REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split

Ps 152/17

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari
tužitelja pod 1) M. K., OIB:…, pod 2) V.
T., OIB:…, pod 3) I. A., OIB: …, pod 4)
N. M., OIB:…, i pod 5) N. V., OIB:
…, svi iz S., tužitelji pod 1), 2), 3) i 5) zastupani po
pun. V. B., odvj. u S. protiv tuženika pod 1) M. V., OIB:
…, pod 2) R. V., OIB: …i pod 3) V. V.,
OIB: …, svi iz S., 9 i svi zastupani po pun. S. J.,
odvj. u S., radi predaje u posjed, te u pravnoj stvari tužitelja pod 1) M.
V., OIB:…, i pod 2) R. V., OIB:, oboje iz
S., i oboje zastupani po pun. S. J., odvj. u S., protiv
tuženika pod 1) M. K., OIB: …pod 2) I.
A., OIB:…, pod 3) N. M., OIB: …, pod 4)
N. V., OIB: …, pod 5) D. D. V., OIB:
…, iz S., pod 6) D. K., OIB:…, iz
O., pod 7) J. V., OIB: …, iz S.,
pod 8) V. T., OIB:…, pod 9)
REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: …zastupanog po z.z. Općinskom
državnom odvjetništvu u Splitu i pod 10) V. B., OIB: …tuženici pod 1), 2), 3), 4), 8) i 10) iz S., tuženici pod 1), 2), 4), 5),
6), 7), 8) i 10) zastupani po pun. V. B., odvj. u S., radi isplate,
nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. ožujka 2023. g. u
prisutnosti pun. tužitelja-protutuženika pod 1), 2), 3) i 5) i tuženika pod 5), 6), 7) i 10) iz
pripojenog predmeta, pun. tuženika-protutužitelja pod 1)i 2) i tuženika pod 3) iz
osnovnog predmeta i z.z. tuženika pod 10) iz pripojenog predmeta te odsutnosti
uredno pozvane tužiteljice pod 4)-tužene pod 3) iz pripojenog predmeta, dana 17.
travnja 2023. g.,

p r e s u d i o j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Dužni su tuženici-tužitelji pod 1) M. V., OIB:…, pod 2)
R. V., OIB:…, i pod 3. V. V., OIB: …, u roku od
15 dana predati u posjed tužiteljima-tuženicima i svim ostalim suvlasnicima zgrade
anagrafske oznake…, S., i to: 1. M. K., OIB:
…, 2. V. T., OIB: …3. I. A., OIB:
…, 4. N. V., OIB:…, 5. D. K., OIB:
… 6. J. V., OIB…. 7. D. D. V., OIB:
…, 8. Republika Hrvatska, OIB:…, 9. V. B., OIB:
…, tavanske prostorije položene u zgradi čest. zgr 3566 z.u 5716 k.o.
S., i to baš u dijelu zgrade iznad stana na II. katu, upisanog vlasništva tužitelja-
tuženika M. K., OIB:…, a koje prostorije su u nalazu i mišljenju
sudskog vještaka R. M. od 17. lipnja 2010. g. izrađenom u predmetu ovog
suda pod brojem I P 2354/06, koji čini sastavni dio ove presude, označene brojevima
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 i 8.''.

II.Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se protutuženicima od 1) do 11) u roku od 15 dana solidarno isplatiti
protutužiteljima pod 1) i 2) iznos od 7.779,55 EUR/58.615,00 kn1 uvećano za
zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja tužbe do presude, a po stopi
koja se obračunava sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.''.

III.Tužitelji-protutuženici od 1) do 5) i tuženici pod 5), 6), 7) i 10) iz pripojenog
predmeta i tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) iz pripojenog predmeta snose svoje
troškove.

Dužni su tužitelji-protutuženici od 1) do 5) u roku od 15 dana isplatiti tuženiku
pod 3) V. V. iz osnovnog predmeta na ime troškova postupka iznos od

2.309,65 EUR/17.402,08 kn.

Dužni su tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) u roku od 15 dana isplatiti tuženiku
pod 9) Republici Hrvatskog iz pripojenog predmeta na ime troškova postupka iznos od
199,08 EUR/1.500,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelji pod 1) M. K., pod 2) M. T., pod 3) I. A., pod
4) K. K., pod 5) M. P., pod 6) G. P. i pod 7) N.
V. su 25. srpnja 2007. g. ustali tužbom, koja je evidentirana pod poslovnim
brojem II P 1520/07, protiv tuženika pod 1) M. V., pod 2) R. V., pod
3) V. V. i pod 4) N. V. u kojoj su naveli da su vlasnici stanova u
zgradi u S., koje stanove su otkupili od G. S. zajedno sa
zajedničkim prostorijama zgrade te su kao vlasnici upisani u zemljišnim knjigama za
k.o. S., oznaka zgrade čest. zgr. 3566. Tuženici da bespravno koriste dio potkrovlja
zgrade u …koji predstavlja zajednički dio zgrade, a koji prostor je, prema
sklopljenim Ugovorima o otkupu stana, suvlasništvo tužitelja i to upravo dio potkrovlja
koji se nalazi poviše stana tužitelja pod 1) M. K.. Zbog dotrajalog krova na
zgradi da je hitno potrebno restaurirati krov, što je tužiteljima, kao suvlasnicima

1 fiksni tečaj konverzije: 7,53450

zgrade, onemogućeno jer dio potkrovlja drže tuženici. Stoga je predloženo donošenje
presude kojom će se tuženike obvezati u roku od 15 dana predati u posjed tužiteljima
tavanske prostorije i to dio koji se nalazi poviše stana u vlasništvu tužitelja pod 1) M.
K. u zgradi u S., anagrafske oznake…, čest. zgr. 3566 k.o.
S. na način da predaju ključeve ulaznih vrata u taj dio tavanskih prostora tužiteljima
čime će omogućiti tužiteljima nesmetani posjed zajedničkog dijela zgrade.

Predloženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženicima zabraniti
bilo kakvo raspolaganje i opterećenje tavanskog prostora koji se nalazi u potkrovlju
zgrade poviše stana tužitelja pod 1) M. K. u zgradi u S., anagrafske
oznake …

U podnesku od 23. ožujka 2015. g. tužitelji su ispravili prezime tuženika u
V..

Podneskom od 23. ožujka 2015. g. tužitelji pod 1), 2), 3), 13) i 14) su uredili
tužbeni zahtjev na način da su zatražili predaju u posjed tužiteljima pod 1) M.
K., pod 2) M. T., pod 3) I. A., pod 13) G. P.,
pod 14) N. V. i D. K., D. D. V., J. V. i C.
T. tavanske prostorije i to dijela koji se nalazi poviše stana tužitelja pod 1) u
zgradi u S., označenoj kao čest. zgr. 3566 z.u. 5716 k.o. S., koje su
prostorije u nalazu i mišljenju sudskog vještak R. M. od 17. lipnja 2010. g. u
predmetu ovog suda broj I P 2354/06 označene brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 i 8.

U odgovoru na tužbu tuženici su se usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu kao i
predloženoj privremenoj mjeri navodeći da je netočno da dio potkrovlja u S. koriste bespravno jer u potkrovlju ove zgrade koriste stan površine 49,96 m²
koji predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu i koji se sastoji od ulaznog prostora,
hodnika, kuhinje, sobe, dnevnog boravka, kupaonice i pripadajućeg sporednog dijela-
terase, a koji je nastao uređenjem zajedničkog dijela-potkrovlja stambene zgrade u
S., uz suglasnost tadašnjih stanara. Kako tuženik pod 1), a ni članovi
njegove obitelji, nemaju u vlasništvu drugu useljivu kuću ili stan na području G.
S. niti su takvu nekretninu prodavali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđivali
nakon 19. lipnja 1991. g., a tuženik pod 1) je o svom trošku uz suglasnost tadašnjih
stanara prije 19. lipnja 1991. g. proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u stambenoj
zgradi u stan za potrebe vlastitog stanovanja, da je temeljem Zakona o prodaji
stanova namijenjenih za nadstojnika stambene zgrade stekao pravo na kupnju
predmetnog stana. Tuženik pod 1) da je 24. srpnja 2006. g. podnio Gradskom
poglavarstvu G. S. zahtjev za kupnju predmetnog stana te kako G. S. nije
u roku od šezdeset (60) dana postupio po tom zahtjevu, to je tuženik pod 1) ovom
sudu podnio tužbu radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji
stana. Predmet tog postupka da očito predstavlja prethodno pitanje za donošenje
odluke u ovoj pravnoj stvari pa je predloženo prekinuti ovaj postupak. Tuženici da
nikada nisu spriječili provođenje radova na restauraciji dotrajalog krova na zgradi.

Rješenjem broj II P 1520/07 od 10. listopada 2008. g. prekinut je postupak u
ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodi
pod poslovnim brojem I P 2354/06.

Rješenjem broj II P 1520/07 od 12. srpnja 2013. g. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari. Protiv ovog rješenja tuženici su izjavili žalbu te je rješenjem

drugostupanjskog suda broj Gmal-1391/13-2 od 1. srpnja 2014. g. potvrđeno
prvostupanjsko rješenje o nastavku postupka. Nakon pravomoćnosti rješenja predmet
je dobio novi poslovni broj Pst 756/14.

Na ročištu od 13. studenog 2014. g. sud je donio rješenje kojim se utvrđuje da
je postupak po tužbi tužiteljice pod 5) M. P. u prekidu, jer je utvrđeno da je
tužiteljica pod 5) preminula.

Rješenjem od 26. ožujka 2015. g. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari u
odnosu na tužbu tužiteljice pod 5) M. P. te su označeni njeni nasljednici:
sinovi L. (tužitelj pod 5)) i M. P. (tužitelj pod 10)), unuci I. P.
(tužitelj pod 7)) i T. Š. (tužitelj pod 9)), unuka Z. Š. (tužiteljica pod
8)) i kćeri M. S. i N. B. (tužiteljice pod 11) i 12)). U odnosu na
sina pok. tužiteljice pod 5) koji je preminuo N. P. kao tužitelj pod 6)
označen je njegov sin M. P..

Kako su podneskom od 23. ožujka 2015. g. tužitelji umjesto dotadašnje
tužiteljice pod 4) K. K. označili kao tužitelja D. K., sina I. te
umjesto dotadašnjih tužitelja pod 5) L. P., pod 6) M. P., pod 7)
I. P., pod 8) Z. Š., pod 9) T. Š., pod 10) M. P.,
pod 11) M. S. i pod 12) N. B. (kao nasljednika pok. M.
P.) označili kao tužitelje D. D. V. i J. V., te je u ovom
podnesku uz tužitelje pristupila i nova tužiteljica C. T., sud je dopisom od 27.
travnja 2015. g. pozvao tuženike izjasniti se da li pristaju na subjektivnu preinaku
tužbe iz odredbe čl. 192. st. 3. i 196. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne
novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14).

Kako se tuženici u ostavljenom roku nisu izjasnili sud je smatrao kako tuženici
ne daju svoj pristanak na subjektivne preinake tužbe radi čega je doneseno rješenje
broj Pst 756/14 od 6. listopada 2015. g. kojim se ne dopušta stupanje novih tužitelja
D. K., sina I., D. D. V. i J. V. u parnicu umjesto
tužitelja pod 4), 5), 6), 7), 8), 9), 10), 11) i 12) te ne dopušta pristupanje nove
tužiteljice C. T. tužbi u ovoj pravnoj stvari.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom z.k. uloška 5716 k.o. S. od 23.
srpnja 2007. g., odluke kućnog savjeta …od 21. svibnja 1987. g.,
uvjerenja Područnog ureda za katastar S. od 7. srpnja 2006. g. za tuženike pod 1) i
2), dopisa Gradskom poglavarstvu G. S. od 24. srpnja 2006. g., dopisa
predstavnika zgrade G. S. od 8. srpnja 2000. g., dopisa predstavnika zgrade
S.-u. od 25. svibnja 2000. g., zapisnika sa skupa stanara zgrade od 1.
kolovoza 2000. g., uvjerenja o prebivalištu za tuženike pod 1) i 2) i predmeta ovog
suda broj I P 2354/06 i Pi 43/15, čiji se kopirani dijelovi nalaze uvezani i priloženi
spisu. Sud je saslušao tuženike pod 1) i 2) u svojstvu parničnih stranka i svjedokinje
Ž. K. i C. T..

Nakon ovako provedenog postupka donesena je presuda pod brojem Pst
756/14 od 29. prosinca 2016. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev,
utvrđeno da je tužiteljica pod 4) K. K. povukla tužbu te je odbijen prijedlog
tužitelja za izdavanje privremene mjere.

Odlučujući o žalbi tuženika pod 1), 2) i 3) drugostupanjski sud je rješenjem broj
Gž-774/17 od 14. rujna 2017. g. ukinuo pobijanu presudu u dijelu kojim je prihvaćen
tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike pod 1), 2) i 3) te u odluci o troškovima postupka
u odnosu na te tuženike i predmetu u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno
suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj Ps 152/17.

Na ročištu od 27. ožujka 2018. g. ovom predmetu pripojen je predmet ovog suda broj Pi 43/15 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne odluke.

U pripojenom predmetu Pi 43/15 tužbu su podnijeli dana 20. siječnja 2015. g.
tužitelji pod 1) M. V. i pod 2) R. V. protiv tuženika pod 1) M.
K., pod 2) M. T., pod 3) I. A., pod 4) G. P., pod
5) N. V., pod 6) D. D. V., pod 7) D. K. i pod 8) C.
T. u kojoj su naveli da su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća zajedničke
prostorije i to baš dio potkrovlja u stambenoj zgradi u društvenom vlasništvu
sagrađenoj na čest. zgr. 3566 k.o. S., anagrafske oznake … (ranije
…) prenamijenili radi potrebe vlastitog stanovanja u stan neto korisne
površine 45,85 m², a koji stan se sastoji od ulaznog prostora, hodnika, kuhinje,
spavaće sobe, dnevnog prostora, malog predulaza-hodnika, terase i kupaonice.
Prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi tužitelji da su izvršili o svom trošku uz
suglasnost tadašnjih stanara, te od tada predmetni stan neprekidno koriste. Tuženici
od 1) do 8) da su suvlasnici zgrade sagrađene na čest. zgr. 3566 z.u. 5716 k.o. S..
Dio suvlasnika zgrade da je protiv tužitelja pod 1) i 2) i članova obitelji podnio tužbu
radi predaje u posjed tavanskih prostorija (prenamijenjenih u pobliže opisani stan) u
postupku koji se vodi pred istim sudom pod poslovnim brojem Pst 756/14. Tužitelji da
su, kao pošteni posjednici, uz suglasnost tadašnjih stanara, tavanske prostorije
prenamijenili u stan te su u tu svrhu uložili znatna sredstva pa smatraju da im,
temeljem odredbe čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
pripada pravo tražiti naknadu za nužne i korisne troškove kao i pravo zadržanja (ius
retentionis) dok im ne bude isplaćena navedena naknada. Radi toga da su ustali
tužbom u tom predmetu i predložili pripajanje predmetu koji se vodi pod poslovnim
brojem Pst 756/14. Tužitelji da su, obavljajući prenamjenu zajedničkih dijelova zgrade
u stan, sredstva uložili za: izradu pregradnih zidova i stropova panel pločama d=0,4
mm na drvenoj nosivoj konstrukciji i termoizolacijom od mineralne vune, izradu poda
od cementnog namaza, postavu zidnih keramičkih pločica 15x15, dobavljanje i
postavljanje unutrašnjih drvenih vrata, balkonska vrata, krovne prozore, dobavljanje
elektromaterijala i postavljanje elektroinstalacija-8 utičnica i 7 prekidača s mjerilom za
struju i priključkom na mrežu, dobavljanje i ugradnju vodovodne i odvodne instalacije u
kupaonici i kuhinji s priključkom te su za sva navedena ulaganja potrošili iznos od

60.847,10 kn. Tužitelji da su, nadalje, u više navrata izvršili radove popravka krova koji
je prokišnjavao u što su uložili 2.000,00 kn. Stoga je predloženo donošenje presude
kojom će se Tuženicima od 1) do 8) naložiti solidarno isplatiti tužiteljima pod 1) i 2)
iznos od 62.847,10 kn s pripadajućim kamatama.

U podnesku od 11. ožujka 2015. g. tužitelji pod 1) i 2) proširili su tužbu u
odnosu na tuženika pod 9) Republiku Hrvatsku navodeći da je riječ o upisanom z.k.
vlasniku na tri poslovna prostora položena u predmetnoj zgradi. Stoga da je
nadležnom državnom odvjetništvu, a kako propisuje odredba čl. 186. a Zakona o
parničnom postupku, upućen dana 3. veljače 2015. g. zahtjev za mirno rješenje spora
te je dana 2. ožujka 2015. g. zaprimljen odgovor na zahtjev kojim je zahtjev u cijelosti
odbijen, što znači da su se stekle pretpostavke za podnošenje tužbe.

U odgovoru na tužbu tuženici od 1) do 8) usprotivili su se tužbi i tužbenom
zahtjevu navodeći da je veći dio tužbenog zahtjeva u zastari, da tužitelji nemaju
aktivnu legitimaciju jer u predmetnom stanu živi njihov sin s obitelji koji je ulagao u
prostor, a ne tužitelji. Tužitelji da nemaju dokaz o tome tko je ulagao u prostor. Tužitelji
da nemaju valjani pravni temelj za podnošenje tužbe. Objašnjeno je da su tužitelji
ustali tužbom protiv G. S. i tražili donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o
kupoprodaji stana u postupku koji se pred istim sudom vodio pod poslovnim brojem I
P 2364/06 te su taj spor pravomoćno izgubili. Stoga, ukoliko su i ulagali u predmetni
stan da su ulagali u nešto što nije bilo njihovo radi čega nema pravnog temelja da im
se priznaju ulaganja u stan. Što se tiče odluke kućnog savjeta od 21. svibnja 1988. g.
u postupku I P 2364/06 da je tu ispravu sud ocijenio nedostatnim dokazom za
stjecanje prava vlasništva nad stanom odnosno prostorom u potkrovlju zgrade. Stoga
da su tužitelji odnosno njihov sin s obitelji bespravni korisnici stana. U navedenom
predmetu da je vršena procjena ulaganja u prostor te je sudski vještak R. M.
procijenio da se radi o iznosu od 42.000,00 kn. Tuženici da su u više navrata tražili od
tužitelja da im dopusti intervenciju na krovu koji prokišnjava ali im tužitelj to nije
dozvolio. Tužitelji da ne plaćaju ni pričuvu za zgradu, a radilo bi se o iznosu od 1,54 kn
po m² odnosno o mjesečnom iznosu od 70,61 kn za stan površine 45,85 m². Ukoliko
se taj iznos pomnoži s brojem godina u kojima tužitelji bez pravne osnove koriste stan
(27 godina) dobije se iznos od 22.877,60 kn na koji treba obračunati i zateznu kamatu
propisanu zakonom.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 9) Republika Hrvatska usprotivio se tužbi i
tužbenom zahtjevu navodeći da u donošenju odluke Kućnog savjeta od 21. svibnja 1987. g., na koju su se pozvali tužitelji, nije sudjelovao pravni prednik
tuženika pod 9) niti je naknadno tužiteljima odobrio pravo nadogradnje i stanovanja u
potkrovlju predmetne zgrade. Postavljeno je i pitanje pravovaljanosti navedene
odluke. U odnosu na troškove ulaganje koje su imali tužitelji prilikom prenamjene
zajedničkih prostorija u predmetnoj zgradi, da se ti troškovi ne mogu kvalificirati kao
nužni i korisni troškovi u odnosu na vlasnike odnosno suvlasnike zgrade obzirom da ti
troškovi nisu za njih bili ni nužni ni korisni. Sve kad bi i zahtjev bio osnovan da
tuženiku pod 9) pripada pravo tražiti da se od troškova ulaganja odbiju sve koristi koje
su tužitelji ostvarili činjenicom stanovanja u prenamijenjenim prostorijama i to od
momenta izvršene prenamjene pa ubuduće, o čemu će tuženik pod 9) u nastavku
postupka postaviti i odgovarajući zahtjev.

Na pripremnom ročištu u pripojenom predmetu broj Pi 43/15 održanom 18.
travnja 2016. g. tužitelji su naveli da je od trenutka podnošenja tužbe pa do tog ročišta
došlo do promjene vlasnika stana na II. katu tako da umjesto prijašnje tužene C.
T. kao tuženu pod 8) označavaju V. T..

U odgovoru na tužbu tužena pod 8) V. T. navela je da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

Rješenjem broj Ps 152/17 od 6. ožujka 2019. g. utvrđen je prekid postupka u
odnosu na tužiteljicu-protutuženu pod 4) G. P. jer je sud potvrdio navod
pun. tuženih-protutužitelja da je tužiteljica-protutužena pod 4) preminula.

Sud je na ročištu od 25. siječnja 2021. g. donio rješenje kojim je utvrđeno da je
u odnosu na tužitelja-protutuženika pod 2) M. T. nastupio prekid postupka radi
činjenice smrti.

Rješenje o nastavku postupka pod brojem Ps 152/17 doneseno je 16. studenog

2021. g. te su kao tužitelji-protutuženici označeni: kćer M. T.: V. T.,
u pripojenom predmetu označena kao tužena pod 8) i sestra G. P.:
N. M..

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku tužitelja-protutuženih koji je
predan u spis na ročištu od 29. travnja 2022. g. te je zatraženo da tuženici-
protutužitelji pod 1) M. V., pod 2) R. V. te tuženik pod 3) V. V.
predaju u roku od 15 dana u posjed tužiteljima i svim ostalim suvlasnicima zgrade
anagrafske oznake …i to: pod 1) M. K., pod 2) V.
T., pod 3) I. A., pod 4) N. V., pod 5) D. K., pod 6)
J. V., pod 7) D. D. V., pod 8) RH i pod 9)
V. B. tavanske prostorije položene u zgradi čest. zgr. 3566 z.u. 5716 k.o.
S. i to baš u dijelu zgrade iznad stana broj 6 na II. katu, koje prostorije su u nalazu i
mišljenju sudskog vještaka R. M. od 17. lipnja 2010. g. izrađenom u
predmetu ovog suda broj I P 2354/06, a koje čini sastavni dio presude, označene
brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 i 8.

U podnesku od 9. svibnja 2022. g. tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) izjavili su
kako proširuju protutužbu na novog tuženika pod 11) V. B. te je u tom
podnesku i konačno uređen protutužbeni zahtjev te je od tužitelja-protutuženika od 1)
do 11) zatražena isplata ukupnog iznosa od 58.615,00 kn s pripadajućim kamatama.
Protutužbeni zahtjev uređen je i u podnesku od 1. ožujka 2023. g. te su tuženici-
protutužitelji pod 1) i 2) zatražili isplatu ukupnog iznosa od 7.779,55 EUR/58.615,00 kn
s pripadajućim kamatama.

Sud je novooznačenog tuženika pod 11) iz protutužbe, u skladu s odredbom čl.

196. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,
89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), pozvao na izjašnjenje pristaje li na proširenje
protutužbe, pa, kako je u ostavljenom roku takvo izjašnjenje izostalo, sud je donio
rješenje broj Ps 152/17 od 30. kolovoza 2022. g. kojim se ne dopušta proširenje
protutužbe na novog tuženika V. B.. Protiv ovog rješenja tuženici-
protutužitelji pod 1) i 2) izjavili su žalbu te je drugostupanjski sud u rješenju broj Gž-
805/22 od 12. listopada 2022. g. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano
rješenje suda.

Pun. tuženika-protutužitelja pod 1) i 2) obavijestila je sud na ročištu od 8.
prosinca 2022. g. da su tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) podnijeli posebnu tužbu protiv
V. B. radi isplate nužnih i korisnih pod poslovnim brojem P 4343/22 te je
predložila pripajanje tog postupka.

Naredbom od 8. prosinca 2022. g. ovom je predmetu pripojen predmet ovog suda broj P 4343/22 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne odluke.

U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz pregledom elaborata S. R., dipl. ing. građ. od 15. srpnja 2006. g. izrađenog

po nalogu tuženika-protutužitelja pod 1), rješenja od 1. lipnja 1988. g., zapisnika o
bodovanju stanova u zgradi u S., dostavljenih uz dopis G.
S. od 15. veljače 2018. g., zemljišnoknjižnog izvatka za z.u. 5716 k.o. S.,
zahtjeva za mirno rješenje spora od 3. veljače 2015. g., odgovora na zahtjev od 25.
veljače 2015. g., saslušanjem tuženika-protutužitelja pod 1) i 2) i svjedokinja Ž.
K. i C. T. u pripojenom predmetu Pi 43/15, uviđajem na licu mjesta od

7. lipnja 2019. g. uz sudjelovanje vještaka građevinske struke D. S. koji je
izradio pisani nalaz i mišljenje od 21. srpnja 2020. g.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Protutužbeni zahtjev nije osnovan.

Stranke su popisale parnični trošak.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja-protutuženika od 1) do 5), koji su se
legitimirali kao vlasnici stanova u zgradi u S., anagrafske oznake…, na
predaju tavanskih prostorija i to baš dijela koji se nalazi poviše stana tužitelja-
protutuženika pod 1), a u nalazu i mišljenju sudskog vještaka R. M. od 17.
lipnja 2010. g. u predmetu ovog suda I P 2356/06 označenih brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6,
7, i 8 tužiteljima-protutuženicima od 1) do 5) kao i ostalim suvlasnicima zgrade: D.
K., D. D. V., R H, V. B. J. V.
i C. T..

Predmet postupka je i odluka o osnovanosti zahtjeva tuženika-protutužitelja pod
1) i 2) za naknadu nužnih i korisnih troškova izvršenih za ulaganje u stan, istaknutog u
pripojenom predmetu ovog suda broj Pi 43/15 u visini od 7.779,55 EUR/58.615,00 kn
s pripadajućim kamatama.

U ranijoj ukinutoj presudi sud je ocijenio da su tužitelji-protutuženici od 1) do 5)
zahtjev postavili temeljem odredbe čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00,
114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZV)
jer traže povrat nekretnine kao vlasnici-neposjednici. U pravoj vlasničkoj tužbi tužitelj
treba dokazati svoje pravo vlasništva i okolnost da se tuženik nalazi u posjedu stvari
bez valjane pravne osnove.

Prema odredbi čl. 46. st. 2. ZV-a svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo
postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s tim da
predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obvezno-
pravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.

Tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) i tuženik pod 3) smatrali su da imaju valjani
pravni osnov za korištenje tavanskih prostorija koje je tuženik-protutužitelj pod 1)
prenamijenio u stambeni prostor te su bili predložili prekid ovog postupka do
pravomoćnog okončanja predmeta koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim
brojem I P 2354/06, što je sud prihvatio te je postupak u ovoj pravnoj stvari rješenjem
od 10. listopada 2008. g. bio prekinut. Sud je, naime, smatrao da je parnica koja se
pred ovim sudom vodi po tužbi tuženika-protutužitelja pod 1) protiv G. S. radi
donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana, u kojoj su kao
umješači na strani tuženika sudjelovali C. T., M. K. i N. V.,

od prethodnog značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari jer će se u tom predmetu
razjasniti imaju li tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) i tuženik pod 3) iz osnovnog
predmeta valjan pravni osnov za korištenje stana odnosno dijela tavanskih prostorija.

Predmet koji je tuženik-protutužitelj pod 1) pokrenuo protiv G. S.
okončan je donošenjem pravomoćne presude broj I P 2354/06 od 25. siječnja 2013. g.
koja je potvrđena presudom drugostupanjskog suda broj Gžo-259/13 od 29. svibnja

2013. g.

Tužbeni zahtjev u tom predmetu bio je postavljen temeljem odredbe čl. 3.
Zakona o prodaji stanova namijenjenih za nadstojnika stambene zgrade (Narodne
novine broj 22/06, dalje ZPSN) prema kojoj osoba koja je do 19. lipnja 1991. g. o
svom trošku uz suglasnost tadašnjih stanara, skupa stanara ili bivše mjesne zajednice
provela prenamjenu zajedničkih prostorija u stambenoj zgradi u društvenom vlasništvu
u stan za potrebe vlastitog stanovanja i u njemu stalno stanuje, a ne ispunjava uvjete
iz odredbe čl. 372. ZV-a, stupanjem na snagu ZPSN-a stječe pravo na kupnju tog
stana. Odredbe čl. 5. st. 2. ZPSN-a propisala je dodatni uvjet prema kojoj pravo na
kupnju stana osobi iz čl. 3. pripada pod uvjetom da u istom mjestu nema u vlasništvu
useljivu kuću ili stan odnosno ako nije tu nekretninu prodala, darovala ili na bilo koji
način otuđila nakon 19. lipnja 1991. g. Određeno je i tko je prodavatelj stana u
opisanom slučaju, a prema čl. 6. st. 1. ZPSN-a to bi bio G. S..

U pravomoćnoj presudi ovog suda broj I P 2354/06 od 25. siječnja 2013. g. utvrđeno je:

-da je tužitelj-protutuženik pod 1) zaista do 19. lipnja 1991. g. o svom trošku
proveo prenamjenu zajedničkih prostorija (potkrovlja) u stambenoj zgradi u
društvenom vlasništvu u stan što da proizlazi iz iskaza G. P. koja je
navela da je, na traženje gospođe M. (a I. M. da je bio stanodavac
tuženika-protutužitelja pod 1)), tuženiku-protutužitelju pod 1) bilo dopušteno izgraditi
predmetni prostor u potkrovlju. Ovoj je svjedokinji sud u potpunosti poklonio vjeru jer
je, kao jedna od početnih tužiteljica u ovom predmetu-koji je pribavljen i pregledan u
dokazne svrhe, iskazivala suprotno svojim interesima,

-da su radovi na prenamjeni potkrovlja u stan vršeni 1988. g., što da je vidljivo
iz predračuna E. od 1. lipnja 1988. g. te rješenja o elektroenergetskoj
suglasnosti od istog datuma, odnosno svakako prije 19. lipnja 1991. g.,

-da je iz tlocrtne skice vještaka R. M. vidljivo da je navedeni prostor
u potkrovlju stan odnosno da zadovoljava uvjete definicije stana iz odredbe čl. 2. st. 1.
Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i
105/20, dalje ZON),

-da tuženik-protutužitelj pod 1) nije imao nužno odobrenje nadležne vlasti koje
je izdano u granicama ovlasti za prenamjenu zajedničkih prostorija u stan, pa da nije
ispunjavao uvjete iz odredbe čl. 372. ZV-a za stjecanje prava vlasništva na stanu,

-da je za prenamjenu tavanskog prostora u stan postojala suglasnost tadašnjih
stanara jer: iz je iz iskaza svjedokinje G. P., koji je u cjelini prihvaćen,
proizlazilo da je, u vrijeme kad je izvršena adaptacija, u zgradi živjelo sedam obitelji
što da je u skladu sa sadržajem odluke od 21. svibnja 1987. g. na kojoj se nalazi

sedam potpisa, da zgrada nije imala obvezu formiranja kućnog savjeta već su se
odluke donosile na skupu stanara te da je za davanje suglasnosti bila potrebna većina
ukupnog broja članova skupa stanara odnosno četiri glasa, pri čemu su citirane i
primijenjene relevantne odredbe čl. 36. i 37. st. 5. (pravilno 6.) Zakona o stambenim
odnosima (Narodne novine broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, dalje ZSO). U odredbi čl.

36. ZSO-a stambena zgrada ima skup stanara koji čine stanari, vlasnici stana kao
posebnog dijela zgrade i zakupci poslovnih prostorija te zgrade. Prema odredbi čl. 37.
st. 6. ZSO-a skup stanara donosi odluke većinom glasova ukupnog broja članova
skupa stanara. Nadalje, utvrđeno je da je svjedokinja P. po vlastitom priznanju
potpisala odluku i da su je potpisali i: R. A., T. V. i I. M., što da
je dovoljno za utvrđenje da je odluka valjana,

-da u postupku nitko nije tvrdio da se bilo tko od tadašnjih stanara protivio
adaptaciji i radovima koje je izvodio tuženik-protutužitelj pod 1) u potkrovlju pa je sud
zaključio i da su svi stanari, a ne samo oni čiji su potpisi nesumnjivo na odluci, dali
svoju suglasnost konkludentnim radnjama,

-da tuženik-protutužitelj pod 1), koji je od 7. studenog 1985. g. prijavljen na
adresi u S., nije stalno stanovao u predmetnom stanu jer je sud
utvrdio: da od 1998. g. mjerno mjesto za potrošnju električne energije za stan u
S., glasi na ime tuženika-protutužitelja pod 1), da sud nije
prihvatio navod tuženika-protutužitelja pod 1) da se radi o stanu u vlasništvu njegove
majke jer o vlasništvu tog stana nije dostavljen bilo kakav dokaz, a dopis poslodavca
tuženika-protutužitelja pod 1)-B.-B. d.o.o. S. od 6. travnja 2011.
g. o tome da ne raspolaže informacijom i dokumentacijom o davanju tog stana
tuženiku-protutužitelju pod 1) na korištenje sud nije prihvatio jer je smatrao da se radi
o neistinama i nastojanjima ranijeg poslodavca pomoći svom nekadašnjem radniku.
Stoga je sud zaključio da se radi o stanu koji je tuženik-protutužitelj pod 1) dobio na
korištenje od svog poslodavca. Osim toga, ocijenjeno je i stanje u stanu kao
nepovoljno za stanovanje, potvrda H.-a o visini potrošnje električne energije u
spornom stanu te je zaključeno da tuženik-protutužitelj pod 1) nije uspio dokazati da je
stalno stanovao u stanu koji je prenamijenjen iz tavanskog prostora pa da nije
ispunjen drugi neophodno potreban uvjet za ostvarenje prava na kupnju takvog stana
iz odredbe čl. 3. ZPSN-a, radi čega je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo donošenje
presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana odbijen kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom broj Gžo-259/13 od 29. svibnja 2013. g.
potvrđena je prvostupanjska presuda bez posebnog obrazlaganja uz napomenu da su
prihvaćena sva činjenična utvrđenja i pravilna primjena materijalnog prava od strane
suda prvog stupnja.

U ukinutoj presudi ovog suda broj Pst 756/14 od 29. prosinca 2016. g. ovaj sud
je zauzeo stajalište da je time što je u pravomoćno okončanom postupku utvrđeno da
tuženiku-protutužitelju pod 1), kao osobi koja je izvršila prenamjenu zajedničkih
prostorija u potkrovlju stambene zgrade u S., ne pripada pravo na
otkup stana riješeno i prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za iseljenje
koji su postavili neki od suvlasnika zgrade: odnosno da tuženik-protutužitelj pod 1) s
članovima svoje obitelji stan koji je prenamijenjen iz zajedničkih prostorija na dijelu
tavana u stambeni prostor koristi bez valjane pravne osnove.

U drugostupanjskom ukidnom rješenju broj Gž-774/17 od 14. rujna 2017. g. taj
sud potvrdio je pravnu kvalifikaciju spora kako je to ocijenio ovaj sud: o zahtjevu
tužitelja-protutuženika od 1) do 5) valja odlučiti na temelju odredbi čl. 161. i 162. u vezi
s čl. 46. st. 2. ZV-a, odnosno tužitelji-protutuženici od 1) do 5) trebaju dokazati da su
suvlasnici spornih nekretnina i da tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) te tuženik pod 3) iz
osnovnog predmeta posjeduju te prostorije bez valjane pravne osnove.

Nadalje je navedeno da iz navoda tužitelja-protutuženih (sada od 1) do 5))
iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da oni smatraju da su sporne
prostorije zajednički dijelovi zgrade i da njima kao vlasnicima posebnih dijelova zgrade
u kojoj se nalaze te prostorije te ostalim vlasnicima posebnih dijelova navedene
zgrade koji su navedeni u izreci prvostupanjske presude pripada pravo korištenja tih
prostorija.

Stoga je ovaj sud upućen u nastavku postupka raspraviti i utvrditi spadaju li
sporne prostorije u zajedničke dijelove zgrade. Ako se utvrdi da se radi o zajedničkim
dijelovima zgrade, ovaj sud je poučen da tada, a s obzirom na to da tužitelji-
protutuženici od 1) do 5) traže predaju u posjed cijele stvari, odnosno cjeline
navedenih prostorija, za ocjenu osnovanosti takvog zahtjeva treba utvrditi tko su sve
suvlasnici predmetne zgrade, a u smislu odredbe čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) jer bi tako postavljenim
zahtjevom trebalo obuhvatiti sve vlasnike posebnih dijelova zgrade, ili u protivnom
tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U odnosu na ovakvu uputu drugostupanjskog suda treba navesti da je već u
pravomoćno okončanom predmetu ovog suda broj I P 2354/06 vještak građevinske
struke R. M. utvrdio da je navedeni prostor u potkrovlju stan odnosno da
zadovoljava uvjete definicije stana iz odredbe čl. 2. st. 1. ZON-a prema kojoj se
stanom smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim
sporednim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban
ulaz.

Postupajući po uputi drugostupanjskog suda ovaj sud proveo je, ipak, dokaz
uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke D. S.
koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 21. srpnja 2020. g., a nakon pregleda
stambenog prostora položenog na sjeverozapadnom dijelu potkrovlja (iznad drugog
kata) stambene zgrade u S., anagrafske oznake…, utvrdio
i ocijenio da:

-se do predmetnog stambenog prostora pristupa unutrašnjim dvokrakim
stepeništem, na zapadnom dijelu stepenišnog podesta u potkrovlju te da se u naravi
radi o prenamijenjenom i prilagođenom ispodkrovnom prostoru smještenom na
zapadnom dijelu objekta ispod višestrešne drvene krovne konstrukcije koji predstavlja
samostalnu stambenu uporabnu cjelinu koja se sastoji od: ulaznog prostora, hodnika,
kuhinje, sobe, dnevnog prostora, kupaonice i nenatkrivene terase kao sporednog
prostora,

-je stambeni prostor opremljen podžbuknim i nadžbuknim vodovodnim,
kanalizacijskim, dimovodnim, antenskim, tkk i električnim instalacijama, standardne
izvedbe i opreme, s potrebnim brojem priključnih, izljevnih, odvodnih i rasvjetnih tijela,

-je stambeni prostor tlocrtne površine 55,06 m², odnosno korisne površine
35,66 m², a prema općem dojmu starije gradnje, jednostavno opremljen, prilagođen i
osposobljen za stambenu namjenu, nedovršen, nestručno održavan, u uporabnom
stanju i koristi se za stalno stanovanje,

-su unutar interijera stambenog prostora ugrađeni neuobičajeni materijali
(lesonit ploče i šperploče, jednostruko ostakljeni krovni prozori, jednotarifno električno
brojilo i dr.) i oprema slabije kvalitete od uobičajenih, dok je dio stambenog prostora
(kupaonica) nedovršen (neizvedene podne, zidne i stropne obrade), tako da je
stambenom prostoru nužno potrebna cjelovita građevinska i energetska obnova.

Stoga nije bilo nikakve sumnje da je prostor koji je još 1988. g. tuženik- protutužitelj pod 1) prenamijenio iz tavanskog prostora u naravi stan koji se koristi.

Na ovom mjestu se, prema mišljenju ovog suda, potrebno osvrnuti na odredbe
čl. 372. st. ZV-a i čl. 3. ZPSN-a koje su već u ovoj odluci spomenute. Dakle, treba
primijetiti da su ove odredbe učinile razliku između:

-osobe koja je do trenutka stupanja na snagu ZV-a o svom trošku provela
prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu
samostalnu prostoriju temeljem odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama
svoje ovlasti i koja je stupanjem na snagu ZV-a stekla pravo vlasništva
prenamijenjenih prostorija kao posebnog dijela nekretnine i

-osobe koja je do 19. lipnja 1991. g. o svom trošku provela prenamjenu
zajedničkih prostorija u stambenoj zgradi u društvenom vlasništvu u stan za potrebe
vlastitog stanovanja uz suglasnost tadašnjih stanara, odnosno skupa stanara ili bivše
mjesne zajednice, a nema odobrenje nadležne vlasti koje je izdano u granicama
ovlasti, i koja je stupanjem na snagu ZPSN-a stekla pravo na kupnju tog stana pod
dodatnim uvjetima: da u tom stanu stalno stanuje, da u istom mjestu nema u
vlasništvu useljivu kuću ili stan odnosno ako nije tu nekretninu prodala, darovala ili na
bilo koji način otuđila nakon 19. lipnja 1991. g.

Razlika je u tome što je osoba koja je ishodila odobrenje nadležne vlasti za
poduzetu prenamjenu postala vlasnik stana stupanjem na snagu ZV-a, a ona osoba
koja je za prenamjenu ishodila samo suglasnost stanara može uz određene uvjete taj
stan otkupiti.

Prema utvrđenjima iz pravomoćne presude ovog suda broj I P 2354/06 od 25.
siječnja 2013. g. tuženik-protutužitelj pod 1), a s obzirom da nije stalno stanovao u
stanu koji je prenamijenio iz zajedničkih prostorija u stan, nije ostvario pravo na kupnju
stana.

To, međutim, ne znači da takva osoba nema valjani pravni osnov za boravak u
stanu, odnosno da je donošenjem pravomoćne presude broj I P 2354/06 od 25.
siječnja 2013. g. takva osoba pravni osnov za boravak u stanu izgubila.

Pravni status i položaj takve osobe riješen je u odredbi čl. 18. st. 1. ZPSN-a
prema kojoj danom stupanja na snagu tog Zakona osoba iz čl. 3. tog Zakona stječe
pravni položaj najmoprimca sukladno Zakonu o najmu stanova. Prema st. 2. ovog čl.
osoba koja nije u mogućnosti kupiti stan prema odredbama tog Zakona sklapa ugovor

o najmu stana s pravom na plaćanje zaštićene najamnine s predstavnikom suvlasnika
zgrade, odnosno upraviteljem kojeg su suvlasnici za to ovlastili, a zahtjev je dužna
podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, a u protivnom joj
prestaje pravni položaj najmoprimca.

To, drugim riječima, znači da presuda ovog suda broj I P 2354/06 od 25.
siječnja 2013. g. nije riješila prethodno pitanja za osnovanosti zahtjeva tužitelja-
protutuženika od 1) do 5) nego da pravni osnov za korištenje stana tuženici-
protutužitelji pod 1) i 2) i tuženik pod 3) iz osnovnog predmeta imaju u citiranoj odredbi
čl. 18. ZPSN-a.

Dakle, ne samo da je pravni položaj osobe koja nije kupila stan prenamijenjen
iz zajedničkih prostorija uz suglasnost suvlasnika riješen citiranom odredbom, nego
postojanje ove odredbe svjedoči da bi mišljenje da je tuženik-protutužitelj pod 1) I P
2354/06 od 25. siječnja 2013. g. značilo da postoji prevelika i neopravdana razlika
između dvije navedene kategorije osoba jer bi se osobi koja je imala suglasnost
tadašnjih stanara kada je radila prenamjenu zajedničkih prostorija u stan i koja
stupanjem na snagu ZPSN-a nije automatski postala vlasnikom stana nego je trebala
tako prenamijenjen stan otkupiti, moglo dogoditi i da izgubi pravo boravka u stanu.

Međutim, sve ovo što je citirao iz ZPSN-a, primijetio i pokušao komparacijom
navedenih odredbi protumačiti ovaj sud manje je važno od onog što je ovom sudu
poručio drugostupanjski sud: da suvlasnici zgrade, ukoliko se utvrdi da se više ne radi
o zajedničkim prostorijama nego o stanu kao samostalnoj uporabnoj cjelini, nemaju
ovlaštenje tražiti iseljenje tuženika-protutužitelja pod 1) i 2) i tuženika pod 3) iz tog
stana jer se više ne radi o zajedničkom dijelu zgrade, odnosno da nisu aktivno
legitimirani postaviti zahtjev za iseljenje iz stana koji je prestao biti zajednički dio
zgrade.

Aktivno bi legitimiran za postavljanje takvog zahtjeva mogao biti samo
prodavatelj stana prema odredbama ZPSN-a.

Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika od 1) do 5) trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Kako je sud odbio zahtjev za iseljenje i predaju stana u posjed tužiteljima-
protutuženicima od 1) do 5) i ostalim u petitu tužbe nabrojenim suvlasnicima zgrade,
zahtjev tuženika-protutužitelja pod 1) i 2) za naknadu nužnih i korisnih troškova
poduzetih radi ulaganja u stan, postavljen temeljem odredbe čl. 164. st. 2. ZV-a, i koji
se suprotstavlja zahtjevu vlasnika koji traži predaju stvari, nije trebalo raspravljati jer
tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) ovom presudom nisu obvezani na vraćanje stvari.

Odluka o troškovima postupka između tužitelja-protutuženika od 1) do 5) i
tuženika pod 5), 6), 7) i 10) iz pripojenog predmeta i tuženika-protutužitelja pod 1) i 2)
iz pripojenog predmeta temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a jer je sud uspjeh
ovih stranaka u sporu ocijenio podjednakim, radi čega postoji osnova za donošenje
odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

U odnosu na tuženika pod 3) iz osnovnog predmeta odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su u odnosu na ovog tuženika

tužitelji-protutuženici od 1) do 5) u cijelosti izgubili spor, pa ih je sud trebao obvezati na naknadu troškova kojima je ovaj tuženik bio izložen sudjelujući u parnici.

Tuženiku pod 3) trebalo je, tako, priznati trošak trošak sastava odgovora na
tužbu i zastupanja na ročištu od 4. srpnja 2008. g. po 250 bodova (ukupno 500
bodova), trošak sastava žalbe od 5. rujna 2013. g. od 125 bodova i trošak zastupanja
na ročištima od 20. siječnja i 11. ožujka 2015. g. po 62,5 bodova (ukupno 125
bodova), odnosno ukupno 750 bodova, što je trebalo uvećati za povišenje tarifnih
stavki radi zastupanja četiri osobe od 30% te tako dobiti broj bodova od 975.

Treba navesti da je u pobijanoj presudi ovog suda broj Pst 756/14 od 29.
prosinca 2016. g. tuženicima-protutužiteljima pod 1) i 2) te tuženicima pod 3) i 4)-koja
više nije stranka ovog postupka, priznati troškovi za navedene radnje u omjeru od 1/7,
koji su se odnosili na tužbu pravnih slijednika pok. M. P..

Od ovako obračunatog broja bodova tuženiku pod 3) iz osnovnog predmeta bi za zastupanje pripadao trošak od ¼ od 6/7 odnosno 209 bodova.

Obračunat je trošak zastupanja za radnje koje su tuženici-protutužitelji pod 1) i
2) i tuženici pod 3) i 4) dalje vršili u odnosu na ukupno trinaest tužitelja i to u omjeru od
8/13: zastupanje na ročištima od 24. ožujka 2016. g. i 1. rujna 2016. g. po 62,5
bodova (ukupno 125 bodova) i za zastupanje na ročištima od 8. lipnja i 29. studenog

2016. g. po 250 bodova (ukupno 500 bodova). Ukupan broj ovih bodova (625) trebalo
je uvećati za povišenje tarifnih stavki od 30% radi zastupanja ukupno četiri osobe te
tako dobiti 812,5 bodova.

Od ovako obračunatog broja bodova tuženiku pod 3) iz osnovnog predmeta bi
za zastupanje pripadao trošak od ¼ od 5/13 odnosno 78 bodova.

U daljnjem tijeku postupka tuženiku pod 3) trebalo je priznati trošak sastava
žalbe od 12. siječnja 2017. g. od 312,5 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 23.
siječnja, 27. ožujka i 10. svibnja 2018. g., 6. ožujka 2019. g., 25. siječnja 2021. g., 29.
travnja 2022. g., 31. svibnja i 8. prosinca 2022. g. i 2. ožujka 2023. g. po 62,5 bodova
(ukupno 562,5 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 7. lipnja 2019. g. i sastava
podneska od 9. svibnja 2022. g. po 250 bodova (ukupno 500 bodova) i trošak sastava
podneska od 22. siječnja 2021. g. od 50 bodova.

Ukupan broj bodova od 1425 trebalo je uvećati za povišenje tarifnih stavki radi
zastupanja više osoba iz Tbr. 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje
Tarifa) od 20% i tako dobiti iznos od 1750 bodova, a tuženiku pod 3) priznati razmjerni
iznos od 570 bodova.

Ukupan broj bodova od 857 (209+78+570) trebalo je pomnožiti s vrijednošću
boda iz Tbr. 50. Tarife i tako dobiti iznos od 12.855,00 kn koji je trebalo uvećati za
zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 16.068,75 kn koji je trebalo uvećati za zatraženi
trošak koji su tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) i tuženik pod 3) platili za vještačenje u
razmjernom iznosu od 1.333,33 kn te tako dobiti iznos od 17.402,08 kn, kako je
trebala glasiti odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke presude, a koliko su dužni
platiti tužitelji-protutuženici od 1) do 5) tuženiku pod 3) iz osnovnog predmeta.

Tuženiku pod 3) iz osnovnog predmeta nije priznat trošak sastava podnesaka
od 6. rujna 2016. g., 22. siječnja i 23. travnja 2018. g. i trošak zastupanja na ročištu
radi objave i uručenja presude jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban
radi vođenja parnice, a primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženiku pod 3) nije
priznat ni trošak sudskih pristojbi jer njegov zahtjev u tom dijelu nije bio postavljen na
određeni način, a kako propisuje i nalaže odredba čl. 164. st. 1. ZPP-a.

U odnosu na tuženika pod 9) Republiku Hrvatsku iz pripojenog predmeta
odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su u
odnosu na ovog tuženika tuženici-protutužitelji pod 1) i 2) u cijelosti izgubili spor, pa ih
je sud trebao obvezati na naknadu troškova kojima je ovaj tuženik bio izložen
sudjelujući u parnici.

Tuženiku pod 9) trebalo je priznati trošak sastava odgovora na tužbu u
pripojenom predmetu od 100 bodova, koji je trebalo pomnožiti s vrijednošću boda iz
Tbr. 50. Tarife i tako dobiti iznos od 1.500,00 kn, kako je trebala glasiti odluka o
troškovima postupka iz točke III. izreke presude, s tim da ovaj iznos imaju tuženiku
pod 9) iz pripojenog predmeta platiti tuženici-protutužitelji pod 1) i 2).

Tuženiku pod 9) iz pripojenog predmeta sud nije priznao popisani trošak
zastupanja na osam ročišta jer u tom dijelu njegov zahtjev nije bio postavljen na
određeni način, a prema već spomenutoj odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem
konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao
službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke
Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj
85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca

2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja

2023. g., navedena je u odluci o parničnom trošku prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 17. travnja 2023. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja
je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl.

335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).