- 1 -              Rev 722/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 722/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. S. iz Z., OIB: …, koju zastupa I. Ć., odvjetnik u I., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-490/2020-3 od 8. studenoga 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-159/2018 od 28. svibnja 2020., u sjednici od 18. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici tužiteljici isplatiti 6.257,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 6.329,70 kn, kao i za isplatu kamata na dosuđeni iznos od 6.257,63 kn tužbeni zahtjev odbijen (toč. I. izreke) te je naloženo tuženici tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 9.500,00 kn (toč. II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-493/2022-2 od 9. veljače 2022. tužiteljici dopustio je reviziju u odnosu na pitanje:

 

"Pripada li radniku, za rad povrh formalno propisanog radnog vremena, za svaki započeti sat rada, plaća za jedan sat rada?".

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda (odbijajući dio prvostupanjske presude) podnijela je reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), temeljeći reviziju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i postupi sukladno odredbi čl. 395. ZPP-a, odnosno nekoj drugoj odredbi toga Zakona.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu plaće na ime prekovremenog rada, a koji zahtjev je tužiteljica temeljila na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je kao službenica MUP-a u Ispostavi granične policije u I., na poslovima kontrolora prelaska državne granice obavljala rad u smjenama po trinaest sati (umjesto propisanih dvanaest sati). Navodi da je po nalogu nadređenih na posao dolazila pola sata ranije te da je s posla odlazila pola sata po završetku smjene.

 

8. Prvostupanjski sud prihvatio je činjenične tvrdnje tužiteljice o obvezatnom dolasku na rad pola sata prije početka smjene te je polazeći od tog utvrđenja taj rad tužiteljice ocijenio prekovremenim i dosudio naknadu u ukupnom iznosu od 6.257,63 kn. Nasuprot tome nije našao dokazanim da je tužiteljica trebala na poslu ostajati i daljnjih pola sata po završetku smjene niti da je po završetku smjene prekovremeno radila. Stoga je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu 6.329,70 kn.

 

9. Drugostupanjski sud prihvatio je utvrđenje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda temeljeno na zaključku o nedokazanosti rada tužiteljice u daljnjem vremenu od pola sata po završetku svake smjene.

 

10. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

 

11. Pitanjem u odnosu na koje joj je dopuštena revizija tužiteljica problematizira pravilnost primjene materijalnog prava vezano na računanje sati rada. Smatra da se vrijeme rada radnika ne može računati u manjim mjernim jedinicama od sata pa da se svaki započeti sat rada treba računati kao puni sat. Pritom se tužiteljica ne poziva na određenu zakonsku odredbu, odnosno odredbu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz koje bi proizlazio takav način računanja sati rada.

 

12. Zakon o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), kao ni Zakon o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR/14), jednako kao ni Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 89/12 i 104/13), a koji su bili u primjeni u razdoblju od 2013. do 2017., za koje razdoblje tužiteljica zahtijeva isplatu plaće na ime prekovremenog rada, suprotno tvrdnji tužiteljice, nemaju odredbu o tome da se svaki započeti sat rada obračunava kao puni sat. Dapače, suprotno tvrdnji tužiteljice da propisi kojima su uređeni radni odnosi poznaju za obračun radnog vremena samo pojam punog sata rada, ZR/14, doduše za poseban slučaj rada maloljetnika, poznaje i radno vrijeme od četiri i pol sata (čl. 73. st. 2. i 3. ZR/14).

 

13. Stoga odgovor na pitanje u odnosu na koje je dopuštena revizija glasi Prekovremeni rad obračunava se prema vremenu stvarnog rada povrh formalnog redovnog radnog vremena, a ne primjenjuje se predmnijeva da se svaki započeti sat povrh redovnog radnog vremena obračunava kao puni sat rada.

 

14. Konačno, valja reći da tužiteljica tvrdnju o potrebi drugačijeg obračunavanja sata rada (svaki započeti sat = puni sat) u reviziji iznosi izvan činjenične i pravne osnove tužbe, prema kojoj je prekovremene sate za koje je smatrala da joj nisu isplaćeni upravo obračunavala u manjim mjernim jedinicama od sata (trideset minuta).

 

15. Kako su slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo to ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

16. Stoga je valjalo je na temelju 393. st. 1. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 18. travnja 2023.