- 1 -              Rev 1309/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1309/2022-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u B., protiv tuženika K. f. u S., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., B. i V. d.o.o. u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-864/2020-4 od 14. rujna 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomična preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-756/18 od 29. srpnja 2020., u sjednici održanoj 19. travnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-864/2020-4 od 14. rujna 2021. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-756/18 od 29. srpnja 2020. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 5.283,39 EUR (39.807,70 kn) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u odluci o troškovima postupka kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak u iznosu 1.451,66 EUR (10.937,50 kn), te pod točkom III. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike neisplaćene naknade troškova prijevoza iznos od 54.063,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose pobliže navedene pod točkom I. izreke prvostupanjske presude od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 14.303,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se žalba tužitelja S. T. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-756/18 od 29. srpnja 2020. pod točkom I. izreke te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju S. T. naknaditi tuženiku K. f. u S. trošak parničnog postupka u iznosu od 10.937,50 kn u roku od 8 dana.

 

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-756/18 od 29. srpnja 2020. pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju S. T. naknaditi tuženiku K. f. u S. trošak parničnog postupka u iznosu preko 10.937,50 kn do 14.303,00 kn (za iznos od 3.365,50 kn) u roku od 8 dana i sudi:

 

Odbija se zahtjev tuženika K. f. u S. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.365,50 kn kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja S. T. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan."

 

2.1. Drugostupanjskim rješenjem odbačena je dopuna žalbe tužitelja kao nepravovremena.

 

3. Tužitelj protiv odbijajućeg dijela presude suda drugog stupnja podnosi reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-216/2022-2 od 6. srpnja 2022. u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 39.807,70 kn (razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016.) s pripadajućim zateznim kamatama, zbog pravnih pitanja koja glase:

 

"Obzirom na odredbe članka 67. stavak 8. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službene i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12, 150/13 i 153/13-dalje: TKU), da li izostanak odluke ministra ima utjecaj na samo ostvarivanje predmetnog prava kada su formalno zadovoljeni svi uvjeti propisani navedenim stavkom TKU?

 

Obzirom na odredbe članka 67. stavak 8. TKU, je li, odnosno može li biti od utjecaja na ostvarivanje prava radnika na isplatu naknade troškova prijevoza uputa ili mišljenje nadležnog ministarstva kojom se kao odlučni razlog (ne)priznavanja prava poziva na nedostatak sredstava u Državnom proračunu Republike Hrvatske?"

 

3.1. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužitelja, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se rješenjem ukine u cijelosti drugostupanjska presuda te predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime razlike naknade troškova prijevoza na posao i s posla u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. isplati iznos 39.807,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.

 

8. Nižestupanjski sudovi su utvrdili kako slijedi:

 

- da su u cjelokupnom utuženom razdoblju bili na snazi Pravilnik o radu od 1. srpnja 2010. te Pravilnik o radu od 25. ožujka 2015. koji su doneseni od strane tuženika, a kojima je, između ostalog, bilo regulirano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini cijene utvrđene Kolektivnim ugovorom,

- da je u cjelokupnom utuženom razdoblju bio na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 141/12, 141/12, 150/13 i 153/13 – u daljnjem tekstu: TKU),

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2011. na radnom mjestu redovitog profesora u trajnom zvanju za znanstveno područje društvene znanosti, polje kineziologija, predmeti košarka i teorija treninga, i to u razdoblju od 1. srpnja 2011. pa do 30. rujna 2016., kada je tužitelj otišao u mirovinu,

- da je tužitelj, iako je u cjelokupnom utuženom razdoblju imao prijavljeno prebivalište na adresi ..., Z., u dijelu utuženog razdoblja od 1. siječnja 2012. pa do 31. prosinca 2013. na temelju ugovora o najmu od 29. prosinca 2011. stanovao, odnosno boravio u stanu na adresi ..., S. koji je bio udaljen od adrese tuženika manje od 300 metara, dok je u preostalom dijelu utuženog razdoblja od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2016. stanovao, odnosno boravio na adresi prebivališta, s koje adrese je on onda radi ispunjavanja obveza iz ugovora o radu putovao u S. autobusom, dakle javnim međumjesnim prijevozom 4–5 puta mjesečno,

- da je udaljenost između adrese prebivališta tužitelja i adrese tuženika, odnosno adrese rada iznosila 350,13 km,

- da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2016., isplaćivao tužitelju, ovisno o broju stvarnih dolazaka na posao u pojedinom mjesecu, cijenu povratne autobusne karte na relaciji Z.–O. i O.–Z. dugoj 105 km i to u iznosu od 112,00 kn, primjenjujući pritom odredbu iz čl. 67. st. 5. TKU–a,

- da se tužitelj obratio tuženiku 19. studenog 2014. i 3. prosinca 2014. sa zamolbom za naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla za razdoblje od 4. travnja 2013. pa nadalje sukladno odredbi iz čl. 67. st. 8. TKU–a, s obrazloženjem da na radno mjesto putuje iz Zagreba u Split, između kojih je udaljenost oko 400 km, a da je naknada za prijevoz koja mu se prije nekoliko mjeseci počela isplaćivati znatno niža od propisane,

- da se tuženik dopisom od 8. siječnja 2015. obratio Ministarstvu ... Republike Hrvatske s prijedlogom da to ministarstvo, sukladno odredbi iz čl. 67. st. 8. TKU–a, donese odluku o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom za tužitelja, kao zaposlenika tuženika, a koji od adrese stanovanja pa do adrese rada ima više od 100 km,

- da je Ministarstvo ... Republike Hrvatske dopisom od 11. svibnja 2015. odgovorilo na dopis tuženika od 8. siječnja 2015., navodeći u bitnom da zbog teške gospodarske situacije u kojoj se Republika Hrvatska nalazi uslijed višegodišnje recesije nema uporišta za donošenja predložene odluke u smislu odredbe iz čl. 67. st. 8. TKU–a, slijedom čega se do mogućeg donošenja takve odluke troškovi međumjesnog prijevoza zaposlenicima isplaćuju kao da od mjesta stanovanja (prebivališta, boravišta) pa do mjesta rada ima 100 km, uzimajući u obzir zaključke Povjerenstva za tumačenje TKU–a,

- da se, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU–a br. 5/67 od 6. veljače 2013., pod pojmom ''adresa stanovanja'' podrazumijeva adresa s koje zaposlenik najčešće dolazi na posao i s posla,

- da se, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU–a br. 6/67 od 6. veljače 2013., udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada sukladno odredbi iz čl. 67. st. 13. TKU–a utvrđuje prema planeru putovanja H. a.,

- da nadležni ministar, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU–a br. 17/67 od 27. veljače 2013., može odbiti donošenje posebne odluke o utvrđivanju naknade troškova prijevoza u visini od 0,65 kn po kilometru, dok će u slučajevima u kojima ocijeni da su ispunjene pretpostavke iz čl. 67. st. 8. TKU–a nadležni ministar donijeti posebnu odluku kojom će zaposleniku utvrditi naknadu troškova prijevoza u visini 0,65 kn po kilometru za cijelu relaciju od mjesta stanovanja do mjesta rada,

- da će se, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU–a br. 29/67 od 27. ožujka 2013., ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu međumjesnog prijevoza iz čl. 67. 6. i 8. TKU–a, naknada troškova obračunati s obzirom na broj dolazaka na posao,

- da se, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU–a br. 42/67 od 10. svibnja 2013., naknada troškova prijevoza zaposlenicima koji od adrese stanovanja do adrese rada imaju više od 100 km sukladno odredbi iz čl. 67. st. 8. ZKU–a donosi isključivo posebnom odlukom nadležnog ministra, za svakog zaposlenika,

- da se, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU–a br. 48/67 od 10. svibnja 2013., ako zaposlenik od mjesta stanovanja do mjesta rada ima više od 100 km, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru, bez obzira na to koje prijevozno sredstvo zaposlenik koristi,

- da bi tužitelj, prema nalazu i mišljenju D. K., stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno–financijske poslove od 2. listopada 2019. te pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 5. ožujka 2020., u razdoblju od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2016. po osnovi troškova prijevoza iz mjesta prebivališta u mjesto rada ostvario naknadu za putni trošak u iznosu od 39.807,60 kn,

- da tužitelj na temelju nalaza i mišljenja vještaka traži da mu tuženik, sukladno odredbi iz čl. 67. st. 8. TKU–a, na ime razlike naknade troškova prijevoza na posao i s posla u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. (osim za kolovoz 2014., listopad 2015. te ožujak i kolovoz 2016.) isplati iznos od 39.807,60 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose od 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.

 

8.1. Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 67. st. 1., st. 4., st. 5., st. 8., st. 11., st. 12. i st. 13. TKU, kao i na tumačenja Povjerenstva za tumačenje TKU, zaključujući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužitelj sukladno odredbi čl. 67. st. 5. TKU imao pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla kao da je udaljenost između adrese stanovanja tužitelja pa do adrese tuženika, odnosno adrese rada manja od 100 kilometara, a koju naknadu je tužitelju podmirio tuženik plaćajući mu cijenu povratne autobusne karte na relaciji Z.-O. i O.-Z. dugoj 105 km i to u iznosu od 112,00 kn, ovisno o broju stvarnih dolazaka na posao u pojedinom mjesecu.

 

8.2. Pri tom je drugostupanjski sud izrazio pravno shvaćanje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. nije imao pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u smislu odredbe čl. 67. st. 8. TKU, jer Ministarstvo ... Republike Hrvatske, odnosno ministar istog nije donio posebnu odluku kojom bi tužitelju naknada troškova prijevoza na posao i s posla, zbog toga što je udaljenost između adrese stanovanja tužitelja i adrese tuženika, odnosno adrese rada veća od 100 kilometara, bila utvrđena u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru, kao i da činjenica što nije donesena odluka nadležnog ministra kojom se otklanja pravo tužitelja na naknadu stvarnog iznosa troškova prijevoza za udaljenost veću od 100 kilometara nije bila odlučna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, jer da je posebna odluka nadležnog ministra potrebna samo u slučaju kada se to pravo pojedinom zaposleniku priznaje.

 

9. Pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ovaj sud ne može prihvatiti.

 

10. Tužitelj u reviziji ističe da mu prema odredbi čl. 67. st. 8. TKU, (kojom je regulirano pitanje naknade troškova prijevoza zaposlenika na posao i s posla u slučaju udaljenosti od adrese stanovanja do adrese rada većoj od 100 kilometara) pripada pravo na trošak prijevoza na posao i s posla u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru, a da okolnost da ministar nije donio odluku iz svoje nadležnosti kojom bi mu se regulirala određena materijalna prava, se ne može tumačiti na štetu radnika na način da mu se njegovo pravo time otklanja, kao da niti dopis Ministarstva ..., nije obvezujući u ovoj pravnoj stvari, pa da ga sud nije niti dužan primjenjivati, jer taj dokument po svom sadržaju predstavlja mišljenje, te nema formu obvezujućeg akta, niti ga je donijela ovlaštena osoba.

 

11. Prema odredbi čl. 67. st. 5. TKU zaposleniku se nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada.

 

11.1. Odredbom čl. 67. st. 8. TKU propisano je da se u slučaju udaljenosti od adrese stanovanja do adrese rada većoj od 100 km, naknada troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim i međumjesnim javnim prijevozom, utvrđuje u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru, posebnom odlukom nadležnog ministra.

 

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2016. stanovao u Z., s koje adrese je radi ispunjavanja obveza iz ugovora o radu putovao u S. javnim međumjesnim prijevozom (autobusom) 4-5 puta mjesečno, da predmetna relacija iznosi 350,13 km, kao i to da mu je tuženik za to razdoblje na temelju odredbe čl. 67. st. 5. TKU isplaćivao naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ovisno o broju stvarnih dolazaka na posao u pojedinom mjesecu, u visini cijene povratne autobusne karte na relaciji Z.-O. i O. Z.-dugoj 105 km i u to u iznosu 112,00 kn.

 

13. Tijekom postupka i u revizijskom stupnju postupka sporno je pripada li tužitelju  naknadu za trošak prijevoza na posao i s posla u smislu odredbe čl. 67. st. 8. TKU, iako Ministarstvo ..., odnosno ministar tog Ministarstva, nije donio posebnu odluku kojom bi tužitelju naknada troškova prijevoza na posao i s posla (zbog toga što je udaljenost između adrese stanovanja tužitelja i adrese tuženika, odnosno adrese rada veća od 100 km), bila utvrđena u visini 0,65 km po prijeđenom kilometru, u smislu odredbe čl. 67. st. 8. TKU, iako je tužitelj, kao radnik tuženika, putovao na posao od mjesta stanovanja do mjesta rada radi ispunjavanja svojih obveza iz ugovora o radu.

 

13.1. Sporno je također, s obzirom na odredbu čl. 67. st. 8. TKU, je li od utjecaja na ostvarivanje prava tužitelja na isplatu naknade troškova prijevoza na posao i s posla, uputa odnosno mišljenje nadležnog ministarstva da se kao odlučni razlog (ne)priznavanja tog prava tužitelju navodi nedostatak sredstava u Državnom proračunu RH.

 

14. U situaciji kada su odredbom čl. 67. TKU propisana prava zaposlenika na troškove prijevoza za dolazak na posao i s posla (pa i za zaposlenike kojima je udaljenost od adrese stanovanja do mjesta rada veća od 100 km), te u situaciji kada je tužitelj, kao radnik tuženika, putovao na posao od mjesta stanovanja do mjesta rada radi ispunjavanja svojih obveza iz ugovora o radu, to su prema ocjeni ovog suda, pogrešno nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj, kojem je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta njegovog rada više od 100 km, nema pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini 0,65 kn po prijeđenom kilometru, u smislu odredbe čl. 67. st. 8. TKU, samo zbog toga što nadležno Ministarstvo, odnosno ministar tog Ministarstva nije donio odluku o takvom pravu tužitelja. 

 

15. Naime, točno je da se naknada troškova prijevoza na posao i s posla ako je udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada veća od 100 kilometara ostvaruje u smislu odredbe čl. 67. st. 8. TKU tek posebnom odlukom nadležnog ministra, ako bi se o pravu radnika na troškove prijevoza na posao i s posla sudilo samo strogo formalističkim tumačenjem te odredbe.

 

15.1. Međutim, u situaciji kada udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada zaposlenika iznosi više od 100 kilometara, te kada za takav slučaj nije donesena posebna odluka nadležnog ministra, kojom bi zaposleniku bilo priznato predmetno pravo na spornu naknadu, ne može se prihvatiti logičnim, niti pravilnim pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da samo zbog toga što nadležni ministar nije donio odluku o takvom pravu zaposlenika, takvom zaposleniku ne pripada pravo na trošak određen odredbom čl. 67. st. 8. TKZ.

 

15.2. Navedeno stoga što bi zaposlenik, čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno više od 100 kilometara, primjenom takvog tumačenja bio ne samo u neravnopravnom položaju sa zaposlenicima čije je mjesto stanovanja od mjesta rada udaljeno manje od 100 kilometara, već i u značajno nepovoljnijoj situaciji od takvih zaposlenika, što zasigurno nije bila intencija ugovornih strana prilikom dogovaranja materijalnih prava zaposlenicima pri sklapanju TKU.

 

15.3. Navedeno i zbog toga, što bi naknada troškova putovanja za zaposlenika koji stanuje na udaljenosti većoj od 100 kilometara, po naravi stvari morala biti veća od naknade koju ostvaruju zaposlenici koji stanuju na udaljenosti manjoj od 100 kilometara od mjesta rada, a sve imajući na umu da bi svrha prijeporne naknade trebala biti da se podmiri stvarni trošak putovanja zaposlenika na posao i s posla (što je u konkretnom slučaju donošenjem pobijane odluke izostalo).

 

15.4. Zbog navedenog, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda, te ga ovaj sud ne može prihvatiti, jer isto vodi pretjeranom formalizmu u tumačenju odredbe čl. 67. st. 8. TKU, a što je suprotno smislenom tumačenju citirane odredbe i naprijed iznesenom pravnom shvaćanju revizijskog suda, a što je ujedno i odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje tužitelja.

 

15.5. Pri tom treba reći, glede drugog postavljenog pitanja, da dopis nadležnog Ministarstva (bez obzira na, u konkretnom slučaju, u dopisu nadležnog Ministarstva izneseni razlog nedostatka sredstava u Državnom proračunu), nema nikakav značaj glede ostvarivanja prava zaposlenika na isplatu troškova prijevoza na posao i s posla, već bi od značaja za (ne)ostvarivanje predmetnog prava zaposlenika bilo to da je nadležni ministar donio odluku bilo o prihvaćanju ili o odbijanju takvog prava zaposlenika u smislu odredbe čl. 67. st. 8. TKU, što je u konkretnom slučaju izostalo (a što je ujedno i odgovor na drugo postavljeno pitanje).

 

16. Slijedom navedenog, a s obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ocijenjene relevantne okolnosti u pogledu visine tužbenog zahtjeva, zbog čega nema uvjeta za preinaku drugostupanjske odluke, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovog rješenja).

 

17. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke).

 

18. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. ( 1EUR=7.53450)

 

19. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

 

Zagreb, 19. travnja 2023.

 

Predsjednik vijeća:

              mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.