1

Poslovni broj: 2 Us I-355/2023-6

Poslovni broj: 2 Us I-355/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja A. P. iz P., OIB: …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: …, kojeg zastupa službena osoba J. G., radi obustave isplate mirovine, 17. travnja 2023.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-02/22-01/03008742784, URBROJ: 341-99-05/3-22-1305 od 6. veljače 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P., KLASA: UP/I 140-02/22-01/03008742784, URBROJ: 341-17-05/3-22-1583 od 3. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II 140-02/22-01/03008742784, URBROJ: 341-99-05/3-22-1305 od 6. veljače 2023. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P., KLASA: UP/I 140-02/22-01/03008742784, URBROJ: 341-17-05/3-22-1583 od 3. veljače 2022.
2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je obustavljena isplata starosne mirovine u razdoblju od 1. rujna 2016. do 20. rujna 2017.
3. Tužitelj u tužbi navodi kako su pobijane odluke donijete u izvršenju presude ovoga suda poslovni broj: 7 Us I-1052/2019-10 od 23. prosinca 2019. te da u ponovnom postupku nije postupljeno u skladu s pravnim shvaćanjem iz te presude, već je tuženik ponovno donio identična rješenja, s istim obrazloženjem. Smatra da u ponovljenom postupku nije utvrđeno da li je tužitelj u spornom razdoblju ostvarivao drugi dohodak u smislu članka 17. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., nastavno: ZOMO) te da li se na istoga treba primijeniti odredba članka 99. stavka 3. točke 8. ZOMO, unatoč tome što je u smislu odredbe članka 81. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 94/16., 29/17. i 110/212., nastavno: ZUS) tuženik vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda. Slijedom navedenog ponavlja kako je obavljao funkciju člana uprave trgovačkog društva P.-T. P. d.o.o. u razdoblju od 1. rujna 2016. do 20. rujna 2017. te da je s navedenim društvom imao sklopljen tzv. menadžerski ugovor s obilježjima ugovora o djelu, bez zasnivanja radnog odnosa, na temelju kojega je primao naknadu koja predstavlja drugi dohodak u smislu odredbe članka 17. stavak 1. ZOMO, na koju naknadu su obračunati i uplaćeni svi doprinosi, obzirom da je tužitelju pravomoćnim rješenjima tuženika utvrđeno svojstvo osiguranika u navedenom razdoblju. Smatra kako je i u ponovnom postupku utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju ostvarivao drugi dohodak prema članku 17. ZOMO odnosno u smislu odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak. Nadalje navodi da je odredba članka 99. stavak 2. točka 6. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (odnosno članka 99. stavka 3. točka 8. sada važećeg ZOMO) propisivala da se mirovina neće obustaviti korisniku koji ostvaruje drugi dohodak odnosno obavlja drugu djelatnost u smislu članka 17. ZOMO. Obzirom da je tuženik u ponovnom postupku, unatoč uputi iz citirane presude ponovno donio nezakonite odluke, predlaže sudu poništavanje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, bez održavanja rasprave.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je u cijelosti postupio u skladu s pravnim shvaćanjem iz presude ovoga suda poslovni broj: 7 Us I-1052/2019-10 od 23. prosinca 2019., budući je u ponovnom postupku dodatno obrazložio činjenično stanje u pogledu postojanja drugog dohotka s osnove menadžerskog ugovora, odnosno funkcije člana uprave trgovačkog društva, a kako je to bilo i naloženo citiranom presudom. Ponavlja da je osporavano prvostupanjsko rješenje doneseno u skladu s člankom 12. ZOMO budući po priznanju svojstva osiguranika tužitelj više ne može biti korisnik mirovine pa mu je ista pravilno obustavljena primjenom odredbi članka 99. stavka 1. ZOMO, dok se isti pogrešno poziva na odredbu članka 99. stavka 3. točke 8. ZOMO.
5. Kako tužitelj  osporava samo primjenu materijalnog prava, a činjenice su nesporne te kako stranke nisu izričito zahtjevale održavanje rasprave u smislu odredbe iz članka 36. stavka 4. ZUS, sud je, bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS) ocijenio da da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Tijekom dokaznoga postupka izvršen je uvid u spis, spis tuženika i sve isprave koje prileže u istome.
7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj upisan u sudskom registru kod Trgovačkog suda u O., Stalne službe u S. B., kao član uprave trgovačkog društva P.-T. d.o.o. P. od 5. listopada 2016. na mandat od 5 godina kako to proizlazi iz upisa u sudskom registru Tt-16/7655-2 od 24. listopada 2016., a s mandatom koji je trajao od 4. listopada 2015. Nesporno je i da od 1. rujna 2016. nadalje nije bio obvezno osiguran po drugoj osnovi.
8. Zatim je vidljivo i kako je tužitelj korisnik starosne mirovine počevši od 1. rujna 2016., prema  rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P. KLASA: UP/I 140-02/16-01/03008742784, URBROJ: 341-17-05/3-16-8557 od 7. prosinca 2016. 
9. Prvostupanjsko je tijelo rješenjem KLASA: 140-10/17-03/03008742784, URBROJ: 341-17-11/2-17-005159 od 9. ožujka 2017. tužitelju priznalo svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje kao direktoru trgovačkog društva od 1. rujna 2016. nadalje, a navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-140-10/17-03/03008742784, URBROJ: 341-99-11/2-17/3117 od 14. srpnja 2017., te je presudom ovoga suda poslovni broj UsI-1034/2017-6 od 22. prosinca 2017. odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja navedenog rješenja tuženika od 14. srpnja 2017. Presudom Visokog upravnog suda  Republike Hrvatske poslovni broj Usž-701/18-2 od 28. ožujka 2018. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena navedena presuda ovoga suda od 22. prosinca 2017.
10. Stoga je tužitelj bio obvezno osiguran kao direktor trgovačkog društva, primjenom odredbe članka 12. ZOMO od 1. rujna 2016. do 20. rujna 2017.
11. Prema članku 12. ZOMO, obvezno su osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava i upravitelji zadruge ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno.
12. Tužitelj navodi da je s trgovačkim društvom P.-T. d.o.o. P. sklopio tzv. menadžerski ugovor o obavljanju funkcije člana uprave, odnosno ugovor o djelu od 1. rujna 2016., a na osnovu kojeg je ostvarivao ugovorenu naknadu koji primitak predstavlja drugi dohodak prema članku 17. ZOMO, a na koji se obračunavaju i uplaćuju doprinosi prema primicima od kojih se utvrđuje drugi dohodak. Navedeno utvrđenje proizlazi i iz obrazloženja osporavanog rješenja.
13. Člankom 99. stavkom 1. ZOMO propisano je da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja.
14. Odredbom članka 99. stavak 3. točka  8. ZOMO, a na koju se poziva tužitelj propisano je da se, iznimno od stavka 1. i 2. ovoga članka, mirovina ne obustavlja korisniku koji ostvaruje drugi dohodak, odnosno obavlja drugu djelatnost (članak 17. ovoga Zakona).
15. Člankom 17. stavkom 1. ZOMO propisano je da su obvezno osigurane osobe koje ostvaruju drugi dohodak prema propisima o porezu na dohodak na koji se plaća doprinos za mirovinsko osiguranje prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja.
16. Uzimajući u obzir odredbu članka 99. stavak 1. ZOMO pravilno tuženik zaključuje kako je u odnosu na tužitelja valjalo obustaviti isplatu mirovine u spornom razdoblju.
17. Pri tome sud ističe kako je u ponovnom postupku, a u skladu s uputom iz presude ovoga suda poslovni broj: 7 Us I-1052/2019-10 od 23. prosinca 2019., tuženik odgovarajuće obrazložilo razloge ne primjene odredbe članka  99. stavak 3. točka  8. ZOMO, u konkretnom slučaju.
18. Kako prema podacima spisa proizlazi da je tužitelj upisan u sudskom registru kod Trgovačkog suda u O. kao direktor društva P.-T. P., trgovina i usluge dioničko društvo, sukladno ugovoru o obavljanju funkcije člana uprave od 1. rujna 2016. kojim je imenovan članom uprave/direktorom toga društva, što tužitelj niti ne osporava, osnovano mu je priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje temeljem odredbe članka 12. ZOMO, budući da nije obvezno osiguran pod drugoj osnovi niti je posebnim propisom drukčije određeno.
19. Činjenica što je tužitelj obveznik plaćanja poreza na dohodak na mjesečnu naknadu koja mu isplaćuje na temelju naprijed navedenog ugovora, a koja se smatra drugim dohotkom prema Zakonu o porezu na dohodak, nije od utjecaja na utvrđivanje svojstva osiguranika prema odredbi članka 12. ZOMO.
20. Ovo sve iz razloga jer su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje svojstva osiguranika na mirovinsko osiguranje propisane tom odredbom te tužitelj nije obvezno osiguran kao osoba koja ostvaruje drugi dohodak u smislu članka 17. ZOMO. Odredba članka 98. stavka 3. točke 8. ZOMO ne predstavlja posebni propis odnosno posebnu odredbu kojom bi bila isključena primjena odredbe članka 12. ZOMO, kako to tužitelj pogrešno smatra, a što je sve pojašnjeno i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 701/18-2 od 28 ožujka 2018., na koju se pozvao i tuženik u obrazloženju pobijane odluke.
21. Stoga tužitelj, po priznanju svojstva osiguranika više ne može biti korisnik mirovine te će se isplata iste obustaviti, budući je odredbom članka 99. stavka 1. ZOMO predviđeno da nakon što se korisnik mirovine zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje, a što je upravo konkretni slučaj, isplata mirovine se obustavlja.
22. Dakle, kako su činjenice u konkretnom slučaju pravilno utvrđene i da nesporno postoji obveza osiguranja na mirovinsko osiguranje prema članku 12. ZOMO, pobijana rješenja je sud ocijenio zakonitima te takvim postupanjem nije došlo do povrede primjene prava na štetu tužitelja.
23. Slijedom iznesenoga, sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS odlučio kao u izreci presude.
24. Sud u smislu odredbe članka 79. ZUS nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući stranke nisu postavile specificirane zahtjeve za naknadu troškova.

U Osijeku 17. travnja 2023.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude sukladno odredbi članka 66. stavka 5. ZUS-a.