1              Poslovni broj: Gž-277/2023-3

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Alena Goluba, kao predsjednika vijeća, Antuna Dominko kao člana vijeća i suca izvjestitelja i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u S., protiv tuženika P. S. iz Ž., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnik u S., radi poništenja ugovora i iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-113/2017 od 5. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Žalba tužitelja se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-113/17 od 05. veljače 2018. godine preinačuje u točkama I.2., I.3. i II. izreke pa se sudi:

 

1.Nalaže se tuženiku P. S. iz Ž., da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isprazni od osoba i stvari stan u prizemlju zgrade anagrafske oznake Ž., izgrađenoj na čest.zem…, zk.ul.br…, k.o. Ž., te da ga slobodnog od osoba i stvari preda u posjed tužitelju J. B. iz S.

 

2.Svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-113/17 od 05. veljače 2018. godine odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja J. B. iz S., i to zahtjev kojim je traženo da se poništi ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tužitelja kao prodavatelja i tuženika P. S. iz Ž., kao kupca, kojim je tužitelj prodao a tuženik kupio nekretninu i to ½ dijela nekretnine označene kao čest.zem… iz zk.ul.br…., k.o.Ž., u naravi stambena zgrada – prizemlje, koji ugovor je sklopljen 15. ožujka 2016. godine i istog dana ovjerovljen pod brojem OV-2756/16 i OV-2757/16 kod javnog bilježnika M. Č. iz S. (točka I.1. izreke), i zahtjev kojim je traženo da se tuženiku P. S. iz Ž.,  naloži da je dužan u roku od 15 dana isprazniti od osoba i stvari stan u prizemlju anagrafske oznake Ž.,  izgrađen na čest.zem…. u zk.ul.br….k.o.Ž. te da ga preda u posjed tužitelju J. B. iz S., (točka I.2. izreke).

 

1.1.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I.3. izreke) i tužitelju J. B. iz S., naloženo je da tuženiku P. S. iz Ž., isplati na ima parničnog troška iznos od 3.000,0 kuna (točka II. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda postupka, pa je predložio da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev uz dosudu mu parničnog troška, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.) U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode tužitelja te je predložio da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i da potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

4.) Već prethodno donesenom presudom ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-85/2018-3 od 27. rujna 2018. godine, odlučeno je o žalbi tužitelja u dijelu u kojem je pobijana točka I.1. izreke navedene prvostupanjske presude (zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji), i to tako da je u tom dijelu ista odbijena te potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda.

 

4.1.) U dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iseljenje i u kojem je odlučeno o troškovima postupka, naprijed navedenom odlukom ovog drugostupanjskog suda žalba tužitelja je bila uvažena te je u navedenom dijelu prvostupanjska presuda preinačena prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka. Međutim, navedeni dio drugostupanjske presude, a povodom izjavljene revizije tuženika, je ukinut rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1394/2019-2 od 17. siječnja 2023. godine.

 

4.2.) Dakle, novom odlukom ovog drugostupanjskog suda valjalo je ponovno odlučiti o žalbi tužitelja u dijelu u kojem se pobija točka I.2. izreke prvostupanjske odluke – kojom je bio odbijen tužbeni zahtjeva tužitelja za iseljenje, i u dijelu u kojem je pobijana odluka o troškovima postupka sadržana u točkama I.3. i II. izreke.

 

5.) U navedenom dijelu žalba tužitelja je osnovana.

 

6.) Dakle, predmet spora u ovoj parnici je bilo poništenje ugovora o prodaji nekretnine – stana koji se nalazi u prizemlju zgrade u Ž.,  koji ugovor su stranke, i to tužitelj kao prodavatelj a tuženik kao kupac, zaključile dana 15. ožujka 2016. godine, i nenovčana tražbina na iseljenje tuženika iz navedene nekretnine te njena predaja u posjed tužitelju.

 

7.) Odlučujući o navedenim zahtjevima – dakle, i o zahtjevu tužitelja za iseljenje tuženika iz naprijed navedene nekretnine te za njenu predaju u posjed tužitelju, sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće važne činjenice:

 

-da je zaključenim ugovorom od 15. ožujka 2016 godine (ovjerenim po javnom bilježniku 16. ožujka 2016.) tužitelj prodao tuženiku ½ suvlasničkog dijela zgrade položene na čest.zem…, upisanoj u zk.ul.br… k.o. Ž., u naravi stan u prizemlju navedene zgrade;

 

-da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 38.000,00 Eura;

 

-da je kupac (tuženik) prilikom potpisa ugovora isplatio prodavatelju (tužitelju) dio cijene od 3.000,00 Eura, a ostatak cijene tuženik se je ugovorom obvezao isplatiti odmah nakon što tužitelj provede etažiranje predmetne nekretnine a najkasnije u roku od 12 mjeseci od potpisivanja ugovora;

 

-da se je tužitelj navedenim ugovorom obvezao tuženiku vratiti iznos od 3.000,00 Eura sa pripadajućom zateznom kamatom ukoliko ne obavi etažiranje nekretnine u roku od 12 mjeseci;

 

-da je tuženik temeljem navedenog ugovora, a uz suglasnost tužitelja, stupio u posjed navedenog stana kao predmeta prodaje;

 

-da je predmetna nekretnina na dan 20. travnja 2017. godine i nadalje upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasništvo tužitelja i Ć. M., svakoga u ½ dijela te da nije izvršeno etažiranje iste.

 

8.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te polazeći od odredbe čl.163.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. – dalje: ZVDSP), kojom je propisano da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari, sud odbija tužbeni zahtjeva na iseljenje tuženika iz predmetnog stana. To stoga što utvrđuje da se tuženik u njegovu posjedu nalazi temeljem valjano zaključenog ugovora o prodaji, koji ugovor i nadalje egzistira među strankama te da tuženik temeljem tog ugovora i nadalje ima pravo držati u posjedu predmet prodaje.

 

9.) U izjavljenoj žalbi, osim što ju izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj ukazuje i na to da o odlučnim činjenicama nisu navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi, a takvim tvrdnjama on u suštini ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), i te žalbene tvrdnje ovaj drugostupanjski sud nalazi osnovanim. To stoga što sud prvog stupnja, imajući u vidu naprijed navedene činjenice, koje nalazi utvrđenim (točka 7.), nije naveo jasne razloge za izvođenje zaključka o daljnjem egzistiranju predmetnog ugovora o kupoprodaji sklopljenog 15. ožujka 2016. godine, a onda ni za zaključak da tuženiku kao kupcu i nadalje pripada pravo na posjed predmetne nekretnina, a i stoga jer su navedeni zaključci u proturječju sa dokazima koji postoje u predmetom spisu.

 

9.1.) Međutim, u konkretnom slučaju počinjenje navedene bitne povrede ne predstavlja razlog za ukidanje pobijane presude, jer je nedostatke u njenom obrazloženju bilo moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku na temelju stanja predmetnog spisa, a sve to u skladu sa odredbom čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što je i učinio ovaj drugostupanjski sud. Naime, tom je odredbom propisano da će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze (st.1.t.2.); i da u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može donijeti i onda ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354.st.2.t.11. ovoga zakona.

 

10.) Prije svega treba reći da je sud prvog stupnja izvršio uvid u predmetni ugovor o prodaji (list 6-8), te izvođenjem tog dokaza utvrđuje što su to stranke ugovorile u njegovim odredbama, pa i u spornoj odredbi čl.3. tog ugovora. Međutim, pored onih činjenica koje je utvrdio sud prvog stupnja (točka 7. obrazloženja ove odluke), ovaj drugostupanjski sud, postupajući u skladu sa naprijed citiranom odredbom čl.373.st.1.t.2. ZPP-a, a u svezi odredbe st.3. istog članka, na temelju stanja predmetnog spisa nalazi utvrđenim i slijedeće važne činjenice:

 

-da se je tužitelj, pozivom na sklopljeni ugovor od 15. ožujka 2016. godine, obratio tuženiku pismenom od 21. lipnja 2017. godine (list 4), koje je ovaj primio dana 28. lipnja 2017. godine, u kojem ga obavještava da će mu u skladu sa uvjetima ugovora vratiti primljeni iznos ugovorene cijene (3.000,00 EUR) kao i sve troškove ulaganja u nekretninu, a da tuženik njemu vrati nekretninu koja je bila predmetom prodaje;

 

-da su stranke, nakon sklapanja ugovora od 15. ožujka 2016. godine, a vezano za kupoprodaju predmetne nekretnine, sklopile 11. svibnja 2016. godine i predugovor o kupoprodaji nekretnine (list 19 – 21);

 

-da je u navedenom predugovoru, u odnosu na prethodno sklopljeni ugovor od 15. ožujka 2016. godine, navedena kupoprodajna cijena od 31.000,00 EUR, te da je tuženik tužitelju isplatio dio cijene u iznosu od 4.000,00 EUR a te da će mu ostatak cijene isplatiti sredstvima kredita E.B. d.d., i to kada mu bude odobren kredit a najkasnije u roku od 30 dana od potpisa navedenog ugovora, kada se stranke obvezuju sačiniti končani ugovor za provedbu u zemljišnoj knjizi;

 

-da iz iskaza svjedoka S. I. (lsit 78 – 79), oca tuženika, kao i iz stranačkog iskaza samog tuženika (list 79), proizlazi da je navedeni predugovor sklopljen na traženje banke kod koje je tuženik zatražio odobrenje kredita te da je u njemu navedena cijena od 31.000,00 EUR jer je banka mogla tuženiku odobriti kredit u tom iznosu;

 

-da je tuženik u postupku razreza poreza poreznoj upravi prijavio kupoprodajni ugovor od 15. ožujka 2016. godine, i da je tuženik u tom postupku oslobođen obveze plaćanja poreza;

 

-da je tužitelj pred nadležnim upravnim tijelom pokrenuo postupak legalizacije nezakonito izgrađenog objekta koji je bio predmetom kupoprodajne pogodbe stranka, te je u tom postupku dana 27. veljače 2017. godine doneseno rješenje o izvedenom stanju (list 70 – 73),

 

-da iz iskaza svjedokinje Z. Z. V. (list 77) proizlazi da ju je tužitelji tijekom 2016. godine angažirao za izradu etažnog elaborata predmetne nekretnine, o čemu je i sačinila etažni elaborat (list 38 – 69), ali da etažiranje nije provedeno zbog neriješenog pravnog problema – jer je građevina bila sagrađena na više čestica od kojih su neke bile upisane kao vlasništvo trećih osoba;

 

-da iz etažnog elaborata proizlazi da je predmetna građevina, koja je bila predmetom kupoprodajne pogodbe stranaka, osim na predmetnoj čestici …, sagrađena i na česticama broj ….;

 

-da u stanu koji je bio predmetom prodaje, od sklapanja ugovora 15. ožujka 2016. godine, živi tuženik zajedno sa svojom obitelji.

 

11.) Imajući u vidu one činjenice koje je utvrdio sud prvog stupnja te ovaj drugostupanjski sud temeljem ovlasti iz čl.373.a ZPP-a, a osobito imajući u vidu sadržaj odredbe čl.3. predmetnog kupoprodajnog ugovora, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je sud prvog stupnja, zbog toga što je pogrešno protumačio navedenu odredbu čl.3. ugovora o prodaji od 15. ožujka 2016. godine, izveo potpuno pogrešan te pravno neutemeljen zaključak da navedeni ugovor i nadalje egzistira te da stoga tuženik ima valjani pravni temelj za njegovo držanje u svojem posjedu, slijedom čega je pogrešno primijenio odredbu čl.163.st.1. ZVDSP kada je zahtjev za iseljenje i predaju posjeda odbio.

 

12.) Jedno od temeljnih načela obveznih ugovornih odnosa je i načelo slobode ugovaranja (č.2. Zakona o obveznim odnosim – NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., i 29/18. – dalje: ZOO/05), što znači da sudionici u prometu (stranke ugovora) slobodno uređuju obvezne odnose – uz jedino ograničenje, da to ne može biti suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Navedena sloboda ugovaranja odnosi se, prije svega na ugovorne obveze koje se preuzimaju zaključenim ugovorima, ali se odnosi i na ostala pitanja u ugovornom obveznom odnosu pa i na eventualno ugovaranje pretpostavki raskida ugovora. To znači da su stranke ugovora ovlaštene u sklopljenom ugovoru utvrditi i okolnosti koje dovode do raskida ugovora, odnosno okolnosti čijim ostvarenjem se smatra da je došlo do raskida ugovora ili čijim ostvarenjem se ugovara pravo da jedna od ugovornih strana izjavi raskid ugovora. U tom slučaju do raskida ugovora dolazi u skladu sa tom ugovornom odredbom neovisno o zakonom propisanim pretpostavkama za jednostrani raskid ugovora. Upravo navedeno su stranke, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i ugovorile u čl.3. predmetnog ugovora o prodaji od 15. ožujka 2016. godine.

 

12.1.) Naime, odredbom čl.3. navedenog ugovora (list 6-7), u st.1 je ugovoreno: „Potpisom ovog ugovora prodavatelj potvrđuje da mu je kupac isplatio iznos od 3.000,00 Eura, a preostali iznos od 35.000,00 Eura kupac se obvezuje isplatiti odmah nakon što prodavatelj sa suvlasnikom M. Ć., od ½ dijela predmetne nekretnine, razvrgne suvlasničku zajednicu ili izvrši etažiranje predmetne nekretnine na način da svaki od suvlasnika ima samostalnu uporabnu cjelinu, a najkasnije u roku od 12 mjeseci od dana potpisa ovog ugovora.“ Nadalje, u istom članku u njegovu st.3. je ugovoreno: „Ako prodavatelj nakon isteka roka iz čl.3. st.1. i st.2. ovog ugovora ne izvrši etažiranje predmetne nekretnine na način da svaki od suvlasnika ima samostalnu uporabnu cjelinu, a najkasnije u roku od 12 mjeseci od dana potpisa ovog ugovora, prodavatelj se obvezuje kupcu vratiti isplaćeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče nakon isteka roka od 12 mjeseci od isplate“.

 

12.2.) Dakle, iz navedene ugovorne odredbe – njenog st.1., proizlazi da su stranke ugovorile istovremenost ispunjenja međusobnih ugovornih obveza, i to s jedne strane obveze tužitelja da izvrši etažiranje zgrade te s druge strane obveze tuženika da isplati ostatak ugovorene kupoprodajne cijene, i to ispunjenje vremenski su ograničile na 12 mjeseci od zaključenja ugovora, a u st.3 istog članka ugovorile su posljedice ukoliko navedene obveze ne budu ispunjene u tom roku. Iako tom odredbom nije izrijekom navedeno da se ugovor raskida, jedino se u tom smislu ta odredba može shvatiti, jer se njome, u situaciji u kojoj prodavatelj nije ispunio svoju obvezu (izvršio etažiranje objekta), što je pretpostavka za ispunjenje kupčeve obveze (isplata ostatka ugovorene cijene), prodavatelj (tužitelj) obvezao vratiti ono što je od njega primio (3.000,00 Eura) s osnova kupoprodajne cijene, a što u suštini može značiti jedino raskid ugovora, jer vračanje primljenog u izvršenju nekog ugovora posljedica je njegova raskida (čl.368. ZOO/05), osim ukoliko ugovor nije pravno valjan pa je vračanje posljedica njegove ništetnosti.

 

13.) Nije sporno da tužitelj u ugovorenom roku od 12 mjeseci od sklapanja navedenog ugovora o prodaji nije izvršio etažiranje spornog objekta, iako iz u spisu postojećih dokaza proizlazi da je u tom smislu poduzeo određene radnje. Naime, iz naprijed navedenih a utvrđenih činjenica po ovom drugostupanjskom sudu, izvjesno proizlazi da dio građevine koja je bila predmetom prodaje nije legalno izgrađen, slijedom čega je tužitelj pokrenuo i ishodio njenu legalizaciju. Isto tako, iz naprijed navedenih i utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj angažirao i stručnu osobu koja je izradila i etažni elaborata, no unatoč tome postupak etažiranja predmetne nekretnine nije proveden, jer su se tijekom tog postupka pojavili određeni pravni problemi. Naime, iz iskaza svjedokinje Z. V., koja je na zahtjev tužitelja izradila etažni elaborat, proizlazi da je zapreka za njegovu provedbu bilo okolnost što je predmetna zgrada sagrađena dijelom i na čestici koja je upisana kao vlasništvo treće osobe, što proizlazi i iz samog etažnog elaborata u kojem je navedeno da je građevina, osim na čestici koja je u ugovoru o prodaji navedena kao predmet prodaje, sagrađena na još tri čestice. Obzirom da tužitelj nije uspio izvršiti ugovornu obvezu etažiranja nekretnine u ugovorenom roku od 12 mjeseci od dana sklapanja ugovore, tada je u skladu sa ugovornom odredbom sadržanom u čl.3.st.3. došlo do njegova raskida, zbog čega je tužitelj i pozvao (list 4) tuženika na primitak isplaćenog dijela kupoprodajne cijene i na povrat nekretnine čiji posjed je preuzeo sklapanjem ugovora od 15. ožujka 2016. godine.

 

14.) Dakle, polazeći od sadržaja sklopljenog ugovora od 15. ožujka 2016. godine, navedeni ugovor voljom ugovornih strana više nije egzistirajući i ne proizvodi nikakve učinke, jer ugovorne stranke navedenu odredbu ugovora nisu izmijenile ili anulirale, što je bilo moguće samo njihovom suglasnom voljom koja u konkretnom slučaju ne postoji, pa je stoga tužitelj, kao vlasnik predmetnog stana ovlašten od tuženika zahtijevati od tuženika povrat predmeta prodaje, kao što je tuženik od tužitelja ovlašten potraživati sve ono što mu je dao u izvršenju raskinutog ugovora.

 

14.1.) Drugačiji zaključak ne proizlazi niti iz utvrđene činjenice da su stranke dana 11. svibnja 2016. godine, glede predmetne kupoprodajne pogodbe, sačinile i ispravu koju su nazvale „predugovor o kupoprodaji nekretnine“. To stoga što, i iz iskaza tuženika kao stranke kao i iz iskaza njegova oca saslušanog u svojstvu svjedoka, proizlazi da je taj ugovor, u sadržaju u kojem je sačinjen, napravljen na traženje banke kod koje je tuženik zatražio odobrenje kredita, dakle, sačinjen je za potrebe tuženikova ostvarivanja prava na kredit kojim je imao namjeru isplatiti kupoprodajnu cijenu, a ne sa ciljem i svrhom izmjene neke od ugovornih pogodbi sadržanih u ugovoru od 15. ožujka 2016. godine, pa dakle niti one sadržane u čl.3. tog ugovora.

 

15.) S obzirom na naprijed navedenog tuženik se, pri protivljenju predaje posjeda predmetne nekretnine tužitelju, ne može s uspjehom pozivati na sklopljeni ugovor o kupoprodaji. Međutim, tuženik je tijekom postupka, pri navedenom protivljenju, istaknuo i prigovor povrede prava na dom, ustvrdivši da predmetna nekretnina predstavlja njegovu jedinu nekretninu u kojoj živi sa svojom brojnom obitelji, a zbog čega je bilo potrebno, u skladu sa odredbom čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), provesti test razmjernosti na temelju onih činjenica koje su stranke iznijele tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom.

 

16.) Navedenom odredbom čl.8. Konvencije je propisano da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st.1.); i da javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st.2.).

 

16.1.) Vezano uz istaknuti prigovor povrede prava na dom potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja:

 

a) je li sporna nekretnina (stan) dom tuženika;

 

b) je li postavljanjem zahtjeva za iseljenje došlo do miješanja u tuženikovo pravo na poštovanje njegova doma, pri čemu se postavljaju tri potpitanja, i to: 1.) je li prisilno iseljenje tuženika u skladu sa zakonom; 2) ima li prisilno iseljenje tuženika legitiman cilj; 3.) je li prisilno iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu.

 

16.2.) Imajući u vidu činjenice koje su iznesene u postupku (tuženik se u posjedu predmetne nekretnine nalazi od ožujka 2016., u posjed je ušao uz dopuštenje tužitelja kao prodavatelja, u predmetnoj nekretnini tuženik živi sa članovima svoje obitelji) ovaj sud drugog stupnja nema razloga sumnjati da je sporni stan dom tuženika.

 

16.3.) Nadalje, budući da tužitelj zahtjev za iseljenje prema tuženiku postavlja kao vlasnik nekretnine, sve to temeljem odredbe čl.162.st.1. i 2. ZVDSP, te da tužitelj kao vlasnik traži predaju u posjed, što čini jedno od temeljnih ovlasti vlasnika nekretnine, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je tužiteljev zahtjev za iseljenje u skladu sa zakonom i stremi ka ostvarenju legitimnog cilja. 16.4.) Odgovor na pitanje je li prisilno iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu svodi se na ocjenu čije pravo između dva međusobno suprotstavljena prava preteže, s tim da u predmetnom slučaju treba imati u vidu da se radi o pravima dviju privatnih osoba. Imajući u vidu navedeno te da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nema nikakvo pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine ali da istu koristi bez ikakve naknade njenom vlasniku (tužitelj), ali i to da je predmetna nekretnina, u egzistencijalnom smislu, potrebna tužitelju u jednakoj mjeri kao i tuženiku, odnosno da niti tužitelj nema u vlasništvu neku drugu nekretninu – jer tuženik za protivno od navedenog tijekom postupka, pri isticanju prigovora povrede prava na dom, nije iznosio činjenice niti je predlagao izvođenje dokaza na navedene okolnosti, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da tužiteljevo pravo vlasništva preteže nad pravom tuženika kao korisnika nekretnine, slijedom čega tuženikov prigovor povrede prava na dom nije osnovan.

 

17.) Zbog svega navedenog sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da tuženik, u skladu sa odredbom čl.163.st.1. ZVDSP, ima pravo i nadalje držati u posjedu predmetni stan, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je i navedeni zahtjev za iseljenje i predaju posjeda odbijen kao neosnovan. Zbog toga valjalo je, temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, uvažiti žalbu tužitelja te preinačiti pobijanu presudu u točki I.2. izreke prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na iseljenje tuženika i predaju posjeda predmetnog stana tužitelju.

 

18.) Budući da je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja djelomično preinačena prvostupanjska presuda, to je onda valjalo, temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima postupka.

 

18.1.) Kako je tužitelj u ovoj parnici postavio dva zahtjeva, od kojih je jedan zahtjev odbijen a drugi prihvaćen, uspjeh stranaka u sporu treba cijeniti podjednakim, pa se o troškovima postupka ima odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a. Troškovi postupka obje stranke su podjednaki, jer su i tužitelj i tuženik bili zastupani u postupku po punomoćnicima u osobama odvjetnika. Zbog toga je valjalo odlučiti u skladu sa naprijed navedenom odredbom čl.154.st.2. ZPP-a da svaka stranka podmiruje svoje troškove, slijedom čega tužitelju nije dosuđen ni trošak žalbe, a tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

19.) Zbog naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima sadržanu u točkama I.3. i II. izreke.

 

Bjelovar, 19. travnja 2023.