1

              Broj: Ppž-6861/2022

 

                                

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. pravne osobe X. X. d.d., zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11., 74/13., 69/17. i 46/18.), odlučujući o žalbi okr. pravne osobe, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 26. svibnja 2021., broj: 4.Pp J-1139/2019, u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2023.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se žalba okr. pravne osobe X. X. d.d. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. pravna osoba X. X. d.d.  je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 70,00 EUR (sedamdeset eura) / 527,42 HRK (petstodvadesetsedamkunaičetrdesetdvijelipe)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašena je krivom okr. pravna osoba X. X. d.d. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 69.000.00 kuna, koju je dužna platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna. 

 

2.              Protiv te presude, žalbu je podnijela okr. pravna osoba, uvodno naznačujući sve žalbene osnove, sadržajno pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnoj sankciji i trošku postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okr. pravnu osobu oslobodi od optužbe odnosno da je se oslobodi od plaćanja novčane kazne ili da joj se izrekne najniža moguća novčana kazna, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

3.              Žalba je neosnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okr. pravna osoba pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okr. pravna osoba navodi da ju sud pogrešno tereti za počinjenje prekršaja,  ističući da su putnici bili u tranzitu te da zrakoplovnu kartu nisu kupili direktno od okr. pravne osobe već od drugog zračnog prijevoznika s kojim su doputovali u Műnchen pa okr. pravna osoba nije bila u mogućnosti kontrolirati njihovu putnu ispravu, a pritom su putnici sami isprintali ukrcajnu propusnicu tzv. boarding pass, slijedom čega je kontrola putnih isprava vršena od strane automata koji je u vlasništvu Zračne luke te avioprijevoznik nije imao doticaj s putnicima u smislu provjere njihovih isprava, iz kojeg razloga je na strani okr. pravne osobe postojala zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost, time da u postupanju okr. pravne osobe nije postojala namjera ili nehaj te je okr. pravnoj  osobi upravo u interesu da ne preveze niti jednog putnika bez odgovarajuće putne isprave kako bi izbjegla snošenje troškova vraćanja takvih putnika.

 

5.1.              Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica, pa tako i glede činjenice koja se ističe u žalbi. Neosnovano okr. pravna osoba ističe da u konkretnom slučaju ne postoji njena odgovornost jer su zrakoplovne karte kupljene od drugog zračnog prijevoznika pa okr. pravna osoba nije mogla kontrolirati iste, kao i da je kontrola putnih isprava vršena od strane automata koji je u vlasništvu Zračne luke jer su putnici sami isprintali ukrcajnu propusnicu. Naime, prije svega, okr. pravna osoba je odgovorna za svoje zakonito poslovanje u svim segmentima. Odredbom čl. 41. st. 1. Zakona o strancima propisano je da prijevoznik, a nesporno je da okr. pravna osoba ima to svojstvo, može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima, između ostalog, i valjanu vizu. Navedena zakonska odredba je jasna i obvezujuća, a na prijevozniku je da organizira način na koji će ispuniti tu zakonsku obvezu. Stoga je jasno da okr. pravna osoba, kao prijevoznik, odnosno njeni službenici imaju ovlast uskraćivanja ukrcaja putnika na let unatoč njihovoj prijavi za let (pa i putem usluge „automata“), a radi neodgovarajuće putne dokumentacije, što znači da moraju imati u vidu i  mogućnost dobivanja propusnice i samostalnim izlistavanjem od strane putnika putem „automata“, dakle, biti potrebno educirani i pripravni vezano uz kontrolu (nabavljanje) isprave potrebne za prelazak državne granice. Eventualno postojanje određenih poteškoća bilo koje naravi, pa tako i organizacijske, oko vršenja kontrole prilikom ukrcaja putnika i kontrole valjanosti potrebne dokumentacije za ulazak u Republiku Hrvatsku ni na koji način ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti okr. pravne osobe, kako se to ističe u žalbi.

 

5.2. Nadalje, nije u pravu okr. pravna osoba kada ističe da se u konkretnom slučaju radilo o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost. Naime, odredbom čl. 30. st. 3. PZ-a, propisano je: „(3) Nema prekršaja iako je njegova propisana obilježja počinitelj ostvario s namjerom, ako je u vrijeme počinjenja djela pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno da su one stvarno postojale.“ U provedenom postupku nije sporno da je okr. pravna osoba inkriminirane prilike kao zrakoplovni prijevoznik iz Műnchen dovezla troje putnika, nositelja putne isprave Kine, a koji nisu posjedovali valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku, obzirom da su posjedovali Schengen vizu „C“ za jedan ulazak koji je već bio iskorišten u dane kako je i nesporno utvrđeno.

5.2.1. Imajući u vidu da je Vlada Republike Hrvatske na temelju čl. 2. i 3. Odluke br. 565/2014/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. na sjednici održanoj 10. srpnja 2014. donijela Odluku o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi ili namjeravani boravak za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (NN 84/14) kojom je u toč. II. propisano da se kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koju su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava, priznaju; 1. jedinstvena viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka; 2. viza s ograničenom područnom valjanošću izdana nositelju putne isprave što je ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države Schengenskog prostora, a koja vrijedi za područje država koje priznaju tu putnu ispravu, valjanu za dva ili više ulazaka; 3. dugotrajna viza za boravak dulji od 90 dana; 4. dozvola  boravka kako je definirana u članku 2. Točki 15. Uredbe (EZ) broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kojom se uspostavlja Zakonik Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama), jasno je da državljani Kine koje je okr. pravna osoba kao prijevoznik dovezla u Republiku Hrvatsku nisu imali valjanu vizu za

ulazak u Republiku Hrvatsku.

5.2.2. Slijedom iznesenog, neprihvatljiv je žalbeni navod okr. pravne osobe da se u

konkretnom predmetu radilo o zabludi o okolnosti koje isključuju protupravnost, jer u

konkretnoj situaciji nisu postojale nikakve okolnosti za koje je okr. pravna osoba

pogrešno smatrala da postoje, a zbog kojih bi, da su stvarno postojale u Republiku

Hrvatsku mogla dovesti osobu koja ne posjeduju valjanu vizu.

 

5.3.              Iz navedenih razloga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.              U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okr. pravna osoba navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti institut beznačajnog djela iz čl. 24.a PZ-a.

 

6.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano se u žalbi ističe da bi se radilo o beznačajnom djelu. Naime, za prosudbu je li neko djelo beznačajno od značaja su subjektivne i objektivne okolnosti odnosno stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti te potreba da počinitelj bude kažnjen (čl. 24.a PZ-a). U konkretnom slučaju, utvrđene subjektivne okolnosti su takve da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela. Ovo iz razloga što je, prema podacima kojima ovaj sud raspolaže, okr. pravna osoba višestruko pravomoćno osuđivana za isti prekršaj, zbog čega ovaj sud smatra da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela.

 

6.2.              Stoga, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

7.              Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog fiksnog iznosa (23.000,00 kuna za svakog prevezenog državljanina treće zemlje, ukupno 69.000,00 kuna), ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema okolnosti koje bi imale značaj onih naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. Stoga, imajući na umu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, a niti ih okrivljena pravna osoba u žalbi navodi, ovaj sud ocjenjuje da je izrečena novčana kazna u iznosu 23.000,00 kuna primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

7.1.              Neosnovano se u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe o ublažavanju novčane kazne, navodeći u žalbi sadržaj odredbe čl. 36. PZ-a koja u st. 1. propisuje opća pravila o izboru vrste i mjere kazne propisujući da izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja, a st. 2. istog članka propisuje obveze suda u odnosu na okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža za počinitelja prekršaja te je propisano da će sud, određujući vrstu i mjeru kazne, osobito voditi računa o stupnju krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, na njegovo ponašanje nakon počinjenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja, a u slučaju izricanja novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje počinitelja prekršaja.

 

7.1.1.              Institut ublažavanja kazne propisan je odredbom čl. 37. st. 1. PZ-a koja propisuje da sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje, a st. 2. da blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom. Budući da u ovom konkretnom slučaju nije PZ-om izričito propisano da se kazna može ublažiti, to je za eventualnu primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“ Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoje osobito izražene olakotne okolnosti na strani okr. pravne osobe zbog čega se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne, niti su po ocjeni ovog suda, žalbeni navodi dostatni da se primijeni institut ublažavanja novčane kazne.

 

8.              Svakako treba napomenuti da je ovaj sud inkriminirani prekršaj razmatrao i u svjetlu činjenice da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja te u svjetlu činjenice da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 151/22.). Međutim, imajući na umu da su i u sada važećim odredbama Zakona o strancima konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a to znači da volja zakonodavca nije bila dekriminaliziranje protupravnog ponašanja koje je predmet ovog prekršajnog postupka, kao i imajući na umu stav Suda Europske unije izražen u odluci broj C-218/15 od 6. listopada 2016., ovaj sud smatra da se u ovom prekršajnom predmetu ne može primijeniti načelo retroaktivnosti povoljnijeg zakona. Činjenica da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji je okrivljena pravna osoba proglašena krivom, nego je samo dovela do toga da su neki dijelovi vanjskih granica Republike Hrvatske postali unutarnje državne granice Republike Hrvatske na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza.

 

9.              U odluci Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016. navedeno je da primjena povoljnijeg zakona nužno podrazumijeva sukcesivnu primjenu zakona u vremenu i temelji se na činjenici da je zakonodavac promijenio stajalište bilo u vezi s kaznenom kvalifikacijom činjenica ili u vezi s kaznom koju na kažnjivo djelo treba primijeniti, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer su, kao što je već rečeno, konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a novčana kazna propisana za to protupravno ponašanje je u sada važećem Zakonu o strancima i više nego dvostruko veća nego u vrijeme kada je počinjen prekršaj za koji je okr. pravna osoba proglašena krivom. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da činjenica da je nakon počinjenja inkriminiranog djela Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja, zbog čega je državna granica preko koje je okrivljena pravna osoba prevezla državljanine treće zemlje postala unutarnja državna granica Republike Hrvatske, ne može utjecati na tijek i odluku u ovom prekršajnom postupku.

 

10.              Ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, povodom žalbenih navoda ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito obvezao okr. pravnu osobu na plaćanje troška postupka u paušalnom iznosu, koji troškovi su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna, sukladno trajanju i složenosti prekršajnog postupka.

 

11.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

12.              Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe, pa je, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

                                        Zagreb, 19. travnja 2023.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okr. pravnu osobu i tužitelja.