1              Poslovni broj: M1 Ovr-263/2023-7

 

              

 

      Republika Hrvatska

  Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17                                  

        32100 Vinkovci

 

                                                                                                  Poslovni broj: M1 Ovr-263/2023-7                                                                  

                

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima,  po sucu Ivanu Katičiću, kao sucu pojedincu, po prijedlogu sudskog savjetnika Borne Mišića, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja G. B. dioničko društvo - u stečaju, … Z., OIB …, zastupan po odvjetnici J. Ć. iz Z., protiv ovršenika Lj. V., R., …, OIB: …, zastupana po odvjetničkom društvu O., R.ć & S. iz O., radi ovrhe na nekretnini, dana 18. travnja 2023.,

 

r i j e š i o     j e

 

I              Odbija se ovršni zahtjev ovrhovoditelja kao neosnovan.

 

II              Ukida se rješenje o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-263/2023-2 od 10. ožujka 2023. godine.

 

III              Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da po pravomoćnosti ovog rješenja izvrši brisanje zabilježbe ovrhe na nekretnini zk.ul. 9015 k.o. V. kčbr. 767/26 STAMBENA ZGRADA BR. … sa 513 m2, 20. Suvlasnički dio: 185/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20) Neodvojivo povezano sa vlasništvom jednosobnog stana br. 2, u prizemlju lijevo, V., … ukupne površine 25,77 m2, pod brojem Z-2291/2023.

 

Obrazloženje

 

              1. Ovrhovoditelj je dana 9. ožujka 2023. godine podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini pobliže opisanoj pod točkom III izreke rješenja, a temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4768/2012 od 6. studenog 2013. godine i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-292/14 od 10. lipnja 2015. godine.

              2. Povodom navedenog prijedloga ovaj sud je donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-263/2023-2 od 10. ožujka 2023. godine protiv kojeg je ovršenik podnio žalbu u kojoj u bitnome navodi da predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu ovršenika. Slijedom navedenog, predlaže preinaku odnosno ukidanje rješenja o ovrsi.

              3. Žalba ovršenika je osnovana.

              4. Članak 51. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje: OZ) propisuje da u povodu žalbe protiv rješenja o ovrsi sud prvog stupnja može žalbu prihvatiti ako ocijeni da je osnovana te, u cijelosti ili djelomice, doneseno rješenje o ovrsi preinačiti i ovršni zahtjev odbiti, ili ukinuti rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaciti ili oglasiti se stvarno ili mjesno nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu, osim u slučajevima iz članka 52. ovoga Zakona. Nadalje, čl. 80.b st. 2. OZ-a propisuje ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 5300,00 eura, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Članak 80.b st. 3 OZ-a propisuje pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz stavka 2. ovoga članka, sud će uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito: je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu, je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine. Članak 75. st. 1. OZ-a propisuje ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može se provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Članak 75. st. 5. OZ-a propisuje kako se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, osim ako je ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu izjavio da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini.

              5. Budući da je ovršenik u žalbi sadržajno iznio razloge propisane čl. 80.b. i čl. 75. OZ-a, ovaj sud je dana 18. travnja 2023. godine održao ročište radi ispitivanja osnovanosti žalbenih razloga, a sve u smislu čl. 51. st. 2. OZ-a.

              6. Prije analize i ocjene okolnosti propisanih čl. 80.b i čl. 75. OZ-a, treba istaknuti kako je neosnovan zahtjev ovrhovoditelja radi naplate zateznih kamata na sljedeće iznose: 24.716,45 kn, 10.874,40 kn i 3.116,00 kn. Naime, uvidom u ovršne isprave - rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4768/2012 od 6. studenog 2013. godine i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-292/14 od 10. lipnja 2015. godine razvidno je kako je navedenim ovršnim ispravama ovrhovoditelju dosuđen iznos od 24.716,45 kn, bez zateznih kamata, te stoga sud zaključuje da ovrhovoditelj nema pravo zahtijevati prisilnu naplatu zateznih kamata na navedeni iznos budući da iste nisu dosuđene ovršnom ispravom, a koji stav je potvrđen i u sudskoj praksi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 346/2015 od 8. studenog 2017., Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt 137/2010-2 od 9. ožujka 2011., Županijski sud u Splitu Gžovr 872/2010 od 14. prosinca 2010., Županijski sud u Varaždinu u Gž 137/10-1 od 10. veljače 2010. godine.). Naime, ukoliko ovršnom ispravom nije određena i naplata zatezne kamate, kako je to zatraženo u prijedlogu za ovrhu, tada je dio prijedloga u kojem se isto traži suprotan načelu formalnog legaliteta, na kojem počiva ovršni postupak (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž 137/10-1 od 10. veljače 2010. godine). Isto tako, u odnosu na iznos 10.874,40 kn, neosnovan je dio ovršnog zahtjeva koji se odnosi na naplatu zatezne kamate na navedeni iznos budući da ovršnom ispravom nije dosuđena zatezna kamata na taj iznos. U odnosu na iznos od 3.116,00 kn, prije svega ovaj sud ističe da u ovršnom zahtjevu ovrhovoditelj nije naveo ovršnu ispravu (rješenje ovog suda poslovni broj Ovr-538/16 od 8. ožujka 2016. godine) kojom je dosuđen navedeni iznos, a ovrhovoditelj nema pravo na navedeni iznos na temelju ovršnih isprava koje su navedene u ovršnom zahtjevu (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4768/2012 od 6. studenog 2013. godine i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-292/14 od 10. lipnja 2015. godine). No čak i kada bi se zanemarila navedena činjenica, ovrhovoditelj ni u ovom slučaju nema pravo na zateznu kamatu na iznos od 3.116,00 kn, budući da iz rješenja ovog suda poslovni broj Ovr-538/16 od 8. ožujka 2016. godine ne proizlazi da mu je dosuđena zatezna kamata na taj iznos. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da je neosnovan dio ovršnog zahtjeva koji se odnosi na prisilnu naplatu zateznih kamata na iznose 24.716,45 kn, 10.874,40 kn i 3.116,00 kn, kao i dio ovršnog zahtjeva koji se odnosi na prisilnu naplatu iznosa od 3.116,00 kn jer navedeni iznos ne proizlazi niti iz jedne ovršne isprave koja je navedene u ovršnom zahtjevu.

              7. U pogledu osnovanosti preostalog dijela ovršnog zahtjeva, sud je ispitao okolnosti propisane čl. 80.b i čl. 75. OZ-a te proveo test razmjernosti radi ispitivanja implicitno istaknutog prigovora prava na dom.

              7.1. U odnosu na okolnost je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu ovrhovoditelj se na ročištu 18. travnja 2023. godine očitovao da jest, a ovršenik je naveo da postoji nesrazmjer. Sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji nesrazmjer između vrijednosti glavnice potraživanja, koje je predmet ovog postupka, i vrijednosti nekretnine. No čak i kada se uzme u obzir cjelokupna tražbina ovrhovoditelja, zajedno s troškovima čiju prisilnu naplatu zahtijeva (Županijski sud u Varaždinu u Gž Ovr 225/2021-2 od 26. travnja 2021.), prema ocjeni ovog suda i dalje postoji nesrazmjer vrijednosti nekretnine i tražbine ovrhovoditelja, odnosno vrijednost nekretnine je nesrazmjerno veća od vrijednosti tražbine ovrhovoditelja. S tim u vezi, valja ukazati na odluku Europskog suda za ljudska prava Mindek protiv Hrvatske (Zahtjev br. 6169/13) u kojoj je izražen stav da su očigledno nerazumne mjere usmjerene na prodaju nekretnine radi namirenja troškova postupka. Navedeno shvaćanje djelomično je primjenjivo i u ovom predmetu s obzirom da se od ukupnog iznosa, radi čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovaj postupak, iznos troškova postupka čini gotovo polovinu. Stoga je ovaj sud osnovanost ovršnog zahtjeva prosuđivao i kroz prizmu pravnog shvaćanja izraženog u odluci Mindek protiv Hrvatske.

              7.2. U odnosu na okolnost je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, ovrhovoditelj je na ročištu 18. travnja 2023. godine naveo da jest, iako nijednim dokazom ne potkrepljuje navedenu tvrdnju, a na njemu je teret dokazivanja navedene činjenice. Slijedom navedenog, primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog čl. 221.a, u vezi s čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 21. OZ-a, sud zaključuje da ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima bila bezuspješna odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri.

              7.3 U odnosu na okolnost služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, punomoćnik ovršenika je naveo da se radi o jedinoj nekretnini ovršenika te je u spis priložio ovjerovljenu izjavu ovršenika kojom navodi da osim predmetne nekretnine, koja je predmet ovog postupka, nema druge nekretnine. S druge pak strane, ovrhovoditelj nije sporio navedenu tvrdnju niti je predložio dokaz suprotnog i stoga sud zaključuje da je predmetna nekretnina jedina nekretnina ovršenika,

              7.4. U odnosu na okolnost ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, ovrhovoditelj je na ročištu dana 18. travnja 2023. godine naveo da takav interes postoji budući da je ovrhovoditelj u stečaju te stoga postoji interes čim prije namiriti vjerovnike, a ovršenik je naveo da nema hitnosti jer se stečajni postupak nad ovrhovoditeljem vodi već dugi niz godina. Sud je po službenoj dužnosti utvrdio koliko dugo se već vodi stečajni postupak nad ovrhovoditeljem i to uvidom u sudski registar, a radi ocjene okolnosti eventualne potrebe hitnog namirenja. Prije iznošenja rezultata i zaključaka u vezi s službenim utvrđivanjem relevantnih činjenica, ovaj sud ukazuje na stav sudske prakse i pravne teorije, po kojima je ovršni sud, za razliku od parničnog suda, ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice mjerodavne za donošenje odluke. Ovršni sud je ovlašten poduzimati određene radnje bez prethodnog konzultiranja sa strankama, prikupljati potrebna obavještenja itd. (tako i Mihajlo Dika u „Građansko ovršno pravo“ – str. 51-52.), odnosno, drugim riječima, ovršni sud je ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice mjerodavne za donošenje odluke u postupku (tako i Mihajlo Dika u „Građansko ovršno pravo“ – str. 58.). U konkretnom slučaju, sud je po službenoj dužnosti uvidom u sudski registar utvrdio trajanje stečajnog postupka nad ovrhovoditeljem te utvrdio da je stečajni postupak nad ovrhovoditeljem otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj XXIII/VII ST-83/99 od 30. travnja 1999. godine. Osim toga, pri ocjeni navodne hitnosti u namirenju ovrhovoditelja, sud je uzeo u obzir i činjenicu da se u prvenstvenom redu namirenja ispred ovrhovoditelja na predmetnoj nekretnini nalaze dva založna vjerovnika, i to Zagrebačka banka d.d. sa osiguranom tražbinom u iznosu od 80.000,00 kn (S-318/03.) i Republike Hrvatska, Ministarstvo sa osiguranom tražbinom u iznosu od 361.996,31 kn (ZS-712/07). Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir visinu tražbina založnih vjerovnika i ovdje ovrhovoditelja te pravilo o redoslijedu namirenja u slučaju prodaje nekretnine (čl. 114. OZ-a), ovaj sud zaključuje da u slučaju eventualne prodaje predmetne nekretnine ovrhovoditelj ne bi ni namirio svoju tražbinu, a sve s obzirom da prvenstveni red istoga u zemljišnim knjigama. Stoga sud zaključuje da navedene okolnosti daju osnova za zaključak kako ne postoji opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ovrhovoditelja ili drugih važnih razloga.

              7.5. U odnosu na okolnost je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine, stranke su na ročištu dana 18. travnja 2023. godine suglasno izjavila kako takva suglasnost ne postoji.

              8. Slijedom svega navedenog, ocjenjujući navedene okolnosti propisane čl. 80.b OZ-a pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da u konkretnom slučaju pretežu okolnosti u korist ovršenika, odnosno pretežu okolnosti po kojima bi provedba ovrhe u ovom predmetu narušila pravičnu ravnotežu među strankama.

9. Nakon što je sud ispitao i ocijenio okolnosti iz čl. 80.b OZ-a trebalo je ocijeniti predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika, u smislu čl. 75. OZ-a. Pritom je potrebno sadržaj i značenje pojma prava na dom tumačiti, ne samo unutar okvira odredbe iz čl. 75. OZ-a, nego i u smislu i značenju koji navedenom pojmu daju domaća i europska legislativa i judikatura. Članak 75. OZ-a propisuje da se ovrha radi ostvarenja novčane tražbine ne može provesti na stvarima i pravima fizičke osobe koja ne obavlja registriranu djelatnost koja su nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, a prema općeprihvaćenom stavu sudske prakse nekretnine se također mogu supsumirati pod formulaciju stvari i prava koje su tangirane odnosnom odredbom.             

              10. Stoga je u nastavku bilo potrebno ispitati predstavlja li nekretnina koja je predmet ovog postupka dom ovršenika te ukoliko predstavlja, provesti test razmjernosti. Naime, sama činjenica da ovršenik živi u predmetnoj nekretnini, što je utvrđeno u ovom postupku, ne znači sama za sebe da je navedena nekretnina njegov dom.

              11. Radi ispravnog odgovora na pitanje predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika potrebno je prethodno definirati pojam doma, kako ga shvaća domaća i europska legislativa i judikatura.

              11.1. Sukladno članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih. To „pravo na dom“, u značenju koje mu daje Konvencija, izvodi se i iz čl. 34. st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske po kojima je dom nepovrediv. Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, te svako ograničenje prava ili sloboda mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju.

              11.2. Stoga, da bi došlo do primjene čl. 8. Konvencije, ovršenik se čak nije ni morao neposredno pozvati na sadržaj tog članka, već je dovoljno da iznese činjenične navode iz kojih proizlazi obveza suda da razmotri i primjenu te odredbe Konvencije (tako i Županijski sud u Varaždinu u Gž-284/2020-2 od 17. veljače 2020. i u Gž Ovr 681/2019-2 od 15. srpnja 2019., Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015. godine, Zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-245/2019-3 od 27. studenog 2019. godine ), a upravo je to tijekom postupka i učinio. Osim toga, ovaj sud zaključuje da je prigovor prava na dom u konkretnom predmetu dopušten budući da ovršenik navedeni prigovor nije mogao iznositi u parničnom postupku iz kojeg potječe ovršna isprava budući da je riječ o parnici radi isplate u kojoj se nije raspravljalo niti odlučivalo o pravu na dom ovršenika. Za ocjenu predstavlja li predmetna nekretnina dom ovršenika, valja ukazati na presude Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava po kojima ta ocjena ovisi o dovoljnim i kontinuiranim vezama s određenim mjestom, misleći pritom na subjektivne veze koje su se razvile, a s obzirom na namjeru ovršenika da u toj nekretnini živi (tako i u Bjedov protiv Hrvatske). Naime, pojam doma u konvencijskom smislu je autonoman činjenični, a ne pravni pojam koji ne mora sadržajno koincidirati pojmu doma u domaćem pravu (tako i u Paulić protiv Hrvatske). Hoće li se određena nekretnina smatrati domom činjenično je pitanje koje ne ovisi čak ni o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (tako i u McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Tijardović protiv Hrvatske).

              11.3. U konkretnom slučaju, sud zaključuje da predmetna nekretnina predstavlja dom ovršenika, budući da stranke navedenu okolnosti tijekom postupka nisu ni sporile, a ne postoje druge okolnosti koje bi dovele u sumnju potonji zaključak. Naime, prema iskazu punomoćnika ovršenika na ročištu dana 18. travnja 2023. godine, ovršenik živi u predmetnoj nekretnini otprilike 30 godina, što je po ocjeni ovog suda svakako dovoljno za razvijanje snažnih i trajnih faktičnih, emocionalnih, životnih i drugih veza u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog postupka.

              12. Međutim, sama činjenica da predmetna nekretnina predstavlja dom  ovršenika nije dovoljna da spriječi provedbu ovrhe, već je ovaj sud dužan provesti test razmjernosti. Naime, svaka osoba izložena riziku gubitka doma, a što predstavlja najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštovanje doma, treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije (tako i u Ćosić protiv Hrvatske i Škrtić protiv Hrvatske). U okviru testa razmjernosti ovaj sud je trebao odgovoriti na tri pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je li miješanje nužno u demokratskom društvu.

              12.1. U odnosu na prvo pitanje tj. je li miješanje utemeljeno na zakonu, ovaj sud zaključuje da jest, budući da ovrhovoditelj ima pravo, kao i „legitimno očekivanje“, prisilnim putem ostvariti svoju tražbinu koja proizlazi iz ovršne isprave, a postupak ovrhe na nekretnini je propisan OZ-om.

              12.2. U odnosu na drugo pitanje tj. je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, odnosno da li bi miješanje države u smislu prihvaćanja ovršnog zahtjeva, koji bi u konačnici mogao rezultirati iseljenjem ovršenika, bilo provedeno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i slobode drugih, ovaj sud prije svega ističe kako je teret dokazivanja postojanja legitimnog cilja na ovrhovoditelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015. godine), a ovrhovoditelj tijekom postupka ne dokazuje postojanje legitimnog cilja. No, bez obzira na pasivnost ovrhovoditelja u dokazivanju navedene činjenice, sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, ovrhovoditelj je nositelj tražbine koja je utvrđena ovršnom ispravom te je miješanje u konkretnom slučaju usmjereno na zaštitu njegovih prava tj. na zaštitu njegove tražbine (tako i Statileo protiv Hrvatske, tako i Županijski sud u Splitu u Gž Ovr 182/20 od 3. veljače 2020.). Negativan odgovor na potonje pitanje tj. eventualni zaključak suda da zaštita vlastite tražbine u zakonom propisanom postupku prisilnog namirenja nema legitiman cilj, nakon što ovršenik nije dobrovoljno ispunio obvezu utvrđenu ovršnom ispravom, značilo bi poslati društvenu poruku da se obveze ne moraju ispunjavati, pa slijedom navedenog ovaj sud zaključuje da je miješanje u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu.             

12.3. Radi odgovora na treće pitanje tj. je li miješanje nužno u demokratskom društvu, potrebno je odgovoriti na sljedeća tri pitanja: može li se isti legitiman cilj postići blažom mjerom, postoji li neodgodiva društvena potreba za mjerom kojim se miješa u pravo na dom te je li miješanje razmjerno toj potrebi, a pritom je za napomenuti da je teret dokazivanja na ovrhovoditelju (tako i tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u zaključku broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015. godine), a ovrhovoditelj tijekom postupka ne dokazuje navedene činjenice. U odnosu na prvo pitanje, ovaj sud zaključuje da se legitiman cilj, koji se sastoji u ostvarivanju tražbine ovrhovoditelja, ne može postići blažom mjerom. a uvažavajući iskaz punomoćnika ovršenika po kojem ovršenik živi od male mirovine, a kćer joj pomaže u uzdržavanju. Stoga sud zaključuje da se legitiman cilj u konkretnom slučaju ne može postići blažom mjerom. U odnosu na pitanje postoji li neodgodiva društvena potreba za mjerom i je li miješanje razmjerno toj potrebi, sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom tj. za provedbom ovrhe te da ne postoji razmjernost miješanja iz sljedećih razloga. Naime, ovrhovoditelj je pravna osoba u stečaju te provedba ovog postupka neće utjecati na njegovu egzistentnost i poslovanje, budući da će isti svakako prestati postojati nakon što naplati svoje tražbine i podmiri obveze te nakon toga bude brisan iz sudskog registra. Dakle, drugim riječima, provedba ovog postupka nije od utjecaja na opstojnost i djelovanje ovrhovoditelja, a već je ranije obrazloženo da niti ne postoji potreba za hitnim namirenjem tražbine u ovom postupku odnosno da namirenje tražbine nije nužno za vlastito uzdržavanje ovrhovoditelja (t. 7.4. obrazloženja). Također, kao što je ranije navedeno, upitno je hoće li ovrhovoditelj provedbom ovog postupka uopće moći namiriti svoju tražbinu uzimajući u obzir činjenicu da se u prvenstvenom redu namirenja ispred ovrhovoditelja nalaze dva založna vjerovnika s tražbinama u iznosu 80.000,00 kn i 361.996,31 kn. S druge pak strane, tijekom postupka je utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu i dom ovršenika u kojoj živi otprilike 30-ak godina. Nadalje, ovršenik treba pomoć pri podmirenju osnovnih životnih potreba s obzirom da živi od male mirovine te joj pomoć pruža kćerka, a što proizlazi iz iskaza punomoćnika ovršenika na ročištu dana 18. travnja 2023. godine, a koje činjenice ovrhovoditelj nije osporavao niti predlagao dokaze za suprotno. Uvažavajući sve navedeno, odnosno valorizirajući interese ovrhovoditelja da se provede ovršni postupka u ovoj pravnoj stvari, s jedne strane, te interes ovršenice da se zaštiti njezina jedina nekretnina i dom u uvjetima u kojima jedva podmiruje osnovne životne potrebe, s druge strane, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju pretežu interesi ovršenice odnosno ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom i ne postoji razmjernost miješanja. Drugim riječima, ocjenom svih navedenih okolnosti, ovaj sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji nužnost miješanja u demokratskom društvu.

13. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, sukladno čl. 51. st. 2. OZ-a.

             

Vinkovci, 18. travnja 2023.

                                                                                                                                                  Sudac:

                                                                                                                                               Ivan Katičić v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od osam dana od dana prijema ovjerenog  prijepisa istog. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje drugostupanjski sud.

 

Dostaviti:

1. Odvjetnica J. Ć., Z.

2. OD O., R. & S. d.o.o., O.

3. ZK Vinkovci – po pravomoćnosti