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na
utvrđenu visinu naknade, smatrajući da je ista suviše niska. Prvotužiteljica se poziva
na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl.br. P-655/07 jer da
je u tom postupku provedeno vještačenje te da je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu
naknade za petogodišnje razdoblje u visini od 223.138,33 kn, a što je gotovo
dvostruko više od procjene izvršene po vještaku A. B.. Zato prvotužiteljica
smatra da je vještak A. B. prilikom izrade nalaza i mišljenja pogrešno
utvrđivao vrijednost zakupnine koja bi se mogla postići za davanje u zakup
neizgrađenog, neuređenog zemljišta, a u konkretnom slučaju nesporno da se radi o
uređenom zemljištu za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja turističkog smještaja u
kampu, za što ga tuženik i koristi. Nadalje, usporedne nekretnine odnosno kampovi
na koje se vještak u nalazu poziva da su bitno manji, s bitnom manjom količinom
sadržaja i neusporedivo nižom razinom prepoznatljivosti i atraktivnosti među turistima
u odnosu na kamp tuženika.

19. Drugotužitelj je također prigovorio nalazu i mišljenju vještaka Ante
Bandića od svibnja 2022. godine navodeći da je vještak nepravilno primijenio
propise i zakone prilikom izrade procjene vrijednosti predmetnih nekretnina i da je
stoga nepravilno utvrdio visinu zakupnine. Nadalje, vještak da nije uzeo u obzir
okolnost ostvarenog prihoda iznajmljivanja zemljišta u predmetnim kampovima, iako
ga je sud ovlastio da od tuženika zatraži svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje
može izraditi dani mu zadatak. Drugotužitelj smatra da je vještak trebao koristiti
prihodovnu metodu (jedna od metoda procjene vrijednosti nekretnina) jer da se
ovdje ne radi o procjeni vrijednosti nekretnina već određivanja prihodovne vrijednosti
nekretnina, a koja je umnožak čistog prihoda građevine (dobit) PG i multiplikatora N
(multiplikator vještak izračuna na temelju Pravilnika) odnosno primjene drugih
parametara. Drugotužitelj ističe da tuženik koristi predmetne nekretnine na način da
ih iznajmljuje turistima za postavljanje kamp prikolica ili šatora. Visinu zakupnine
kako je odredio vještak smatra prenisko određenim iz čega da proizlazi da bi
zakupnina iznosila svega 123,00 kn po danu, odnosno za 1 m2 po svega 3 lipe.
Nadalje, smatra pogrešnom primjenu poredbene metode, te da se ne može jednako
vrednovati zemljište u kampovima izvan Istre i onima u K. i P. svega predlaže da se vještak očituje na sve primjedbe.

20. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2022.
godine na način da je osporio visinu utvrđenih iznosa jer da je vrednovanje odnosno
period kakvoće uzeo razdoblje od 01. svibnja 2014. do 01. travnja 2016. godine
odnosno da nije postupao sukladno odredbama čl. 4. Zakona o procjeni vrijednosti
nekretnina (NN 78/2015) i odredbama čl. 3. Pravilnika o metodama procjene
vrijednosti nekretnina (NN 105/2015). Tuženik smatra da je vještak koristio ispravnu
- poredbenu metodu procjene, ali smatra da nisu ispravno odabrane poredbene
nekretnine jer da je vještak krenuo od pogrešne pretpostavke kakvoće utuženih
nekretnina kao građevinskog zemljišta ugostiteljsko turističke namjene. Tuženik
smatra da kao poredbene nekretnine treba uzeti zemljišta koja nisu građevinska
odnosno koja nemaju ugostiteljsko turističku namjenu. Također da iz nalaza i
mišljenja vještaka nije vidljivo da li su iznosi zakupnine za poredbene nekretnine
izraženi bez ili sa PDV-om.

- 12 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

21. Vještak A. B. se podnescima od 25. srpnja 2022., 01. kolovoza

2022., 17. listopada 2022. godine, a i usmeno na ročištu očitovao na primjedbe
stranaka, te je zaključno podneskom od 17. listopada 2022. godine, a uzevši u obzir
veličinu suvlasničkih udjela tužitelja, te procjenu vrijednosti nekretnina, te izračuna
tržne vrijednosti nekretnina, kao i zakupnine, a vodeći računa o utuženom razdoblju,
zaključno je dao mišljenje da izmakla najamnina za utuženo razdoblje od 03. veljače

2006. do 02. veljače 2011. za prvotužiteljicu iznosi 768.408,42 kn, a za
drugotužitelja 1.536.816,84 kn.

22. Prvotužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17.
listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirala tužbeni zahtjev
kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

23. Drugotužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17.
listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev
kako je to opisano u točki II izreke ove Presude.

24. Tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka A. B. jer
da su iznosi tržišnih cijena zakupnine u nalazu i mišljenju vještaka od 17. listopada

2022. godine previsoko naznačeni. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva
za oba tužitelja.

25. Vještak A. B. se i usmeno očitovao na nalaz i mišljenje od 17.
listopada 2022. godine, te je odgovorio na sve upite stranaka. Vještak je iskazao
da u cijelosti ostaje pri danom nalazu i mišljenju dodajući da je Zakon o procjeni
vrijednosti nekretnina i pripadajući Pravilnik iz 2015. godine primijenio jer da je od
strane suda dobio 12. studenog 2021. godine u vrijeme važenja navedenih zakona i
pravilnika, koji jedini definiraju metode procjene kako tržišnih vrijednosti nekretnina
tako i zakupa. Vještak je dalje izjavio da je koristio jedine raspoložive podatke
primjenjive za ovaj postupak, te da je na str. 9 nalaza verificirao određenim
umanjenjima, jer je ta zemljišta procjenjivao kao zemljišta druge kategorije u
odnosu na predmetne (zato nije koristio poredbene nekretnine koje se nalaze u zoni
T3. Predmetna zemljišta je cijenio kao zemljišta prve kategorije i u funkciji kampa
kao jedinstvene cjeline kako to zakon i definira, jer Pravilnik o kategorizaciji
ugostiteljskih objekata i skupine hotela to tako definira kao cjelinu. Pri izradi nalaza i
mišljenja uzeo je u obzir kamp kao cjelinu jer su i tužitelji u zajednici kao cjelina.
Uzeo je u obzir da su tužitelji suvlasnici predmetnih nekretnina, gledajući veličinu
njihovih suvlasničkih udjela i iznos zakupnine je odredio vodeći računa o veličini
suvlasničkih udjela prvotužiteljice i drugotužitelja. Vještak je dalje iznio da zakon
dopušta korištenje podataka o kupovninama - zakupninama maksimalno starih 4
godine je od dana vrednovanja, što je u nalazu i primijenio. A u nalazu je
objasnio i na koji način je iste cijene primijenio na promatrano razdoblje, kako se to
vidi na str. 13, 15, 16 i 17 nalaza. Državni zavod za statistiku donosi razne indekse
međutim za poslovne objekte indeks promjene cijena ne donosi. Zato je primijenio
jedini koeficijent koji najbliže ili najtočnije održava tržišne uvjete određenog
razdoblja. Nadalje je iskazao da je na stranici 14. nalaza pojasnio postotak vezano
za kamatne stope kod HBOR-a od 4 i pol posto, te je naveo da HBOR rijetko kad
financira ovakve projekte, te da je od poslovnih banaka zatražio podatke o njihovim

- 13 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

kamatnim stopama, te primijenio prosjek kamatnih stopa komercijalnih banaka na
ovaj konkretni predmet.

26. Tuženik je, i nakon pojašnjenja vještaka usmeno na ročištu, osporio nalaz
i mišljenje vještaka jer da je vještak primijenio propis koji nije bio na snazi za
utuženo razdoblje i da predmet vještačenja nije trebalo biti uređeno i izgrađeno
zemljište jer da tužitelji nisu ništa uložili u oplemenjivanju nekretnina. Tuženik smatra
da je vještak trebao vještačiti samo nužne i korisne troškove koje je tuženik imao pri
uređenju toga zemljišta. Tuženik je konačno predložio novo vještačenje po vještaku
građevinske struke koji da treba uzeti u obzir sva primjedbe tuženika.

27. Tužitelji su se protivili provođenju novog vještačenja iz razloga jer
smatraju da je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke, te
usmeno na raspravi obrazložio i pojasnio.

28. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada

2022. godine jer je isti razumljiv, usmeno obrazložen i pojašnjen, izrađen u skladu
s pravilima struke i jer je, po ocjeni suda, vještak valjano primijenio Zakon i Pravilnik
na koji se u svom nalazu i mišljenju, te procjeni poziva.

29. Tuženik je isticao tijekom postupka da je u utuženom razdoblju platio dio
koncesijske naknade po tada važećem zakonu, a što da je dokazao dokumentacijom
koju je dalo Ministarstvo turizma i priloženim računima i dokazima o uplati.

30. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenim zahtjevima koje su tužitelji
precizirali nakon provedenog vještačenja, budući da su na pripremnom ročištu
predložili provođenje građevinskog vještačenja radi procjene visine naknade za
utuženo razdoblje na predmetnim nekretninama. A kako su tužitelji tek nakon
provedenog vještačenja mogli precizirati tužbeni zahtjev, sud je prihvatio preinaku
tužbenog zahtjeva tužitelja, jer se ne radi o preinaci kako je to propisano odredbom
čl. 190. i 191. ZPP-a.

31. Kako je već naprijed navedeno predmet tužbenog zahtjeva je isplata
naknade na ime korištenja predmetnih nekretnina odnosno suvlasničkih dijelova
predmetnih nekretnina koje su u suvlasništvu prvotužiteljice i drugotužitelja za
razdoblje od 5 godina tj. od 03. veljače 2006. do 02. veljače 2011. godine tj. do
podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

32. U ukupnosti svih provedenih dokaza, posebice uvida u spis posl.br. 4 P-
655/07 utvrđeno je da su tužitelji još 1998. godine pokrenuli postupak radi
razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnim nekretninama, da je tuženik (pravni
prednik tuženika) tada u izvanparničnom postupku osporavao tužiteljima pravo
suvlasništva, te je postupak razvrgnuća odnosno diobe obustavljen, a tadašnja
predlagateljica L. R., upućena je u parnicu radi ostvarivanja prava na
diobu. Pravna prednica tužitelja je nakon toga podnijela tužbu radi utvrđenja i diobe
nekretnina, te isplatu, te je parnični postupak pravomoćno okončan Presudom
posl.br. 4 P-655/07 od 26. svibnja 2011. godine, a potvrđene Presudom
Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine.

- 14 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

Naime, prvostupanjskom Presudom posl.br. 4 P-655/07-41 od 26. svibnja 2011.
godine presuđeno je da je tuženik tj. M. d.d. Rovinj dužan isplatiti tužiteljici L.
R. iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,
tužiteljici J. E. iznos od 74.405,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom, te F. L. iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom, sve uz naknadu parničnog troška. Tuženik je podnio i reviziju
protiv Presude Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011.
godine. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-1125/12-2 od 29. siječnja 2014.
godine revizija tuženika u dijelu kojim je odbijenom Presudom odlučeno o zahtjevu
tužiteljice L. R. i F. L. odbijena je kao neosnovana, a Rješenjem
je revizija tuženika u dijelu kojim je pobijanom Presudom odlučeno o zahtjevu
tužiteljice Eveline Janko odbačena kao nedopuštena.

33. Tuženik je podnio i ustavnu tužbu koja je Rješenjem Ustavnog suda RH
broj U-III-3826/2014 od 17. prosinca 2014. godine odbačena.

34. Tuženik u niti jednom od postupaka, a vezano za predmetne nekretnine,
nije uspio dokazati da je on vlasnik nekretnina i na suvlasničkim dijelovima tužitelja, a
također ni da bi na suvlasničkim dijelovima tužitelja vlasnik bila R. H.,
kako je to tuženik isticao i tijekom ovog postupka, kao i u nekim drugim sudskim
postupcima.

35. Tvrdnje tuženika da je glede predmetnih nekretnina tj. i glede
suvlasničkih dijelova tužitelja plaćao koncesiju državi, su irelevantne u ovom
postupku iz razloga jer tužitelji nisu nikada svoje suvlasničke dijelove otuđili, prodali,
darovali ili na bilo koji način se suglasili da se mogu dati u koncesiju. Nadalje,
tuženik i ako je plaćao koncesiju kako bi to proizlazilo iz dopisa Ministarstva turizma,
u odnosu na suvlasničke dijelove tužitelja se to plaćanje ne može odnositi. Parametri
naknade koncesije, na koje se tuženik poziva, glede uredbe o načinu i uvjetima
dobivanja koncesije, odnose se isključivo na nekretnine u vlasništvu odnosno
suvlasništvu R. H., ali ne može se primijeniti na fizičke osobe kao što
je ovdje riječ sa tužiteljima, niti se naknada tužiteljima može isplatiti na temelju
parametara koji se odnose za naknadu koncesije.

36. Nije sporno da tuženik nije nikada dobio bilo kakvo odobrenje ili
suglasnost tužitelja da uđe u posjed predmetnih nekretnina i u odnosu na
suvlasničke dijelove tužitelja, niti je tuženik dobio suglasnost od tužitelja da može
besplatno koristiti suvlasničke dijelove tužitelja, a tuženik je oduvijek znao da
suvlasničke dijelove tužitelja nije nikad kupio, niti stekao bilo koji pravni osnov kojim
bi mogao postati vlasnik i na suvlasničkim dijelovima tužitelja. Tuženik, bez
suglasnosti tužitelja kao suvlasnika izvršava pravo vlasništva glede predmetnih
nekretnina u cijelosti, a za to nije ovlašten jer takvim izvršavanjem vrijeđa prava
tužitelja kao suvlasnika (čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006,
141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV)).
Tuženik izvršavanjem prava glede predmetnih nekretnina u cijelosti i to bez
suglasnosti tužitelja postupa i kao poslovođa bez naloga (čl. 39. ZV-a). Na taj način
tuženik za sebe zadržava sve postignute koristi koje stiče korištenjem suvlasničkih

- 15 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

dijelova tužitelja, iznajmljujući i suvlasničke dijelove tužitelja, a vrlo dobro zna da mu
ne pripadaju nikakva prava na suvlasničkim dijelovima tužitelja.

37. Tuženik na predmetnom području obavlja djelatnost kampiranja i za tu
djelatnost mu je potrebna cjelovitost kampa, međutim to ne može raditi na štetu
ostalih suvlasnika, a za to, u utuženom razdoblju tužiteljima nije nikada isplaćena
nikakva naknada od strane tuženika, po bilo kojoj osnovi.

38. U ukupnosti svih provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da su tužitelji
suvlasnici na predmetnim nekretninama, da predmetne nekretnine tj. i suvlasnički
dijelovi tužitelja čine sastavni dio autokampa kojim upravlja tuženik, da tuženik drži
u posjedu bez valjane pravne osnove i nekretnine koje su u suvlasništvu tužitelja i
to u obavljanju svoje turističke djelatnosti (autokamp), bez ikakve suglasnosti
tužitelja, a da je tuženik znao da nije vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti,
slijedom čega tužiteljima pripada pravo na isplatu naknade na ime izgubljene dobiti
koje je tuženik ostvario neovlaštenom upotrebom predmetnih nekretnina.

39. Na temelju utvrđenih činjenica sud je zaključio da tužitelji kao suvlasnici
imaju pravo tražiti isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina. Nesporno je
da tuženik koristi suvlasničke dijelove tužitelja na predmetnim nekretninama u
cijelosti, da tužitelji nemaju mogućnost posjedovanja predmetnih nekretnina, nemaju
mogućnosti koristiti svoje suvlasničke dijelove, niti ih držati u suposjedu, a po
zakonu su za to ovlašteni. Tuženik je isključivim korištenjem predmetnih nekretnina
u cijelosti stekao bez osnove onaj iznos koji bi morao plaćati tužiteljima kao
najamninu za korištenje i to za cijelo vrijeme odnosno sukladno zahtjevu tužitelja
za pet godina unatrag od dana podnošenja tužbe.

40. Naime, prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) kad dio imovine
neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema
osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili
zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi
vrijednost postignute koristi.

41. Kad se jedan suvlasnik koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika
obvezan mu je platiti naknadu po pravilima stjecanja bez osnove, bez obzira na to je
li sam korištenjem tog suvlasničkog dijela ostvario kakvu korist, a iznos koji je stekao
bez osnove predstavlja iznos najamnine koju bi morao plaćati za takve nekretnine, i
to u omjeru udjela u suvlasništvu. Prema načelu monetarnog nominalizma ta se
cijena određuje u nominalnom iznosu kako bi najamnina dospijevala kroz razdoblje
korištenja (čl. 21. ZOO).

Pri tome tuženik ima obvezu platiti za korištenje predmetnih nekretnina
najamninu u dosuđenim iznosima koji odgovaraju suvlasničkom udjelu tužitelja za
utuženo razdoblje korištenja predmetnih nekretnina.

42. Građevinskim vještačenjem utvrđen iznos najamnine, koji je i dosuđen, po ocjeni ovog suda je osnovan jer odgovara podacima o visini najamnine za to

- 16 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

područje gdje se nekretnine nalaze, a prigovor tuženika da je za utuženo razdoblje platio koncesiju nije osnovan iz razloga naprijed obrazloženog.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o
parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982,
43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine
broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007,
96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP).
Tužitelji su u cijelosti uspjeli po preinačenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog
građevinskog vještačenja, pa im je tuženik dužan naknaditi parnični trošak.
Prvotužitelju je priznat trošak za sastav podneska od 17. rujna 2020., 08.
ožujka 2021., 08. rujna 2021., 27. lipnja 2022., 22. srpnja 2022. i 10. ožujka 2023.,
za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za zastupanje na ročištima 28. rujna 2020.,

17. studenog 2020., 30. rujna 2021., 11. studenog 2021. za svaku radnju po 888,35
eura, te za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. godine u iznosu od 1.530,96 eura,
plus PDV u iznosu od 2.259,36 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 487,92
eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 221,20 eura, a što
sveukupno iznosi 12.005,94 eura. Prvotužitelj je za svaku radnju potraživao iznos
od 1.530,96 eura, međutim navedeni iznos mu je priznat samo za zastupanje na
ročištu 13. ožujka 2023. godine, s obzirom da je od tada prihvaćeno raspravljanje
po tužbenom zahtjevu tužitelja nakon provedenog građevinskog vještačenja i
preciziranja tužbenog zahtjeva. Nadalje, prvotužiteljicu sadašnji punomoćnik
zastupa tek od 17. rujna 2020. godine, pa istoj ne pripada pravo troška sastava
tužbe.

Drugotužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima

28. rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021. i 11. studenog 2021., za
svaku radnju po 888,35 eura, zatim za sastav podnesaka od 01. rujna 2020. i 10.
ožujka 2021., za svaki 99,54 eura, za sastav podnesaka od 30. ožujka 2021., 30.
lipnja 2022., 24. kolovoza 2022. i 26. kolovoza 2022., za svaku po 888,35 eura, te
za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. u iznosu od 3.059,76 eura te za ročište
za objavu presude 20. travnja 2023. u iznosu od 99,54 eura plus PDV u iznosu od

2.838,38 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 929,06 eura i trošak sudske
pristojbe na presudu 442,41 eur, a što sveukupno iznosi 15.563,39 eura. Sudska
pristojba na tužbu nije ni plaćena, pa ista nije ni priznata.

Visinu priznatog i obračunatog troška sud je temeljio prema označenoj vrijednosti
predmeta spora u tužbi, za sve radnje do ročišta 13. ožujka 2023. godine, dok je za
ročište održano 13. ožujka 2023. godine visina priznatog i obračunatog troška
temeljena na tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog građevinskog
vještačenja, a koji tužbeni zahtjevi prvotužiteljice i drugotužitelja su prihvaćeni u
cijelosti, dakle sve primjenom tarifnog broja 7., 8., 9., 42. i 50. Tarife o nagradi i
naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014,
118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022), te tarifnom broju 2. Tarife o sudskim
pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

Vrijednost boda iznosi 1,99 eura / 15,00 kn.

50. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 20. travnja 2023. godine.

- 17 -

Posl.br. 31 P-504/2020-103

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a
podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove
Presude.

DNA:

1. Pun. prvotužitelja,

2. Pun. drugotužitelja,

3. Pun. tuženika.