Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 122/2023-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. K. iz Č., Ž., OIB ..., koju zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Č., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-94/2021-6 od 28. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-11/20-19 od 5. listopada 2020., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-11/20-28 od 9. prosinca 2020., na sjednici održanoj 19. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-94/2021-6 od 28. ožujka 2022. i sudi:
Prihvaća se žalba tuženice te se preinačava presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-11/20-19 od 5. listopada 2020., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-11/20-28 od 9. prosinca 2020. i sudi:
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužiteljici R. K., OIB: ..., iz Č., Ž., iznos od 19.660,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. Srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos:
- 1.050,00 Kn od 1.ožujka 2015. do isplate,
- 2.400,00 Kn od 1.travnja 2015. do isplate,
- 2.250,00 Kn od 1.svibnja 2015. do isplate,
- 2.250,00 Kn od 1.lipnja 2015. do isplate,
- 2.250,00 Kn od 1.srpnja 2015. do isplate,
- 1.200,00 Kn od 1.kolovoza 2015. do isplate,
- 2.250,00 Kn od 1.rujna 2015. do isplate,
- 1.950,00 Kn od 1.listopada 2015. do isplate,
- 600,00 Kn od 1.srpnja 2017. do isplate,
- 1.650,00 Kn od 1.kolovoza 2017. do isplate,
- 300,00 Kn od 1.rujna 2017. do isplate,
- 150,00 Kn od 1.listopada 2017. do isplate,
- 170,00 Kn od 1.studeni 2017. do isplate,
- 340,00 Kn od 1.prosinca 2017. do isplate,
- 170,00 kn od 1.siječnja 2018. do isplate,
- 170,00 kn od 1.veljače 2018. do isplate,
- 510,00 Kn od 1.travnja 2018. do isplate
II. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužiteljima troškove ovoga postupka u iznosu od 6.875,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 5.listopada 2020. do isplate.“.
II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.061,78 €/8.000,00 kn, u roku od 8 dana.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.609,33 €/19.660,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u istoj toč. izreke, dok je u toč. II. izreke nalaženo tuženici nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 912,47 €/6.875,00 kn, također s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u toj točki izreke.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2464/2022-4 od 26. listopada 2022., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:
„1. Da li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. KU/13 odnosno članka 50 KU/17?
2. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima) primjenjivati prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?
3. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 104/13. 104/13, 150/13 71/16 i 123/16), primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za države službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/2019, 119/2019)?
4. Da li se tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 4. veljače 2019. primjenjuje na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dano za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/18, 02/19, 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?“.
4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju zbog gore navedenih pravnih pitanja, u kojoj je predložila preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev te tužiteljicu obvezati da joj nadoknadi troškove postupka, podredno predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava navode tuženice i predlaže odbiti reviziju, a tuženicu obvezati da joj nadoknadi troškove sastava odgovora na prijedlog i odgovora na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Pobijana je presuda u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
8. Predmet spora je potraživanje tužiteljice, policijske službenice Policijske uprave m., koja je raspoređena na rad na granične prijelaze S. o. D. (Republika Slovenija) - T., G., (Republika Slovenija) - B., S. o. D. (Republika Slovenija) - P., R. (Republika Slovenija) - B. za isplatom terenskog dodatka, u razdoblju od veljače 2015., do ožujka 2018.
9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:
- da je tužiteljica djelatnica Ministarstva unutarnjih poslova, zaposlena u Policijskoj upravi m. te da je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljala poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima S. o. D. (Republika Slovenija) - T., G., (Republika Slovenija) - B., S. o. D. (Republika Slovenija) - P., R. (Republika Slovenija) - B., na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije,
- da prethodno važeći Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13), kao i sada važeći („Narodne novine“, broj 112/17 - dalje: KU/17) u čl. 56., odnosno sada čl. 50., istovjetno reguliraju pravo na terenski dodatak i to na način da uvjetuju pravo na isplatu terenskog dodatka radom dužim od 8 sati izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka,
- da tužiteljica, kada radi na području Republike Slovenije, radi izvan mjesta svojeg stalnog boravka te stvarno obavlja poslove izvan stalnog mjesta rada, odnosno izvan područja nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređena, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela, u konkretnom slučaju Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14),
- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 22. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, u svezi čl. 56. KU, prema kojem službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju,
- da je Zajednička komisija 11. studenog 2016. dala tumačenje da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada,
- da tužiteljici u utuženom razdoblju dnevnica niti terenski dodatak nisu isplaćivani,
- da je kod tužiteljice za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju postojalo specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države gdje je tužiteljica upućena na rad,
- da je visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna.
10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 56. KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016. Sudovi su pritom ocijenili da je tužiteljica bila inače zaposlena u sjedištu Policijske uprave m., ali je svoj rad obavljala na području državnog teritorija Republike Slovenije, na graničnim prijelazima što je, prema ocjeni sudova, značilo da je tužiteljica svoj rad obavlja izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada.
11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. Ranijeg KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužiteljice na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.
12. Sudovi nadalje ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase. S obzirom na Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe čl. 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza D. u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.
13. Pritom sudovi otklanjaju primjenu odredbi čl. 25. st. 3. i čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), smatrajući da je tijekom ovog postupka utvrđeno da je tužiteljica kao policijska službenica upućena na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlena i izvan mjesta njenog stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu ima pravo na terenski dodatak.
14. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.
15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužiteljice zato što su taj pojam u slučaju tužiteljice tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužiteljice kao policijske službenice za zaštitu granice konkretne policijske postaje (PU M.).
16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, u skladu s međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, prema međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.
17. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/2004 - dalje: Sporazum).
18. Tim je Sporazumom, u čl. 2. st. 1., ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. čl. 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.
19. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. toč. 2. izraz „domaća država“ označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz „susjedna država“ označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (toč. 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz „zona“ označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (toč. 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz „službena osoba“ označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (toč. 7. čl. 1. Sporazuma).
20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog čl. službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.
21. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet S. o. D. - T., G. - B., S. o. D. - P., R. - B., za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (st. 1. toč. 1. Dogovora).
22.1. Prema odredbi čl. 184. i 185. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, Policijska uprava M. je mješovita policijska postaja IV. kategorija i obuhvaća područje M. županije, sa sjedištem u Č., a obuhvaća Policijsku postaju Č., Policijsku postaju P., Policijsku postaju M. S. i Postaju prometne policije Č. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom, sve u dužini od 38 km.
22.2. Pod pojmom „stalno mjesto rada“ prema odredbi čl. 50. st. 2. KU podrazumijeva se „mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela“.
23. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice, u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet T., B., P. i B.
24. Tužiteljica je tužbu utemeljila na tvrdnji da joj predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njeno mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta Policijske uprave m., jer je u tuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljala poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima T., B., P. i B. na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije, smatrajući da ta činjenica znači da je ona upućena na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlena. Pritom se tužiteljica pozvala na odredbe čl. 56 KU/13 odnosno čl. 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.
25.1. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u PU m., koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza T., B., P. i B. radila izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlena.
25.2. To iz razloga što njeno stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je ona ovlaštena obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njene službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije, kao susjedne države, smatraju kao da su obavljene u PU m., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužiteljica ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njenog radnog mjesta zbog čega njen rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njenog stalnog mjesta rada.
26. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da je tužiteljica u konkretnom slučaju bila upućena na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužiteljice, kao policijskog službenika za zaštitu granice, obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. toč. 9. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.
27. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužiteljica, zbog činjenice da stalno mjesto njegovog rada obuhvaća i područje druge države, nije upućena na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređena na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države (tako i u odlukama ovoga suda poslovni broj Rev-1206/22 od 17. siječnja 2023. i Rev-1284/22-3 od 31. siječnja 2023.).
28. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom čl. 56 KU/13, kao ni čl. 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.
29. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom čl. 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.
30. Utemeljeno tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Z. i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju čl. 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.
31. U okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređena na rad na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijskoj upravi m., a ta policijska uprava, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza T., B., P. i B. u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama čl. 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
32. Stoga odgovor na prvo i četvrto pravno pitanje glasi:
- svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave m., obuhvaća područje granične prijelaze T., B., P. i B. te predstavlja zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni tih graničnih prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.
33. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:
- tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju čl. 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.
34. Prema svemu iznesenom, reviziju tuženice valjalo je prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva i na osnovi odredbe čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci.
35.1. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 163. ZPP. Tuženici su parnični troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.609,33 €/19.660,00 kn, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav odgovora na tužbu 100 bodova odnosno zatraženih 132,72 €/1.000,00 kn (Tbr. 8./1. Tarife), za sastav podneska od 4. lipnja 2020. 100 bodova odnosno zatraženih 132,72 €/1.000,00 kn (Tbr. 8./1. Tarife), za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu od 16. lipnja 2020. i 24. kolovoza 2020. svako po 100 bodova odnosno zatraženih 132,72 €/1.000,00 kn (Tbr. 9./1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9./3. Tarife) 50 bodova odnosno zatraženih 66,36 €/500,00 kn, za sastav žalbe 125 bodova odnosno zatraženih 165,90 €/ 1.250,00 kn (Tbr. 10./1 Tarife) i za sastav revizije 225 bodova odnosno 298,63 €/2.250,00 kn (Tbr. 10./6 Tarife), odnosno ukupno 1.061,78 €/8.000,00 kn, koliko je tuženici dosuđeno, jer je ona u cijelosti uspjela u parnici.
35.2. Tuženici nisu priznati troškovi sastava podneska od 26. veljače 2020. kojeg je tuženica sama prouzročila time što je dopunjavala odgovor na tužbu, a okolnost da tuženica nije cjelovito odgovorila na tužbu tužiteljice, usprkos tome što joj je za to bio ostavljen primjeren rok, ne može ići na teret tužiteljice kao protivne stranke. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke.
36. Tužiteljici nisu priznati traženi troškovi sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i reviziju, jer ista nije uspjela u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).
37. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).
Đuro Sessa, v.r.