Poslovni broj 79 Gž-1488/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 79 Gž-1488/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljanom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku Z. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. m. d.o.o. (ranije E. h. d.o.o.), iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici B. Ž., odvjetnici iz Odvjetničkog ureda H. & Partneri, iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-594/05-63 od 28. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja V. M., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-594/05-63 od 28. rujna 2012.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 50.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate kao i naknaditi trošak postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve po stopi pobliže navedenoj pod toč. I. izreke presude. Naložen o je tužitelju platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 6.250,00 kuna (toč. II. izreke).

 

2. Protiv presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje ZPP-a), uz prijedlog da se navodi žalbe prihvate kao osnovani, pobijana presuda preinači uz dosudu troška parničnog postupka.

 

3. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužba tužitelja podnijeta prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe, da je nakon donošenja presude sud prvog stupnja rješenjem od 13. studenog 2013. prekinuo postupak, koji postupak je nastavljen rješenjem od  31. siječnja 2013., da je tužitelj prijavio svoju tražbinu u tom postupku koja tražbina je osporena (što proizlazi iz Zapisnika FINA-e o utvrđivanju tražbina od 12. rujna 2013. i Tablice utvrđenih tražbina, rbr.179., list 91. do 99. spisa).

 

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

 

5. Po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje kojih ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

6. Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

7. Po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja je pravilno ocijenio izvedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a te zaključke opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja prema tuženiku za naknadom nematerijalne štete, s obzirom na navode koji su izneseni u članku pod naslovom "Zbog 83 grama kokaina godinu i pol dana zatvora" objavljenog u J. l. dana 27. kolovoza 2002., zbog kojih navoda je tužitelj trpio duševne boli i strah, pa od tuženika traži naknadu štete u visini od 50.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

9. Između stranaka nije bilo sporno da je u J. l. 27. kolovoza 2002. u rubrici "Crna kronika" objavljen članak pod nazivom "Zbog 83 grama kokaina godinu i pol zatvora" te da je u istom navedeno: D. V. M. proglašen je krivim za zloupotrebu opojne droge kokaina te je osuđen na godinu i šest mjeseci zatvora". Također je nesporno među strankama da je u imenu i prezimenu V. M. napravljena tiskarska greška te je trebalo pisati V. M., kako je to objavio V. l. dana 10. rujna 2002.

 

10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud prvog stupnja, ocjenjujući izvedene dokaze zaključuje da se u objavljenom članku spominje D. V. M. dok tužitelj živi u Z. još od 1989., u vrijeme izlaska članka bio je zapovjednik i pilot u H. r. z. pa je nespojivo s njegovom dužnosti i njegovim polom bilo kakav kontakt s drogom, a također je nespojivo da bi tužitelj radio takav posao dok bi se protiv njega vodio kazneni postupak zbog zloupotrebe opojnih droga, time da je u članku navedeno da je "u pretresu hotelske sobe nađena droga", a tužitelj je obiteljski čovjek ima ženu i kćer te teško da pored te činjenice živi u hotelskoj sobi, zaključuje da nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO-a), budući tužitelj nije dokazao da bi pretrpio strah ili duševne bolove poglavito one čije trajanje i jačina opravdavaju dosuđenje pravilne novčane naknade.

 

11. Stoga odbija zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci.

 

12. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

13. Zakonom o javnom priopćavanju ("Narodne novine", broj: 83/96, 143/98, 105/97 i 20/00 i 96/01), odredbom čl. 6. (kao i Zakonom o javnom informiranju), a sukladno odredbi čl. 35. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, dok je odredbama glave V. tog Zakona uređena odgovornost nakladnika koji informacijom objavljenom u sredstvu javnog informiranja prouzroči drugome štetu.

 

14. Prema odredbi čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju, nakladnik koji informacijom objavljenom u javnom glasilu prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi (st. 1.), a nematerijalnu štetu dužan je naknaditi nakladnik koji informacijom o osobnom ili obiteljskom životu ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnom glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe (st. 5.).

 

15. Tako Zakon o javnom priopćavanju propisuje obvezu na naknadu nematerijalne štete samo u slučaju ako je objavljenom informacijom stvarno povrijeđeno zaštićeno dobro osobe, jer mu je time uzrokovana duševna bol, zbog čega povredu privatnosti, dostojanstva, ugleda, časti ili nekog drugog prava osobe u postupku treba dokazati.

 

16. Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, sukladno čl. 7. st. 1. u svezi čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, odnosno odredbe čl. 221. a ZPP-a, kojima je propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza, sukladno čl. 8. ZPP-a, ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

17. Dokazivanju činjenice povrede zaštićenog prava osobe zbog koje oštećena osoba trpi duševne bolove prethodi ocjena objektivne podobnosti objavljene informacije da povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili neko drugo pravo osobe. Samo takva informacija koja može izazvati negativnu reakciju okoline oštećenika, primjerice prijekor, prezir, poniženje, umanjiti ugled u javnosti, moralno ocrniti određenu osobu, može se smatrati informacijom podobnom povrijediti zaštićeno pravo i interes osobe.

 

18. To nadalje znači da objavljena informacija, neovisno o tome da li je istinita ili nije, ako nije podobna povrijediti zaštićeno pravo osobe, tada ona, objektivno, ne predstavlja štetnu radnju koja bi bila protupravna, bez obzira koliko se oštećenik na koga se informacija odnosi subjektivno osjećao povrijeđenim objavljenom informacijom. U takvom slučaju objavljena informacija, kako je to navedeno, ne predstavlja štetnu radnju koja bi bila protupravna, zbog čega ne postoji odgovornost nakladnika za naknadu štete.

 

19. Činjenica je, da je povreda dostojanstva, časti i drugih zaštićenih prava osobe sadržana u osobnom osjećaju vlastite vrijednosti, poštovanja i uvažavanja od drugih u društvu. Svaka povreda časti i ugleda ne mora kod oštećene osobe izazvati takve posljedice koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade za ovakvu neimovinsku štetu, budući se ista iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod oštećenika opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a sve cijeneći da ovakva naknada štete nije naknada u punom smislu te riječi, već samo predstavlja mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice. Dakle, pravo na naknadu štete oštećenima pripada samo kada se ispune pretpostavke njima propisane i to kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju.

 

20. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da činjenične okolnosti konkretnog slučaja, dokazane u postupku ne daju tužitelju osnova za dosuđenje utužene pravične novčane naknade, budući da objavljena informacija u navedenom članku nije takve prirode da bi objektivno mogla na bilo koji način utjecati na narušavanje ugleda i časti tužitelja, te izazvati trpljenje duševnih bolova takve jačine i trajanja da opravdavaju ono što zahtjevom traži, a one ne slijede niti iz njegovog iskaza, pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

 

21. Tužitelj nesporno živi u Z. još od 1989., u vrijeme izlaska spornog članka bio je zapovjednik i pilot u H. r. z., pa je nespojivo s njegovom dužnosti bilo kakav kontakt s drogom, kao i da radi takav posao dok se protiv njega vodi kazneni postupak zbog zloupotrebe opojnih droga, a osim toga tužitelj je obiteljski čovjek koji živi sa suprugom i kćerkom (droga je pronađena u hotelskoj sobi, gdje je odsjeo optuženik), pa okolnost da je sud pogrešno tumačio značenja riječi D. nije odlučna.

 

22. Osim toga, tužitelj nije podnio nikakve dokaze koji bi uvjerljivo upućivali na to da su on ili članovi njegove obitelji stvarno trpjeli duševne boli i strah zbog izdanog novinskog članka.

 

23. Jednako tako, vezano za navedenu informaciju u članku tužitelj nije imao nikakvih problema u obavljanju svoje dužnosti (vezano za obavljeni članak nisu vršene bilo kave provjere niti je tužitelj bio razriješen dužnosti zapovjednika), tužitelj nije imao problema sa suradnicima niti je objavljena informacija utjecala na njegovo napredovanje (tužitelj je napredovao po redovitom toku stvari), što nedvojbeno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka J. Š. (zapovjednika zrakoplovstva), te M. P. (nadređenog tužitelju). Očito je da nitko od radnih kolega niti nadređenih osoba nije povjerovao u istinitost objavljene informacije u članku, upravo suprotno isti je bio predmetom šale mladih kolega, na što upućuje sadržaj poruke koju je tužitelju poslala pilotkinja M. N., kao i iskaz samog tužitelja.

 

24. Tome valja dodati i da tužitelji (iako je to tvrdio) nije dokazao da je zatražio objavu ispravka informacije ili ispriku, što bi bilo u okolnostima slučaja logično očekivati, iako takva obveza nije bila uvjet za podnošenje tužbe.

 

25. Slijedom iznesenog, suprotni žalbeni navodi tužitelja ne mogu biti prihvaćeni osnovanim.

 

26. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita (čl. 154 st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP), a tužitelj niti ne navodi u čemu bi se nepravilnost odluke o troškovima sastojala.

 

27. Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 18. travnja 2023.

 

 

      Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.