- 1 -              Revd 267/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 267/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i G. J. članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. pok. B. iz N., P. (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku L. P., odvjetniku iz C., protiv 1. tuženika V.-B. N. pok. A. iz P., (OIB: ...) i 2. tuženika J. N. pok. A. iz P (OIB: ...), zastupanih po punomoćnici M. M. M., odvjetnici iz Z., te punomoćnici N. S., odvjetnici iz Z., 3. tuženika I. N. pok. B. iz P., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku L. V., odvjetniku iz Z., te 4. tuženika J. N. pok. M. iz P., (OIB: ...) i 5. tuženika S. N. pok. S. iz P., (OIB: ...), zastupanih po punomoćnici M. M. M., odvjetnici iz Z., te punomoćnici N. S., odvjetnici iz Z., radi predaje nekretnina u posjed („odstupanja“ sa nekretnina), te u pravnoj stvari po protutužbi 1. protutužitelja V.-B. N. pok. A. iz P., (OIB: ...) i 2. protutužitelja J. N. pok. A. iz P., (OIB: ...), zastupanih po punomoćnici M. M. M., odvjetnici iz Z., te punomoćnici N. S., odvjetnici iz Z., protiv protutuženika B. P. iz N., P. (OIB: ....), zastupanog po punomoćniku L. P., odvjetniku iz C., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o prijedlozima tužitelja ujedno protutuženika te 3. tuženika kao i 4. tuženika i 5. tuženika da im se dopuste revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1151/2019-2 od 18. rujna 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1073/2016-123 od 31. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlozi tužitelja ujedno protutuženika te 3. tuženika kao i 4. tuženika i 5. tuženika za dopuštenje revizija odbacuju se kao nedopušteni.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom (u stavku 1. izreke) djelomično je odbijena žalba 3. tuženika, 4. tuženika i 5. tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 1/IV., 1/V. i 1/VI. izreke, (u stavku 2. izreke) preinačena je prvostupanjska presuda u točkama 1/I., 1/II. i 1/III. izreke te (u stavku 3. izreke) preinačena je prvostupanjska presuda u točki 2. izreke, sve kako je to određeno izrekom te presude.

 

1.1. Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je o žalbama tuženika protutužitelja, žalbama 3. tuženika, 4. tuženika i 5. tuženika kao i o žalbi tužitelja, sve izjavljenih protiv prvostupanjskih rješenja - pa i u odluci o snašanju parničnog troška.

 

2. Sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku prijedloge da im se dopuste revizije protiv te drugostupanjske presude podnijeli su:

 

2.1. tužitelj ujedno protutuženik, postavivši u prijedlogu pitanja:

 

„Mogu li unutar obitelji (tri brata i jedne sestre koji svi potječu od zajedničkog prednika), a nakon njih između njihovih nasljednika, što je u ovom predmetu meritum, jedni članovi obitelji biti nesavjesni posjednici, a drugi savjesni posjednici, a time ovi potonji steći pravo vlasništva na tim nekretninama unutar obitelji temeljem dosjelosti odnosno mogu li sporne nekretnine na takav način steći tuženici Ad1 i Ad2, posebice ako se uzmu u obzir nepobitne činjenice i dokazi, koje sud II. stupnja, za razliku od suda I. stupnja, propušta ocijeniti ili pogrešno ocjenjuje, a to su:

 

1. da je 1934. godine donesena pravomoćna Presuda Sreskog suda u Obrovcu (kao nastavak Dosudnice zajedničkog prednika oca I. N.), koja je točno određeno i nedvosmisleno podijelila zemlju između tri brata i jedne sestre (od 42 čestice prednici tužitelja je dosuđeno 10 čestica, od kojih je ovdje uzurpirano 7 čestica), a time logično podijelila tu zemlju i između njihovih nasljednika (stranaka u ovom postupku), što je prednicima stranaka i strankama u ovom sporu poznato odnosno nije im moglo ostati nepoznato,

 

2. da je prednica tužitelja cijelo vrijeme od 1934. godine pa do danas vlasnica sporne zemlje, kao što su tuženici vlasnici zemlje koja je njima pripala Presudom iz 1934. godine, a što je prednicima tuženika i tuženicima poznato odnosno nije im moglo ostati nepoznato,

 

3. da se prednici tuženika, kao i tuženici, nisu nikada upisali kao vlasnici sporne zemlje pa tako prednici tuženika nisu mogli prenijeti na tuženike kao svoje nasljednike (vanknjižno, pravnim poslom) pravo koje niti sami nemaju,

 

4. da su tuženici Ad3, Ad4 i Ad5 pravomoćnom odlukom istog suda (inače prvom pravomoćnom presudom u ovoj pravnoj stvari Gž-1487/12, P-1703/05 od 08.02.2013.) utvrđeni kao nesavjesni posjednici, upravo na temelju navedene pravomoćne Presude iz 1934. godine,

 

5. da je valjana pravna osnova za stjecanje prava vlasništva unutar obitelji nasljeđivanje, a ne dosjelost, upravo zbog nedostatka savjesnosti posjeda (agrarna prijava, postojanje pravomoćne Presude, prethodno utvrđena nesavjesnost posjeda pojedinih članova uže i šire obitelji),

 

6. da je brat tuženika Ad1 i Ad2 M. N. priznao tužitelju vlasništvo odnosno odrekao se svog protutužbenog zahtjeva na utvrđenje i predao mu zemlju, upravo iz razloga znanja da je nesavjestan posjednik, kao što su to učinili i bratići tuženika Ad1 i Ad2 u svojim predmetima u ovoj pravnoj stvari?“

 

“Može li se biti suvlasnik točno određenog (realnog) dijela nekretnine i istovremeno biti suvlasnik idealnog dijela nekretnine, a slijedom toga, može li biti osnovan (deklaratorni) zahtjev na utvrđenje tuženika Ad1 i A2, a potom i njihov kondemnatorni zahtjev na trpljenje uknjižbe prava vlasništva u ovoj pravnoj stvari?”

 

“Može li se kombinirati pravna osnova stjecanja prava vlasništva razrješenjem agrarnih odnosa i pravna osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću ili se one međusobno isključuju, a slijedom toga mogu li tuženici Ad1 i Ad2 steći pravo vlasništva spornih nekretnina od prednika kao nepoštenog posjednika odnosno može li takav prednik prenijeti na tuženike kao svoje nasljednike pravo koje sam nema?”

 

2.2. tuženik pod 3., postavivši u prijedlogu pitanja:

 

“Da li je u odnosu na nekretnine koje su stečene temeljem ukidanja agrarnih odnosa moguće stjecanje vlasništva dosjelošću?”

 

“Da li je sud vezan pravnom osnovom postavljenog zahtjeva istaknutom i presuđenom u drugoj parnici?”

 

“Da li odluka suda u vlasničkoj parnici (u kojoj se zahtjev temelji na utvrđenju prava vlasništva) predstavlja prepreku (res iudicata) u parnici radi predaje posjeda povodom prigovora jačeg prava na posjed temeljenog na drugoj pravnoj ili činjeničnoj osnovi?”

 

“Da li je sud dužan povodom istaknutog prigovora retencije o istom donijeti odluku, kao i dati u obrazloženju odluke razloge o istom?”

 

2.3. tuženici pod 4. i 5., postavivši u prijedlogu pitanje:

 

„Je li u odnosu na nekretnine koje su stečene temeljem ukidanja agrarnih odnosa moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću?“

 

3. Tužitelj ujedno protutuženik je odgovorio na prijedloge 3. tuženika te tuženika pod 4. i 5., i predložio da se ovi odbace kao nedopušteni odnosno odbiju kao neosnovani.

 

4. Podneseni prijedlozi nisu dopušteni.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 18. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podnesene prijedloge valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Te odredbe ZPP-a, kako i glase, predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, sa (ovdje odlučno) razlozima koji bi ukazivali na važnost upravo toga pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

8. Od toga polazeći, iako su predlagatelji u svojim prijedlozima naznačili pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost tih prijedloga za prihvatiti:

 

8.1. da se iz niti jednog prijedloga ne može razabrati zašto bi u njima postavljena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlozima nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne mogu nadomjestiti samo paušalne (ničime konkretizirane) tvrdnje predlagatelja da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a uz to: tužitelja, da je “šokiran” osporenom presudom, da prijedlog podnosi zbog “različite prakse” sudova u istovrsnim predmetima - a “nema prakse revizijskog suda” (odnosno: “odluka suda II. stupnja odstupa od prakse revizijskog suda”); 3. tuženika, da u sudskoj praksi postoje neusaglašena shvaćanja, da su u postupku počinjene (“grube”) postupovne povrede - i došlo je “do teškog narušavanja načela jedinstvene primjene prava”; te 4. i 5 tuženika, protutužitelja, o “oprečnim stavovima dvaju vijeća” istog suda,

 

8.2. konkretno, da prijedlozi u svezi u njima postavljenih pitanja (pa i pitanja glede prava retencije) ne sadrže i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tim pitanjima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke (dakle: shvaćanje nekog drugog suda iz odluke koja bi bila konkretizirana, sve kako bi se njezina usporedba sa ovdje osporenom odlukom mogla provjeriti), ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

8.3. da podnesene prijedloge ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njima postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelji obrazlažu (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

8.4. da predlagatelji povoljniju poziciju u ovome stupnju postupka ne mogu ostvariti navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, onim navodima - kojima samo preocijenju provedene dokaze i ističu svoja shvaćanja o ovima, a koja shvaćanja sugeriraju prihvatiti jedino istinitim ili pravilnim: revizijski sud je vezan činjeničnim utvrđenjima iz postupka koji je prethodno proveden, onim iz obrazloženja nižestupanjskih odluka - i ne može ih preispitivati (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a), pogotovo ne po pitanjima koji nisu postavljeni prema istim utvrđenjima,

 

8.5. da se u ovome stupnju postupka ne može sa uspjehom govoriti o različitoj, nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, kao razlogom važnosti postavljenog pitanja, ako je riječ o shvaćanju izraženom po istome sudu u dvije odluke, u dva ipak razdvojena predmeta, u prvoj - a potom, u drugome suđenju, u drugoj - ako je drugostupanjski sud i odstupio od shvaćanja ranije izraženog u prvoj odluci, ali samo zbog drugačijeg, u biti novog činjeničnog utvrđenja, temeljeći tu drugu odluku na tome novom, drugačijem činjeničnom utvrđenju (uvažavajući, uz ostalo, da pitanje savjesnosti ili poštenja posjednika nekretnine, kao činjenično pitanje, ne zavisi od pripadnosti jednoj obitelji, rodu: pitanje savjesnosti ili poštenja posjednika valja uvijek individualizirati, ono je vezano uz subjektivan osjećaj pojedinca, uz ponuđene i sudu dostupne dokaze u svakome pojedinačnom, konkretnom postupku, za utvrđenje toga osjećaja - a ne uz pripadnost jednoj zajednici, ma kakva god ona bila),

 

8.6. da se zbog razloga iz točke 8.5. ne mogu uspoređivati niti odluke na koje se predlagatelji u svojim prijedlozima pozivaju: one se temelje na specifičnim okolnostima slučaja utvrđenim u postupcima u kojima su donesene - i stoga (iako predlagatelji drže da su donesene u istovrsnim predmetima) nisu usporedive,

 

8.7. da se, u svezi sa navedenim po 8.6., prigovor postojanja pravomoćno presuđene stvari može sa uspjehom istaći samo ako kumulativno postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva - ali i (u ovome predmetu posebno relevantno) identitet činjenične osnove: stoga i postoji mogućnost da u dva odvojena postupka, vođena između istih stranaka - za nekretnine sa istoga područja, sve uključene 1934. u istome postupku „ukidanja agrarnih odnosa“, odluke budu različite - zavisno i od angažiranosti stranaka u dokazivanju pojedinih činjenica (ovdje pogotovo činjenice savjesnosti i poštenja posjednika nakon „ukidanja agrarnih odnosa“), a da i pored toga obje budu (dok vezuju svojim učincima: primjerice, ako ne budu preinačene ili ukinute po pravnim lijekovima) pravilne i zakonite.

 

9. Prethodno navedeno pod točkom 8. treba sagledati uvažavajući:

 

9.1. da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelji smatraju da bi ono što ističu u prijedlozima imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlozima doveo u situaciju da određuje pitanja i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki),

 

9.2. da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, približiti ili pretvoriti, kako bi to predlagatelji htjeli (bar prema navodima iz podnesenih prijedloga o važnosti pitanja, ako se gleda smisao tih prijedloga), oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi (jer je to samo njemu svojstveno) Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje - o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to ovdje predlagatelji ne ukazuju) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

 

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

10.1. da pitanja iz podnesenih prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlozi ne ispunjavaju pretpostavke za njihovu dopuštenost.

 

11. Stoga je podnesene prijedloge za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

12. Revizijski sud tek primjećuje:

 

- da niti jedan propis nije sprečavao ili ograničavao stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću samom činjenicom „ukidanja agrarnih odnosa“: to obzirom da se dosjedanjem, dakle - na jedan od originarnih načina, vlasništvo nekretnine stiče zavisno od činjeničnih okolnosti svakog konkretnog slučaja - ako su ispunjeni uvjeti za takvo stjecanje, uz ostalo ako je u roku potrebnom za dosjedanje vršen posjed nekretnine sa potrebnom kvalitetom (kakvoćom) posjeda, u najmanjem ako je samostalni posjednik bio savjestan ili pošten, shvaćeno u smislu prihvaćenog pravnog standarda poštenog ili savjesnog posjednika (imajući na umu da nepošten ili nesavjestan posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje ili savjesnost posjeda pretpostavlja - pa onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten ili nesavjestan mora to i dokazati: pri čemu pravni standard "poštenog posjednika" određuje onog koji nije znao niti je iz okolnosti slučaja mogao znati da netko drugi ima pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada),

 

- da u području zaštite i uređivanja vlasništva nekretnine naš pravni sustav „poznaje“ diobu suvlasničke zajednice, razvrgnuće te zajednice - po kojoj će svaki suvlasnik nekretnine na ime svog idealnog suvlasničkog dijela nekretnine dobiti određeni njen realni dio, ali ne dopušta tome suprotno - pretvaranje realnog dijela u idealni, bar ne bez suglasnosti stranaka (to obzirom da „nitko ne može biti istovremeno vlasnik i suvlasnik iste nekretnine“, na što u svome prijedlogu tužitelj ukazuje): ali dopušta ono o čemu je riječ u ovome slučaju, da više osoba (ovdje dvije) budu suvlasnici na određenom, realnom dijelu pojedine nekretnine.

 

Zagreb, 18. travnja 2023.