1

Poslovni broj Gž-411/2021-3

Poslovni broj Gž-411/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja  D. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. K., odvjetnici u M., protiv tuženika H. p.b. d.d., Z., OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12435/2019-10 od 20. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 20. travnja 2023.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12435/2019-10 od 20. kolovoza 2020. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke, proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom, koji je pokrenut Zahtjevom tuženika za izravnu naplatu od 30. kolovoza 2019. temeljem Izjave o zapljeni računa od 20. prosinca 2007., na kojoj je potpis tužitelja ovjeren od strane javne bilježnice A. H. pod brojem OV-2279/07. Točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.600,00 kn.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22.,dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže potvrđivanje prvostupanjske presude.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženik žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate tražbine tuženika pred Financijskom agencijom, a koji zahtjev temelji na zastari tražbine tuženika.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik 30. kolovoza 2019. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju Izjave o zapljeni računa od 20. prosinca 2007., na kojoj  je ovjeren potpis tužitelja od strane javnog bilježnika sukladno tada važećem čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05. i 121/05., dalje: OZ/96). Također, nije sporno da je tužitelj podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim sukladno čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22., dalje: OZ/12) pozivajući se na zastaru tražbine tuženika, te da je povodom tog prijedloga ovršni sud primjenom čl. 52. st. 1. i 3. u svezi s čl. 210. st.2. OZ/12 uputio tužitelja u parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Nadalje, nesporno je da Izjava o zapljeni računa od 20. prosinca 2007. nije solemnizirana odnosno da nema snagu javnobilježničkog akta. Sporno je pitanje zastare tražbine tuženika.

8. Prvostupanjski sud, cijeneći da predmetna Izjava o zapljeni računa ne predstavlja javnobilježnički akt, zauzima stav da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje zastarni rok od deset godina iz čl. 233. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje:ZOO), već opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. Stoga, , ujedno cijeneći da predmetna Izjava predstavlja zadužnicu koja je vrijednosni papir koji sadrži apstraktnu obvezu neovisnu od obveze tužitelja kao solidarnog jamca iz predmetnog Ugovora o kreditu kao osnovnog pravnog posla, prvostupanjski sud zauzima stav da je sukladno čl. 215. st. 1. ZOO-a  zastara počela teći prvi dan nakon izdavanja Izjave o zapljeni računa tj. 21. prosinca 2007. pa imajući u vidu da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen 30. kolovoza 2019. zaključuje da je do podnošenja zahtjeva protekao petogodišnji zastarni rok, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje parnični trošak u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

10. Osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da se na tražbinu iz predmetne Izjave o zapljeni računa primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a s obzirom da se radi o zadužnici koja je izdana prije 1. siječnja 2011. u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 i na kojoj je potpis tužitelja samo ovjeren kod javnog bilježnika te koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2018.), međutim za sada nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda da je nastupila zastara tražbine tuženika.

11.1. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

11.2. U konkretnom slučaju, tuženik tvrdi da se njegova tražbina odnosi na neplaćene mjesečne anuitete iz ugovora o kreditu pa da zastarni rok teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a ne od slijedećeg dana nakon izdavanja Izjave o zapljeni računa, budući da su anuiteti dospijevali nakon izdane izjave, a ugovor o kreditu nije otkazan. Ukoliko bi bile osnovane tvrdnje tuženika o dospijeću njegove tražbine nakon izdavanja Izjave o zapljeni računa, tada nije prihvatljiv stav prvostupanjskog suda da je zastara počela teći slijedećeg dana nakon izdavanja te izjave, već u tom slučaju u smislu čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći od trenutka dospjelosti svakog pojedinog neplaćenog mjesečnog anuiteta, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2260/2017 od 14. studenog 2017.

12. Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio na što se točno odnosi tražbina tuženika iz Zahtjeva za izravnu naplatu, niti njezino dospijeće, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

13. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka upotpuniti činjenično stanje u skladu sa prethodno navedenim, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka.

14. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 370. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika, kao osnovanu i ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 20. travnja 2023.

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

                                                                                                                    Milena Vukelić-Margan, v.r.