1

Poslovni broj: 64 Gž-1561/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž-1561/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.&G. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2434/2021-20 od 24. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2434/2021-20 od 24. siječnja 2023., u  pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., i V. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim dio ugovorene odrede čl. 1. Ugovora o kreditu broj … od 11.4.2007. godine temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 17.838,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a koji glasi:

"1./ prvo/ IZNOS KREDITA

Kunska protuvrijednost CHF 17.838,65 CHF

(sedamnaesttisućaosamstoridesetosam švicarskih franaka i šezdesetpet centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." (točka I. izreke). Utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj … od 11.4.2007. godine temeljem kojeg se tužitelj obvezao tuženiku otplaćivati kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća mjesečnih anuiteta, a koji glasi:

"7./ sedmo/ NAČIN OTPLATE

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća." (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku R. A. d.d. Z., OIB …, da tužitelju D. D. iz Z., OIB …, isplati iznos od 1.553,08 EUR1 / 11.701,74 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25.8.2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog u točki II izreke (točka IV. izreke). Naloženo je tuženiku tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.031,90 EUR / 7.774,85 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana (točka V. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 41,49 EUR / 312,60 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 24. siječnja 2023. do isplate (točka VI. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa 56,80 EUR1 / 427,93 kn.

 

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. II., III., i V. izreke pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, uvećanih za troškove sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno, da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … od 11.4.2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (valuta CHF) i ujedno zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove razlike u tečaju u valuti CHF u iznosu od 1.553,08 eura / 11.701,74 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. kolovoza 2010.do isplate.

 

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

   - da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.838,65 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca;

 

  - da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07,

 

  -  da je tužitelj u iskazu naveo kako je 2007. došao u poslovnicu tuženika u z. D. kako bi ishodio kredit za kupnju rabljenog vozila jer mu je bilo potrebno veće vozilo, budući da mu se te godine u 11. mjesecu trebalo roditi dijete, da ga prilikom pregovora o sklapanju kredita, a i kasnije, kada je došao potpisati kredit, nitko nije upozoravao na eventualne rizike koje bi mogle nastati prilikom promjene tečaja CHF, da su mu u to vrijeme nudili samo kredit u valuti CHF te da je doslovce bilo "uzmi ili ostavi", da je rate kredita plaćao na šalteru banke te kako mu je saopćavano kako iznos novca koji je pripremio prema prethodnim ratama nije dovoljan te ističe kako je morao podići novi kredit kako bi zatvorio postojeći, da je vjerojatno pročitao ugovor, no da se ne sjeća detalja ugovora.

 

6. Sud prvog stupnja je, polazeći od odredaba čl. 96. st. 1. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) i čl. 322. st. 1., čl. 323. st. 1., čl. 1115. Zakona obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO), a u vezi s odredbom čl. 502.c ZPP, ocijenivši prigovor zastare neosnovanim te polazeći od utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, kao osnovan u iznosu od 1.553,08 eura / 11.701,74 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. kolovoza 2010.do isplate. 

 

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

8. Na žalbene navode tuženika da sud prvog stupnja nije izveo dokaze koje je predložio valja odgovoriti da je sud prvog stupnja u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje su važne za donošenje meritorne odluke u ovom sporu. Sud prvog stupnja pravilno je odbio dokazni prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu pravilno ocijenivši da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Ustavni sud Republike Hrvatske, broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Od dokaznog prijedloga, da se na prethodno navedene okolnosti sasluša zaposlenica banke, tuženik je odustao na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 15. prosinca 2022. (list 89 spisa predmeta). Stoga su žalbeni navodi tuženika koji upire na povredu procesne neravnopravnosti odnosno pravo na jednakost oružja u aspektu povrede čl. 29. st. 1 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014 – dalje Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010 - dalje: Konvencija). Pritom žalitelju valja odgovoriti kako su sudovi u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (Ustavni sud Republike Hrvatske, odluka broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021 točka 19.2.). U kolektivnom sporu, na temelju izvedenih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.). Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi i iz navoda tužitelja u ovom postupku, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, to u skladu s prethodno navedenim nije postojala obveza suda prvog stupnja da u konkretnom potrošačkom    sporu izvodi dokaz na okolnost je li potrošaču omogućeno pojedinačno pregovaranje o osporenim ugovornim odredbama, na što ,između ostaloga upire žalitelj u žalbi, jer je ta okolnost pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu i obuhvaćena je direktnim učinkom donesenih, prethodno citiranih presuda. Naposljetku, sa stajališta jamstva prava na obrazloženu odluku (ustavne zabrane arbitrarnosti u donošenju odluka, kao sastavnice postupovnih jamstava sadržanih u članku 29. stavku 1. Ustava), sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju izložio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku, i suprotno navodima žalbe, naveo činjenice koje su stranke navele i dokaze koje su predložile (odbijanje dokazno prijedloga da se sasluša javni bilježnika argumentirano je obrazloženo), koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrđivao te se izjasnio o shvaćanjima stranaka i njihovim prigovorima (direktan učinak pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, prigovor zastare), zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st.1. u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP, niti je postupanjem suda prvog stupnja tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. st. 1. Konvencije, odnosno pravo na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. Ustava.

 

9. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP).

 

10. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

11. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv (i) ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija, između ostalih, i tuženika te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula). Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i odredbama ZOO/91.

 

12. Nadalje, odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

14. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

15. Pritom, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

16. Pored navedenog, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći kako je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

18. Stoga je sud prvog stupnja odgovarajućom primjenom čl. 502.c. ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnom ugovornom odredbom koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene i ništetene, u smislu čl. 81. ZZP/03 (koji se u ovom slučaju primjenjuje s obzirom na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu 11. travnja 2007. - prije stupanja na snagu ZZP/07), kao što je utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.).

 

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

20. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

21. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, no kako je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu kamate od dana plaćanja posljednjeg anuiteta predmetnog kredita, pravilno je sud prvog stupnja dosudio zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos glavnice 25. listopada 2010. do isplate, kao dana plaćanja posljednjeg anuiteta.

 

22. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi čl. 245. st. 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba podnesena 30. ožujka 2021.,  dakle u zakonskom roku od pet godina, to je prigovor zastare neosnovan.

 

23. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2010. do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1.,i čl. 1115. ZOO.

 

24. Slijedom izloženih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP, žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

25. Tuženikov zahtjev za nadoknadu žalbe je odbijen budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

 

U Zagrebu 19. travnja 2023.

 

 

         Predsjednik vijeća

         Robert Jambor, v.r.