- 1 -              Rev 3458/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3458/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. H. rođ. R. iz Z., OIB: ... , zastupane po punomoćniku V. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. R. iz K., OIB: ... , zastupanog po punomoćniku A. Ž., odvjetniku u B., radi naknade štete zbog nekorištenja nekretnina, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4639/16-2 od 9. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli broj Ps-1/15 od 7. travnja 2016., u sjednici održanoj 18. travnja 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev na naknadu štete zbog nekorištenja nekretnine u K. u iznosu od 220.000,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. I. izreke, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 10.625,00 kn (toč. II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska odluka.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti obje nižestupanjske odluke.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode i predložio istu odbiti.

 

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tužiteljica ukazuje.

 

8. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanih iznosa s naslova naknade štete zbog nekorištenja suposjeda stana u K. koji se nalazi u suvlasništvu stranaka, a u utuženom razdoblju od 2009. do 2013. bio je u isključivom posjedu tuženika.

 

10. Iz relevantnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je tužiteljica suvlasnica za 3/8 dijela a tuženik za 5/8 dijela nekretnine - stana u K., površine 105,42 m2, temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. A. R. broj O-87/97 od 6. svibnja 2008. i iza pok. A. R. broj O-242/07 od 27. svibnja 2008., čija je tužiteljica unuka, a tuženik sin,

 

- da je u izvanparničnom postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice u svezi predmetne nekretnine, dana 27. ožujka 2015. sklopljena sudska nagodba pod br. IR-34/10 te je suvlasnička zajednica razvrgnuta fizičkom diobom nekretnine,

 

- da je presudom Općinskog suda u Korčuli broj P-216/11 od 16. svibnja 2013. potvrđenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1387/13 od 12. kolovoza 2015. tuženiku naloženo da preda predmetnu nekretninu tužiteljici u suposjed,

 

- da je tuženik vlasnik stana položenog u istoj zgradi, u potkrovlju, temeljem presude broj P-423/03 od 24. ožujka 2005., kojega koristi za iznajmljivanje turistima.

 

11. Prvostupanjski je sud smatrao da tužiteljica nije dokazala sve pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbi čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), uz obrazloženje da nije dovoljna sama apstraktna mogućnost da bi tužiteljica imala prihod od iznajmljivanja stana, već i stvarna vjerojatnost ostvarenja koristi. Osim toga, smatra da tužiteljica nije dokazala da je imala troškove noćenja u privatnom smještaju u gradu K. zbog nemogućnosti korištenja stana i troškove ljetovanja s obitelji na drugom mjestu, pa je odbio prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku za gospodarstvo na okolnost visine zarade.

 

12. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku navodeći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da činjenični supstrat tužbe predstavlja zahtjev tužiteljice za naknadu štete i da ona nije dokazala pretpostavke odgovornosti za štetu, ni da je trpjela štetu niti da je imala ozbiljnu namjeru iznajmljivati svoj dio stana.

 

13. Suprotno navodima tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi smatrali da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan za što su dali jasne i argumentirane razloge.

 

14. Prema odredbi čl. 1046. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

15. Izmakla korist predstavlja imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili u okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da se pravo na naknadu izmakle koristi priznaje pod pretpostavkama da je postojala ozbiljna namjera stjecanja koristi koja se zbog postupka tuženika izjalovila i da je postojala objektivna vjerojatnost da bi tužiteljica zaista stekla korist da nije bila u tome spriječena.

 

16. U konkretnom slučaju nedvojbeno je da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev isključivo s naslova naknade štete (što je navedeno u samom tužbenom zahtjevu, pa tako i u izreci presude), pa je na tužiteljici bio teret dokaza svih naprijed navedenih pravno relevantnih okolnosti, što je ista propustila učiniti.

 

17. Dio revizijskih navoda kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, u suštini predstavljaju prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti; dok je elaboriranje s naslova stečenog bez osnove irelevantno kod ovako precizno postavljenog tužbenog zahtjeva na naknadu štete.

 

18. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 18. travnja 2023.