- 1 -              Rev 2069/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2069/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom  društvu A. H. & G. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-463/18-3 od 14. siječnja 2019., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-1111/15-15 od 25. siječnja 2018., u sjednici održanoj 18. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Međupresudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužena Republika Hrvatska odgovorna za štetu tužiteljici zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinca u državne institucije i pravo koje one ostvaruju (toč. I.). Određeno je da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (toč. II.), te da se odluka o troškovima postupka ostavlja za kasniju presudu (toč. III.).

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je međupresuda suda prvoga stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu, odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode revizije, predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženice nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tuženica u reviziji ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16 – dalje: ZSDU) za odgovornost države za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave. Nadalje tuženica smatra da ista ne može biti odgovorna za štetu zbog donošenja određenog zakona, jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države.

 

Jednako tako tuženica ističe da nižestupanjski sudovi pogrešno tumače Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-5612/2011 i dr. od 23. siječnja 2013., jer ta odluka ne daje pravo na naknadu štete, već zadovoljština koju je dosudio Ustavni sud ne utječe na pravo na potraživanje naknade štete prema općim pravilima obveznog prava.

 

8. Nižestupanjski sudovi su međupresudom utvrdili da je tuženica odgovorna za štetu tužiteljici zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one ostvaruju, a takve odluke su utemeljili na sljedećim utvrđenjima:

 

- da je tužiteljica 12. srpnja 2011. položila javnobilježnički ispit s pohvalom,

 

- da je 24. studenoga 2011. na zahtjev Ministarstva pravosuđa Državni zavod za statistiku tužiteljici kao imenovanom javnom ovršitelju dodijelio matični broj subjekta,

 

- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Urbroj: 514-03-01-03/2-11-1 od 20. prosinca 2011. tužiteljici kao javnom ovršitelju sa službenim sjedištem u Zagrebu, Radnička 20, određen početak rada s danom 1. siječnja 2012.,

 

- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Urbroj: 514-03-01-02-12-38 od 20. lipnja 2012. izmijenjeno rješenjem Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Urbroj: 514-03-01-03/2-11-19 od 29. prosinca 2011. na način da umjesto „1. srpnja 2012.“, kao početak rada se određuje „15. listopada 2011.,

 

- da je iz Ugovora o posredovanju između A. d.o.o. Z. i tužiteljice od 24. studenoga 2011. vidljivo da je isti sklopljen radi posredovanja pri najmu nekretnine za javnoovršiteljski ured vl. D. B., na adresi u Z., ...,

 

- da je tužiteljica stupila u posjed poslovnog prostora na temelju Ugovora o zakupu od 24. studenoga 2011.,

 

- da je Ž. K. u ime R. d.o.o. potvrdio primitak pologa u iznosu od 450 EUR u protuvrijednosti u kunama na ime pologa za stan- poslovni prostor i garažno parkirno mjesto u ukupnoj površini 76,56 m2,

 

- da je tužiteljica sklopila i ugovore s T. za ADSL uslugu, odnosno kupila različitu opremu za predmetni poslovni prostor,

 

- da je tužiteljica sukladno odredbama Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" br. 139/10 – dalje: ZJO) i odredbama Pravilnika o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu ("Narodne novine" br. 41/11 i 118/11) imenovana za javnog ovršitelja,

 

- da je nakon odgode početka djelovanja javnoovršiteljske službe donesen Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" br. 112/12), te je prestala javnoovršiteljska služba i prije no što su imenovani javni ovršitelji započeli s radom,

 

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom br. U-I-5612/11 (U-I-6274/11, U-I-178/12 i U-I-480/12) od 23. siječnja 2013. odredio zadovoljštinu u iznosu od 18.000,00 javnim ovršiteljima, među njima i tužiteljici, time da ta zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe imenovane za javnog ovršitelja da u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete.

 

9. Drugostupanjski sud potvrđujući prvostupanjsku međupresudu u cijelosti prihvaća shvaćanja Ustavnog sud Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud u gore citiranoj odluci ističe nedosljednost zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, a što je u konačnici po imenovane javne ovršitelje stvorilo štetne posljedice. Te štetne posljedice je proizveo zakonodavac, jer su imenovani javni ovršitelji ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli sa službom, jer je zakonodavac ukinuo zakon kojim se uvodi javnoovršiteljska služba u Republici Hrvatskoj.

 

10. Nadalje, drugostupanjski sud prihvaća shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske da za odgovornost države za naknadu štete nije, u okolnostima konkretnog slučaja, odlučan način kvalifikacije protupravnosti, i to u situaciji u kojoj je povrijeđen europskom pravnom stečevinom zaštićen razmjer (odnos) između legitimnih javnih interesa i legitimnih invidualnih interesa i to na štetu potonjih.

 

11. Radi navedenog nižestupanjski sudovi smatraju da su ispunjene sve pretpostavke za odštetu odgovornost između tužitelja i tuženice iz čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), a koja proizlazi iz činjenica da je tužiteljica, nakon ispunjenja svih zakonskih uvjeta obavljanje poslova javnog ovršitelja, nakon što je ista imenovana za javnu ovršiteljicu, nakon početno zakonskih odgoda početka rada javnih ovršitelja, prestankom zakona temeljem kojeg je na tu dužnost imenovana, ostala bez očekivanih legitimnih očekivanja, a zbog čega trpi imovinsku i neimovinsku štetu.

 

12. Tuženice u reviziji osporava pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o tome da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženice, a zbog prestanka važenja zakona na temelju kojeg je tužiteljica imenovana na dužnost javnog ovršitelja. Osim toga, tuženica ustraje kod tvrdnje da u konkretnom slučaju nije dokazana protupravnost, a osim toga da donošenja zakona ne može biti protupravna radnja. Pritom tuženica ukazuje na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova.

 

13. Prije svega treba istaći da je revizijski sud u odluci Rev-51/22-2 od 4. listopada 2022., a povodom dopuštene revizije rješenjem istoga suda Revd-1717/21-2 od 21. rujna 2021. izrazio pravnu shvaćanje da su među subjektima odštetnopravnog odnosa nastalog Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" br. 139/10, 150/11 i 70/12) i ukidanje službe javnih ovršitelja ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 1045. i 1046. ZOO za potraživanje izmakle koristi. Kod toga je isto tako zauzeto shvaćanje da će se u daljnjem tijeku postupka ispitati u kojoj visini to pravo pripada tužitelju vodeći računa o načelu razmjernosti odnosno sve dok je bilo potrebno da se tužiteljica vrati u poziciju u kojoj bi se nalazila da takvog miješanja javne vlasti nije bilo.

 

14. Osim toga i u odluci revizijskog suda br. Rev-3449/18-2 od 6. prosinca 2022. zauzeto je pravno shvaćanje, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a je tuženica Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju trpi tužiteljica (imenovana javna ovršiteljica) vezano za povredu njenih legitimnih očekivanja u oživotvorenju Zakona o javnim ovršiteljima.

 

15. Navedena shvaćanja nižestupanjski  sudova u ovom predmetu pravilnim prihvaća i revizijski sud, radi čega revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg tuženica iznosi u reviziji nije osnovana.

 

16. Radi navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

17. Ujedno je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 18. travanj 2023.