REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU                                                             

      Stalna služba u Pakracu

Pakrac, Trg pape Ivana Pavla II  br.1                                                                     

 

Poslovni broj: Ref 33 P-125/2023.-7.

 

 

     U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A       

 

 

              Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu po sudcu ovog suda Dobrili Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja  M. Z., O.:..., N., R.. 3  85435 E., zastupan po punomoćnici I. B. A., odvjetnici iz G., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. cesta 69, O.: ... zastupana po O. društvu G. & G. iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave održane  10. ožujka 2023. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, tužitelja i punomoćnice tuženika, 19. travnja 2023. javno uz objavljivanje,

 

 

p r e s u d i o        j e

 

I              Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., M. cesta 69, O.: ... da tužitelju M. Z., N., R.. 3,  85435 E., O.: ..., u roku od 15 dana isplati iznos od 3.055,40 E. / 23.020,91 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koje kamate obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. popisana čl.1. U. o visini stope zatezne kamate, nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl.29., st.2. Z. o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje  od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po kamatnoj stopi  koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje  glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta  za tri postotna poena obračunatom:

 

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

 

 

 

Na iznos od 5,06 EUR/38,10 kn od 23.11.2007.

Na iznos od 5,03 EUR/37,90 kn od 25.12.2007.

Na iznos od 5,12 EUR/38,59 kn od 29.01.2008.

Na iznos od 5,17 EUR/38,97 kn od 19.02.2008.

Na iznos od 5,26 EUR/39,62 kn od 26.03.2008.

Na iznos od 5,13 EUR/38,64 kn od 26.04.2008.

Na iznos od 7,68 EUR/57,90 kn od 20.05.2008.

Na iznos od 7,78 EUR58,62 kn od 01.07.2008.

Na iznos od 7,67 EUR/57,56 kn od 01.08.2008.

Na iznos od 7,65 EUR/57,62 kn od 01.08.2008.

Na iznos od 7,73 EUR/58,24 kn od 30.09.2008.

Na iznos od 16,51 EUR/124,43 kn od 10.10.2008.

Na iznos od 7,94 EUR/59,81 kn od 28.11.2008.

Na iznos od 19,23 EUR/144,92 kn od 23.12.2008.

Na iznos od 21,19 EUR/159,68 kn od 28.01.2009.

Na iznos od 22,08 EUR/166,36 kn od 25.02.2009.

Na iznos od 24,20 EUR/182,32 kn od 14.03.2009.

Na iznos od 24,67 EUR/185,91 kn od 21.04.2009.

Na iznos od 20,86 EUR/157,16 kn od 20.05.2009.

Na iznos od 18,05 EUR/135,99 kn od 17.06.2009.

Na iznos od 18,80 EUR/141,63 kn od 18.07.2009.

Na iznos od 20,28 EUR/152,78 kn od 19.08.2009.

Na iznos od 20,15 EUR/151,81 kn od 18.09.2009.

Na iznos od 18,65 EUR/140,53 kn od 15.10.2009.

Na iznos od 21,46 EUR/161,70 kn od 20.11.2009.

Na iznos od 23,71 EUR/178,67 kn od 19.12.2009.

Na iznos od 26,92 EUR/202,81 kn od 16.01.2010.

Na iznos od 26,18 EUR/197,28 kn od 16.02.2010.

Na iznos od 30,53 EUR/230,03 kn od 17.03.2010.

Na iznos od 29,70 EUR/223,81 kn od 24.04.2010.

Na iznos od 31,31 EUR/235,93 kn od 19.06.2010.

Na iznos od 45,23 EUR/340,77 kn od 23.07.2010.

Na iznos od 42,36 EUR/319,19 kn od 23.07.2010.

Na iznos od 51,12 EUR/385,13 kn od 07.08.2010.

Na iznos od 48,09 EUR/362,35 kn od 16.09.2010.

Na iznos od 43,23 EUR/325,70 kn od 26.10.2010.

Na iznos od 53,49 EUR/403,02 kn od 23.11.2010.

Na iznos od 66,54 EUR/501,37 kn od 18.12.2010.

Na iznos od 57,30 EUR/431,73 kn od 18.01.2011.

Na iznos od 60,54 EUR/456,15 kn od 19.02.2011.

Na iznos od 56,42 EUR/425,09 kn od 18.03.2011.

Na iznos od 57,16 EUR/430,66 kn od 14.04.2011.

Na iznos od 74,66 EUR/562,52 kn od 18.05.2011.

Na iznos od 76,36 EUR/575,37 kn od 18.06.2011.

Na iznos od 90,19 EUR/679,54 kn od 16.07.2011.

Na iznos od 82,70 EUR/623,11 kn od 10.08.2011.

Na iznos od 74,50 EUR/561,35 kn od 13.09.2011.

 

 

 

Na iznos od 71,61 EUR/539,55 kn od 18.10.2011.

Na iznos od 1.492,20 EUR/11.242,99 kn od 10.11.2011. pa sve do isplate.

 

 

II  Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati naknadu troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 2.786,03 eura / 20.991,34 kuna1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja se obračunava od donošenja prvostupanjske presude 19. travnja 2023., pa sve do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj M. Z. iz L., S. R. 2, sada s adresom N., R.. 3,  85435 E., podnio je 12. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika R. banka A. d.d. Z., radi isplate.

U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 20.listopada 2006. zaključio U. o kreditu broj:918-50-3736936 (u daljnjem tekstu: U.),  na iznos od 20.820,00 C. u protuvrijednosti kuna  po srednjem tečaju  B. na dan korištenja (točka 1. U.), s ugovorenom redovnom kamatom od 5,20 % promjenjivom u skladu s O. o kamatnim stopama B., kao kreditora (točka 2. U.)  time da se kredit otplaćuje  u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti C. po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća koje se uplate valutiraju danom odobrenja  računa B. (točka 7. U.),  da je tužitelj  u cijelosti otplatio kredit 9.11.2011., da se prilikom zaključenja U. nije pregovaralo o visini promjenjive kamatne stope niti su tužitelju prezentirani parametri i metode izračuna promjenjive kamatne stope, da kamate nisu bile određene ni odredive na transparentan i razumljiv način  time da je za trajanje otplate kredita kamatna stopa  više puta mijenjana na štetu tužitelja, da tužitelj nije bio u cijelosti informiran o činjenicama i rizicima bitnim za donošenje odluke  koji se tiču valutne klauzule ,osobito tečaja C., a  što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama,  da je pravomoćnom presudom T. suda u Z. posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. broj: P.-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., nepoštenom, a time i ništetnom ugovornom odredbom potrošačkog ugovora o kreditu proglašena  odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka što je u konačnici potvrđeno i odlukom V. suda R. H. posl. broj: R.-249/14, da je presudom V. trgovačkog suda R. u predmetu broj P.-6632/2017 od 14.6.2018. pravomoćno  proglašena nepoštenom i ništetnom  i valutna klauzula vezana uz švicarski franak čime je također potvrđena presuda T. suda u Z. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., da ove odluke u smislu čl.502.c Z. o parničnom postupku, a u vezi s čl.502., st.1. istog Z., vezuju sud i u ovoj parnici, da je odlukom V. suda R. broj: R.-2245/2017 od 20. ožujka 2018.  zauzeto pravno stanovište da tužba za  zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu T. suda u Z. broj P-1401/12 predstavlja radnju koja ima učinak prekida zastare potraživanja prema pojedinačnim tužbama, da su  spomenute  sudske odluke od utjecaja  na pravni položaj tužitelja u ovom sporu utoliko što se njima implicira da je tužitelj pretplatio svoju kreditnu obvezu pridržavajući se u cijelosti ništetnih ugovornih odredaba, da tužitelj od tuženik nije dobio dokumentaciju po U. o kreditu broj: 918-50-3736936 temeljem koje bi bilo

 

moguće provesti preliminarno vještačenje i izračunati visini tužiteljeve tražbine, čime su ispunjene pretpostavke iz čl.186.b st.3. Z. o parničnom postupku za određivanje tužbenog zahtjeva tek nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje. O. da je tužitelj preplatio svoju kreditnu obvezu predlaže da sud donese slijedeću presudu:

N. se tuženiku R. A. d.d. Z., M. cesta 60, O.: ..., da tužitelju M. Z., O.:..., L., S. R.

2 isplati novčani iznos čiju će visinu tužitelj odrediti tek nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi.

              N. se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom  zateznom kamatom u visini prosječne  kamatne stope iz čl.29. Z. o obveznim odnosima uvećane za  tri postotna poena, obračunatom od donošenja prvostupanjske  presude pa sve do  isplate.

 

2. U. odgovoru na tužbu danom u podnesku od 30. rujna 2019. tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti. T. ističe da je tužba neodređena i postavljena protivno odredbi čl.186. Z. o parničnom postupku,  da nisu ispunjeni ni uvjeti iz čl.186.b, st.3. Z. pa predlaže tužbu odbaciti.  N. kako tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu C., a tužbeni zahtjev zasniva na presudi V. trgovačkog suda R. H. (dalje: V.) posl.br. P.-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da se iz historijata tužbe može  zaključiti kako je tužitelj stava da je predmetni  postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da je  takav stav tužitelja  neosnovan, da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža  na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi  na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača da  u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. U. tom smislu tuženik ukazuje na stavove V. izražene u presudi posl.br. P.-6632/17: „B. da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. P. su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“, odnosno „O. se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. P. navedenog tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na vozila, kako to proizlazi iz sljedećih navoda V. sadržanog u presudi posl.br. P.-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni

 

bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „S. ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. C. samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ K. je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. T. nadalje navodi da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. S. odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Z. o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: Z.) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. A. isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. A. pak nema bilo koja od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U. tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. I. odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Z. o zaštiti potrošača iz 2003. nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.  T. tvrdi da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.  U. odnosu na jasnoću, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi: O. u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u C. bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. V. trgovački sud R. H. zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu C. temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. T. u presudi posl.br. P.-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. V. trgovački sud R. H. je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U. tom smisli  i navodi: „P. potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda  i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču. T. ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. T. su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj C., a na koje je tužitelj pristao. O. kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. U. o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u C.. I. valutne klauzule u R. je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. S. stavu V. za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u C. odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj C. prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U. postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. R. sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti C. ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. N. sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost, a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su E., švicarski franak, japanski J., U. dolar i dr. O. što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. O. čl. 57. Z. o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. S. ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. R. pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i V. u svojoj odluci posl.br. R.-575/16. V. navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili, odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani. P. „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu S. E. unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli D. 2005/29/E.. S. je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo

 

postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja S. E. unije. O. tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Z. svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. T. je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj C. i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj C. prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. T. napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. T. ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o C., E. ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. O. da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. M., ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. T. članka 96. Z. iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe, odnosno o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U. konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. T. je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u C. ili E. ili bez valutne klauzule (kunski kredit). T. ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u E., što je većina potrošača i činila. T. ukazuje i na stav V. suda istaknutog u odluci R.-249/14: „P. tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. E., no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. O. da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva Z.-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. A. bi  sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik  vezano „za  neravnotežu u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja navod“ da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. V. klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u

 

slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. T. ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u C. imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. U. zahtjev iz odredbe čl. 98. Z.-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. O. što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz C. dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. S. jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S. druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. S. navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. V. u odluci posl.br. R.-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka. P. tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje C. o kojima je imao saznanja. U. dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema.  T. u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). U. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu , tuženik tvrdi da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi  tužitelju bila lako uočljiva , jasna i razumljiva pa nije ni dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, da tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite  odredbe o promjenjivosti kamatne stope  bile utvrđene ništetnim pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom, da je obrazloženjem presude V. broj:P.-7129/13 jasno naveden stav  da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane , a da je sporan samo dio odredbe  koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija, da tužitelj u postupku mora dokazati da promjene kamatne stope  učinjene od strane tuženika  nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i da je tužitelju nastala šteta. T. je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, objektivnih tržišnih okolnosti, a u skladu sa svojim objavljenim i pristupačnim općim aktom čija je primjena bila ugovorena u čl.9. predmetnog ugovora. T. ističe da je sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita  promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti, a tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuje na rizik promjene kamatne stope. T. prigovara visini tužbenog

 

zahtjeva i ističe prigovor zastare, predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. (list 10-21)

 

3. P. tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovaj sud se rješenjem posl.broj: P-900/2019-5 od 21. veljače 2020. oglasio mjesno nenadležnim, a povodom žalbe tužitelja na navedeno rješenje Ž. sud u B. je rješenjem broj: G.-429/2020-2 od 13. svibnja 2020. uvažio žalbu tužitelja, preinačio rješenje prvostupanjskog suda i odbio kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti O. suda u B., S. služba u P.. (list  69-71)

 

4. U. odnosu na prigovor tuženika da je tužbeni zahtjev postavljen protivno odredbi čl.186. Z., te da se tužitelj neosnovano poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl.186.b. st.3. Z.. (T. nije od tuženika zatražio dokumentaciju izvansudskim putem pa navedene okolnosti ne opravdavaju stupnjeviti tužbu):

N. sporno da u predmetnom slučaju, a s obzirom da tuženik osporava potraživanje tužitelja u cijelosti (osnovu i visini), tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što sud izvede dokaz financijskim vještačenjem na temelju podataka kojima u cijelosti raspolaže tuženik te da se stoga od tuženika, uz dokumentaciju koju je tužitelj priložio uz tužbu, mogu tražiti i svi drugi potrebni podaci, (koje je tuženik za potrebe provođenja vještačenja dostavio na traženje sudskog vještaka tijekom postupka), te da je tužitelj nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem postavio jasan i određen tužbeni zahtjev. K. sud  smatra da su ostvarene zakonske  pretpostavke iz odredbe čl.186.b, st.3. i čl.325.a, st.1. Z. za podnošenje stupnjevite tužbe, nije usvojio prijedlog tuženika radi odbacivanja tužbe.       

 

5. N. provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku  od 15. prosinca 2021. precizirao tužbeni zahtjev koji glasi: 1. N. se tuženiku R. A. d.d., Z., M. cesta 69, O. ... da tužitelju M. Z., iz L., S. R. 2, O. ..., u roku od 15 dana isplati iznos od 23.020,91 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Z. o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena obračunatom:

Na iznos od 38,10 kn od 23.11.2007.

Na iznos od 37,90 kn od 25.12.2007.

Na iznos od 38,59 kn od 29.01.2008.

Na iznos od 38,97 kn od 19.02.2008.

Na iznos od 39,62 kn od 26.03.2008.

Na iznos od 38,64 kn od 26.04.2008.

Na iznos od 57,90 kn od 20.05.2008.

Na iznos od 58,62 kn od 01.07.2008.

Na iznos od 57,56 kn od 01.08.2008.

Na iznos od 57,62 kn od 01.08.2008.

Na iznos od 58,24 kn od 30.09.2008.

Na iznos od 124,43 kn od 10.10.2008.

Na iznos od 59,81 kn od 28.11.2008.

Na iznos od 144,92 kn od 23.12.2008.

Na iznos od 159,68 kn od 28.01.2009.

Na iznos od 166,36 kn od 25.02.2009.

Na iznos od 182,32 kn od 14.03.2009.

 

Na iznos od 185,91 kn od 21.04.2009.

Na iznos od 157,16 kn od 20.05.2009.

Na iznos od 135,99 kn od 17.06.2009.

Na iznos od 141,63 kn od 18.07.2009.

Na iznos od 152,78 kn od 19.08.2009.

Na iznos od 151,81 kn od 18.09.2009.

Na iznos od 140,53 kn od 15.10.2009.

Na iznos od 161,70 kn od 20.11.2009.

Na iznos od 178,67 kn od 19.12.2009.

Na iznos od 202,81 kn od 16.01.2010.

Na iznos od 197,28 kn od 16.02.2010.

Na iznos od 230,03 kn od 17.03.2010.

Na iznos od 223,81 kn od 24.04.2010.

Na iznos od 235,93 kn od 19.06.2010.

Na iznos od 340,77 kn od 23.07.2010.

Na iznos od 319,19 kn od 23.07.2010.

Na iznos od 385,13 kn od 07.08.2010.

Na iznos od 362,35 kn od 16.09.2010.

Na iznos od 325,70 kn od 26.10.2010.

Na iznos od 403,02 kn od 23.11.2010.

Na iznos od 501,37 kn od 18.12.2010.

Na iznos od 431,73 kn od 18.01.2011.

Na iznos od 456,15 kn od 19.02.2011.

Na iznos od 425,09 kn od 18.03.2011.

Na iznos od 430,66 kn od 14.04.2011.

Na iznos od 562,52 kn od 18.05.2011.

Na iznos od 575,37 kn od 18.06.2011.

Na iznos od 679,54 kn od 16.07.2011.

Na iznos od 623,11 kn od 10.08.2011.

Na iznos od 561,35 kn od 13.09.2011.

Na iznos od 539,55 kn od 18.10.2011.

Na iznos od 11.242,99 kn od 10.11.2011. pa sve do isplate.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati naknadu troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Z. o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava od donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.

 

6. S. je presudom poslovni broj: P-900/2019-36 od 31. svibnja 2022. usvojio tužbeni zahtjev. N. navedenu presudu žalbu su podnijeli tužitelj i tuženik (tužitelj u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka), a po žalbi tuženika Ž. sud u P. –P. odlukom broj: G.-842/2022-2 od 19. siječnja 2023. ukinuo presudu O. suda u B., S. služba u P. posl. broj: P-900/2019-36 od 31. svibnja 2022. i predmet vratio sudu prvog stupnja na novo suđenje. (list 188-206, list 347-352)

 

7. I. je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u U. o kreditu s otplatnim   (list 4-9), uvjeti za odobravanje kredita  (list 31-34),  stručni članci (list51-62), nalaz i mišljenje vještaka (list 101-110), dopuna nalaza i mišljenja (list 120-124) i u iskaz svjedoka D. P. (list 178), iskaz tuženika M. Z. (list 357,358)

 

8. S. izvedene dokaze sud je cijenio temeljem čl.8. Z. o parničnom postupku (N. n., broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje Z.)

 

9. T. zahtjev tužitelja sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka postavljen je podneskom od 15. prosinca 2021., a konačno je postavljen podneskom od 10. ožujka 2023. (usklađenje sa službenom valutom R.) (list 355) T. postavljeni tužbeni zahtjev  je osnovan.

 

10. P. spora odnosi se na isplatu novčanog iznosa 3.055,40 eura / 23.020,91 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa ugovorene kamate i na ime preplaćenih iznosa  s temelja tečajne razlike .

 

11. U. ovom postupku sporna  je osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je predmet potraživanja u zastari.

 

12. I. U. o kreditu broj: 918-50-3736936 od 20. listopada 2006. proizlazi da su R. A. d.d. Z., kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju  automobila u iznosu od 20.820,00 C. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za C. tečajne liste banke važeće na dan korištenja (Č..1.), na rok otplate od 84  mjeseca. K. kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju  kreditora  za C. važećem na dan dospijeća , a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati. A. dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. (čl.7.)

 

13. I. O. plana od 27.listopada 2006. razvidan je devizni iznos kredita od C. 20.820,00, s rokom otplate od sedam godina time da je otplata kredita ugovorena  po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja , da je  mjesečni anuitet naveden  u iznosu od  C. 296,23  sa datumom dospijeća.

 

14. P. ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za U. o kredit broj: 918-50-3736936 od 20.listopada 2006. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda T. suda u Z. posl.broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena u točki I.. izreke presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. broj: P.-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te odlukom V. suda  R. H. posl. broj: R.-249/14-02 od 9. travnja 2015.), odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava  potrošača korisnika kredita  zaključujući ugovore o kreditima od 01.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene  ugovorne odredbe  u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditu , na način da je  ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da  prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Z. o zaštiti potrošača (N. n., broj 96/13) i to čl.81., čl.82. i čl.90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Z. o zaštiti

 

potrošača (N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, i 133/09- dalje Z. i to čl.96 i 97. te suprotno odredbama  Z. o obveznim odnosima pa se temeljem odredbe čl.502.c Z. i čl.118. Z. o zaštiti potrošača (N. n., broj 41/14 i 110/15) tužitelj u ovoj pravnoj stvari  legitimno poziva na to pravno utvrđenje i ovaj sud je za njega vezan.

 

15. K. je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni  ugovor o kreditu ne može podvesti  pod činjenice na kojem se temelje  pravna utvrđenja  iz presuda donesenih  u kolektivnom  sporu, odnosno da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u C. nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, da su odredbe predmetnog ugovora  razumljive za potrošača, da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora  pregovaralo, sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka. N. glavnoj raspravi održanoj 27. siječnja 2022. saslušan je svjedok D. P. koja je iskazala: J. sam i sada kao što sam bila u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora zaposlenik tuženika, napominjem da nisam neposredno bila u kontaktu sa strankom koja je zaključivala ugovor, a upoznata sam s postupkom odnosno postupanjem djelatnika banke prilikom zaključivanja tih ugovora. D. banke bili su u obvezi  prezentirati sve ponude klijentima. K. 2007. u ponudi smo imali i kredite u kunama i kredite u eurima osim ponude u švicarcima, klijenti su se češće odlučivali za kredite u švicarcima jer je kod tih kredita bio povoljniji izračun kreditne sposobnosti i niža kamatna stopa to znači da su klijenti mogli dobiti protuvrijednost u kunama veću za kredite u švicarcima. O. toga mogli su utjecati na svoju kreditnu sposobnost  na način da su priložili uz kredit dodatne instrumente osiguranja u vidu jamca, sudužnika ili zaloga na vozilu. D. su bili u obavezi klijentima skrenuti pažnju na mogućnost promjene kamatne stope te na potencijalni tečajni rizik.  M. nitko od djelatnika nije mogao pretpostaviti  to što se dogodilo s tečajem švicaraca, a tome u prilog ide i činjenica da su djelatnici banke u to vrijeme dizali kredite u  švicarcima. K. su o promjeni kamate stope bili obavještavani pismenim putem na kućnu adresu i u prilogu su dobili novi otplatni plan, 2011. su bili pozivani u banku na konverziju kredita iz švicarca u euro. U. vrijeme odobravanja kredita u ovom razdoblju ja sam radila u odjelu za poslovanje s pravnim osobama i kod kreditiranja pravnih osobama bila je ista procedura kao i kod odobravanja kredita fizičkim osobama. N. još da se kredit mogao odobravati i putem auto kuća pa se moglo dogoditi da klijent ne dođe u banku nego da sve informacije i dokumentaciju rješava u auto kući.

N. poseban upit punomoćnika tuženika da se pojasni način postupanja i edukacije djelatnika auto kuće, a sve u vezi predmetnog ugovora svjedok je odgovorio da su djelatnici auto kuća bili educirani od strane kolega iz centrale, a  da su se osim toga  mogli  obratiti i djelatnicima poslovnice. 

          N. poseban upit punomoćnika tužitelja da pojasni izjavu u dijelu u kojem je iskazala da su korisnici kredita u švicarcima dobivali veći iznos u kunama, svjedok je  odgovorio  da je primjerice klijent došao u banku  sa ponudom auto kuće za kupnju auta u kunama, a u banci  bi se računala kreditna sposobnost, odnosno koliko može maksimalno od svoje plaće odvojiti za ratu kredita u kunama te je onda moglo doći do toga da je klijent mogao dobiti veći iznos u kunama za kredite  u valutnoj klauzuli švicarac jer je na te kredite bila manja kamatna stopa što znači da je bio manji anuitet u kunama, a ako je manji anuitet u kunama znači da može dobiti veći iznos kredita, a na upit zašto je kredit u švicarcima bio povoljniji,svjedok je odgovorio da je bio povoljniji izračun kreditne sposobnosti i niža kamatna stopa, a na upit da li joj je  osobno poznato (svjedoku) zašto je bila povoljnija kamatna stopa, svjedok je

 

odgovorio da je takva situacija bila na financijskom tržištu, a zašto je takva situacija bila, da joj nije poznato. N. upit da li je službenik koji je neposredno razgovarao i zaključivao s korisnikom kredita objasnio korisniku iz kojeg će se razloga i u kom smislu na više ili na niže, mijenjati kamatna stopa, svjedok je odgovorio da u trenutku sklapanja ovog ugovora nije postojala zakonska regulativa koja je obvezivala banku da u ugovor stavlja strukturu kamatne stope  što je sada obaveza, da su se klijenti tada upućivali na  opće uvjete banke i pravilnik o obračunu kamata i naknada koji je bio javno dostupan dokument, ali ono što su djelatnici trebali  i što su i radili, trebali su objašnjavati što znači promjenjiva kamatna stopa, da ona ovisi o referentnom razdoblju, referentnoj kamatnoj stopi i da se mijenja po isteku  referentnog razdoblja i da kamata kada je promjenjiva može i rasti i padati. (list 178-179)

 

16. I. svjedoka sud prihvaća kao logičan i istinit, no saslušanjem svjedoka tuženik nije dokazao da su prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju bile objašnjene posljedice spornih ugovornih odredbi u vidu pružanja potpunih informacija kako bi mogao donijeti razboritu odluku te procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla za imati za njegove financijske obveze jer svjedok navodi kako on osobno nije sudjelovao prilikom pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

 

17. S. je uzeo u obzir mnogobrojnu sudsku praksu, odnosno odluku V. suda R. H. (presuda V. suda  R. broj R.-3142/18 od 19.ožujka 2019.),  u kojoj se zaključuje da je ništetnost dijela ugovorne odredbe  o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđena  kao prethodno pitanje u presudama  V. trgovačkog suda i V. suda R..  I. tako  u rješenju V. suda R. broj R.-18/2018 od 26.svibnja 2020. N. je da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu,  a da  istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi  u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac),  onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

 

18. N. ročištu održanom 10. ožujka 2023. saslušan je tužitelj koji je iskazao: J. sam se odlučio podići kredit kada sam odlučio kupiti auto. S. je išlo preko auto kuće u P., auto sam trebao  za svoje privatne potrebe. U. banci nisam niti bio radi realizacije tog kredita jer je sve išlo preko auto kuće R.. J. sam se zainteresirao za auto i došlo je do toga da zaključujem ugovor u toj auto kući. D. auto kuće mi je predočio mogućnosti radi dizanja kredita, u kunama, eurima, švicarskim francima i sam mi je rekao da je najbolja mogućnost, odnosno opcija u švicarskim francima i to iz razloga jer je to stabilna valuta i povoljna kamata. M. djelatnik nije ništa posebno vezao za odredbe tog ugovora jedino je ukazao na povoljnu kamatu. D. auto kuće je u vezi kamate jedino rekao da može varirati, ali ništa više. J. se sjećam da sam bio kod javnog bilježnika s tim ugovorom, ali se ne sjećam da je on bilo što posebno tumačio u vezi tog ugovora. J. sam pročitao taj ugovor i u auto kući, i kao prosječnom građaninu meni su odredbe bile razumljive, odnosno shvatio sam kao što je i djelatnik auto kuće rekao da ugovor, odnosno kamata može varirati, ali s obzirom na isticanje činjenice da je to najpovoljnija  kamata odnosno najbolja ponuda odlučio sam potpisati ugovor. U. odnosu na valutu isto mi je bilo rečeno da je to stabilna valuta, a osim te valute vezano za euro nisam ništa drugo niti znao i ja sam je jednostavno oslonio na tu

 

činjenicu da mi je rečeno da je valuta stabilna. J. sam novce i trošio za ono što sam i dobio, kupio sam automobil. J. sam u radnom odnosu, radim u N. u jednoj tvrtci u medicini. J. sam upravo zbog svega onoga što se dešavalo s ratama kredita morao otići iz H. u I. kako bih mogao otplaćivati rate kredita, a kasnije sam iz I. otišao u N. gdje sam taj auto i prodao. U. vrijeme kada sam kupio automobil pa do odlaska u I. radio sam  kao konobar u privatnom kafiću. T. otplate kredita, koliko se sada sjećam, dobivao sam od banke samo godišnje izvještaje. J. s nekim iz banke nisam kontaktirao cijelo ovo vrijeme koje odnosi na realizaciju tog kredita i prvi puta sam otišao u banku kada sam zatvorio kredit prije vremena.

              N. poseban upit punomoćnika tužitelja odakle mu novac kojim je zatvorio kredit, odgovara onim novcem koji je dobio prodajom automobila, a da je kredit zatvorio zato što su rate bile previsoke i smatrao je da nema smisla još dvije godine otplaćivati automobil tako visokom ratama, da u vrijeme kada je zaključivao kredit nije imao svoj obrt,  poduzeće ili nešto slično. N. upit da li je mogao uvjetovati na sadržaj tog ugovora na bilo koji način, odgovora da nije ili je mogao prihvatiti ili odustati.   N. poseban upit da li mu je netko  prilikom zaključenja ugovora pojasnio temeljem kojih parametara će se kamatna stopa eventualno mijenjati, odgovara da nije

              N. poseban upit punomoćnika tuženika tko je plaćao anuitete predmetnog kredita odgovara samo on, odnosno ispravlja svoj odgovor te iskazuje da  je nekoliko rata otplatio otac, a u momentu kada nije imao dovoljno sredstava da otplati kredit, te da otac nije tražio da vrati te rate. T. da je otac uplate vršio na njegovo ime (tužitelja) svojim novcem.

 

19. S. prihvaća iskaz tužitelja budući je životan i logičan, te zaključuje  kako tužitelj ima svojstvo potrošača. N., iz samog ugovora proizlazi da je kredit namijenjen za kupnju automobila, da u ugovoru tužitelj dolazi kao fizička osoba, a ne u svojstvu obrtnika i dr., te isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom, a tuženik nije dokazao suprotno u smislu da je kredit podignut za kupnju automobila u poslovne svrhe. 

 

20. S. odredbi čl.81., st.1. Z. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81., st.2. Z. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog  ugovora trgovca.   

 

21. S. odredbi čl.269., st.2. Z. o obveznim odnosima (N. n., broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje Z.) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. P. odredbi  čl.272. Z., činidba je odrediva ako ugovor sadrži potrebne podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane  ostavile trećoj osobi da ju odrede, dok je čl.270., st.1. Z. propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

 

22. U. u obzir zakonske odredbe, proizlazi da sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost  ugovorne kamatne stope i valutne klauzule ništetne, da iste uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da tužitelj kao potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog  franka i vodi se samo povoljnom kamatnom stopom.

 

23. P. ugovorom nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. I. odredaba predmetnog ugovora  o kreditu  proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa nisu jasno određeni. S. je sud mišljenja da odredbe U. o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile određene, a niti odredive u trenutku sklapanja tog U.. O. toga, navedeni U. je sklopljen  bez pojedinačnog pregovaranja  o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

 

24. S. je sud mišljenja da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl.81., st.1. Z..

 

25. I. toga slijedi zaključak da se, s obzirom djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora, odnosno na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na pravni odnos stranaka ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita, pa sukladno odredbama čl.232., st.1. i čl.1111. Z. tužitelj s pravom zahtjeva vraćanje onog što je što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i između rata kredita obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i visinu novčanih iznosa koji čine razliku između iznosa  koje je tužitelj platio  na ime porasta tečaja C. u odnosu  H. i iznosa  koji bi tužitelj platio da je tečaj u odnosu na H. ostao onakav kakav je bio na dan odobrenja kredita, odnosno sastavljanja otplatnog plana s tim da temeljem odredbe čl.1115. i čl.29. Z. na te iznose tužitelju pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja.

 

26. V. novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata predmetnog kredita, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi, utvrđena je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku R. vještačenje d.o.o.  S. rješenju suda broj: P-900/2019-13 od 14. prosinca 2020. kojim je vještaku naloženo da utvrdi visinu novčanih iznosa koji čine razliku između  rate otplaćenog kredita prema U. o kreditu broj: 918-50-3736936 od 20. listopada 2006. i rata kredita  obračunatih  prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi  i bez njenih naknadnih izmjena) i dopuni navedenog rješenja broj:P-900/2019.-25 od 3. studenog 2021. kojim je vještaku naloženo da izračuna iznos koji čine razliku na ime rasta tečaja  C. koji je primjenjivan  prilikom plaćanja svakog anuiteta u odnosu na tečaj C. važeći na dan odobrenja kredita (list 91 i 115)  sudski vještak u nalazu i mišljenju od 17. rujna 2021. i dopuni nalaza i mišljenja od 16. studenog 2021.  navodi  da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza slijedi:

- ugovoreni iznos od 20.820,00 C. prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 96.550,77 kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta (30. studenog 2006.) do konačne otplate (9. studenog 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.083,76 C., odnosno 5.880,03 kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do konačne otplate (9. studenog 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu C. primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine

 

obveze) i tečaja za valutu C. važećeg na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 17.140,88 kn,

- sveukupno se radi o 23.020,91 kn.  (list 101-110 i 120-124)

 

27. T. nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, te je podneskom od 17. prosinca 2021., a  sukladno  nalazu sudskog vještaka  precizirao tužbeni zahtjev.

 

28. T. se na nalaz vještaka očitovao podneskom od  21.12.2021. T. prigovara nalazi i mišljenju vještaku. I. podneskom tuženik se očitovao i na podnesak tužitelja od 17.12.2021. T. tvrdi da je  tužitelj  citiranim podneskom preinačio tužbu u smislu odredbe čl.190. i 191. Z. i to na način da je postavio određeni tužbeni zahtjev nakon nezakonite stupnjevite tužbe, a koji tužbeni zahtjev do dana podnošenja navedenog podneska nije postojao. T. se preinaci tužbe protivi i predlaže da sud istu ne dopusti, a ako istu dopusti tuženik ističe prigovor zastare obzirom da se preinačena tužba smatra novom tužbom u smislu tijeka zastarnih rokova, a ranija tužba se smatra povučenom.

U. odnosu na nalaz i mišljenje tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. iako je nesporno ugovorena promjenjiva kamatna stopa.  T. ističe i da nalazom i mišljenjem vještaka nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i prouzročilo štetu na strani potrošača, a navedeno je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu obzirom da se tužitelj poziva na presudu donesenu u postupku kolektivne zaštite. U. odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ugovorena valutna klauzula dvostrana klauzula što znači da kada C. slabi u odnosu na H. onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta (nedospjele glavnice duga) duga i dospjelog anuiteta smanjuje, a kada C. u odnosu na H. jača onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećava, da se u  razdoblju otplate kredita tečajna kretanja smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prve dvije godine otplate , a preostalih godina su je povećavale, da vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je bila veća od kunske protuvrijednosti simuliranog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, dok u odnosu na razdoblja u kojima je protuvrijednost anuiteta bila manja od kunske protuvrijednosti simuliranog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iskazuje s „0“, a što pravno ni matematički nije točno. T. se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u C.. T. valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, da i sam tužitelj smatra da se mora primijeniti tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita tužitelju. U. tom pogledu morale bi se obračunati i sve promjene tečaja, kako one iznad početnog tako i ispod početno ugovorenog tečaja, da valutna klauzula ne može biti nepoštena samo onda kad ne ide u prilog tužitelju, već se moraju obračunati i periodi kada je tečaj bio ispod tečaja na dan isplate kredita. T. tvrdi i da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana dospijeća svakog anuiteta. I. da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikad nije prigovarao na promjenu kamatne stope, niti iskoristio svoje pravo da raskine ugovor, da je tuženik tijekom ugovornog odnosa u cijelosti postupao sa svim propisima koji reguliraju njegovo poslovanje, da nije osnovan

 

zahtjev tužitelja za povrat u smislu čl.1112. Z., odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan u smislu čl.1115. Z., da tužitelj ne obrazlaže zašto smatra da ima pravo na povrat plaćenog obzirom da, sukladno odredbi čl.1112. Z., tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, da je predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. T. stoga ukazuje na odredu čl.326. Z. i predlaže da  sud tužbeni zahtjev odbije jer se ništetnost više ne može isticati.

T. posebno ukazuje i na odredbe Z. kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u C. u kredite s valutnom klauzulom u E. i  odredbu čl.19. st.3. Z. kojom su iz primjene zakona izričito isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. U. u obzir ciljeve Z., očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

S. svega navedenog, tuženik predlaže da N. sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. (list 128-132)

 

29. S. je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka cijeneći da je vještačenje  provedeno stručno, savjesno i objektivno.

 

30. P. tuženika isključivo su pravne prirode i tuženik ih je isticao tijekom postupku više puta (sam tuženik navodi da na  matematički izračun sudskog vještaka  nema prigovora).

 

31. U. odnosu na navode tuženika da je tužitelj podneskom od 17. prosinca 2021. preinačio tužbeni zahtjev, a kojoj se preinaci tuženik protivi, sud je utvrdio da je tužba podnesena temeljem odredbe čl.186.b Z. pa postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja tužitelj nije preinačio tužbu, odnosno ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl.190. i čl.191. Z..

 

32. U. odnosu na navode tuženika da vještak nije utvrđivao jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i da li su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ističe se da zadatak vještaka nije niti bio da ocjenjuje „opravdanost“ promjena kamatnih stopa kao ni da li su iste uzrokovale štetu .

 

33. I. u odnosu na prigovor tuženika da je „vještak iskazao razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je bila veća od kunske  protuvrijednosti simuliranog anuiteta  po tečaju  na dan isplate  kredita dok u odnosu na razdoblje  u kojima je bila manja od kunske protuvrijednosti iskazuje „0“ , ističe se da je vještak nalaza i mišljenje sačinio sukladno rješenju suda o izvođenju dokaza financijskim vještačenjem. T., nakon što je sud donio rješenje o izvođenju dokaza financijskim vještačenjem od 14. prosinca 2020. kao i 1. lipnja 2021., i dao nalog vještaku što je potrebno utvrditi, nije prigovarao tako postavljenom zadatku vještaka i

 

 

nije predlagao da isti dopuni izračunima za koje tuženik smatra bitnim za donošenje odluke u predmetnom sporu, a niti to predlaže podneskom od 21. prosinca 2021. 

 

34. U. odnosu na prigovore vezano za tijek zatezne kamate tekuće na svaki pojedini iznos, sud je u presudi naveo da je ugovor o kreditu unaprijed sastavio tuženik, da je do stjecanja u korist tuženika došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog čega tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja pa je stoga na tako stečene novčane iznose dužan platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu počevši od prvog slijedećeg  dana nakon stjecanja, tj. od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta po tužitelju, kako je to navedeno u točki I. izreke presude.

 

35. U. odnosu na tvrdnje tuženika, da s obzirom da je kredit u cijelosti ispunjen i da tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, pa da se radi eventualno o zabrani manjeg značaja (tuženik poziva na odredbu čl.326. Z.), sud smatra da je takva tvrdnja neosnovana s obzirom na sadržaj odredbi ugovora (točka I. U. kojom je reguliran iznos kredita) i način otplate kredita (točka V.. U.) s jedne strane te pojma „bitnog sastojka ugovora“ s druge strane (sastojci bez kojih ugovor pravno ne može egzistirati i, proizvoditi pravne učinke). U. konkretnom slučaju slijedom odredbe čl.1021. Z., određeni iznos novčanih sredstava kao predmet ugovora, ugovorena kamata kao cijena korištenja odobrenih sredstava, valutna klauzula kao odredba koja odnosi na tečajni rizik, predstavljaju ugovorne odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora.      

 

36. S. svih naprijed iznesenih razloga zaključeno je da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu novčanog iznosa od 3.055,40 eura / 23.020,90 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike rata kredita te je donio odluku kao u  točki I. izreke presude.

 

37. S. nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer saslušanjem javnog bilježnika se ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. J. bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog  franka koji nisu bili navedeni  u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao,  niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnog zakonodavnom okviru (ujednačeno pravno shvaćanje redovnih sudova i U. suda R. H.). 

 

38. V. za prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda T. suda u Z. posl. B.:P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude V. trgovačkog suda R. H. posl. broj: P.-6632/17-10 od 14.linja 2018. pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom  zastara prekinuta  i teče iznova  i to od pravomoćnosti  odluke o ništetnosti  odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli što u predmetnom  slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja  2018. do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi  čl.225 Z. u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i V. suda  republike H. u presudi posl. broj:R.-22245/17-2 od 20. ožujka 2018.)

 

39. O. o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154., st.1. Z. jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici. P. u smislu odredbe čl.155. Z. ocjenjeni su od strane tužitelja zatraženi troškovi u visini koja, s obzirom na vrijednost predmeta spora prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu proizlazi iz T. o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (N. n., broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i U. o tarifi sudskih pristojbi (N. n., broj 53/2012).

 

40. S. je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištu 4. studenog 2019., za zastupanje na ročištu 20. listopada 2020., za sastav podneska od 28. listopada 2020., za sastav podneska od 15. prosinca 2021., zastupanje na raspravi 27. siječnja 2022., za zastupanje na ročištu 20. travnja 2022. i za zastupanje na ročištu 10. ožujka 2023. (za svako po 199,84 eura), za sastav žalbe od 28. listopada 2020. i za sastav žalbe od 15. lipnja 2022. (za svako po 99,54 eura), odnosno ukupno 1.797,80 eura, pdv-e (449,45 eura), te trošak sudske pristojbe na tužbu, presudu i žalbu (206,96 eura), te predujam za vještačenje (331,81 eura), odnosno sud je tužitelju priznao parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.786,03 eura / 20.991,34 kn. (točka I.. izreke presude)

 

41. T. nije priznat trošak za sastav podneska od 31. listopada 2019. jer je tuženik činjenice navedene u podnesku mogao iznijeti i na ročištu 4. studenog 2019. na kojem je tužitelj i predao navedeni podnesak, nije priznao ni trošak sastav podneska od 19. listopada 2020. jer je činjenice navedene u podnesku mogao iznijeti na ročištu od 20. listopada 2020., nije priznat trošak za sastav podneska od 16. prosinca 2020. i 13. listopada 2021. jer isti nisu nastali postupanjem tuženika  (navedenim podnescima tužitelj predlaže sudu da dopuni rješenje o vještačenju), nije priznat trošak za sastav podneska od 1.veljače 2022. i 8. veljače 2023. jer navedenim podnescima punomoćnik tužitelja izvještava o nemogućnosti dolaska tužitelja u R. H. na ročište zakazano radi saslušanja tužitelja, odnosno o datumu kada će tužitelj doći u R. H., te nije priznat trošak odsustvovanja iz ureda i putni trošak punomoćnika tužitelja jer je tužitelj mogao angažirati odvjetnika na području S. službe u P. pa stoga ti troškovi ne smatraju potrebnim za vođenje postupka. (točka I.. izreke presude)

 

U Pakracu, 19. travnja 2023.  

 

 

                                                                                                          S U D A C:

 

                                                                                                  DOBRILA KRAJNOVIĆ,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem  ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude u odnosu na one stranke koje su o tom ročištu obaviještene, dostave prijepisa presude u odnosu na one stranke koje o tom ročištu nisu obaviještene.

 

DNA:

1/ odvjetnica I. B. A., G.,  V. N. 13

2/ odvjetničko društvo G. & G., Z., T. žrtava fašizma 5