1      Poslovni broj: 15 P-123/2022-21

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 15 P-123/2022-21

            

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

  Stalna služba u Županji

        Veliki kraj 48 

    OIB: 77561654785                                                  

                                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. M., OIB …, iz Ž., sada u K., zastupanog po punomoćniku G.Š., odvjetnici u Ž., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 18. travnja 2023., 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

 

II. Dopušta se preinaka tužbe na način da tužitelj umjesto iznosa od 31.905,63 kn s zakonskom zateznom kamatom potražuje iznos od 4.592,47 eura / 34.601,45 kn s zakonskom zateznom kamatom.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-3922621 od 15. veljače 2007.godine ovjeren od javnog bilježnika M. K. u V., dana 15. veljače 2007. pod brojem OU-160/2007, u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru koji je zaključen između tužitelja A. M., Ž., OIB: … kao korisnika kredita i tužene R. A. d.d., Z., OIB: …, te stoga navedena odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju A. M., Ž., OIB: …, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 4.592,47 eur[1] / 34.601,45 kn (četiritisućepetstodevedesetdvaeuraičetrdesetsedamcenti / tridesetčetiritisućešestojednakunaičetrdesetpetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 05. ožujka 2007.godine do isplate,

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 04. travnja 2007.godine do isplate,

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 04. svibnja 2007.godine do isplate,

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 05. lipnja 2007.godine do isplate

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 04. srpnja 2007.godine do isplate,

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 03. kolovoza 2007.godine do isplate,

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 06. rujna 2007.godine do isplate,

- na iznos od 3,76 eur1 / 28,30 kn počev od 05. listopada 2007.godine do isplate,

- na iznos od 66,23 eur1 / 499,00 kn počev od 19. listopada 2009.godine do isplate,

- na iznos od 14,78 eur1 / 111,38 kn počev od 05. studenog 2009.godine do isplate,

- na iznos od 14,78 eur1 / 111,38 kn počev od 04. prosinca 2009.godine do isplate,

- na iznos od 14,78 eur1 / 111,38 kn počev od 08. siječnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,89 eur1 / 97,09 kn počev od 29. siječnja 2010.godine do isplate

- na iznos od 14,78 eur1 / 111,38 kn počev od 04. veljače 2010.godine do isplate,

- na iznos od 13,61 eur1 / 102,56 kn počev od 24. veljače 2010.godine do isplate,

- na iznos od 14,78 eur1 / 111,38 kn počev od 03. ožujka 2010.godine do isplate,

- na iznos od 14,78 eur1 / 111,38 kn počev od 02. travnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 12,36 eur1 / 93,12 kn počev od 08. travnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 24,59 eur1 / 185,25 kn počev od 20. travnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 32,04 eur1 / 241,38 kn počev od 07. svibnja 2010.godine do isplate

- na iznos od 32,04 eur1 / 241,38 kn počev od 07. lipnja 2010.godine do isplate

- na iznos od 32,04 eur1 / 241,38 kn počev od 06. srpnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 16,02 eur1 / 120,70 kn počev od 28. srpnja 2010.godine do isplate,

- na iznos od 32,04 eur1 / 241,38 kn počev od 04. kolovoza 2010.godine do isplate,

- na iznos od 16,36 eur1 / 123,23 kn počev od 24. kolovoza 2010.godine do isplate,

- na iznos od 32,04 eur1 / 241,38 kn počev od 06. rujna 2010.godine do isplate,

- na iznos od 27,54 eur1 / 207,50 kn počev od 23. rujna 2010.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 07 listopada 2010.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 08.studenog 2010.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 09.prosinca 2010.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 04. siječnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 04. veljače 2011.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 04. ožujka 2011.godine do isplate,

- na iznos od 21,63 eur1 / 163,00 kn počev od 07. ožujka 2011.godine do isplate

- na iznos od 58,58 eur[1]/ 441,38 kn počev od 07. travnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 58,58 eur1 / 441,38 kn počev od 04. svibnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 15,93 eur1 / 120,00 kn počev od 25. svibnja 2011.godine do isplate

- na iznos od 98,40 eur1 / 741,38 kn počev od 03. lipnja 2011.godine do isplate

- na iznos od 99,22 eur1 / 747,58 kn počev od 05. srpnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 99,22 eur1 / 747,58 kn počev od 04. kolovoza 2011.godine do isplate,

- na iznos od 99,22 eur1 / 747,58 kn počev od 05. rujna 2011.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 14. listopada 2011.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 08. studenog 2011.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 08.prosinca 2011.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 11. siječnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 07. veljače 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 07. ožujka 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 05. travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 15. svibnja 2011.godine do isplate

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 15. lipnja 2012.godine do isplate

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 13. srpnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 10. kolovoza 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 14. rujna 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 12. listopada 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 13. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 101,44 eur1 / 764,28 kn počev od 14. prosinca 2012.godine do isplate,

- na iznos od 1.700,05 eur1 / 12.809,06 kn počev od 18. prosinca 2012.godine do isplate, po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a, vrijedeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena do 31.srpnja 2015.g, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju A. M., Ž., OIB: …na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.546,95 eura / 11.655,49 kn (tisućupetstočetrdesetšesteuraidevedesetpetcenti / jedanaesttisućašestopedesetpetkunaičetrdesetdevetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. travnja 2023. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tužitelj s zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.696,25 eura/ 12.780,54 kn (tisućušestodevedesetšesteuraidvadesetpetcenti / dvanaesttisućasedamstoosamdesetkunaipedesetčetirilipe) te se tuženik odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.866,41 eura / 14.062,50 kn (tisućuosamstošezdesetšesteuraičetrdesetjedancent / četrnaesttisućašezdesetdvijekuneipedesetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. travnja 2023. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3 postotna poena.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita zaključio 15. veljače 2007.godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 198-50-3922621 ovjeren od javnog bilježnika M. K. u V., dana 15. 02. 2007. pod brojem OU-160/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.937,40 CHF, prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to Ugovorom određeno.

 

1.1. Ugovorom o kreditu i to njegovim čl. 7. otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, prema otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata- promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Kamata po dospijeću ugovorena je u visini zz kamate, koja se obračunava i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do naplate. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu , odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj ističe da je "valutna klauzula" sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, protivna članku 22., čl. 322. i čl. 324.Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08 i 78/15 – u daljem tekstu ZOO/05). Valutna klauzula je protivna članku 22. ZOO/05 zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora o kreditu ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiju visinu određuje sam tuženik, zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani je protivno članku 388. ZOO/05 koji se primjenjuje temeljem članka 14. ZOO/05, pa se stoga smatra kao da nije ni ugovorena, ali je istovremeno i zlouporaba prava protivna članku 6. ZOO/05. Obzirom da su odredbe o "valutnoj klauzuli" ništetne, odnosno ne proizvode pravne učinke, tada tužitelj duguje tuženiku primljeni iznos kredita u kunama, a tuženik je dužan vratiti tužitelju svaki više plaćeni iznos. Presudom suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik – kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obaveza na štetu potrošača. Tužitelj se poziva i na presudu VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.godine kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima je i R. banka d.d.) u razdoblju od 01.10.2004. – 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak ), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici ( i tužena R. bank d.d.) postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90 a od 07.kolovoza 2007.god. do prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.79/07, 125/07,75/09, 79709, 89/09, 139/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

2. Slijedom navedenog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih pretplaćenih iznosa koje je pretplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predlažući u tužbi sudu da po provedenom postupku donese presudu kojem će utvrdit ništetnom odredbu č. 7. Ugovora o kreditu, te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 31.905,63 kn s zakonskom zateznom kamatom od svakomjesečne uplate više plaćenog iznosa i uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovom predmetu navodeći da prema čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu ZPP) ako Zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležni sud za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga navodi da prema čl. 70. ZPP-a stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarnog nadležnog suda, ako Zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a upravo su stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, uz to opreza radi navodeći da tužitelj nije dostavio nikakvu službenu ispravu iz koje bi proizilazilo da je on u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište na području mjesne nadležnosti ovog suda, što tuženik opreza radi osporava.

 

3.1. Nadalje u odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini ističući da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018., neosnovano. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.

 

3.2. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istom prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno.

 

3.3. U vezi s navedenim, tuženik ističe da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

 

3.4. Štoviše, potpisom predmetnog Ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, od strane javnog bilježnika, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

 

4. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato.

 

5. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene u odgovoru na tužbu tuženik je predlagao saslušati u svojstvu svjedoka radnika tuženika V. M.-P., od kojeg dokaznog prijedloga je odustao na ročištu 15. studeni 2022., dok je ostao kod dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika koji je ovjerio Ugovor o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja.

 

6. Tuženik, opreza radi, temeljem članka 214. stavak 3. ZOO/05 ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

 

7. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu tijekom postupka izričito učinio nespornima.

 

8. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka s kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

9. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 29. lipnja 2022. navodi da glede prigovora nenadležnosti suda i pozivanje tuženika na odredbu čl.12. Ugovora o kreditu, da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio već tipskog ugovora tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, pa se ista ima promatrati kao ništetna, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama pa bi samim tim tužitelj bio uskraćen u ostvarivanju svojih prava. Ujedno se tužitelj poziva i na odredbu čl. 191. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime u sporovima koji nastanu u vezi sa ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Osim toga predmetni Ugovor o kreditu je potpisan u V., a iz ovjere javnog bilježnika vidljivo je da je adresa tužitelja u Ž., pa su prigovori glede adrese tužitelja neosnovani.

 

9.1. Nadalje, tužitelj navodi da se tužba u ovom predmetu temelji na obvezujućoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj.: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.godine koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. broj: Pž.-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.godine i posl. broj: Pž.-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.godine, pri tom se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14), po kojoj odredbi će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pri tome odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku treba tumačiti u širem smislu budući je povrat stečenog bez osnove jedna vrsta naknade štete.

 

9.2. Nadalje, glede „valutne klauzule“, tužitelj navodi da nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, no tužena prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno odredbama čl.5. u svezi sa čl. 62. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i čl. 4. (Bankarske informacije) Kodeksa dobre bankovne prakse. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule , tečajeva valuta, kamatnih stopa, banci je poznato u najvišem stupnju, stoga nije moguće njezino neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa , kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač. Tužena je znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena (kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu) imala upravo kredite u CHF, kada je notorna poznata činjenica da je hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. Zato što HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, logično je da su i krediti vezani za euro najmanje rizični. I zbog toga je tužena na tu jednostavnu činjenicu morala upozoriti tužitelja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao što su to npr. činile austrijske banke u Austriji po nalogu njihove centralne banke.

 

10. Tužitelj nadalje navodi da je prigovor zastare neosnovan pozivajući se na kolektivnu tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača posl. broj: P -1401/2012 od 04.srpnja 2013.g. i presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13.06.2014.god., kao i na presudu Suda EU od 21. prosinca 2016., u predmetu Francisco Gutierrez Naranjo protiv Cajasur Banco SAU, broj C-154/15 (spojeni sa C-307/15 i C-308/15) u kojem je Sud zauzeo pravno shvaćanje da je protivno pravu EU nacionalno pravo koje ograničava vremenske učinke proglašenja ništavosti.

 

11. Tuženik u podnesku od 7. srpnja 2022. ponavlja navode iz odgovora na tužbu, te s tim da predlaže pribavu podataka od obrtnog registra o tome da li je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao registriran obrt, kao i pribavu podataka od trgovačkih sudova o tome da li je imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, kao i pribavu podatak od porezne uprave o tome da li je tužiteljev objekt financiran ugovorom unio u imovinu obrta, odnosno društva, ili koristio kakva prava po poreznim propisima.

 

12. Provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu s lista 7-11 sudskog spisa, uvidom u otplatni plan s lista 12-16 sudskog spisa, prijepis knjigovodstvene kartice s lista 17-20 sudskog spisa, uvidom u odluke o usklađivanju kamatnih stopa s lista 21-25 sudskog spisa, uvidom u zadužnicu s lista 40-41 sudskog spisa, uvidom u zahtjev za kredit s lista 42 sudskog spisa, uvidom u predračun s lista 48 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke I. Š. s lista 88-96 sudskog spisa.

 

13. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

 

14. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud ocjenjuje neosnovanim.

 

15. Nesporno je između parničnih stranaka da u čl. 12. Ugovora o kreditu stoji da u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta kreditora.

 

16. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljnjem tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

17. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ  od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

 

18. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

 

19. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

 

20. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

 

21. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje s obzirom na ništetnost odredbi o ugovaranju mjesne nadležnosti, primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a tužitelj je mogao tužbu podnijeti kod suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika, a nesporno je da je ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u V. kako to stoji u samom ugovoru o kreditu, na njegovoj posljednjoj stranici.

 

22. Nadalje, u predmetu Gr1-143/19 Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište prema kojemu, kada je tužiteljica kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnijela općinskom sudu kao sudu prebivališta potrošača, postupila je sukladno odredbi čl. 19. l. st. 1. ZPK (NN 75/2009, 112/2012, 114/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016) prema kojoj odredbi u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, od čega se može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora, a koja je odredba dodana u tekst propisa novelom iz 2015. koja nije predviđala izuzetak važenja takve norme u odnosu na sporazume koji su sklopljeni ranije, pa dakle ista norma važi u času pokretanja ovog spora 2019. te se primjenjuje na isti, bez obzira na to kada je predmetni pravni posao stranaka zaključen. U svezi sa navedenim uvidom u JRO evidenciju MUP-a RH utvrđeno je da je adresa tužiteljevog prebivališta nepromijenjena te je i dalje njegovo prebivalište u službenim evidencijama u Ž..

 

23. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

 

24. Nesporno je da je tužitelj tijekom postupka, odnosno nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem izvršio preinaku tužbe na način da umjesto iznosa od 31.905,63 kn potražuje iznos od 4.592,47 eura / 34.601,45 kn, kojoj preinaci se tuženik  usprotivio.

 

25. S obzirom na navedeno u točki 24. ovog obrazloženja proizilazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva za isplatu koju preinaku je unatoč protivljenju tuženika sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 3 ZPP-a uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos, radi čega je riješeno kao u toč II. izreke rješenja.

 

26. Odlučujući o tužbenom zahtjevu koji je postavljen u tužbi, proizilazi između stranaka nesporno da je podignuti iznos sredstava temeljem zaključenog Ugovora o kreditu u cijelosti vraćen i to u prosincu 2012. godine.

 

27. Nesporno je nadalje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to točkom 1, utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima  o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

28. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

 

29. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 7. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita.

 

30. Tuženik čini spornim također aktivnu i pasivnu legitimaciju kao i tužiteljevo svojstvo potrošača.

 

31. Uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj kao korisnik kredita zaključio u svojstvu fizičke osobe, da mu je tuženik kako kreditor kredit odobrio kao namjenski kredit na način da je u čl. 6. Ugovora o kreditu određeno da isti služi za kupnju novog vozila Opel.

 

32. S obzirom da su tužitelj i tuženik stranke Ugovora o kreditu neosnovan je prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

 

33. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/03 i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

 

34. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, radi čega nije prihvaćen prijedlog tuženika da se pribave podaci od obrtnog registra o tome da li je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu imao registriran obrt, kao i pribavu podataka od trgovačkih sudova o tome da li je imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, kao i pribavu podataka od porezne uprave o tome da li je tužitelj objekt financiran Ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, ili koristio kakva prava po poreznim propisima.

 

35. U odnosu na sporne činjenice u svezi ništetnosti valutne klauzule sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 4. svibnja 2007.

 

36. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

37. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

38. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

 

39. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

 

40. Analizirajući sporne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno da se odobreni namjenski kredit u iznosu od 26.937,40 CHF-a tužitelj obvezao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunanim po srednje tečaju kreditora na dan dospijeća, proizilazi da su iste ništetne.

 

41. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da kreditor kao trgovac nije tužiteljicu, kao potrošača u cijelosti informirao o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

 

41.1. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 1. i 7. unaprijed formulirana i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužiteljice na istu odredbu.

 

42. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je odredba Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, ništetna.

 

43. Kako je već naprijed navedeno da je o pitanju ništetnosti ovako formulirane valutne klauzule pravomoćno odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i da utvrđenja iz iste presude temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP-a vezuju i ovaj parnični sud u pojedinačno pokrenutom postupku potrošača, (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.). Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom RH i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

 

44. S obzirom na gore navedeno, u ovom postupku su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu, a slijedom toga temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, a u svezi s čl. 1111. ZOO/05, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 15. veljače 2007., tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

 

45. Za utvrđenje ništetnosti u ovom slučaju su mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/03 prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO/05, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

 

45.1. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te se taj dio odredbe Ugovora ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

 

45.2. S obzirom na to, na ovaj ugovorni odnos se primjenjuje tečaj CHF-a na dan korištenja kredita, sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam valutne klauzule.  

 

46. Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom Ugovoru među strankama riječ o kreditu u kunama bez valutne klauzule, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je ugovorena valutna klauzula ništetna, ovo je jedini odredivi tečaj CHF-a koji je bilo moguće primijeniti.

 

47. Nesporno je da je temeljem odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 teret dokaza na strani tuženika koji je na navedene sporne okolnosti upoznavanja tužitelj s rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF predlagao saslušanje svog radnika V. M.P., javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, s tim da je odustao od prijedloga da se sasluša njegov radnik V. M.P..

 

48. Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika iz razlog što nije u nadležnosti  javnog bilježnika da provjerava na koji način i u kojoj mjeri je kreditor korisnika kredita upoznao sa mehanizmima i rizicima promjene tečaja CHF, a također se odustalo od provođenje dokaza saslušanjem tužitelja koji tvrdi da ga tuženik nije na zakonit način  upoznao sa rizicima kod zaključivanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, a tuženik je suprotno navodima tužitelja mogao dokazati da je postupio po ZZP/03 jedino saslušanjem svog radnika koji je informirao tužitelja o uvjetima i rizicima ugovora o kreditu.

 

49. Radi utvrđenja koliko bi iznosio dug tužitelja po predmetnom Ugovoru, na način da se primijeni tečaj CHF-a na dan isplate kredita, proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem, te sudski vještak I. Š. u nalazu i mišljenju od 22. prosinca 2022. navodi da je tužitelj uredno otplaćivao kredit, te da je 18. prosinca 2012. godine prijevremeno otplatio ostatak kredita. Dalje navodi da razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit plasiran, a uzimajući u obzir samo slučajeve kada je tužitelj plaćao više nego što bi plaćao da nije bilo promjene tečaja na manje, iznosi: 34.601,45 kuna ( 4.592,47 eura ), pri tom je iskazao pojedinačne razlike u uplatama na dan svake uplate. Uzimajući u obzir slučajeve kada je tužitelj plaćao anuitete po manjem tečaju od tečaja po kojemu je kredit plasiran, razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit i plasiran, iznosi: 33.169,33 kune ili (4.402,37 eura), također je i po ovoj varijanti iskazao pojedinačne iznose razlike u uplatama na dan svake uplate, kao i prijeboj sa manje plaćenim iznosima, što je također iskazao i kroz svaki mjesec.

 

50. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je u skladu sa nalazom i mišljenjem preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 30. siječnja 2023. potražujući isplatu iznosa od 4.592,47 eura/ 34.601,45 kn. 

 

51. Tuženik očitujući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u podnesku od 20. siječnja 2023. navodi da nije suglasan s nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao, budući da je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka, ukazujući da je potpisom ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF).

 

52. S obzirom na gore navedeno vidljivo je da tuženik ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja nego osporava nalog dan sudskom vještaku u rješenju o vještačenju, da se vještak u nalazu i mišljenju očituje na okolnost izračuna koliko bi iznosio anuitet kroz svaki mjesec po tečaju važećem na dan isplate kredita.

 

53. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka u cijelosti ukazujući da primjedbe tuženika predstavljaju primjedbe pravne naravi.

 

54. Cijeneći činjenicu da je utvrđena ništetnom ugovorna odredba Ugovora, a temeljem koje odredbe je ugovorena valutna klauzula stav je suda da se u konkretnom slučaju na kondemnatorni zahtjev tužitelja ima primijeniti odredba čl. 1111. st. 1. ZOO/05, a koja regulira institut stjecanja bez osnove i kojom je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. istoga članka propisano kako obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

55. Ocjenjujući prigovor zastare proizilazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO/05 i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. travnja 2022., te preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva 30. siječnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO/05, zbog čega je prigovor zastare neosnovan.

 

56. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO/05, obvezan tužitelju vratiti zatraženi novčani iznos od 4.592,47 eur / 34.601,45 kn temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene od uskrate odnosno plaćanja koje je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO/05, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

 

57. Budući da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja u smislu odredbe čl. 196. ZOO/05 više plaćeni iznos s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije umanjen za iznose koje je tužitelj manje platio u odnosu na prvotni plan iz razloga što je nekada tečaj CHF bio niži od prvotno ugovorenog tečaja.

 

58. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

 

59. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 u daljem tekstu Tarifa). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife iznos od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima 15. studenoga 2022. i 14. ožujka 2023., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište, i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište na kojem je objavljena presuda, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podneska od 29. lipnja 2022. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, trošak sastava podneska od 30. siječnja 2023. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak, trošak sastava podneska od 2. rujna 2022., u kojem se očitovao na navode tuženika iz podneska od 7. srpnja 2022., za što se temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 25 bodova, što ukupno na ime troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 1.144,73 eura / 8.625,00 kn.

 

59.1. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 44,40 eura/ 334,53 kn i na presudu u iznosu od 92,37 eura/ 696,01 kn, i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura / 2.000,00 kn što sveukupno na ime parničnog troška iznosi 1.546,95 eura / 11.655,49 kn.

 

60. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) dosuđeni iznosi iskazani su i u eurima po fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

 

61.  Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju  je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

 

 

       U Županji, 18. travnja 2023.

 

Sudac

Anica Pastović v.r.

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

 

                 Obavijest:

1. G. Š., odvjetnica u Ž.,
2. M.K., odvjetnik u O. D. K. & P. d.o.o.