- 1 -              Rev 41/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 41/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.o.o., Z., OIB … , kojega zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice M. Z., S., OIB … , koju zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1458/2019-2 od 1. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Povrv-1575/2018-26 od 19. srpnja 2019., u sjednici održanoj 19. travnja 2023.,

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Uvažava se revizija, ukidaju presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1458/2019-2 od 1. lipnja 2020. i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Povrv-1575/2018-26 od 19. srpnja 2019. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnoga bilježnika S. P. iz D. S. poslovni broj Ovrv-1925/16 od 6. prosinca 2016., odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka i naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 80/2020-2 od 25. veljače 2020., zbog pravnoga pitanja: „Je li vlasnik poslovnog prostora – samostalne uporabne cjeline koji se nije izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava sukladno odredbama čl. 45. Zakona o tržištu toplinske energije dužan podmirivati sve obveze povezane s pravom vlasništva uključujući i plaćanje toplinske energije kao korisnik poslovnog prostora odnosno kupac toplinske energije?“ Predložio je ovome sudu da nižestupanjske presude preinači ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženica na reviziju nije odgovorila.

 

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora u ovome postupku za isplatu zahtjev je tužitelja da mu tuženica plati tražbinu (2.527,47 kn sa zateznim kamatama) na ime cijene toplinske energije za koju tvrdi da ju je isporučio tuženici, za njen poslovni prostor, što obuhvaća troškove grijanja te naknadu troškova snage, naknadu za djelatnost opskrbe toplinskom energijom i naknadu za djelatnost kupca toplinske energije, koje naknade se obračunavaju i plaćaju neovisno o količini isporučene i potrošene toplinske energije.

 

7. Drugostupanjski je sud prihvatio ocjenu o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva, koja je u prvostupanjskoj presudi obrazložena, u bitnome, utvrđenjem da poslovni prostor u vlasništvu tuženice „nije priključen na zajednički sustav grijanja u zgradi“, odnosno da „tužitelj nije ničime dokazao da bi grijaće tijelo koje je na dan očevida zatečeno u poslovnom prostoru bilo ikada spojeno na zajedničke instalacije cijevi grijanja u zgradi“ odnosno da „ono (grijače tijelo) nije nikada bilo u operativnoj funkciji, jer nije bilo spojeno na zajedničke dijelove zgrade.“.

 

Obrazlažući primjenu materijalnoga prava na ovu odlučnu činjenicu, prvostupanjski je sud naveo:

 

- da „ne postoji obveza plaćanja utuženih troškova i naknada, a po ugledu i na odredbe iz čl. 2., čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).“,

 

- da „svaka odredba iz tužiteljevih Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom, kao i svaka odredba iz Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine br. 99/14, 27/15, 124/15), koja bi u danoj situaciji nalagala obvezu plaćanja utuženih troškova i naknada ima se smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, 14/19), jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ovdje tuženika“ te da „takve odredbe koje je unaprijed formulirao tužitelj i na njihov sadržaj potrošač nije imao nikakvog utjecaja su ništetne u smislu čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i smatra se kao da nisu nikada niti bile ugovorene.“.

 

8. Ovaj sud je reviziju zbog pravnoga pitanja zbog kojega ju je tužitelj i podnio dopustio s obrazloženjem da se radi o pravnome pitanju važnom u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP jer o njemu postoji različita praksa viših sudova, s obzirom na to da se tužitelj pozvao na presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2407/2019 od 25. listopada 2019.

 

U obrazloženju te presude navedeno je:

 

„Naime, u obrazloženju uvodno opisanog stajališta o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu za izvršenu isporuku toplinske energije, za razdoblje od mjeseca listopada 2013., do srpnja 2016., na adresi …. Z., (poslovni prostor tuženika), prvostupanjski sud je na utvrđene i nesporne činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja time što je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi.

 

Sud prvog stupnja svoju odluku da je pravilno primijenio materijalno pravo, trebao temeljiti na zaključku da je tuženik u obvezi platiti utuženo potraživanje, obzirom da je, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14) i čl. 2 Općih uvjeta za isporuku toplinske energije (NN 35/14, 129/15), kao vlasnik poslovnog prostora - samostalne uporabne cjeline, dužan podmirivati sve obveze povezane sa pravom vlasništva. Navedeno je tužitelj dokazao Izvatkom iz knjige položenih ugovora (list 22 spisa), iz kojeg proizlazi da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine na spomenutoj adresi od 13. kolovoza 2013., (dakle prije utuženog razdoblja), a u prilog istome ide i činjenica da tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije osporavao vlasništvo.

 

Prigovor tuženika, kojim navodi da s tužiteljem nije zaključio nikakav ugovor a koji je skladno čl. 11. st.3-5. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15 u daljnjem tekstu - ZOTTE), trebao sklopiti, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud je navedeni prigovor trebao otkloniti pozivom na odredbu čl. 53. st. 14 ZOTTE-a, kojim je propisano da do sklapanja ugovora o potrošnji toplinske energije od strane ovlaštenog predstavnika suvlasnika i gospodarskog subjekta koji je registriran za obavljanje djelatnosti kupca, za kupca toplinske energije određuje se dosadašnji opskrbljivač toplinskom energijom koji opskrbljuje krajnje kupce toplinskom energijom.

 

Navod tuženika kako tužitelj nije dokazao tko je bio dosadašnji dobavljač do sklapanja Ugovora o korištenju toplinske energije od 21. srpnja 2016. (list 23-26 spisa), ovaj sud ocjenjuje neosnovanim iz razloga što je tužitelj ispostavljenim računima od 2013-2016., a na koje tuženik nije izjavljivao prigovor, tužitelj dokazao da je upravo on bio i dosadašnji opskrbljivač.

 

Podredno valja napomenuti da je u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud mogao u konkretnom slučaju primijeniti i odredbu čl. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05,48/08., 125/11, 78/15-dalje u tekstu ZOO), budući je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu jer je redovito isporučivao toplinsku energiju a što tuženik također tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije osporavao.

 

Navod tuženika da je u knjigovodstvenoj kartici od 5. lipnja 2017.,  navedeno da potrošač nije spojen na mjerilo, te da je navedeno i sumnjivi i sporni kupci za toplinarstvo, nije odlučna činjenica jer se tuženik nije izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava prema odredbama 45. Zakona o tržištu toplinske energije, niti je to tvrdio tijekom postupka nego tek u žalbi. 

 

Naime, čak i da je tuženik u pravu polazeći od sadržaja odredbe čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije ZOTTE), prema kojoj je određeno da i nakon isključenja (izdvajanja) iz toplinskog sustava stambene zgrade, krajnji kupac (ovdje tuženik), i nadalje je u obvezi plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije.

 

Stoga, prema sadržaju prvostupanjskih činjeničnih utvrđenja, te primjeni, po prvostupanjskoj ocjeni, mjerodavnih materijalnopravnih odredbi, do izdvajanja, odnosno obustave isporuke toplinske energije tuženikovog poslovnog prostora iz zajedničkog toplinskog sustava stambene zgrade, u vrijeme kada prema odredbama čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije, izdvajanje pojedinog korisnika, na bezuvjetan način, iz zajedničkog sustava centralnog grijanja, nije moguće, odnosno u skladu s tim propisima (čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije), ostaje obveza krajnjeg kupca, u slučaju izdvajanja iz sustava, podmirivati pripadajući dio troškova sustava, osim troška isporučene energije, međutim, pravilno je prvostupanjski sud trebao navod tuženika otkloniti uz zaključak i pozivanje na odredbu čl. 45. ZOTTE.

 

Podredno valja napomenuti da je unatoč navodima tuženika, da tužitelj nije dokazao da se radi o poslovnom prostoru, već o kućanstvu, ovaj sud ističe da iz knjigovodstvene kartice proizlazi da se radi o M. K. „M. t.“.

 

Stoga, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti i odredbu čl. 3. st. 16. ZOTTE, gdje je tuženik kao korisnik poslovnog prostora odnosno kupac toplinske energije dužan istu plaćati. Dakle, tuženik ne mora nužno sukladno zakonskoj odredbi biti vlasnik predmetnog poslovnog prostora (iako je), nego isti u ime i za račun vlasnika i/ili suvlasnika zgrade/građevine obavlja djelatnost kupca u samostalnom, zatvorenom i centralnom toplinskom sustavu.“

 

9. Dakle, odluka drugostupanjskoga suda u postupku iz t. 8. obrazloženja ovoga rješenja donesena je s obzirom na činjenicu da se „tuženik nije izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava prema odredbama 45. Zakona o tržištu toplinske energije“. I tužitelju u ovome postupku revizija je dopuštena zbog pitanja koje polazi od činjenice, koja je uključena u samo pitanje, da se radi o vlasniku poslovnog prostora, samostalne uporabne cjeline, „koji se nije izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava“, očito uvažavajući nejasnoće u obrazloženju nižestupanjskih presuda glede utvrđenja činjenice da poslovni prostor tuženice čak i nikada nije bio spojen na zajednički sustav grijanja. Inače, prema logici stvari, valjalo bi zaključiti da je vlasnik poslovne prostorije kao samostalne uporabne cjeline koji se nije izdvojio iz zajedničkog sustava grijanja, dakle, isporučena mu je toplinska energija, bio dužan plaćati cijenu isporučene i potrošene toplinske energije, što bi bio i odgovor na postavljeno pitanje.  Međutim, iz citirane drugostupanjske presude na koju se tužitelj pozvao izlažući razlog važnosti postavljenoga pitanja proizlazi shvaćanje kako bi tuženik u tom postupku određene troškove trebao snositi i u slučaju da se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, s obrazloženjem da „polazeći od sadržaja odredbe čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu toplinske energije ZOTTE), prema kojoj je određeno da i nakon isključenja (izdvajanja) iz toplinskog sustava stambene zgrade, krajnji kupac (ovdje tuženik), i nadalje je u obvezi plaćati sve troškove, osim troškova toplinske energije.“, odnosno da „ostaje obveza krajnjeg kupca, u slučaju izdvajanja iz sustava, podmirivati pripadajući dio troškova sustava, osim troška isporučene energije“. 

 

10. Tužitelj se i u prijedlogu za dopuštenje revizije i u predmetnoj reviziji koja mu je dopuštena pozvao na praksu iz presude Suda Europske unije od 5. prosinca 2019. u predmetu EVN Bulgaria Topofikatsia, C-708/17, ECLI:EU:C:2019:1049. U obrazloženju rješenja ovoga suda, donesenom u postupku u kojem je revizija dopuštena radi pravnoga pitanja: „Jesu li krajnji kupci nakon izdvajanja dužni sukladno čl. 45. st. 9. Zakona o tržištu topinske energije plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije kako je to propisano navedenim zakonom ili ono to nisu dužni učiniti?“, navedeno je:

 

„8. U stvaranju odgovora na spomenuto pitanje valja poći, prije svega, od shvaćanja prihvaćenog za sličnu situaciju po Sudu Europske unije (četvrtom vijeću) u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17, „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD protiv Nikoline Stefanove Dimitrove (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Rajonen sad Asenovgrad, Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) i „Toplofikacia Sofia” EAD protiv Mitka Simeonova Dimitrova, uz sudjelovanje „Termokomplekt” OOD (zahtjev za prethodnu odluku kojeg je uputio Sofijski rajonen sad, Općinski sud u Sofiji, Bugarska), u vezi s odbijanjem tih pojedinaca da podmire svoje račune za grijanje. Oni su osporavali primljene račune tvrdeći da, iako se njihova zgrada opskrbljuje iz toplinske mreže, „nisu pristali primati grijanje i ne koriste ga u svojim stanovima“: sporili su (uz ostalo, a za ovaj postupak relevantno) je li u njihovoj situaciji plaćanje isporuke nenaručenog centraliziranog grijanja protivno članku 27. Direktive 2011/83. (koji, naslovljen „Prodaja po inerciji”, određuje: „Potrošač je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koja se zabranjuju člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. /Direktivi 2005/29/EZ(55)/. U takvim slučajevima izostanak reakcije kupca nakon takve isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra se pristankom.”). To obzirom da bugarski propisi predviđaju da su suvlasnici zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju iz toplinske mreže dužni doprinositi troškovima grijanja iako ga ne koriste u svojem stanu.

 

10.1. Odluke u tim predmetima (prema razlozima kojima su obrazložene) donesene su obzirom da pojedinac, potrošač, korisnik u tome sporu prijepornog stana, nije plaćao račune koji su se odnosili na potrošnju energije koju otpuštaju unutarnje instalacije zgrade, odnosno svi vodovi i instalacije za distribuciju i isporuku toplinske energije unutar zgrade (pa i za potrebe grijanja zajedničkih prostora ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima), uključujući vertikalne cijevi za grijanje koje prolaze kroz svaki stan - račune sačinjene prema obračunu potrošnje utvrđene razmjerno grijanom obujmu stana u skladu s građevinskim projektom zgrade, a da pritom (u sačinjenju tog obračuna) nije u obzir uzeta količina stvarno otpuštene topline u tom stanu.

 

10.2. Odgovarajući na pitanja (u uvjetima kada je u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, propisom omogućeno prekinuti opskrbu toplom vodom i zabrtviti radijatore u danom stanu):

- ostvaruje li potrošač na temelju članka 27. Direktive 2011/83 pravo da ne plaća troškove koji se odnose na isporučenu toplinsku energiju koju nije zatražio?,

- dopušta li se člankom 13. stavkom 2. /Direktive 2006/32/ da poduzeće za područno grijanje zahtijeva troškove potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu u zgradama u suvlasništvu, razmjerno grijanom obujmu stanova u skladu s građevinskim projektom, a da pri tome ne uzima u obzir količinu stvarno otpuštene topline u stanu?,

- dopušta li se člankom 27. Direktive [2011/83] da nacionalni propis potrošače, vlasnike stanova u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu, obvezuje na plaćanje troškova potrošnje topline koju otpuštaju unutarnje instalacije za grijanje i toplu vodu, koju oni nisu naručili, ali koja je isporučena, ako su prestali koristiti toplinsku energiju na način da su uklonili toplinske uređaje iz svojeg stana ili da su na njihov zahtjev zaposlenici poduzeća za područno grijanje tehnički onemogućili toplinski uređaj da otpušta toplinu?,

- dovodi li takav nacionalni propis do nepoštene poslovne prakse u smislu /Direktive 2005/29/?,

Sud Europske unije je pošao od utvrđenja da u zgradama u suvlasništvu, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, „teško je zamisliti da se računi koji se odnose na grijanje, osobito oni koji se odnose na grijanje unutarnjih instalacija i zajedničkih dijelova, mogu u potpunosti individualizirati“ („kako bi se moglo razlikovati troškove koji proizlaze iz potrošnje tople vode za potrebe kućanstva, topline koju ispuštaju instalacije u zgradi i one koji proizlaze iz potrebe grijanja zajedničkih prostora i potrebe grijanja stanova“): „što se tiče osobito unutarnjih instalacija.(...).proizlazi da se može pokazati teškim, čak i nemogućim, kao što to tvrdi društvo EVN, precizno odrediti količinu topline koju te instalacije otpuštaju u svakom stanu. Naime, ta količina ne obuhvaća samo toplinu koju unutar dotičnog stana otpuštaju materijalni elementi unutarnjih instalacija, poput vodova i cijevi koji prolaze kroz taj stan, nego i izmjenu topline između grijanih prostora i prostora koji se ne griju“ (stanovi u zgradi u suvlasništvu nisu međusobno toplinski neovisni jer se toplina izmjenjuje između grijanih prostora, manje grijanih prostora ili prostora koji se ne griju),

te odlučio, postupajući u granicama svoje ovlasti:

- da članak 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktive 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije

 

zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu,

- da članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ i članak 10. Stavak 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

 

11. U Republici Hrvatskoj pitanje plaćanja naknade za toplinsku energiju u slučaju kakav je ovdje, kod izdvajanja krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava, u ovdje spornom razdoblju bilo je uređeno:

 

11.1. Zakonom o tržištu toplinske energije (Narodne novine, broj 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15 - dalje: ZTTE-om), i to odredbama čl. 45., prema kojima:

- stavak 1., „Iznimno od odredbi članaka ovoga Zakona, krajnji kupac, na zajedničkom mjerilu toplinske energije, može se izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava...“,

- stavak 9., „Krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan je plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu“,

u svezi sa odredbama čl. 3., kojima su dana značenja izrazima koji se koriste tim Zakonom, pa i značenje: izrazu: (27.) „priključne snage“ koja je „najveća dopuštena snaga koju predaje proizvodno postrojenje za transformaciju u vanjske instalacije ili distribucijsku mrežu, odnosno dopuštena snaga toplinske energije koju iz vanjskih instalacija ili distribucijske mreže može preuzeti kupac toplinske energije na mjestu razgraničenja, a propisana je termoenergetskom suglasnošću“; izrazu (32.) „toplinske energije“, koja je „proizvedena energija nastala u proizvodnom postrojenju za transformaciju, sa svrhom zagrijavanja prostora i zagrijavanja potrošne tople vode ili energija korištena u tehnološke svrhe (vrela voda, topla voda ili para) ili za hlađenje prostora“; izrazu (35.) „toplinskog sustava“, koji je „tehnički sustav koji se sastoji od uređaja i opreme za proizvodnju toplinske energije, unutarnjih i vanjskih instalacija ili distribucijske mreže te omogućuje opskrbu toplinskom energijom, a može biti samostalni, zatvoreni ili centralni toplinski sastav“,

 

11.2. odredbom čl. 2. stavka 2. točka 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine, broj 99/14, 27/15 i 124/15), kojom je dano značenje izrazu „ukupni troškovi toplinske energije„ i rečeno da se ovi „sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije“.

 

12. U odredbama iz prethodnog stavka 9., i to prvenstveno u odredbi čl. 45. stavak 9. ZTTE-a, koja je jasna - pa je u svezi sa ostalim navedenim odredbama (glede značenja pojedinih izraza) za primjenu ne treba posebno još i tumačiti, sadržan je jasan odgovor na u reviziji revidenta postavljeno pitanje:

 

Krajnji kupci dužni su nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 9. ZTTE-a, plaćati sve ostale troškove osim troškova toplinske energije - koju energiju (uostalom) za grijanje stana ili vode niti ne koriste.

 

13. Konkretno, dužni su plaćati tzv. fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove snage, one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem njihova stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi sa troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode) - ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade (primjerice: za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže - koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi; za potrošnju električne energije za rad kotlovnice; za potrošnju vode za punjenje sustava; za redovno servisiranje kotlovnice; za amortizaciju postrojenja - a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija (bilo hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih ili sličnih prostorija): to stoga što se izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

 

14. Takav se odgovor temelji:

 

- na shvaćanju Suda Europske unije, jasno izraženom u navedenim odlukama iz stavka 8., iz smisla kojeg je nedvosmislenim za zaključiti da se i propisi u Republici Hrvatskoj, a kojima je (ili bi bilo) propisano da su vlasnici stana u zgradi sa više stanova različitih vlasnika (kao vlasnici posebnih dijelova zgrade, povezanih sa suvlasništvom nekretnine), zgradi priključenoj na mrežu područnog grijanja, dakle i oni vlasnici koji se, kao ovdje tuženik, izdvoje iz zajedničkog toplinskog sustava, dužni podmirivati troškove potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade - iako pojedinačno ne koriste toplinsku energiju za grijanje u svojem stanu, ne mogu tumačiti kao protivni propisima ili direktivama Europskog parlamenta i Vijeća o pravima potrošača, onim propisima ili direktivama koje uređuju zabranu nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu,

 

- na propisima navedenim u stavku 9., koji se po svome jasnom (pa i pisanom) sadržaju i svojoj intenciji iscrpljuju upravo u smislu prethodno navedenog shvaćanja Suda Europske unije - i odgovaraju tome shvaćanju, a kojima je isto tako nedvosmisleno uređeno (propisano) da onaj vlasnik i korisnik stana, koji se (jer mu je to dopušteno) izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava i time ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoga stana ili neke svoje prostorije, nije dužan plaćati naknadu za ono što ne koristi - za troškove koji bi nastali da se njegov stan ili njegova prostorija grije, ali je dužan podmirivati drugo, ono čemu se daje značaj tzv. fiksnih troškova grijanja, uz ostalo i troškove toplinske energije potrošene u grijanju zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade.

 

15. Valja pritom primijetiti da tuženik ne može sa uspjehom tvrditi da od plaćanja opisane fiksne naknade koja se odnosi na troškove snage - u onome što čini njezin navedeni sadržaj, te od onog čemu bi ta naknada trebala služiti, odnosno od grijanja zajedničkih dijelova zgrade ili unutarnjih i vanjskih instalacija zgrade, nema nikakve koristi: u svakome slučaju grijanjem tih zajedničkih dijelova (primjerice: stubišta, kotlovnice, podrumskih ili tavanskih prostora) ili instalacija zgrade (onih ugrađenih u zidove ili podove) topliji je i njegov stan (kao što je topliji i grijanjem drugih stanova u zgradi, ne nužno samo onih sa kojima graniči zajedničkim zidovima) - s time da valja imati na umu da se grijanjem drugih dijelova zgrade ili drugih stanova kao i održavanjem cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, pridonosi (što se ne može relativizirati ili u vrijednosti umanjivati u onome što i tuženik dobiva) očuvanju i zgrade kao cjeline - a time i stana sa njegovom vrijednošću u vlasništvu (pa i kao stana koji bi imao ili sačuvao bar mogućnost ponovno pristupiti grijanju - ako se postrojenje za grijanje sačuva, makar se izdvojio iz toplinskog sustava), pa je time i razumnim (logičnim) odlučiti da taj izdvojeni vlasnik mora (pa i u postizanju načela jednake vrijednosti davanja u ugovornom, dvostranom odnosu) sudjelovati i u pokrivanju s time u svezi (zbog stjecanja, očuvanja ili zaštite i njegove koristi ili vrijednosti) prouzrokovanih troškova.“

 

16. Stoga, kako shvaćanje nižestupanjskih sudova iz presuda koje su donijeli nije u skladu s navedenim shvaćanjem ovoga suda, uz uvjet da se tuženica kao kupac izdvojila iz zajedničkog toplinskog sustava, a zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) ti sudovi nisu razmotrili druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora, tako da zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude.

 

17. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te, ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku, ponovno odlučiti o tužiteljevu zahtjevu odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, odnosno, prije svega, jasno obrazložiti radi li se u konkretnom slučaju o tome da poslovni prostor tuženice koji se nalazi u stambenoj zgradi nikada nije bio spojen na zajednički toplinski sustav, ili pak o tome, kako to tvrdi tužitelj, da je na predmetnom grijačem tijelu ugrađen razdjelnik, pa da nema osnove za zaključak da poslovni prostor nije bio spojen na zajednički toplinski sustav, odnosno da tuženica nije ni ispunjavala uvjete za izdvajanje.

 

 

 

 

 

18. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

 

Zagreb, 19. travnja 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Renata Šantek, v.r.