15. P-195/2020-55

 

 

15. P-195/2020-55

  Republika Hrvatska

  Općinski sud u Osijeku

  Europska avenija 7

  31000 Osijek

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz O., , OIB: , zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., , OIB: , zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva P. & P., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. ožujka 2023. godine u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od dana 18. travnja 2023. godine,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

              I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.6. st.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj: , sklopljenog dana 14.06.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 19.06.2007. godine po javnom bilježniku T. K. iz O. pod brojem , u dijelu odredbe koji glasi:

„…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

 

              II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana na ime razlike u tečaju plati tužitelju iznos od 3.784,29 EUR /  28.512,71 kuna [1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

 

              2,32 EUR odnosno 17,47 kn tekućom od 16.4.2008.

12,47 EUR odnosno 93,98 kn tekućom od 16.11.2008.

2,01 EUR odnosno 15,11 kn tekućom od 16.12.2008.

13,90 EUR odnosno 104,70 kn tekućom od 16.01.2009.

15,62 EUR odnosno 117,72 kn tekućom od 16.02.2009.

16,56 EUR odnosno 124,80 kn tekućom od 16.03.2009.

14,78 EUR odnosno 111,39 kn tekućom od 16.04.2009.

14,64 EUR odnosno 110,31 kn tekućom od 16.05.2009.

11,77 EUR odnosno 88,67 kn tekućom od 16.06.2009.

9,26 EUR odnosno 69,75 kn tekućom od 16.07.2009.

6,65 EUR odnosno 50,11 kn tekućom od 16.08.2009.

8,81 EUR odnosno 66,36 kn tekućom od 16.09.2009.

7,94 EUR odnosno 59,81 kn tekućom od 16.10.2009.

7,10 EUR odnosno 53,48 kn tekućom od 16.11.2009.

9,80 EUR odnosno 73,86 kn tekućom od 16.12.2009.

12,39 EUR odnosno 93,32 kn tekućom od 16.01.2010.

15,10 EUR odnosno 113,79 kn tekućom od 16.02.2010.

14,71 EUR odnosno 110,81 kn tekućom od 16.03.2010.

19,13 EUR odnosno 144,14 kn tekućom od 16.04.2010.

18,32 EUR odnosno 138,03 kn tekućom od 16.05.2010.

20,69 EUR odnosno 155,87 kn tekućom od 16.06.2010.

32,82 EUR odnosno 247,26 kn tekućom od 16.07.2010.

30,41 EUR odnosno 229,09 kn tekućom od 16.08.2010.

40,85 EUR odnosno 307,78 kn tekućom od 16.09.2010.

35,79 EUR odnosno 269,69 kn tekućom od 16.10.2010.

32,06 EUR odnosno 241,55 kn tekućom od 16.11.2010.

44,67 EUR odnosno 336,53 kn tekućom od 16.12.2010.

52,61 EUR odnosno 396,37 kn tekućom od 16.01.2011.

47,41 EUR odnosno 357,24 kn tekućom od 16.02.2011.

48,56 EUR odnosno 365,87 kn tekućom od 16.03.2011.

44,91 EUR odnosno 338,39 kn tekućom od 16.04.2011.

46,48 EUR odnosno 350,21 kn tekućom od 16.05.2011.

60,42 EUR odnosno 455,21 kn tekućom od 16.06.2011.

62,70 EUR odnosno 472,39 kn tekućom od 16.07.2011.

78,17 EUR odnosno 588,94 kn tekućom od 16.08.2011.

73,08 EUR odnosno 550,62 kn tekućom od 16.09.2011.

64,91 EUR odnosno 489,07 kn tekućom od 16.10.2011.

65,08 EUR odnosno 490,31 kn tekućom od 16.11.2011.

64,53 EUR odnosno 486,18 kn tekućom od 16.12.2011.

68,05 EUR odnosno 512,71 kn tekućom od 16.01.2012.

71,90 EUR odnosno 541,72 kn tekućom od 16.02.2012.

72,42 EUR odnosno 545,62 kn tekućom od 16.03.2012.

70,66 EUR odnosno 532,39 kn tekućom od 16.04.2012.

71,96 EUR odnosno 542,21 kn tekućom od 16.05.2012.

73,69 EUR odnosno 555,22 kn tekućom od 16.06.2012.

72,72 EUR odnosno 547,89 kn tekućom od 16.07.2012.

73,27 EUR odnosno 552,07 kn tekućom od 16.08.2012.

72,41 EUR odnosno 545,57 kn tekućom od 16.09.2012.

70,44 EUR odnosno 530,71 kn tekućom od 16.10.2012.

73,82 EUR odnosno 556,23 kn tekućom od 16.11.2012.

75,35 EUR odnosno 567,71 kn tekućom od 16.12.2012.

75,38 EUR odnosno 567,93 kn tekućom od 16.01.2013.

71,51 EUR odnosno 538,81 kn tekućom od 16.02.2013.

74,98 EUR odnosno 564,90 kn tekućom od 16.03.2013.

76,13 EUR odnosno 573,62 kn tekućom od 16.04.2013.

75,25 EUR odnosno 566,99 kn tekućom od 16.05.2013.

71,71 EUR odnosno 540,30 kn tekućom od 16.06.2013.

69,68 EUR odnosno 525,03 kn tekućom od 16.07.2013.

72,38 EUR odnosno 545,34 kn tekućom od 16.08.2013.

74,40 EUR odnosno 560,53 kn tekućom od 16.09.2013.

78,81 EUR odnosno 593,78 kn tekućom od 16.10.2013.

77,15 EUR odnosno 581,28 kn tekućom od 16.11.2013.

78,62 EUR odnosno 592,39 kn tekućom od 16.12.2013.

79,93 EUR odnosno 602,24 kn tekućom od 16.01.2014.

81,97 EUR odnosno 617,60 kn tekućom od 16.02.2014.

84,09 EUR odnosno 633,61 kn tekućom od 16.03.2014.

83,81 EUR odnosno 631,45 kn tekućom od 16.04.2014.

82,75 EUR odnosno 623,45 kn tekućom od 16.05.2014.

82,56 EUR odnosno 622,07 kn tekućom od 16.06.2014.

83,43 EUR odnosno 628,57 kn tekućom od 16.07.2014.

86,00 EUR odnosno 648,00 kn tekućom od 16.08.2014.

88,64 EUR odnosno 667,87 kn tekućom od 16.09.2014.

              89,02 EUR odnosno 670,72 kn tekućom od 16.10.2014.

 

              godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.551,29 eura / 26.757,19 kn [2] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, odnosno od 18. travnja 2023. godine, pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je  s tuženikom 14. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj  , kojim ugovorom je valuta glavnice kredita vezana uz švicarski franak bez da je tužitelj mogao s tuženikom uopće pregovarati o navedenoj odredbi. Tužitelj navodi da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita prebacujući na korisnika kredita na ovaj način rizik promjene tečaja valute. Kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorene odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnice vezane uz švicarski franak, to tužitelj predlaže donošenje presude pobliže opisane kao u izreci uz nadoknadu mu prouzročenog parničnog troška. 

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana  14. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj , međutim tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena u smislu odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18), te da je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom bila ugovorna volja stranaka. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

 

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke F. j.d.o.o. za usluge, B., , te saslušao tužitelja.

 

              4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

 

              5. Saslušanjem tužitelja, ovaj sud utvrđuje da tužitelj s tuženikom nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama ugovora o kreditu i takva opcija mu nije niti ponuđena, tužitelj iskazuje i to da mu djelatnik banke nije ništa objasnio o parametrima promjene vezano za kamatnu stopu i tečaj CHF, a nije mu isto tako niti objasnio da H. n. b. ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Osobno vozilo koje je kupio realizacijom kredita kod tuženika koristio je isključivo u osobne svrhe, a obrt nikad nije niti imao. Tužitelj navodi i to da je ugovorne odredbe pročitao, no nije siguran da je iste baš u potpunosti razumio. Tužitelj navodi i to da je sve rate kredita sam uplatio, te da u vrijeme realizacije kredita nije znao što je valutna klauzula, a navodi i to da je mislio da rata kredita može malo porasti, ali ne tako drastično kako je to u konačnici bilo. Tuženik navodi da se ne sjeća da li je dobio otplatni plan prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, a vezano za kamatnu stopu misli da je bilo ugovoreno kako je ista promjenjiva, međutim da tada nije znao što to znači, ali od djelatnika banke nije tražio pojašnjenje, te nije dobivao obavijesti o promjenama kamatne stope.

             

6. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka F. j.d.o.o. za usluge, B., , od 23. lipnja 2021. godine, sud utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao tečaj valute CHF, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 28.512,71 kn, a koji se odnosi na tečajne razlike u otplati anuiteta u spornom periodu.

 

7. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, te u cijelosti dan u skladu s pravilima struke i vještine. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF,to je dakle ovaj sud naložio vještačenje u skladu s traženim, odnosno predloženim, te odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose. Za istaći je to da ukoliko bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika takva nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.  

             

8. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

 

9. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

 

10. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

 

11. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

 

12. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

14. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,20 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.276,96 kn.

 

15. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.276,96 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

 

16. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

 

17. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

19. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

 

20. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

 

21. Iznos od 28.512,71 kn koji tužitelj potražuje od tuženika je iznos koji predstavlja razliku anuiteta koja se odnosi na valutnu klauzulu, odnosno na preplaćenost kredita zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj CHF važećem na dan isplate kredita, u razdoblju od travnja 2008. do zaključno do listopada 2014. godine, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

 

22. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime razlike iznos od 28.512,71 kn osnovanim u cijelosti, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u izreci presude.

 

23. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.

 

24. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

25. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

 

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe 199,08 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 26. lipnja 2020., 17. srpnja 2021., 15. kolovoza 2022. i 12. rujna 2022. svaki po 199,08 eura, sastav podnesaka od 22. ožujka 2021., 12. travnja 2021., 1. veljače 2022. svaki po 49,77 eura, zastupanje na ročištima od 8. travnja 2021., 9. veljače 2022., 7. rujna 2022., 17. siječnja 2023., 21. veljače 2023. i 29. ožujka 2023. svaki po 199,08 eura, pristup ročištu za objavu presude 99,54 eura, što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak sudske pristojbe na tužbu 73,00 eura i sudske pristojbe na presudu 98,08 eura, daje konačni iznos troška od 3.551,29 eura  / 26.757,19 kn.

 

27. Za istaći je da tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak srazmjerno njegovom uspjehu u sporu, a vezano za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva iz toga razloga što isto ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snašanje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. stavak. 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

 

U Osijeku 18. travnja 2023. godine

 

 

SUDAC

                                                                                                                      DAVOR LIŠČIĆ, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv  ove  presude  nezadovoljna  stranka  ima  pravo  žalbe  u  roku  od  15  dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, Nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

 

 

 

Dostaviti:
1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika