1                     Poslovni broj: 28 P-526/21-24

              

      Republika Hrvatska

  Općinski sud u Vinkovcima

      Stalna služba u Otoku

     J.J.Strossmayera 5

       OIB: 77561654785                                                                                                                                               

Poslovni broj: 28 P-526/21-24

                                      

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, OIB: 77561654785,   po sucu Ivani Božić Pišćak,   kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja K.P. iz O., OIB: … zastupane po punomoćniku I. K. , odvjetniku iz V., protiv tužene P. banka Z. d.d. Z1., OIB:…, zastupani po punomoćnici S.S., odvjetnici iz OD L.i partneri iz Z., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 6.ožujka 2023.g. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika I. K., odvj. iz V., te punomoćnika tuženika u zamjeni H. Č., odvj. iz V., potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 18.travnja 2023.godine, radi isplate, dana 18.travnja 2023.godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d. Z.1, OIB: … da tužiteljici K. P. iz O., OIB … isplati iznos od 10.341,17 EUR-a (slovima: desettisućatristočetrdesetjedan euro i sedamnaest centi) / 77.915,44 kuna[1] (slovima: sedamdesetsedamtisuća devetstopetnaest kuna i četrdesetčetiri lipe), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008.godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku kako slijedi:

   - na iznos od 1,34 EUR/ 10,11 kn od 01.12.2005. do isplate,

   - na iznos od 12,26 EUR/ 92,36 kn od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 13,81 EUR/ 104,03 kn od 01.01.2009. do isplate,

- na iznos od 17,77 EUR/ 133,88 kn od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 18,56 EUR/ 139,83 kn od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 13,99 EUR/ 105,40 kn od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 14,58 EUR/ 109,86 kn od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 7,78 EUR/ 58,59 kn od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 1,78 EUR/ 13,44 kn od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 3,13 EUR/ 23,60 kn od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 6,53 EUR/ 49,17 kn od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 6,04 EUR/ 45,49 kn od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 2,88 EUR/ 21,70 kn od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 8,76 EUR/ 66,02 kn od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,25 EUR/ 99,80 kn od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR/ 152,40 kn od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 17,55 EUR/ 132,21 kn od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 27,30 EUR/ 205,68 kn od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 24,89 EUR/ 187,52 kn od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 29,26 EUR/ 220,46 kn od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 55,40 EUR/ 417,43 kn od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 50,10 EUR/ 377,50 kn od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos od 65,38 EUR/ 492,61 kn od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 59,39 EUR/ 447,46 kn od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 49, 60 EUR/ 373,72 kn od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 67,04 EUR/ 505,11 kn od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 92,16 EUR/ 694,37 kn od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 75,11 EUR/ 565,89 kn od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 77,72 EUR/ 585,58 kn od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 72,57 EUR/ 546,78 kn od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 72,60 EUR/ 546,99 kn od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 103,71 EUR/ 781,41 kn od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 104,18 EUR/ 784,92 kn od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 131,86 EUR/ 993,49 kn od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 116,42 EUR/ 877,20 kn od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 100,73 EUR/ 758,97 kn od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 99,91 EUR/ 752,80 kn od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 97,19 EUR/ 732,29 kn od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 104,23 EUR/ 785,33 kn od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 8.484,18 EUR/ 63.924,04 kn od 24.01.2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.529,67 EUR-a/19.059,80 kuna1 (slovima: dvijetisuće petstodvadesetdevet eura i šezdesetsedam centa / devetnaesttisućapedesetdevet kuna i osamdeset lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.travnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, preko dosuđenog iznosa od 2.529,67 EUR-a/19.059,80 kuna2, kao neosnovan.

 

O b r a z l o ž e n j e

 

1. Tužiteljica je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi navodi da je dana: .... godine sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj ugovora: …, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 68.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 198 mjeseci, te da se kredit otplaćuje u 198 rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećoj na dan plaćanja. Prema Ugovoru o kreditu prva rata dospijevala je na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a ostale rate dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prve rate, a potraživanje koje je tuženik imao prema tužiteljici temeljem gore navedenog ugovora o kreditu tužiteljica je u cijelosti isplatila.

 

1.1.   Tužiteljica dalje navodi da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužiteljice Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi(o) i ovdje tuženik) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude). Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u predmetnom Ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužiteljicu da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužiteljica je upravo od strane tuženika upućena na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za nju najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužiteljici, koja kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njene financijske obveze.

 

1.2. Nadalje tužiteljica navodi da je odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), a identična je i odredba čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), propisana je obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika. Imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate kredita do dana otplate kredita, odnosno, za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Naime, tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužiteljici anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22- nastavno ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 ZOO-a).

 

1.3. Tužiteljica tvrdi da je gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu, odnosno ugovoru, nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 10.341,17 EUR-a/ 77.915,44 kuna za koji iznos je umanjena imovina tužiteljice. Slijedom navedenog, tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111. st. 1, u vezi odredbe čl.1115 ZOO-a, potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 10.341,17 EUR-a/ 77.915,44 kuna, sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, -nastavno ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog Trgovačkog Suda broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda Visokog Trgovačkog Suda RH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

 

2.1.Nadalje, tuženik ističe da u odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog Trgovačkog Suda Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

 

2.2. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu ,a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja, te ističe i prigovor zastare radi čega predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenih troškova.

 

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka M. I., tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 26.rujna 2022. potražujući preplaćeni iznos od 10.341,17 EUR-a/ 77.915,44 kuna iskazivanjem utuženoga iznosa u eurima uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22).

 

3.1.Tuženik se protivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom

 

4. U svom očitovanju tužiteljica se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to pogotovo istaknutom prigovoru zastare. Smatra da je u ovom postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Nadalje ističe da, zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ne prije toga, stoga su tuženikova tumačenja zakonskih odredbi i početka tijeka zastarnog roka pogrešna i iskonstruirana s ciljem izbjegavanja obveze prema tužiteljici, te dovođenja suda u zabludu. Naime, za početak tijeka zastare relevantan je trenutak pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013.g. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.g., a u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g. Dakle, rok zastare za potraživanje koje je predmet ovog parničnog postupka počeo je teći od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., pa kako je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka, evidentno je da zastara potraživanja nije nastupila (čl. 225 ZOO-a). S tim u vezi tužiteljica još jednom ističe kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva. Taj rok po shvaćanju Vrhovnog suda počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 22. studenog 2021. godine, dakle, unutar općeg zastarnog roka od pet godina (čl. 225 ZOO-a), evidentno je da zastara potraživanja nije nastupila. Također tužiteljica ističe kako su stavovi hrvatskih sudova vezano za pitanje zastare restitucijskih zahtjeva potrošača u potpunosti u skladu sa stavovima Europske komisije i Suda Europske unije.

 

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj … sklopljenog …. (list 7-11), presude TS u Zagrebu P-1041/12, VTS PŽ-6632/17 i VSRH Rev-2221/18, otplatnu tablicu (list 15-18), plan otplate (list 19-22), pregled uplata (list 23-26), knjigovodstvenu karticu (list 27-44), dodatak ugovoru o kreditu (list 45-50), te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku M. I. dipl.oec. iz Ž.(list 113-120), te dopuna nalaza vještaka iskazivanjem iznosa i u valuti eura od 21.rujna 2022. (list 127-131), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 6.ožujka 2023. (list 146).

 

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

 

7. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila Ugovor o kreditu dana: ... godine broj ugovora: …, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 68.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 198 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a da je čl. 7. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima na rok od 198 mjeseci, i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća, da je čl. 4. st. 1. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,75 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, te da je člankom 7. ugovorena valutna klauzula kojom je određeno da se kredit u iznosu od 68.250,00 CHF otplaćuje u 198 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da se radi o stambenom kreditu, za kupnju stambenog objekta.

 

7.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 4,75% godišnje rasla do 6,50% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

 

8. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

 

8.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene

ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

9. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika s obzirom da je ugovorni odnos tužiteljice i tuženika prestao otplatom kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

10.Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je 2005.godine zaključila Ugovor o kreditu sa tuženikom sa namjenom kupovine stambenog objekta, tako što je došla u banku, primila ju bankarica i objasnila joj da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. To je bilo dosta davno i koliko se sjeća bankarica s kojom je sklopila ugovor nije joj objasnila rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njenim riječima bilo najsigurniji  kredit sa najpovoljnijom kamatom. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radila je kao odgojiteljica u dječjem vrtiću u …, a taj posao radi već 40 godina. Nadalje navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitala ali napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, a jedino na što je mogla utjecati jesu visina kredita i rok otplate. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, te se ne sjeća dali je bila upoznata sa odredbom ugovora koja propisuje da su joj objašnjeni opći uvjeti poslovanja banke i rizici vezani za ugovor. Kredit koji je tada sklopila je jedini kredit u njenom životu, te joj je bankarica govorila da je riječ o sigurnoj valuti.

 

10.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju stambenog objekta.

 

10.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

 

11. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

 

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

 

13. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

 

14. Analizirajući sporne odredbe čl.7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 68.250,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 7. nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

14.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 7. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

 

14.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

 

15. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku M. I. dipl.oec. iz Ž.koji u svom nalazu navodi da su tužiteljica i tuženik ugovorili iznos kredita 68.250,00 CHF i rok otplate 198 mjeseci sa kamatnom stopom 4,75%, a primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana …. godine u visini 4,758826 kuna za 1 CHF.

 

16.Vještak nadalje navodi da je za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, i to od 31.01.2006. godine kamatna stopa je 4,70%, od 31.08.2007. godine kamatna stopa je 5,70%, od 29.02.2008.godine kamatna stopa je 6,45%, od 31.01.2009. godine kamatna stopa je 6,50%, od 31.07.2010. godine kamatna stopa je 6,45%, od 30.11.2010. godine kamatna stopa je 6,10%, od 31.05.2011. godine kamatna stopa je 5,85%, od 31.07.2011. godine kamatna stopa je 5,80% i od 31.08.2011. godine kamatna stopa je 5,55%.Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 10.341,17 EUR-a / 77.915,44 kuna1. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi 613,29 EUR-a / 4.620,83 kuna1. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužiteljice u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 9.727,88 EUR-a/ 73.294,61 kuna1.

 

17. Vještak M. I. svojom dopunom nalaza od 21.rujna 2022. iskazao je sve iznose i u eurima, a sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22 i 88/22).

 

17.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 26.rujna 2022. uskladio sa nalazom vještaka, dok je tuženik isticao primjedbe na nalaz vještaka, međutim iste su pravne prirode o čemu će odluku donijeti sud.

 

18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M.I. kao i dopunu nalaza, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 10.341,17 EUR-a / 77.915,44 kuna1, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 21.09.2022.

 

19. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužiteljica zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platila viši iznos od ukupno 10.341,17 EUR-a / 77.915,44 kuna1, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

 

20. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

 

21.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

 

22.Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 23.studenog 2021. to znači da potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom.

 

              23. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

 

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužiteljici za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.529,67 EUR-a/19.059,80 kuna1. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda (5.7.2022., 6.2.2023. i 16.03.2023.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 4 obrazložena podneska (od 24.1.2022., 04.7.2022., 26.9.2022.i 10.02.2023.) svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9 toč. 3 OT), koje radnje ukupno nose 850 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 1.99 EUR-a/15,00 kuna1, iznosi 1.691,50 EUR-a/12.744,61 kuna1 što uz 25% PDV-a u iznosu od 422,86 eura /3.186,15 kuna1, te uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR-a / 2.000,00 kuna1, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 149,86 EUR-a /1.129,12 kuna1, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.529,67 EUR-a/19.059,80 kuna1.

 

24.1. Sud tužiteljici nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 8.srpnja .2022. i 3.veljače 2023. obzirom da tužiteljica u istima ne iznosi nikakve nove činjenice ni dokazne prijedloge, a prema Tbr. 8 toč. 1 važeće Odvjetničke tarife ima pravo na trošak za najviše 4 obrazložena pismena podneska, te dijela sudske pristojbe u iznosu od 149,86 Eur-a/1.129,12 kuna1 .

 

24.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužiteljici priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

 

U Vinkovcima, 18.travnja 2023.godine.

                                                                                                                           Sudac

                                                                                                         Ivana Božić Pišćak

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

 

Dostaviti:

1. I. K., odvj.iz V., – punomoćnik tužitelja

2. odvjetnici iz OD L. i partneri iz Z. – punomoćnik tuženika