1

Broj: Ppž-9639/2022

                               

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D.Š. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.) i dr., odlučujući o žalbi okr. D.Š., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 14. srpnja 2022., broj: 42. Pp-2701/2021-13, u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. D.Š. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na ovog okrivljenika u pobijanom dijelu.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. D.Š. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 30,00 EUR (trideset eura) / 226,04 HRK (dvjestodvadesetšest kuna i četiri lipe)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 14. srpnja 2022., broj: 42. Pp-2701/2021-13, okr. D.Š. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u osuđujućem dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, u koju je uračunato lišenje slobode 14. srpnja 2021., tako da je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 1.200,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 60 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. 

 

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona, okr. D.Š. je oslobođen od optužbe da bi počinio prekršaj iz čl. 16. Zakona o prebivalištu, a okr. M.I. je, na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona, oslobođena od optužbe da bi počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

1.2. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okr. D.Š. obvezan naknaditi iste u ukupnom iznosu 239,78 kuna, dok troškovi u odnosu na okr. M.I. padaju na teret proračunskih sredstava ovog suda.

 

2. Protiv te presude, okr. D.Š. je podnio žalbu putem branitelja odvjetnika I.V., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda da ga se oslobodi od optužbe i za prekršaj iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji odnosno da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

              3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe povredu iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, navodeći da „presuda nema razloga“, da sud u obrazloženju „samo analizira, čak i prepisuje iskaze oštećenih kod PP Križevci, dok ne navodi i ne obrazlaže nikakve valjane razloge na kojima bi presuda trebala biti utemeljena“.

 

6. Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, u okviru čega je, između ostalog, i reproducirao iskaze oboje osumnjičenih koje su dali u PP Križevci, kao i iskaze svjedoka S. i V.I. koje su dali u PP Križevci, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama (odlomci 15 – 21 obrazloženja prvostupanjske presude), a isti su jasni i nisu proturječni. Zbog navedenog, ocijenjeno je da žalba okr. D.Š. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

 

7. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik tvrdi da je počinjena i povreda iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona. Žaleći se zbog ove povrede, okrivljenik tvrdi da se pobijana presuda temelji isključivo na pročitanim zapisnicima o ispitivanju osumnjičenih u PP Križevci, što ne može i ne smije biti iz razloga jer se radi o izvanbračnim drugovima, koji su ujedno i okrivljenici i privilegirani svjedoci, i imaju se pravo braniti šutnjom, a imaju pravo i prihvatiti blagodat nesvjedočenja, zbog čega ih je bilo potrebno ispitati i u svojstvu oštećenih (žrtve).

 

8. Međutim, ni gore navedene žalbene tvrdnje nisu osnovane. Naime, ista osoba u nekom prekršajnom predmetu ne može imati više procesnih uloga, jer Prekršajni zakon, kao i Zakon o kaznenom postupku, različito reguliraju prava i dužnosti okrivljenika i svjedoka u pogledu njihovog iskazivanja. S obzirom da je okr. D.Š. i okr. M.I. optužbom stavljeno na teret da su počinili prekršaj nasilja u obitelji, oni, u procesnom smislu, imaju status okrivljenika, i njihova prava i obaveze, zakonitost dokaza i sva druga procesno relevantna pitanja moraju se procjenjivati isključivo kroz njihovu procesnu poziciju okrivljenih u prekršajnom postupku. Stoga, bez obzira na činjenicu da su okr. D.Š. i okr. M.I. optuženi da su jedan prema drugome počinili tjelesno nasilje, a što znači da istovremeno imaju i status žrtve nasilja, oni ne mogu biti, u istom prekršajnom postupku, ispitani i kao svjedoci, jer su procesna uloga i pozicija svjedoka i okrivljenika potpuno drugačije, a miješanje procesnih uloga jedne osobe, do čega bi svakako došlo kada bi se okrivljenici ispitali i u svojstvu svjedoka, a to se u žalbi ističe kao razlog zbog kojeg žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, nije dopušteno.

 

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da „iako sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je ista utemeljena i na iskazima svjedoka S. i V.I., a koji su isti dali pred djelatnicima PP Križevci, za naglasiti je kako iz tih iskaza ne proizlazi da bi upravo okr. D.Š. počinio terećeni prekršaj“. Razmotrivši pobijanu presudu u navedenom smislu, ovaj sud je utvrdio da žalitelj, citiranim žalbenim navodima, samo parcijalno prikazuje razloge prvostupanjskog suda. Naime, iz cjelokupnog obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da su iz iskaza ispitanih svjedoka potvrđene obrane okrivljenih da je inkriminirane prilike, između njih, došlo do verbalnog i tjelesnog sukoba, a analizom dinamike događaja koja proizlazi iz obrana oboje okrivljenih, prvostupanjski sud je donio zaključak o krivnji okr. D.Š. za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je, po stavu ovog suda, u cijelosti pravilan i osnovan.

 

10. Neosnovano se i, zapravo, potpuno paušalno u žalbi tvrdi da „u obrazloženju pobijane presude sud navodi ono što nitko od svjedoka ili okrivljenih nije iskazivao tijekom postupka“, jer ova žalbena tvrdnja nije uopće konkretizirana. Također, neosnovano se u žalbi tvrdi da je zaključak suda o tome tko je prvi započeo s prekršajem samo pretpostavka, jer je ovaj zaključak rezultat analize provedenih dokaza. Naime, sukladno čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud slobodno cijeni provedene dokaze i postojanje ili nepostojanje odlučnih činjenica, pri čemu nije vezan nikakvim dokaznim pravilima, a razlozi zbog kojih je, na temelju slobodne ocjene dokaza, uzeo neku činjenicu dokazanom ili nedokazanom, moraju imati podlogu u općim načelima ljudskog mišljenja, logici i općeprihvaćenim društvenim i pravnim načelima i standardima, što je sve učinio prvostupanjski sud u ovom prekršajnom predmetu.

 

11. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da okrivljenik, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. Međutim, s obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

 

13. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da okrivljenik nije konkretizirao žalbene navode u odnosu na odluku o prekršajnopravnim sankcijama, jer je i ova žalbena osnova istaknuta tek posredno, kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. No, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

14. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okrivljeniku je izrečena novčana kazna ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, koja je, imajući na umu da iz činjeničnog opisa djela proizlazi relativno veći stupanj agresivnosti okrivljenika u činjenju istog, kao i imajući na umu da je u dokaznom postupku utvrđeno da je okrivljenik, i nakon ulaska nevjenčane supruge u vozilo, istu fizički napao, i više nego primjerena. Cijeneći sve navedeno, kao i činjenicu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

15. Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. D.Š. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašen krivim, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. 

 

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

 

17. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 19. travnja 2023.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.