1

Poslovni broj 21 Gž Ovr-1724/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 21 Gž Ovr-1724/2022-2

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mireli Mijoč Kramar, u ovršnom stvari ovrhovoditelja A. D. S.A. s. a. koji posluje kao neregulirano društvo za sekuritizaciju osnovano sukladno pravu V. V. L. sa sjedištem na adresi …, L., upisano u registar trgovine i kompanija L. pod br. RCS B 204.416, OIB: 45421012929, kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Z., SU-1157/17, (ranije Z. b. d.d., Z.), protiv ovršenice K. M. iz Z., OIB:…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V.&P. iz Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenice protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-783/17-81 (ranije Ovr-3137/14, spojen Ovr-4501/17) od 20. svibnja 2021., dana 19. travnja 2023.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se žalba ovršenice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-783/17-81 (ranije Ovr-3137/14, spojen Ovr-4501/17) od 20. svibnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe podnesen 9. rujna 2019., a pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe podnesen 26. travnja 2021.

 

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnijela ovršenica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) u vezi odredbe čl. 21. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ). Predlaže da se preinači pobijano rješenje i odgodi ovrha do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod posl. brojem P-1336/19 radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 30. svibnja 2017. (dalje u tekstu: Trostrani ugovor), odnosno, podredno, ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Prvostupanjski sud svoj zaključak o neosnovanosti prijedloga temelji na utvrđenjima:

- da je rješenjem o ovrsi toga suda broj Ovr-3137/14 od 6. studenoga 2014. i rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Ovr-1424/15 od 27. travnja 2015. na temelju ovršnih isprava određena ovrha protiv ovršenice radi namirenja tražbine ovrhovoditelja na nekretninama ovršenice,

- da su ovršne isprave u ovom postupku Ugovori o namjenskom kreditu od 21. prosinca 2007. sklopljeni između Z. b. d.d. kao kreditora, dok je ovršenica korisnica kredita, a radi osiguranja tražbine ovrhovoditelja, s time što je uknjiženo u korist kreditora založno pravo na nekretninama koje su predmet ovog postupka,

- da je u tijeku ovog postupka došlo do prijenosa tražbine te je doneseno rješenje br. Ovr-783/17 od 28. siječnja 2021. kojim je nastavljen ovršni postupak sa A. d. S. A. s. a. kao novim ovrhovoditeljem, a koje rješenje je postalo pravomoćno 9. ožujka 2021.,

- da je podneskom od 9. rujna 2019. ovršenica  podnijela prijedlog za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred tim sudom pod brojem P-1336/19 radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora temeljem čl. 3. st. 1. i čl. 10. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, broj 72/17 i 131/20, dalje ZNUKMO) i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO),

- da podneskom od 26. travnja 2021. ovršenica također predlaže odgodu ovrhe navodeći da je još u podnesku od 6. rujna 2019., žalbi i dopuni žalbe od 12. studenog 219. i žalbi od 22. veljače 2021. podnijela prijedlog za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pod posl. br. P-1336/19 koji je pokrenula ovršenica radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora, te da o tim prijedlozima za odgodu ovrhe sud do danas nije odlučio, da ovršenica ponovno podnosi prijedlog za odgodu ovrhe također do okončanja predmetnog parničnog postupka pozivom na čl. 19.k Zakona o potrošačkom kreditiranju, da navodi da je trostrani ugovor kojim se prenosi tražbina Zagrebačke banke d.d. koju ima prema ovršenici temeljem Ugovora o namjenskom kreditu od 21. prosinca 2007.  u iznosu od 8.400,00 eura i Ugovora o namjenskom kreditu istog datuma u iznosu od 60.000,00 eura na društvo A. D. S.A. s. a. ugovor iz čl. 19.k Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da ovršenica ističe da je tijekom ovog postupka dokazala da je od 2011. godine nezaposlena, da vodi nekoliko radnih sporova radi nezakonitog prestanka radnog odnosa, da je stan koji je predmet ovrhe jedina nekretnina ovršenice u kojoj živi sa svojim sinom, a da je novi ovrhovoditelj strana pravna osoba koja ne posluje u Republici Hrvatskoj, pa bi provedbom ovrhe ovršenica pretrpjela nenadoknadivu odnosno teško nadoknadivu štetu jer je krajnje upitno kako će ovršenica povratiti svoje potraživanje od stranog ovrhovoditelja u slučaju usvajanja njezine tužbe u postupku br. P-1336/19.

 

5. Prvostupanjski sud je utvrdio da prijedlog za odgodu ovrhe od 9. rujna 2019. nije osnovan jer čak i kada bi postojali uvjeti za primjenu ZNUKMO, a što ovdje nije slučaj, jer se ne radi o ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjima, ZNUKMO se ne primjenjuje s obzirom na presudu suda Europske unije od 14. veljače 2019. broj C-630/17 u predmetu Anica Milivojević/Raiffeisen bank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen kojom presudom je utvrdio da je ZNUKMO protivan pravu Europske unije, te ta presuda ima izravan učinak zbog čega su svi sudovi u Republici Hrvatskoj vezani tumačenjem suda i dužni su poduzeti sve potrebne mjere kako bi postupili sukladno toj presudi, da po čl. 115. Ustava Republike Hrvatske sudovi sude na temelju Ustava, Zakona, Međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, dok je čl. 143. c Ustava Republike Hrvatske propisano kako se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu sa pravnom stečevinom Europske unije, te hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije, te izravno primjenjuju prava Europske unije. Stoga prvostupanjski sud smatra da navedena odluka suda Europske unije obvezuje sud na način da je sud obvezan primijeniti pravo Europske unije, odnosno u ovom slučaju obvezan je primijeniti utvrđenje da su odredbe ZNUKMO u protivnosti s pravom Europske unije, pa da je stoga pozivanje ovršenice u ovom slučaju na odredbe ZNUKMO neosnovano, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučio kao u točki I. izreke.

 

6. Prvostupanjski sud je ocijenio da niti prijedlog za odgodu ovrhe od 26. travnja 2021. nije osnovan, jer da se ovršenica neosnovano poziva na odredbu čl. 19.k Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i dr). Navodi da je tom odredbom propisano da ako se radi ostvarenja tražbine iz Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, sud će, na prijedlog ovršenika odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika, a da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene ta odredbe, jer ovršna isprava nije ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem, već su ovršne isprave Ugovori o namjenskom kreditu koji su zaključeni između Z. b. d.d. kao kreditora i korisnika kredita i založnog dužnika, a da ne samo da taj uvjet nije ispunjen, već nije ispunjen niti drugi uvjet za primjenu te odredbe jer se ta odredba odnosi na odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, no ne trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine (Ugovor o cesiji), već se ta odredba odnosi na utvrđenje ništetnosti ovršne isprave, u ovom slučaju Ugovora o namjenskom kreditu.

 

7. U odnosu na navode ovršenice u podnesku od 26. travnja 2021. kojima ističe i obrazlaže razloge za odgodu ovrhe iz odredbe čl. 65. st. 1. OZ prvostupanjski sud navodi da okolnost da je ovršenica nezaposlena od 2011. godine (s povremenim kratkim zaposlenjima na određeno vrijeme) nije okolnost koju sud može prihvatiti kao razlog za odgodu ovrhe, ta da ta okolnost sama po sebi nije razlog za odgodu ovrhe. Vezano za navode ovršenice da je stan koji je predmet ovrhe jedina nekretnina u kojem živi sa svojim sinom, što bi predstavljalo prigovor prava na dom ističe da postoji opsežna sudska praksa, te presuda Europskog suda za ljudska prava prema kojima se ovršenici ne mogu sa uspjehom pozivati na pravo na dom kada su dali izričitu suglasnost da se ovrha može provesti na njihovoj nekretnini, ugovaranjem založnog prava na nekretninama u kojima stanuju ovršenici, isti su svjesno raspolagali svojim vlasničkim pravom na nekretnini koristeći ga kao instrument osiguranja tražbine ovrhovoditelja sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako izričitim pristankom da u slučaju nepodmirenja tražbine ovrhovoditelj kao vjerovnik podmiri svoju tražbinu iz vrijednosti založenih nekretnina (prim. odluka Europskog suda za ljudska prava od 20. rujna 2016. o nedopuštenosti zahtjeva br. 2545/14 u predmetu F protiv Republike Hrvatske, a i u rješenju Ustavnog suda RH br. U-III 2551/15 od 07. srpnja 2015. o odbačaju ustavne tužbe). Također ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava kako pravo na dom nije povrijeđeno ukoliko je nekretnina kao predmet ovrhe opterećena sporazumnim pravom zaloga, zbog čega ovrhom nije povrijeđena pravedna ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinca (predmet Vrzić protiv Republike Hrvatske, Zahtjev br. 4377/13). U konkretnom slučaju Ugovorom o namjenskom kreditu upisano je dobrovoljno založno pravo na predmetnoj nekretnini, korisnik kredita, sudužnik i jamac su suglasni da kreditor može neposredno na temelju tog ugovora zatražiti ovrhu na cjelokupnoj imovini njihovoj radi prisilne naplate tražbina odmah po dospjelosti.

 

8. U odnosu na navode ovršenice da je upitna mogućnost naplate potraživanja ovršenice iz parnice jer da je ovrhovoditelj strana pravna osoba, taj navod prvostupanjski sud ne smatra relevantan za odgodu ovrhe s obrazloženjem da se radi o diskriminatorskom navodu. Ističe da ovrhovoditelj uživa sva prava kao i domaća pravna osoba, jer je strana osoba iz Europske unije, poziva se na odredbe Ugovora o funkcioniranju Europske unije, zabranom diskriminacije u procesnom smislu se bavio i Europski sud u presudi u predmetu Hubbard/Hamburger, te u predmetu Hayes/Kronenberger, a zabrana diskriminacije definirana je i Haškom konvencijom o građanskom postupku od 1. ožujka 1954. koje su prihvatile i Republika Hrvatska i L..

 

9. Ovršenica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja ovosudnog postupka koji se vodi pod posl. brojem P-1336/19 koji je ovršenica pokrenula radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora, temeljem odredbe čl. 6. st. 1. ZNUKMO i odredbe čl. 322. st. 1. ZOO, jer da je ovršenica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora, sklopljenog između dosadašnjeg ovrhovoditelja, Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja s jedne strane i A. D. s.r.o. kao primatelja i ustupitelja, s druge strane, te treće osobe A. D. S.A. s. a. kao primatelja, ovršenica smatra da je sud trebao, sukladno čl. čl. 6. st. 1. ZNUKMO i čl. 19. k Zakona o potrošačkom kreditiranju odgoditi ovrhu, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenice. Ističe da je tužbu radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora podnijela po dvije pravne osnove i to temeljem čl. 3. st. 1. i čl. 10. ZNUKMO i po čl. 322. st. 1. ZOO, a koji se vodi u predmetu pod poslovnim brojem P-1336/19, pa da su nejasni navodi prvostupanjskog suda da je donesena presuda suda Europske unije, dana 14. veljače 2019. (C-630/17 u predmetu Anica Milivojević/Raiffeisen bank) odlučujuća za odluku u ovom ovršnom predmetu, a pogotovo iz činjenice da je ZNUKMO bio važeći u Republici Hrvatskoj od 29. srpnja 2017. do 27. studenoga 2020. kada je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinut (Narodne novine, broj 131/20). Također ističe da se navedena presuda (C-630/17 u predmetu Anica Milivojević/Raiffeisen bank) činjenično razlikuje od ovog ovršnog predmeta budući da je ovršenica temeljem Ugovora o namjenskom kreditu kupila nekretninu u kojoj stanuje i koja je njezin dom, za razliku od činjeničnog stanja u navedenoj presudi u kojoj je kredit bio odobren za profesionalnu djelatnost, da je Sud Europske unije jasno obrazložio razliku između zaštite potrošača ako se radi o privatnim potrošačkim potrebama i ako se radi o profesionalnoj djelatnosti, naznačeno na str. 15. paragraf 88. da cit: „Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od 25. siječnja 2018., Schrems, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa). U odnosu na navode suda da je promašeno pozivanje ovršenice na čl. 19. k Zakon o potrošačkom kreditiranju, jer da ovršna isprava nije ugovor o kreditu s međunarodnim elementom ovršenica ističe da je Trostrani ugovor, čija ništetnost se utvrđuje u parničnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-1336/19, na temelju kojeg se ovaj ovršni postupak nastavlja s novim ovrhovoditeljem, društvom A. D. S.A. s. a., L., ugovor s međunarodnim elementom budući je novi ovrhovoditelj strana pravna osoba. Stoga ovršenica smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 19.k. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka P-1336/19, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenice.

 

10. Ovršenica također navodi da je dostavila dokaze o tome da je od 2011. godine nezaposlena (s povremenim kratkim zaposlenjima na određeno vrijeme), da vodi nekoliko radnih sporova radi nezakonitog prestanka radnog odnosa, da je stan koji je predmet ovrhe jedina nekretnina ovršenice, u kojem živi sa svojim sinom, a da je novi ovrhovoditelj strana pravna osoba koja ne posluje u Republici Hrvatskoj, pa bi provedbom ovrhe u korist novog ovrhovoditelja, trgovačkog društva A. D. S.A. s. a. prije donošenja odluke po tužbi ovršenice u ovosudnom postupku P-1336/19, kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti Trostranog ugovora, temeljem kojeg je ovaj postupak nastavljen s novim ovrhovoditeljem, ovršenica pretrpjela nenadoknadivu odnosno teško nadoknadivu štetu, jer je krajnje upitno kako će ovršenica povratiti svoje potraživanje od stranog ovrhovoditelja iz L., u slučaju usvajanja njezine tužbe u postupku P-1336/19 radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora (U-III-1364/17), a što je, prema tvrdnjama ovršenice, realno za očekivati, s obzirom na razloge za ništetnost Trostranog ugovora na koje ovršenica ukazuje u postupku P-1336/19. Budući da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s čl. 65. st. 2. OZ, a u svezi s čl. 5. st. 1. ZPP, te da je donio odluku navedenu u točki I izreke pobijanog rješenja te odbio kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, podnesen dana 9. rujna 2019., a da prethodno nije Z. b. d.d. omogućio da se kao ovrhovoditelj očituje o prijedlogu za odgodu, a isto tako u svojoj odluci o odbijanju prijedloga ovršenice za odgodu ovrhe, nije obrazložio da li su postojale okolnosti koje zahtijevaju da se drugačije postupi, ovršenica smatra da odluka prvostupanjskog suda u točki I. izreke ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

11. U odnosu na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da pravo na dom nije povrijeđeno ukoliko je nekretnina kao predmet ovrhe opterećena sporazumnim pravom zaloga ovršenica u žalbi ističe da je u čl. 23. točka J. Ugovora o namjenskom kreditiranju ovršenice navedeno da su korisnik kredita i druge osobe u odnosu na koje ovaj ugovor stječe svojstvo ovršne javnobilježničke isprave suglasni da javni bilježnik na zahtjev Kreditora stavi potvrdu o ovršnosti na ovu ispravu nakon što kreditor javnom bilježniku prezentira dokaz o dospjelosti bilo koje tražbine po ovom Ugovoru iz čega da proizlazi da je Kreditor (Z. b. d.d.) na temelju te suglasnosti mogla pokrenuti ovršni postupak te kroz sudski postupak namiriti svoja potraživanja prodajom nekretnine, međutim Ugovorom o namjenskom kreditiranju nije bila predviđena mogućnost prodaje potraživanja trećim osobama, pogotovo iz činjenice da je Ugovor o namjenskom kreditiranju u ovom slučaju bio vezan s drugim Ugovorom - Ugovorom o odobravanju stambenih kredita zaposlenicima u sustavu znanosti i visokog obrazovanja sklopljenog između Z. b. d.d., S. u Z. i Ministarstva znanosti i obrazovanja (dalje Ugovor o suradnji) iz kojeg proistječu prava i obveze potpisnika tog Ugovora o suradnji i na temelju kojeg je i sklopljen Ugovor o namjenskom kreditiranju između ovršenice i Z. b. d.d. Budući da je Ugovorom o namjenskom kreditiranju subvencioniran dio (66%) uplaćivan od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja, te da takav Ugovor o namjenskom kreditiranju nije mogao biti sklopljen bez da je S. u Z. banci dostavilo ime i prezime osobe koja će sklopiti takav ugovor, ovršenica smatra da takav prijenos tražbine od strane Zagrebačke banke d.d. na A. D. S.A. L. nije bio moguć i sukladno čl. 80. st.1. ZOO, pa je sukladno prethodno navedenom ovršenica i podnijela tužbu za utvrđenje ništetosti Trostranog ugovora koji se vodi pod poslovnim brojem P-1336/19 kako bi osporila dokaz (Trostrani ugovor) kojim novi ovrhovoditelj potvrđuje da je nakon pokretanja ovog ovršnog postupka tražbina na njega prenesena ili na neki drugi način prešla, jer je to pravno pitanje ključno za nastavak ovršnog postupka po poslovnim brojem Ovr-783/2017.

Nadalje navodi, da u pobijanom rješenju, kao niti u ostalim svojim odlukama, prvostupanjski sud se nije osvrnuo na navode ovršenice kojima je dovodila u pitanje ovlaštenje punomoćnika ovrhovoditelja za zastupanje, jer valjana punomoć ne prileži spisu pod gore navedenim brojem, pa ovršenica smatra da je time došlo do bitne povrede parničnog postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

12. Žalbeni navodi ovršenice svode se na drugačiju ocjenu od ocjene prvostupanjskog suda o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žaliteljica u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već ocjenjuje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane odluke.

 

13. Budući je odredbom čl. 354. st. 3. ZPP propisano da zato što punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku – žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, neosnovani su žalbeni navodi ovršenice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povrede parničnog postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

14. Nadalje, valja reći da je sud Europske unije u L. (dalje: sud EU) presudom u predmetu Milivojević - Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen C-630/2017 od 14. veljače 2019., ZNUKMO, a na kojem Zakonu ovršenica  u jednom dijelu temelji prijedlog za odgodu, protumačio protivnim pravu Europske unije jer da se isti kao nacionalni propis protivi načelu slobodnog pružanja usluga iz čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije 2016/C 202/01 (dalje: UFEU) i iz razloga njegovog retroaktivnog djelovanja. Kako je pravo Europske unije iznad nacionalnog zakonodavstva i obvezujuće je za Republiku Hrvatsku, odredba na kojoj ovršenica temelji zahtjev za odgodu ovrhe sud mora izuzeti iz primjene. Pri tome je u konkretnom slučaju ovršna isprava Ugovor o namjenskom kreditu koji je sklopljen između Z. b. d.d. kao kreditora i ovršenice kao korisnika kredita, a postupak koji se vodi pod posl. brojem P-1336/19 vodi se radi utvrđenja ništetnosti Trostranog ugovora kojim je ustupljeno potraživanje Z. b. d.d.. Stoga žalbeni navodi ovršenice kojima obrazlaže svoje tvrdnje o ništetnosti Trostranog ugovora nisu od značaja za odlučivanje.

 

15. Također, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 19. k Zakona o potrošačkom kreditiranju koja propisuje da ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, sud će, na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika, s obzirom da ovršna isprava nije ugovor o kreditu s međunarodnim obilježjem, već je ovršna isprava Ugovor o namjenskom kreditu koji je sklopljen između Z. b. d.d. kao kreditora i korisnika kredita i založnog dužnika te je u tijeku postupak radi utvrđenja ništetnim Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbine (Ugovor o cesiji), a ne ovršne isprave, u ovom slučaju Ugovora o namjenskom kreditu.

 

16. Sukladno odredbi čl. 65. st. 1. OZ sud može na prijedlog ovršenika u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako se istovremeno ispune dva uvjeta. Prvi je postojanje jednog od razloga taksativno navedenih u čl. 65 st. 1. toč. 1. do 8. OZ, a drugi uvjet je taj da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje. U konkretnom slučaju ovršenica je podnijela tužbu za utvrđenje ništetnosti isprave kojom je preneseno potraživanje iz ovršne isprave (protiv koje nije pokrenut postupak). Prodaja nekretnine u ovršnom postupku je doista tegobna za ovršenike, međutim predstavlja onu redovnu štetu koji oni trpe u tom postupku. Provođenjem ovrhe u konkretnom slučaju ne bi bilo povrijeđeno pravo na dom, jer odredba čl. 8. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 8/99 - pročišćeni tekst, 14/02, 1/06) dopušta miješanje u ostvarivanje prava na poštivanje doma, ako je to miješanje u skladu s zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Kupnjom nekretnina na kojima je bilo upisano založno pravo ovršenica je stupila u pravni položaj svog pravnog prednika na koji način je postala založni dužnik ovrhovoditelja, pa se ovrha na njezinim nekretninama može provoditi neovisno o tome što ona nije založni dužnik ovrhovoditelja (iako je korisnik kredita), jer se ima smatrati da je svojevoljno ugovorila založno pravo na predmetnim nekretninama - što je učinio njezin prednik, sa svim pravnim i faktičkim posljedicama toga raspolaganja. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je založno pravo na predmetnim nekretninama bilo dobrovoljno zasnovano na temelju pravnog posla sklopljenog između ovrhovoditelja i pravnog prednika ovršenice, ovršenica niti ne može u postupku prisilne naplate dakle u predmetnom postupku, isticati prigovor prava na dom.

 

17. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju rješenja dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama na kojima ovršenica temelji svoj prijedlog za odgodu ovrhe, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi odredbe čl. 21. OZ na koji ukazuje ovršenica u svojoj žalbi, a nije utvrđeno ni da bi bile počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

18. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu ovršenice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ.

 

 

U Zagrebu 19. travnja 2023.

 

            Sutkinja:

Mirela Mijoč Kramar, v.r.