Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 548/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W. o. V. I. G. d.d. Z., OIB ... (kao pravni sljednik H. V. I. G. d.d. Z., OIB ...), kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. i P. u Z., protiv tuženika G. N. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, broj Gž-4729/13-2 od 23. rujna 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj P-1717/12-17 od 29. srpnja 2013., u sjednici održanoj 19. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:
„I/. Utvrđuje se da je tužitelj H. V. I. G. d.d. Z., OIB: ..., vlasnik nekretnine, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezane sa vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to: 1. ETAŽA 1 – u naravi poslovni prostor koji se sastoji od prostorija u prizemlju: izložbeni prostor sa 39,60 m2, kancelarija 1 sa 17,10 m2, kancelarija 2 sa 12,60 m2, kancelarija 3 sa 150,50 m2, hodnik sa 3,80 m2, čajna kuhinja sa 3,45 m2, wc ženski sa 2,30 m2, sveukupne površine 96,60 m2, a koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasništvom cijele nekretnine u A, koja se nalazi u stambenoj zgradi u ulici ..., V., sagrađenoj na čkbr. 1716/2 upisane u z.k. ul. 15295 k.o. V. (u osnivanju).
II/. Tuženik G. N. iz Z., OIB: ..., je dužan trpjeti upis tužiteljevog prava vlasništva na nekretnini uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezane sa vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to: 1. ETAŽA 1 – u naravi poslovni prostor koji se sastoji od prostorija u prizemlju: izložbeni prostor sa 39,60 m2, kancelarija 1 sa 17,10 m2, kancelarija 2 sa 12,60 m2, kancelarija 3 sa 150,50 m2, hodnik sa 3,80 m2, čajna kuhinja sa 3,45 m2, wc ženski sa 2,30 m2, sveukupne površine 96,60 m2, a koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasništvom cijele nekretnine u A, koja se nalazi u stambenoj zgradi u ulici ..., V., sagrađenoj na čkbr. 1716/2 upisane u z.k. ul. 15295 k.o. V. (u osnivanju), uz brisanje dosadašnjeg upisanog vlasništva sa imena tuženika.
III/. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 28.750,00 kn (slovima: dvadesetiosamtisućasedamstopedeset kuna) u roku 15 dana.“.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženika, predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a njemu nadoknaditi trošak sastava odgovora na reviziju.
4. Revizija je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnine, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezane s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to: 1. ETAŽA 1 - u naravi poslovni prostor koji se sastoji od prostorija u prizemlju: izložbeni prostor površine 39,60 m2, kancelarija 1 površine 17,10 m2, kancelarija 2 površine 12,60 m2, kancelarija 3 površine 150,50 m2, hodnik sa 3,80 m2, čajna kuhinja površine 3,45 m2, wc ženski površine 2,30 m2, sveukupne površine 96,60 m2, a koji posebni dio je neodvojivo povezan sa suvlasništvom cijele nekretnine u A, koja se nalazi u stambenoj zgradi u ulici ..., V., sagrađenoj na čkbr. 1716/2 upisane u z.k. ul. 15295 k.o. V. (u osnivanju), te zahtjev za uknjižbu njegova prava vlasništva predmetne nekretnine uz istovremeno brisanje upisanog prava vlasništva s imena tuženika.
6. U postupku je utvrđeno:
- da je tuženik G. N. upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine, nakon postupka etažiranja u kojem je sudjelovao,
- da je tuženik 10. prosinca 2008. kao kupac, sa Z. S. kao prodavateljem, sklopio kupoprodajni ugovor predmet kojeg je sporna nekretnina,
- da je Z. S. istu nekretninu kupio od E. O. A. C. kupoprodajnim ugovorom 2. travnja 2007.,
- da Z. S. nikada nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine te da niti Z. S., niti tuženik nikada nisu stupili u posjed iste,
- da je tuženik na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog sa Z. S., zatražio od Grada V. suglasnost na elaborat djelomičnog etažiranja stambeno poslovne građevine – etaže 1 koja je predmet ovog spora,
- da je pravo vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini upisano na temelju suglasnosti Grada V. na elaborat djelomičnog etažiranja stambeno poslovne građevine, ugovora o kupoprodaji sklopljenog sa Z. S. i ugovora o kupoprodaji koji je Z. S. sklopio s E. O. A. C.,
- da je tužitelj kao kupac 2. svibnja 1998., sklopio kupoprodajni ugovor sa S. d.d. Z. kao prodavateljem, kojim je kupio poslovni prostor koji se nalazi u zgradi sagrađenoj u ulici ... u V. na čkbr. 1716/2 upisanoj u zk.ul.br. 15295 k.o. V. (u osnivanju), koji poslovni prostor površine 96,60 m2 se nalazi u prizemlju zgrade i sastoji se od prostorija navedenih u točki I. izreke prvostupanjske presude,
- da je tužitelj u posjed predmetnog prostora stupio i prije sklapanja kupoprodajnog ugovora i taj posjed nikada nije prekidan,
- da se nakon donošenja Uredbe o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 - dalje: Uredba), predstavništvo O. Z., izdvojilo iz društvenog poduzeća O. E. C. te je organizirano novo poduzeće u društvenom vlasništvu kao društvo s ograničenom odgovornošću pod nazivom O. Z. d.o.o. Z., koje je upisano u sudski registar 10. siječnja 1992., pa su sredstva društvenog poduzeća O. E. C. kao pravne osobe čije je sjedište bilo u Republici Crnoj Gori, prenesena na predstavništvo O. Z. d.o.o. Z.,
- da je novoosnovano poduzeće O. Z. d.o.o. Z., provelo pretvorbu u skladu sa odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i kao pravna osoba nastala organiziranjem Uredbi o zabrani raspolaganja, zadržala prava nastala poslovanjem poslovne jedinice ili organizacijskog oblika (poslovni prostor, najam, zakup, potraživanja),
- da je rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 4. rujna 1997. i potvrdom Hrvatskog fonda za privatizaciju od 26. listopada 1993. te Zaključkom o ispravku potvrde od 9. studenog 1993. dana suglasnost na provedbu pretvorbe društvenom poduzeću O. Z. d.o.o. te je predmetni poslovni prostor ušao u imovinu tog poduzeća koje je kasnije promijenilo naziv u S. d.d. Z.,
- da je zbog nesređenog zemljišnoknjižnog stanja prvi upis u zemljišnoj knjizi na zemljišnoknjižnoj čestici na kojoj je izgrađena zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor izvršen 2010. kad je upisan Grad V. kao sljednik bivše Općine V.,
- da je kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem P-1335/10 vođen postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnine od 2. travnja 2007. sklopljenog između E. O. A. C. i Z. S. te ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između Z. S. kao prodavatelja i G. N. kao kupca i radi izdavanja tabularne isprave,
- da je tužbeni zahtjev u navedenom predmetu pravomoćno odbijen u dijelu u kojem se zahtijevalo utvrđenje ništetnosti ugovora od 2. travnja 2007. i 10. prosinca 2008. jer tužbom nisu bili obuhvaćeni svi sudionici tih pravnih poslova. Zbog odbijanja tog dijela zahtjeva, odbijen je i dio zahtjeva da je tuženik G. N. dužan priznati tužitelju da ima valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva te mu izdati valjanu tabularnu ispravu jer je taj tužbeni zahtjev nužno vezan uz prvotno postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti. Tužba je odbačena u dijelu u kojem se tražilo utvrđenje da tužitelj ima valjan pravni temelj za stjecanje prava vlasništva jer se tužbom na utvrđenje može utvrđivati postojanje nekog prava ili pravnog odnosa a ne i utvrđenje činjenica kako je to zatraženo navedenim tužbenim zahtjevom.
7. Na temelju navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 159. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 - dalje: ZVDSP). Ocjena suda je da je posjed tužitelja zakonit, istinit i pošten te da je s obzirom na utvrđenu kvalitetu posjeda, proteklo vrijeme potrebno za redovnu dosjelosti odnosno proteklo je 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine.
8. Sud drugog stupnja je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, ocijenivši pri tom da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 159. ZVDSP. Pritom je sud drugog stupnja iz dokumentacije u spisu utvrdio, da iz prijavnog lista elaborata o djelomičnom etažiranju (postupak kojeg je pokrenuo tuženik), proizlazi kako su u zemljišnoj knjizi, na čkbr. 1718 i čkbr. 1715, od kojih je nastala čkbr. 1716/2, kao vlasnici bile upisane fizičke osobe. Osim toga, sud drugog stupnja je utvrdio da je na temelju istog elaborata o djelomičnom etažiranju, kao vlasnik upisan Grad V. i nakon toga, na temelju suglasnosti Grada V., pravo vlasništva je upisao tuženik. Nadalje, drugostupanjski sud je zaključio da je tuženik kao kupac u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora sa Z. S. kao prodavateljem, znao da zemljišno knjižno stanje nije sređeno, da se u posjedu predmetne nekretnine nalaze druge osobe te su iste takve okolnosti bile i u vrijeme njegova upisa u zemljišnu knjigu.
8.1. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je ocijenio da se tuženik ne može pozivati na odredbu čl. 130. st. 2. ZVDSP jer niti u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora niti u trenutku upisa u zemljišnu knjigu nije bio u dobroj vjeri.
9. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/08, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
10. Tuženik u reviziji podnesenoj zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP navodi da drugostupanjska odluka sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni.
10.1. Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje revizijom. U obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeni razlozi nisu nejasni niti proturječni pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
11. Na navode tuženika, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
13. Odredbom čl. 159. st. 1. ZVDSP propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema čl. 159. st. 2. ZVDSP samostalni posjednik, čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.
13.1. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, prema ocjeni vijeća, sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 159. st. 1. i 2. ZVDSP u vezi s čl. 18. st. 1., 2. i 3. ZVDSP, kad su ocijenili da su se u ovom slučaju ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini dosjelošću.
13.2. Naime, u postupku je utvrđeno da je prednik tužitelja, O. Z. d.o.o. Z., kasnijeg naziva S. d.d. Z., pravo vlasništva na predmetnom prostoru stekao na temelju zakona u vrijeme kada zemljišne knjige nisu bile sređene, pa svoje pravo tada nije niti mogao upisati u zemljišnu knjigu. Iz spisa proizlazi da je pravo korištenja pravnog prednika tužitelja, na temelju Uredbe, prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva, dakle radi se o stjecanju prava vlasništva po samom zakonu pa je stjecatelj stekao pravo vlasništva neovisno o tome što to pravo nije upisao u zemljišnim knjigama na svoje ime. Tužitelj koji je predmetnu nekretninu kupio od S. d.d. Z. 2. svibnja 1998., svoje pravo na posjed temelji na sklopljenom kupoprodajnom ugovoru, kao valjanom pravnom poslu, time što je prodavatelj, S. d.d. Z. u posjedu prostora bio od 1993. kad je dobio rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju o suglasnosti na pretvorbu društvenog poduzeća O. Z., a tužitelj i prije sklapanja kupoprodajnog ugovora 1998. Tužitelj posjed nije pribavio ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Cijeneći navedene okolnosti kao i činjenicu samostalnog, neprekidnog i neometanog posjeda tužitelja i njegovih pravnih prednika, tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu pravo na posjed ne pripada. Budući da je posjed tužitelja zakonit, istinit i pošten ako se početak dosjedanja računa najkasnije od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora 2. svibnja 1998. (premda je utvrđeno da je tužitelj i prije toga bio u posjedu nekretnine), rok od 10 godina propisan odredbom čl. 159. st. 2. ZVDSP, navršio se 2. svibnja 2008., dakle prije podnošenja tužbe u ovoj parnici i prije upisa tuženikovog prava vlasništva u zemljišne knjige.
14. Pravilna je i ocjena drugostupanjskog suda da se u ovom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 130. st. 2. ZVDSP, kojom je propisano da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. To iz razloga što je tuženik, u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora sa Z. S. 2008., znao da zemljišno knjižno stanje za predmetnu nekretninu ne odgovara stvarnom stanju jer njegov prodavatelj Z. S., kao niti pravna osoba od koje je Z. S. kupio predmetnu nekretninu, E. O. A. C., nikada nisu bili upisani u zemljišnu knjigu kao vlasnici nekretnine te je znao da je u posjedu nekretnine kontinuirano druga osoba, a ne njegov prodavatelj niti prednik prodavatelja. Jednaka je situacija bila i u trenutku njegovog upisa u zemljišnu knjigu, pa su neosnovani revizijski navodi tuženika da je bio u dobroj vjeri u smislu čl. 130. st. 2. ZVDSP.
15. Neutemeljeno se revident poziva na Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije od 23. kolovoza 1996. (dalje: Sporazum o normalizaciji) i Zakon o potvrđivanju tog sporazuma ("Narodne novine", broj: 10/96) jer je u postupku je utvrđeno da je D. O. E. C., imalo sjedište u Crnoj Gori te se iz tog razloga u ovom slučaju primjenjuje Uredba.
15.1. U postupku je utvrđeno da su upravo na temelju Uredbe, radnici predstavništva O. Z., 25. rujna 1991., donijeli odluku o organiziranju društvenog poduzeća kao društva s ograničenom odgovornošću kojom su se izdvojili iz D. O. E. C., organizirali novo poduzeće u društvenom vlasništvu kao društvo s ograničenom odgovornošću pod nazivom "O. Z." d.o.o. Z. i izvršili upis u sudski registar 10. siječnja 1992., pa je time postupljeno u skladu s čl. 1. st. 3. Uredbe. Prema čl. 11. Uredbe, pravne osobe nastale organiziranjem po odredbama Uredbe, zadržavaju prava nastala poslovanjem poslovne jedinice (poslovni prostor, najam, zakup, potraživanja). Budući je prednik tužitelja postupio u skladu s odredbama Uredbe i organizirao se u samostalno poduzeće, imovina tog poduzeća nije prešla u vlasništvo Republike Hrvatske prema čl. 3. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 40/92) koja je stupila na snagu 26. lipnja 1992. jer se prednik tužitelja do njenog stupanja na snagu već organizirao na temelju Uredbe kao pravna osoba. Nadalje prednik tužitelja "O. Z." d.o.o. Z. je, na temelju čl. 3. st. 2. Uredbe, proveo pretvorbu po odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeće („Narodne novine“, broj 19/91). Potvrdom Hrvatskog fonda za privatizaciju broj 05-07/92-06/975 od 26. listopada 1993. te zaključkom o ispravku Potvrde od 9. studenoga 1993. dana je društvenom poduzeću O. Z. d.o.o. suglasnost na provedbu pretvorbe. Iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 4. rujna 1997. proizlazi da je predmetna nekretnina procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća O. Z. d.o.o. koje je kasnije promijenilo ime u S. d.d. Z..
15.2. Sporazum o normalizaciji protivno navodima revidenta, ne utječe na pravo vlasništva prednika tužitelja koje je stečeno na temelju zakona, niti na pravilnost i zakonitost pobijane odluke niti je zbog njegovog sklapanja kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja i njegovog prednika ništetan. Osim toga, revident nije naveo bilo koju okolnost zbog koje bi kupoprodajni ugovor sklopljen između tužitelja i njegova prednika 2. svibnja 1998. bio ništav u smislu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Uredbe ili Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije Aneks G („Narodne novine“, broj 2/04) odnosno da bi bio sklopljen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) čl. 2. st. 1. Aneksa.
16. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.
17. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.
18. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.
Željko Šarić, v.r.