1

Poslovni broj: 9 Gž-309/2023-2

Poslovni broj: 9 Gž-309/2023-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari G. Z., OIB: ..., protiv tuženika S. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Š. & Š. & R. iz Z., radi smetanja posjeda, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 Psp-138/2021-12 od 17. siječnja 2023., dana 19. travnja 2023.,

r i j e š i o j e

I. Usvaja se žalba tuženika, ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 Psp-138/2021-12 od 17. siječnja 2023. u točki I., II. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vraća istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

II. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke navedeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tuženik smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu stana u Z., V kat stan broj 224, površine 61,38 m2, tako što je stupio u posjed tog stana i isti koristi, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženiku uspostava ranijeg posjedovnog stanja tako da iseli iz predmetnog stana i isti preda u posjed tužitelju slobodan od osoba i stvari, te mu se zabranjuje svako takvo i slično smetanje posjeda tog stana. Ujedno je pod točkom III. izreke odbijen prijedlog tužitelja za donošenje privremene mjere pobliže opisane u izreci, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 106,18 EURA/800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom preciziranoj u izreci, a tekućoj od 17. siječnja 2023. do isplate.

2. Navedeno rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.             

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i prijedloga za donošenje privremene mjere, a cijeneći provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan, dok je prijedlog za donošenje privremene mjere neosnovan.

6. Budući da je tuženik u svom iskazu danom na raspravi održanoj  1. prosinca 2022. potvrdio da je sa svoje dvoje mlt. djece u rujnu 2021. uselio u stan tužitelja, jer sa djecom nema kamo, da je nezaposlen, prima mirovinu od pok. supruge i tzv. socijalne vouchere, ne ostvaruje pravo za dodjelu stana besplatno u najam, a nema ni prijatelja kod kojih bi mogao stanovati, prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 10. st. 1., čl. 20. st. 1. i 2., čl. 21. st. 1. i čl. 22. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje: ZV) zaključio da tužitelj, kojem je tuženik samovlasno oduzeo posjed spornog stana, osnovano traži da se utvrdi čin smetanja, uspostavi prijašnje posjedovno stanje i ubuduće zabrani svako takvo ili slično smetanje posjeda kako je to dosuđeno pod točkama I. i II. izreke pobijanog rješenja.

7. Odredbom čl. 346. Ovršni zakon („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH, 73/17, 131/20 i 114/22) prvostupanjski sud smatra da je tužitelj dokazao postojanje svoje tražbine, međutim da nije dokazao da izvršenim soboslikarskim radovima tuženik mijenja postojeće stanje nekretnine na način da istim radnjama čini tužitelju nenadoknadivu štetu, kao niti da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje, pa je odbio prijedlog za donošenje privremene mjere.

8. U žalbi tuženik ističe da su pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života i pravo na dom najvažnija prava zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ponavljajući da je samohrani otac dvoje mldb. djece o kojima brine jer im je majka preminula 3. srpnja 2019., da od rodbine ne prima nikakvu materijalnu pomoć, da je nezaposlen i bez mogućnosti preseljenja u neku drugu nekretninu, pa bi on i njegova djeca završili na ulici kao beskućnici, pozivajući se na pravo na dom koje je zaštićeno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

9. Tuženik ukazuje da iako je tijekom postupka isticao da prvostupanjski sud provede test razmjernosti kako bi utvrdio sve činjenice od kojih ovisi ocjena je li stan u kojem isti živi sa svojom mldb. djecom predstavlja „dom“ u smislu naprijed navedene Konvencije, a imajuću u vidu tešku materijalnu situaciju tuženika, nemogućnost preseljenja u drugu nekretninu, činjenicu da djeca tužitelja pohađaju više godina i s odličnim uspjehom škole u blizini nekretnine iz koje tužitelj traži njihovo iseljenje, a kako bi nakon vrednovanja svih navedenih činjenica utvrdio da li je iseljenje nužna mjera za ostvarenje legitimnog cilja. Stoga smatra da je na taj način pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a ujedno da je i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da o prigovoru prava na dom prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge u istom.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud u istoj počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da o istaknutom prigovoru prava na dom tuženika nije dao nikakve razloge, zbog čega navedeno rješenje ima nedostataka zbog kojih ovaj sud ne može ispitati njegovu zakonitost i pravilnost.

11. Naime, kako je pravo na dom zaštićeno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija) a prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj U-III-5917/13 od 23. svibnja 2014., U-III-46/2007 od  22. prosinca 2010., U-III-405/2008 od 21. veljače 2012. te U-III-1422/2006 od 6. lipnja 2012. koje je istovjetno pravnom shvaćanju izraženom u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Bjedov protiv Hrvatske od 29. svibnja 2012., Orlić protiv Hrvatske od 21. lipnja 2011. i Paulić protiv Hrvatske od 22. listopada 2009. „dom“ je autonoman pojam i ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen čl. 8. st. 1. Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dostatnih i trajnih veza s tim prostorom, pa zaštita prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava, jer se svakoj osobi, ukoliko tijekom postupka istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti ocjena razmjernosti i razumnosti takve mjere.

12. Kako sama činjenica što tuženik nema pravnu osnovu za posjed, što nije sporno u ovom postupku, još uvijek ne ovlašćuje tužitelja da traži povrat posjeda u smislu naprijed citiranih odluka, a koje su za sud obvezujuće, potrebno je raspraviti pitanje je li miješanje u pravo na poštivanje doma mjerom iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se ostvaruje, ukoliko se utvrdi da stan u kojem tuženik stanuje zajedno sa djecom predstavlja „dom“ zaštićen čl. 8. st. 1. Konvencije.

13. Kako prvostupanjski sud nije utvrđivao naprijed navedene činjenice o kojima ovisi ocjena istaknutog prigovora prava na dom, valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. u svezi s čl. 381. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženika ukinuti pobijano rješenje u točki I. i II. izreke, te posljedično i u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

14. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud sukladno uputi ovog rješenja utvrditi da li se stan u kojem živi tuženik sa svojom djecom može smatrati „domom“ u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije, a nakon toga i činjenice od kojih ovisi razmjernost i nužnost predložene mjere iseljenja, polazeći od navedenih konkretnih okolnosti, te ocijeniti može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima posebnih interesa tužitelja, odnosno postoji li za to miješanje prijeka potreba, nakon čega će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a posljedično i o troškovima postupka.

15. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom III. izreke navedeno rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 19. travnja 2023.