1

Poslovni broj: Gž-387/2023-3

Poslovni broj: Gž-387/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan u pravnoj stvari tužiteljice D. M. iz H., OIB: …, zastupana po punomoćnici J. D., odvjetnici u H., protiv tuženika G. H. iz H., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku u H., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4190/21 od 14. prosinca 2022., 18. travnja 2023.,

r i j e š i o  j e

              I  Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4190/21 od 14. prosinca 2022. na način da se odbija kao neosnovan prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere koji glasi:

              "1. Zabranjuje se tuženiku na nekretnini označenoj kao č. zem 607/2, parkiralište, 588 m2, upisana u z.k. ul. 3906 k.o. H., osobno i/ili putem trg. društva F. d.o.o. H., pružati usluge parkiranja kao i propuštanja prolaza vozilima, te mu se zabranjuje posjedovanje, korištenje i uporaba istih na takav ili sličan, besplatan ili naplatan način, te mu se zabranjuje poduzimanje bilo kakvih radnji kojima bi promijenio sadašnje stanje nekretnina, a ovo sve u roku od 3 (slovima: tri) dana od primitka ove privremene mjere.

              2. Ukoliko tuženik ne postupi u skladu s ovim rješenjem ova privremena mjera će se prisilno provesti o sudskom ovršitelju ovog suda uz asistenciju policije i ovlaštenog sudskog vještaka mjerničke struke.

              3. Ova privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka odnosno do drugačije odluke suda ukoliko se promjene okolnosti pod kojima je ova mjera određena.

              4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos počam od dana donošenja ove privremene mjere pa do isplate, po stopi utvrđenoj u čl. 29. ZOO."

              II   Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 124,43eura/937,50 kuna[1] (slovima: stodvadesetčetirieura i četrdesettricenta / devetstotridesetsedamkuna i pedesetlipa) u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja je prihvaćen prijedlog tužitelja, kao predlagatelja osiguranja, za određivanje privremene mjere te je zabranjeno tuženiku na nekretnini označenoj kao č. zem. 607/2, parkiralište, od 588 m2, upisanoj u z.k. ul. 3906 k.o. H. osobno i/ili putem društva F. d.o.o. H., pružati usluge parkiranja kao i propuštanja prolaza vozilima, te posjedovanje, korištenje i uporaba nekretnina na takav ili sličan, besplatan ili naplatan način, te poduzimanje bilo kakvih radnji kojima bi promijenio sadašnje stanje nekretnina, u roku o tri dana od primitka privremene mjere. Nadalje je odlučeno da će, ukoliko tuženik ne postupi prema rješenju, privremenu mjeru prisilno provesti sud po sudskom ovršitelju, uz asistenciju policije i ovlaštenog sudskog vještaka mjerničke struke, te je odlučeno da privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka, odnosno do drugačije odluke suda.

2. Protiv rješenja je žalbu podnio tuženik kao protivnik osiguranja, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama pa da se ne može ispitati. Navodi da je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik prijeporne nekretnine, koje pravo da uključuje i pravo na posjed, korištenje i uporabu, a što da se pobijanim rješenjem u potpunosti negira. Ističe da je predmet ovog postupka utvrđenje prava vlasništva, a ne predaja u suposjed, da je tužbeni zahtjev deklaratoran pa da se radi osiguranja ne može odrediti privremena mjera, da je postojeće stanje nekretnine nepromijenjeno već preko 40 godina pa da ne može postojati opasnost promjene stanja stvari, a posebice naglašava da je tužiteljica na temelju tužbe u ovom postupku već ishodila i zabilježbu spora. Ukazuje da je prema odredbi čl. 346. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20; dalje OZ) predlagatelj osiguranja dužan učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a pored toga i opasnost da bi bez mjere tuženik spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, što znači da te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ne samo jedna od njih, kako to utvrđuje sud prvog stupnja. Ističe da je nejasno zbog čega je privremena mjera određena, budući da je u pobijanom rješenju navedeno samo to da je moguća promjena postojećeg stanja, ali nije pojašnjeno o kakvoj bi se promjeni moglo raditi kada tuženik kao vlasnik i posjednik preko 40 godina koristi nekretninu. Smatra da tužiteljica, ne samo da nije učinila vjerojatnim postojanje opasnosti od namirenja, nego nije ukazala ni na jednu konkretnu radnju poduzetu radi ugrožavanja namirenja svoje tražbine. Ističe da je na očevidu na licu mjesta utvrđeno da prijepor predstavlja dio uređenog parkirališta, da žalitelju do dana podnošenja žalbe nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, da se u naravi radi o nekretnini, zemljanoj površini s asfaltnim slojem, dakle o nepotrošnoj i nepokretnoj stvari pa postavlja pitanje do kakve bi promjene stanja stvari u naravi moglo doći, a da bi predstavljala opasnost za tražbinu tužiteljice. Nadalje ističe da je pobijanim rješenjem zabranjeno tuženiku, između ostalog, da "osobno i/ili putem društva F. d.o.o. pruža usluge parkiranja kao i propuštanja prolaza vozilima", iako tuženik ne pruža usluge koje su navedene u pobijanom rješenju, već to čini narečeno trgovačko društvo u vlasništvu tuženika pa ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u tom dijelu.

4. Predlaže stoga pobijano rješenje preinačiti i odbiti prijedlog, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 337,48 eura.

5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, ističe činjenicu da je prijeporna nekretnina deposedirana za potrebe izgradnje spomen parka, ali da nikad nije privedena svrsi, da ju je G. H. 2000. pretvorio u javni parking kojeg je dao na upravljanje društvu F. d.o.o. te da se pred U. d. u. u S.-d. županiji vodi postupak radi određivanja naknade u skladu s odredbama Zakona o izvlaštenju, u kojem da tuženik odbija obeštetiti tužiteljicu. Kako je tuženik jednostranom voljom oduzeo nekretninu i odlučio o namjeni te nekretnine te ju je dao na gospodarenje trgovačkom društvu u svom stopostotnom vlasništvu, smatra da može tako svojevoljno postupati i u budućnosti, sve na štetu imovine i imovinskih prava tužiteljice. Tvrdi da je tuženik u poziciji moći, da ima ovlast donošenja općih akata, pojedinačnih izvršnih akata pa da ga jedino sudska vlast može i mora staviti u okvire.

6. Tuženik u odgovoru na podnesak tužiteljice ukazuje da je tijekom postupka ustrajao na prigovoru apsolutne nenadležnosti suda, budući da je za određivanje naknade za oduzetu imovinu nadležno upravno tijelo, a pored toga ističe da u ovom parničnom postupku nema mjesta primjeni odredbe čl. 4.a Zakona o građevinskom zemljištu, budući da je prijeporna nekretnina postala društveno vlasništvo prije 1974., pri čemu ukazuje na sadržaj dviju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u potkrjepu takvim tvrdnjama.

7. Žalba tuženika je osnovana.

8. Iako su točni navodi tuženika o postojanju bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, bitne činjenice je moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu, zbog čega ovaj sud može donijeti meritornu odluku unatoč postojanju narečene povrede postupka, kako je propisano odredbom čl. 373.a ZPP-a.

9. Naime, tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu u kojoj je postavila tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je suvlasnica u ½ dijela nekretnine č. zem. 607/2 upisane u z.k.ul. 3906 k.o. H. te da je ovlaštena temeljem presude ishoditi upis prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini te zahtjev da se naloži tuženiku predaja u suposjed nekretnine slobodne od osoba i stvari.

10. Iz isprava u spisu bi proizlazilo da je u zemljišnim knjigama tuženik upisan kao vlasnik narečene nekretnine, da u naravi nekretnina predstavlja dio uređenog, asfaltiranog parkirališta u G. H., da je tuženik prijepornu nekretninu dao na upravljanje trgovačkom društvu F. d.o.o., čiji osnivač je G. H.. Također proizlazi da se u Upravnom odjelu za imovinsko-pravne poslove S.-d. županije vodi upravni postupak radi određivanja naknade za deposedirano neizgrađeno građevinsko zemljište, između ostalog i za prijepornu nekretninu č. zem. 607/2 k.o. H. te je 6. veljače 2020. doneseno rješenje kojim je određena naknada za suvlasnički udio tužiteljice u iznosu od 901.765,88 kn, ali je povodom žalbe to rješenje poništeno rješenjem Ministarstva od 2. lipnja 2021., s tim što bi proizlazilo da je tužiteljica osporavala metodu utvrđivanja visine naknade pa je drugostupanjskim rješenjem ukazano da je potrebno utvrditi tržišnu vrijednost deposediranog zemljišta, uzimajući u obzir sve bitne parametre (položaj, karakteristike zemljišta u vrijeme deposedacije, namjenu prema dokumentima prostornog uređenja u vrijeme deposedacije te okolnost da se zemljište nalazi u centru grada H. na udaljenosti od oko 200 metara od mora). Iz istih isprava bi proizlazilo da je prednik tuženika preuzeo u posjed narečeno zemljište, da je nekretnina pravomoćno deposedirana te da je preostalo utvrditi naknadu za oduzeto zemljište.

11. Sud prvog stupnja, odlučujući o prijedlogu tužiteljice, zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila jedna od dviju okolnosti iz čl. 346. OZ-a, a odnosi se na opasnost zbog moguće promjene postojećeg stanja, zbog čega ocjenjuje da nije potrebno dokazivati i nastup okolnosti iz čl. 347. st. 2. OZ-a.

12. Prije svega treba istaći da su u čl. 347. OZ-a primjerice navedene vrste privremenih mjera radi osiguranja nenovčanih tražbina koje može odrediti sud, ukoliko se njima postiže svrha osiguranja, dok su u odredbi čl. 346. OZ-a propisane pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine. Tako se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (st. 1.).

13. Dakle, temeljna pretpostavka za određivanje privremene mjere jest vjerojatnost postojanja tražbine predlagatelja osiguranja, što znači da ta pretpostavka mora biti ispunjena, a pored nje mora kumulativno postojati i jedna od pretpostavki koje su netom iznesene, dakle vjerojatnost postojanja opasnosti da bi se spriječilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine ili ako je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. Iz obrazloženja pobijanog rješenja bi proizlazilo da sud prvog stupnja uopće nije cijenio je li ostvarena temeljna pretpostavka za određivanje privremene mjere, već je smatrao dostatnom za prihvaćanje prijedloga postojanje opasnosti sprječavanja ili otežanja ostvarenja tražbine promjenom postojećeg stanja stvari.

14. S obzirom na uvodno navedena utvrđenja koja bi proizlazila iz isprava priloženih u spisu, prema stajalištu ovog suda prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere nije osnovan, budući da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje svoje tražbine koja se odnosi na upis prava suvlasništva u zemljišnim knjigama te predaju u suposjed nekretnine. Međutim, i kada bi ta zakonska pretpostavka bila ostvarena, tužiteljica nije učinila vjerojatnim ni da bi bez mjere njezina nenovčana tražbina bila spriječena ili otežana, da bi tuženik promijenio postojeće stanje stvari, niti da bi tužiteljici nastala nenadoknadiva šteta.

15. Pritom treba naglasiti da i prema tvrdnjama same tužiteljice, tuženik prijepornu nekretninu od 2000. koristi kao uređeno parkiralište, u sklopu kojeg se nalaze i susjedne nekretnine pa tvrdnja o mogućoj promjeni postojećeg stanja nije ni činjenično obrazložena, a kamoli učinjena vjerojatnom. Još treba dodati da tuženik kao vlasnik nekretnine ima sve vlasničke ovlasti propisane čl. 30. ZV-a (pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari), a određivanjem privremene mjere bi te ovlasti bile bez valjane osnove bitno ograničene.

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i rješenje suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

17. Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku, pripada mu pravo na nadoknadu troška tog postupka od tužiteljice i to trošak zastupanja odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa). Prema Tbr. 13. toč. 1. Tarife tuženik ima pravo na nagradu odvjetnika za sastavljanje žalbe protiv rješenja u iznosu od 50 bodova (750,00 kuna) te porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife od 187,50 kuna, odnosno 937,50 kuna/124,43 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan, budući da je zatražen trošak kao da se radi o žalbi protiv presude te da u spisu nije priložen dokaz o plaćanju sudske pristojbe za žalbu.

18. Odluka o trošku je donesena primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 18. travnja 2023.

                   Sutkinja

                       Milena Vukelić-Margan, v.r.