Poslovni broj Gž-1940/2021-2

             

 

 

 

 

 

 

 

                                          Poslovni broj Gž-1940/2021-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. iz Z., P. Č., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika Z. B. iz Z., OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2314/2020-16 od 14. svibnja 2021., 17. travnja 2023.

 

 

      p r e s u d i o j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2314/2020-16 od 14. svibnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-48839/2019 od 31. prosinca 2019., te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 kuna.

             

              2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili podredno preinači, uz naknadu troška žalbenog postupka.

              3. U odgovoru na žalbu tuženik je u bitnome osporio žalbene navode tužitelja, predlažući odbijanje žalbe kao neosnovane.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a. Prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

 

6. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35,36 EUR/266,43 kune[1] sa zakonskom zateznom kamatom na ime komunalne usluge odvoza otpada za razdoblje od siječnja do lipnja 2019., za stambeni prostor u Z., na adresi …

 

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tužitelj ovlašteni pružatelj usluge odvoza komunalnog otpada, a da je tuženik suvlasnik nekretnine u 1/3 dijela na navedenoj adresi.

 

9. Nadalje, utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu (prigovoru) i tijekom postupka osporio da mu je predmetna usluga pružena, navodeći da tužitelj nikada nije prikupljao, niti odvozio njegov otpad jer da na predmetnoj adresi ne postoji niti spremnik za otpad za njegov stan, već samo za stan njegove sestre J. B., koja je korisnica usluge tužitelja i istu plaća, o kojoj činjenici da je obavještavao tužitelja, slijedom čega zaključuje da je teret dokaza u vezi s pružanjem navedene usluge, sukladno odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a, na tužitelju.

 

10. U odnosu na navedeno utvrđuje da iz izvatka iz poslovnih knjiga, utuženih računa, te spisu priležeće dokumentacije dostavljene od strane tužitelja nije razvidna osnova na kojoj se računi temelje, odnosno da ne proizlazi da je predmetna usluga pružena tuženiku, budući da je tužitelj kao davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge na način da se osigura primjena načela „onečišćivač plaća“, razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, a da tužitelj nije dokazao da je tuženik uopće zadužen za spremnik volumena 50 litara, a niti da je vodio evidenciju o preuzetoj količini otpada.

 

11. Stoga, zaključuje da, s obzirom da tužitelj nije dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju koristio javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada za predmetnu nekretninu, te citirajući odredbu članka 33. stavka 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13, 73/17 i 14/19 dalje; ZOGO) kojom je propisano da se cijena javne usluge odvoza miješanog komunalnog otpada obračunava po načelu "onečišćivač plaća", primjenom odredbe članka 219. stavka 1. ZPP-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

 

12. O troškovima parničnog postupka odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavak 1 i članka 155. ZPP-a i priznaje tuženiku trošak sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 13,27 EUR/100,00 kuna, slijedom čega odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

 

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući je izreka pobijane presude razumljiva, dok su razlozi pobijane presude u svemu jasni, međusobno ne proturječe, u skladu su sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te se presuda može ispitati.

 

14. Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. u vezi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

              16. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i odlučio kao u izreci pobijane presude.

 

              17. Naime, odredbom članka 30. stavak 5. ZOGO-a propisano je da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge.

 

18. Odredbom članka 33. stavka 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge i to razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika, dok je stavkom 3. propisano da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada.

 

19. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je tuženik već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) osporio da mu je tužitelj pružio uslugu opisanu u utuženim računima, s obzirom da ne koristi stan u predmetnoj nekretnini, a posljedično tome ne proizvodi otpad.

 

20. Stoga, iako u konkretnoj situaciji, nije sporno da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, tužitelj je bio dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada kojeg predstavlja masa predanog otpada u obračunskom razdoblju ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika u obračunskom razdoblju (članak 30. stavak 7. i 9. ZOGO-a), koju evidenciju tužitelj nije dostavio, slijedom čega nije bilo moguće utvrditi je li predmetna usluga uistinu i izvršena na način kako je navedeno u utuženim računima.

 

21. Također, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

 

22. Zbog tih razloga trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

23. Tužitelj nije uspio sa žalbom, slijedom čega je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

 

 

U Rijeci, 17. travnja 2023.

 

 

Sudac

Dubravka Butković Brljačić, v.r.