Poslovni broj: 16 P-7/22-23

 

 

         

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785                                         

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

            Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz S. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. K. P., odvjetniku u J., protiv tuženika I. p., Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H.G., odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne rasprave, zaključene dana 2. ožujka 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja K. G., odvjetnika u Ž. i punomoćnika tuženika, 14. travnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o zajmu broj 0010800241 o namjenskom zajmu sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika sklopljen između tužiteljice I. B. (ranije K.), OIB ….., S.. B., te tuženika I. P., OIB ….., Ž., dana 19. studenog 2008.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju I. B. iz S. B.,  da tuženiku I. p., Ž. na ime parničnog troška naknadi iznos od 1.051,83 EUR / 7.925,00 kn, u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 1.108,21 EUR1 / 8.349,81 kn.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj u tužbi da je dana 19. studenog 2008. između tuženika kao zajmodavca s jedne strane, te tužiteljice kao zajmoprimca i M. G. kao založnog dužnika s druge strane, sklopljen je Ugovor o zajmu broj 0010800241 o namjenskom zajmu sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika (dalje Ugovor o zajmu). Da je Ugovor o zajmu ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08 - nastavno ZOO). Da je prema članku 1. Ugovora o zajmu tuženik odobrio zajam tužiteljici u iznosu od 50.000,00 kn u protuvrijednosti 7.015,40 eura prema srednjem tečaju 7.127173 kn/1€ Hrvatske narodne banke na dan puštanja u tečaj, da iz navedenog slijedi da je ugovoren zajam u domaćoj valuti kuna, a isplaćen je u stranoj valuti u eurima. Tužiteljica smatra da tako, proizlazi iz članka 4. Ugovora o zajmu koji određuje povrat zajma u valuti euro. Da prema zakonskim propisima koju su bili na snazi u to vrijeme, novčana obveza nije smjela biti isplaćivana u stranoj valuti, već samo u domaćoj, navodeći da je prema odredbi članka 22. stavak 1. ZOO dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, da obrnuto nije bilo dopušteno kao što je to konkretno slučaj kod predmetnog Ugovora o zajmu gdje je ugovoreno da se vrijednost ugovorene obveze u kunama izračunava u protuvrijednosti valute euro i u kojoj valuti je zajam isplaćen. Da su prema odredbi članka 15. Zakona o deviznom poslovanju (NN 96/03, 140/05, 132/06-nastavno ZDP) plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja između rezidenata, te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Da niti jednom odredbom Odluke o plaćanju i naplati u stranim sredstvima u zemlji (NN 115/05) nije bilo dopušteno plaćanje (isplata) zajma između rezidenata u stranoj valuti. Stoga smatra da je Ugovor o zajmu je ništetan, jer je protivan odredbi čl. 15. ZDP kao prisilnom propisu, jer je jedino banka mogla odobravati kredite u stranoj valuti kako je propisano odredbom članka 17. ZDP, a da tuženik nije banka što je jasno vidljivo već iz samog oblika društva, pa nije, niti mogao sklopiti ugovor o kreditu. Nadalje, tužiteljica smatra da Ugovor o zajmu sadrži više nepoštenih, odnosno nedopuštenih odredbi koje čine taj ugovor ništetnim u cijelosti. Smatra da treba poći od toga da je Ugovor o zajmu potrošački ugovor pa se na njega primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 127/07-nastavno ZZP), da je odredbom čl. 96. st. 1.  ZZP propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Da je Ugovor o zajmu unaprijed formulirao tuženik u cijelosti, te tužiteljica kao potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, jer se pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, radi se o adhezijskom ugovoru gdje je prilikom njegova sklapanja bila isključena mogućnost pregovaranja, a time i utjecaja na njegov sadržaj, budući da je tužiteljica bila ekonomski i pravno inferiorna u odnosu na tuženika. Da takav ugovor nije odraz slobodno izražene suglasnosti volja ravnopravnih stranaka, te je njegovim sklapanjem tuženik koji je postupao suprotno načelu savjesnosti prouzročio očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Da je prema odredbi članka 3. Ugovora o zajmu, ugovorena kamatna stopa od 13,20% godišnje i 22% PDV-a na iznos kamate. Međutim, PDV nije mogao biti uračunat na iznos ugovorne kamate, s obzirom na to da je kamata oslobođena od plaćanja PDV-a. U tom kontekstu tužiteljica citira mišljenje Ministarstva, Porezne uprave u kojem je navedeno da je sukladno članku 11. a. st. 1. točka b) Zakona o PDV-u i članka 78. st. 1. Pravilnika o PDV-u, plaćanja poreza oslobođeno odobravanje i ugovaranje kredita, da se kreditima smatraju i zajmovi, uključivši potrošačke kredite i zajmove, hipotekarne kredite i zajmove, one što su osigurani pokretnom imovinom ili zalogom, odnosno dane kao element financiranja u vezi s isporukama dobara ili usluga, uz uvjet da element financiranja nije sastavni dio naknade. Oslobođenje se odnosi na upravljanje kreditom odnosno usluge u vezi s kreditom poput usluga vođenja kredita, vođenja evidencije, te dogovaranja i praćenja otplate kredita, ako to radi osoba koja odobrava kredit. Da se prema članku 11.  a. st. 1. točka d) Zakona o PDV-u i članku 79. st. 1. i 2. Pravilnika, porez ne plaća na transakcije, pa ni na posredovanje u vezi sa štednima i tekućim računima, plaćanjima, transferima, dugovima, čekovima i drugima prenosivim vrijednosnim papirima, osim naplate duga. Isporukom se prema Zakonu ne smatra, ako poduzetnik ustupi ili prenese potraživanje nastalo iz isporuka dobara i usluga drugom poduzetniku radi naplate. No, naknada za uslugu naplate potraživanja, provizija, diskont i ostali troškovi što ih zaračunava obveznik preuzimatelj duga podliježu plaćanju PDV-a. Sukladno tome, s obzirom da je kamata naknada za uslugu financiranja, prema članku 11. a. st. 1. točka b) Zakona, oslobođena plaćanja poreza, svejedno radi li se o uslugama davanja kredita (zajma) ili o ostalim uslugama financiranja za koje se naplaćuje kamatu. Prema tome, smatra da društvo nije obvezno obračunavati PDV na ugovorenu kamatu za razdoblje financiranja koju obračunava klijentu na dan predujam pri ustupanju potraživanja odnosno factoringu.“ Da je kamata sukladno članku 11. a. stavak 1. točka b) Zakona, oslobođena plaćanja poreza, neovisno o tome radi li se o uslugama davanja kredita (zajma) ili o ostalim uslugama financiranja za koje se naplaćuje kamatu. Pored toga navodi da je razlika između ugovorene stope ugovorne kamate i one dopuštene tolika da je očito da se radilo o lihvarskoj kamati i kao takvoj nedopuštenoj. Da odredba članka 6. Ugovora o zajmu koja ovlašćuje zajmodavca da pokrene postupak prisilne naplate u slučaju zakašnjenja plaćanja kamata ugovorenih u čl. 4. i 5. tog ugovora, dakle, daje pravo zajmodavcu da pokrene postupak prisilne naplate ukupne tražbine od korisnika zajma i založnih dužnika, te jamca platca, kao i pri tome otkazati ugovora, da se ovdje radi o evidentnom narušavanju načela savjesnosti i poštenja, te narušavanju ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Dakle, radi eventualnog neplaćanja sporedne tražbine (kamata) koje u odnosu na cjelokupni glavni dug, predstavlja neznatni dio obveze, tužitelj je za svoju korist, a na štetu tužiteljice ugovorio pravo na otkaz (raskid) ugovora i pravo na naplatu cjelokupne tražbine, što predstavlja pretjerani teret na štetu tužiteljice. Da je odredbom članka 8. Ugovora o zajmu ugovoreno je da zajmodavac za vrijeme trajanja ugovora može izmijeniti visinu kamatne stope na više ili na niže, uz pisano izvještavanje korisnika zajma, prema Oduci uprave trgovačkog društva, da se tu radi o nepoštenoj odredbi, koja je čak predviđena kao primjer u smislu odredbe članka 97. alineje 11. ZZP-a kojom je propisano da se mogu smatrati nepoštenim ugovorne odredbe kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Da je promjena stope zatezne kamate promjena odredbe ugovora, za koju je, kao i za sklapanje ugovora, potrebna suglasnost volja obje ugovorne strane u smislu odredbe članka 247. ZOO. Time je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo nerazumljive ugovorne odredbe o kojima ovisi visina njegove obveze, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da je odredbom članka 9. Ugovora o zajmu kojom zajmodavac omogućuje korisniku zajma ugovorena da vrati zajam i prije roka, ali samo uz pisanu suglasnost zajmodavca, da je navedena odredbe protivna odredbi članka 25. st. 1. ZOO prema kojoj dužnik može ispuniti obvezu prije roka. Da Ugovorna odredba ograničava to pravo tužiteljici na način da je za vraćanje zajma prije roka potrebna pisana suglasnost zajmodavca. Da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Obveza pridržavanja načela savjesnosti i poštenja sudionika obveznih odnosa u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza je norma imperativnog karaktera, koja se ne može isključiti te se primjenjuje na sve vrste obvezno-pravnih odnosa. Nadalje, navodi da pojam moral društva obuhvaća i zahvaća sve segmente društvenih odnosa, pa tako naravno i one poslovnog i pravnog prometa, a koji se odvijaju između pojedinaca kao članova društvene zajednice, da pojam moral društva nije zakonom definirana kategorija, a zbog čega se kod ocjenjivanja je li određeno ponašanje društveno moralno ili ne treba kretati te ga ocjenjivati u okolnostima svakog pojedinog slučaja, vodeći računa o elementima koji su odlučni upravo u toj situaciji. Da je u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj postupao protivno načelu savjesnost i poštenja, te nemoralno kada je sklapao predmetni Ugovor o zajmu, što proizlazi iz nepoštenih odredbi ugovora kojima je narušena pravična ravnoteža stranaka na štetu tužiteljice. Tužiteljica smatra da sve sporne odredbe gledajući zajedno otkrivaju nemoralnost tuženika u sklapanju Ugovora o zajmu, jer je jedini cilj i svrha tog ugovora s aspekta tuženika, bila nametnuti tužiteljici pretjerani teret i već prvom prilikom u slučaju nemogućnosti otplate kredita, pa i u neznatnom dijelu kamata, raskinuti ugovor, te prisilno naplatiti cjelokupnu tražbinu, odnosno provesti ovrhu na nekretnini i u ovršnom postupku za znatno manju novčanu vrijednost kupiti nekretninu tužiteljice i to kčbr. 3723/45 Stambena zgrada Jelas površine 506 m2, 31. Suvlasnički dio: 1/35 etažno vlasništvo (E-31), 1. Stan na IV katu, na br. B, koji se sastoji od 1 sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika ukupne površine 36,80 m2, a što tuženik nije uspio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanom. Smatra da je temeljem čl.40.st.3. ZPP, vrijednost predmeta spora suviše visoko postavljena, s obzirom da je tražbina iz ugovora o zajmu ugovorena u iznosu od 50.000,00 kn, pa tuženik predlaže da se kao vrijednost predmeta spora odredi iznos od 50.000,00 kn. Navodi da tužiteljica smatra da bi ugovor bio nemoralan u cijelosti, a da su odredbe čl.1., čl.3., čl.4., čl.6, čl.8. i čl.9. ugovora ništetne, jer su protivne zakonu.

3. U odnosu na čl.1. i čl.4., tuženik smatra da je potpuno promašen prigovor tužiteljice prema kojem bi u čl.1. i čl.4. ugovora bilo ugovoreno da se zajam isplaćuje u stranoj valuti, da tužiteljica očito miješa pravne pojmove kao što su valuta obveze i valuta ispunjenja, u smislu čl.22. ZOO. Da pravilnim tumačenjem navedenih odredbi ugovora proizlazi da je valuta obveze ugovorena u iznosu od 50.000,00 kn, a što je protuvrijednost 7.015,40 eura, te da isti smisao ima i odredba čl.4. ugovora. Dakle, ugovorne strane su samo izvršile tečajnu konstataciju u odnosu kune naspram tečaja eura, dok uopće nije ugovoreno da bi valuta ispunjenja bila euro, a što proizlazi iz plana otplate zajma gdje su obroci utvrđeni u kunama. Da neovisno o tome, ovdje treba posebno imati u vidu doseg odredbe čl.22.st.3. ZOO koja isključuje ništetnost čak i u slučaju da je ugovorena valuta ispunjenja u stranoj valuti. Jedina posljedica u obvezno-pravnom smislu se može sastojati u tome da dužnik padne u zakašnjenje ukoliko nema suglasnost vjerovnika na ispunjenje obveze u stranoj valuti, odnosno sastoji se u obvezi vjerovnika da primi ispunjenja samo u kunama.

4. U odnosu na čl.3. tuženik smatra da tužiteljica samo selektivno tumači pojedine zakonske odredbe i uopće ne dostavlja u spis integralni tekst mišljenja Porezne uprave na koji se poziva u tužbi, da se porezno oslobođenje financijskih usluga odnosi isključivo na usluge banaka, štedionica i štedno-kreditnih organizacija, te društava osiguranja i reosiguranja, a sve to u smislu čl.11.st.1.t.2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95,..., 76/07: dalje ZPDV), s obzirom da tuženik kao davatelj zajma nije banka, štedionica i štedno-kreditna organizacija ili društvo osiguranja i reosiguranja, to je isti bio u obvezi obračunati PDV na kamate. Da je zakonodavac propisao tzv. institucionalno porezno oslobođenje, a što tužiteljica očigledno nije imala u vidu, što u praksi znači da nije bitan karakter financijske usluge, nego tko obavlja financijsku uslugu.

5. Vezano za prigovor lihvarske kamate tuženik navodi da je redovna kamatna stopa od 13,20% godišnje je bila u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 –nastavno ZOO) koji je tada uređivao područje kamata, dok tužiteljica uopće ne navodi visinu razlike između stopa, da je prigovor očigledno paušalan, s tim da tužiteljica mora imati u vidu da je na njoj teret dokaza činjenice lihvarske kamate.

6. U odnosu na čl.6. tuženik navodi da se sukladno čl.96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 dalje: ZZP), da bi se neka odredba ugovora mogla smatrati nepoštenom, pored znatne neravnoteže u pravima potrošača i trgovaca, mora se s druge strane ostvariti određena šteta na strani potrošača. Da tužiteljica uopće ne ističe kakvu je to štetu pretrpjela ugovaranjem čl.6. ugovora. Da je tužiteljica primila zajam, no međutim kako nije redovito vraćala obroke zajma to je ugovor otkazan. Ne samo da tužiteljica nije vraćala kamate, nego je bila u zakašnjenju sa vraćanjem višemjesečnih obroka koji se sastoje od glavnice i kamate, iz čega se može zaključiti da nije osnovan ovaj prigovor tužiteljice. Da se prema otplatnom planu iznos rate sastojao od kamata i glavnice, pa stoga zakašnjenje u otplati uzastopno dva obroka kamata ili rate ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu prema čl.96. ZZP-a.

7. U odnosu na čl.8. tuženik ističe sve prigovore koje je isticao u vezi sa čl. 6. Ugovora o kreditu, te smatra da se iste mogu smisleno primijeniti i u odnosu na čl.8. ugovora. Da tuženik, niti u jednom periodu nije mijenjao kamatne stope zbog čega na strani tužiteljica nije, niti mogla nastati šteta. Neovisno o tome, navedena ugovorna odredba sadrži mehanizam pod kojim se može izmijeniti kamatna stopa, a to je Odluka uprave tuženika.

8. U odnosu na čl.9. tuženik smatra da tužiteljici pogrešno tumači doseg ugovorne odredbe iz čl.9., odnosno zakonske odredbe iz čl.25. ZOO-a. Da je sukladno čl.25.st.2. ZOO, ništetna samo ona odredba ugovora po kojoj se dužnik odriče prava na ispunjenje prije roka. Da iz čl.9. ugovora proizlazi da nije ugovoreno odricanje od tog prava dužnika, nego je tom odredbom baš ustanovljeno pravo dužnika na plaćanje prije dospijeća, ali uz najavu i suglasnost vjerovnika. Takva odredba ugovora je između ostalog u skladu sa odredbom čl.175. ZOO. Da ovdje treba imati u vidu da tužiteljica uopće i nije ponudila tuženiku da plati obvezu prije roka, nego čak naprotiv, svoje obveze nije redovito ispunjavala.

9. U odnosu na prigovor nemoralnosti ugovora navodi da se uvidom u otkaz ugovora o zajmu i obračun kamata može zaključiti da je tužiteljica već nakon druge rate(1. ožujka 2009.) prestala vraćati zajam, a da je tuženik otkazao ugovor o zajmu čak dvije godine poslije (10. svibnja 2011.), odnosno da je ovršni postupak pokrenuo tek 29. lipanja 2011.g. Dakle, smatra da je tužiteljica imala dovoljno vremena da regulira svoje obveze prema tuženiku i spriječi posljedice provođenja ovrhe.

10. Tuženik smatra da ugovor o zajmu nije nemoralan, a osim toga pravo je založnog vjerovnika namiriti tražbinu iz stvari osigurane zalogom, a što potvrđuje činjenica, koju tužiteljica sama priznaje, da tuženik nije kupio predmetnu nekretninu u ovršnom postupku koji je vodio protiv tuženice kao ovršenika.

11. Radi svega naprijed navedenog tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da naknadi parnični trošak tuženiku.

12. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o zajmu broj 0010800241 od 19. studenog 2008. sa listova 8-11, izračun otplatnog zaduženja sa lista 12 i 13, z.k. izvadak s lista 14, potvrdu privatnih isprava sa lista 15, pročitan je dopis od 26. studenog 2008. sa lista 16, izvršen je uvid u uplatnicu i potvrdu o transakcijama s lista 17, u rješenje o namirenju OS u Slavonskom Brodu posl. broj Ovr-1992/11-66 od 14. studenog 2018. s lista 18-24, u prijedlog za ovrhu s lista 34 i 35, rješenje o ovrsi s lista 36, otkazu Ugovora od 10. svibnja 211. s lista 37 i 38, obračun kamata s lista 39 i 40, izvadak iz sudskog registra s lista 46-49, u spis OS u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-1992/2011, saslušan je tužitelj, te J. Đ., zakonski zastupnik i likvidator tuženika, dok drugih dokaza nije bilo.

13. Na temelju ovako izvedenog dokaznog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra neosnovanom, te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

14. Među strankama je nesporno: 

- da je dana 19. studenog 2008. između tuženika, kao zajmodavca s jedne strane, te tužiteljice, kao zajmoprimca i M. G., kao založnog dužnika s druge strane, sklopljen je Ugovor o namjenskom zajmu broj 0010800241 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama založnog dužnika,

- da je tužiteljica prestala vraćati zajam, a da je tuženik otkazao ugovor o zajmu dana 10. svibnja 2011.,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj, protiv tužiteljice I. B., ranije K., kao ovršenika,  kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod. poslovni broj Ovr-1992/11 dana 28. lipnja 2011. pokrenuo ovršni postupak na nekretninama ovršenika, te da su nekretnine u tom ovršnom postupku prodane trećoj osobi.

15. Sporno je da li su ništetne odredbe čl. 1., čl. 3., čl. 4., čl. 6., čl. 8. i čl. 9. Ugovora o zajmu, da li je zbog eventualne ništetnosti ovih ugovornih odredbi ništetan cijeli Ugovor o zajmu, a u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO/05), a također sporna je i vrijednost predmetna spora koju je tužitelj označio u tužbi sa iznosom od 100.000,00 kn.                             

16. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora, koju je tužitelj označio u tužbi, imajući u vidu navedeno sud je postupio u skladu sa čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13- nastavno ZPP), te je na prikladan način provjerio i utvrdio točnost naznačene vrijednosti spora i rješenjem utvrdio da ona iznosi 50.000,00 kn. Ovo stoga što je čl. 35. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13- nastavno ZPP) propisano da se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost glavne tražbine, odnosno glavnog zahtjeva, imajući u vidu da glavnica kredita čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj čini iznos od 50.000,00 kn, valjalo je sukladno čl. 39st.4. ZPP.

17. Čl. 1. Ugovora o zajmu tuženik odobrio zajam tužiteljici u iznosu od 50.000,00 kn u protuvrijednosti 7.015,40 eura prema srednjem tečaju 7.127173 kn/1€ Hrvatske narodne banke na dan puštanja u tečaj, dok je čl. 4. ugovoreno kada počinje teći zajam, regulirana je visina ukupnog duga korisnika prema zajmodavcu (dakle, glavnica duga sa pripadajućim kamatama i obračunatim PDV na kamatu u iznosu od 22%), interkalarna kamata, visina rate mjesečnog zajma u kunama što iznosi 1.504,33 k, u protuvrijednosti od 217,07 EUR, kada dospijeva prva, a kada posljednja rata, te što je tužitelju, kao korisniku zajma predočio tuženik, kao zajmodavac.

18. U svom iskazu sama tužiteljica je navela da joj je sporni zajam isplaćen u kunama.

19. Čl.22. ZOO propisana je valuta obveze odnosno da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava  na temelju cijena zlata ili kao što je u konkretnom slučaju riječ, na temelju tečaja valute Republike Hrvatske prema stranoj valuti, kao i da se, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno HNB i koja vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja,.

20. Iz čl. 1. i čl. 4. Ugovora o zajmu vidljivo je da je valuta obveze ugovorena u kunama, odnosno da ista glasi na iznos od 50.000,00 kn, a koji iznos se vezuje za protuvrijednost 7.015,40 eura. Dakle, u smislu čl. 22. ZOO ugovorne strane su samo izvršile tečajnu konstataciju u odnosu kune u odnosu prema tečaj eura, dok iz Ugovora nigdje nije vidljivo odnosno ne proizlazi da bi bilo ugovoreno da bi valuta ispunjenja bila euro, a što je utvrđeno i iz iskaza same tužiteljice, koja je navela da joj je kredit isplaćen u kunama i da se vraćao u kunama (na način da je skidan dio njene plaće koju je ona dobivala u kunama), a što je dodatno potvrđeno i iz plana otplate zajma iz kojeg je vidljivo da su obroci povrata zajma utvrđeni u kunama.

21. Ovdje je potrebno napomenuti da se u smislu čl.22.st.3. ZOO isključuje ništetnost, čak i u slučaju da je ugovorena valuta ispunjenja u stranoj valuti, što u konkretnom zajmu nije slučaj.

22. Imajući u vidu navedeno smatra se neosnovanom tvrdnja tužitelja prema da bi u čl.1. i čl.4. ugovora bilo ugovoreno da se zajam isplaćuje u stranoj valuti, te da bi stoga ovakva odredba ugovora bila u suprotnosti sa Zakona o deviznom poslovanju ( NN 96/03, 140/05, 132/06 – nastavno ZDP)

23. Čl. 3. Ugovora o zajmu, ugovorena je kamatna stopa od 13,20% godišnje i 22% PDV-a na iznos kamate, no sporna je njena visina, te da li je na ugovorene kamate mogao biti uračunat, odnosno obračunat PDV, s obzirom na to da tužitelj smatra da je kamata oslobođena od plaćanja PDV-a. U tom kontekstu tužiteljica se poziva na mišljenje Ministarstva financija, Porezne uprave u kojem je navedeno da je sukladno članku 11a. st. 1. točka b) Zakona o PDV-u i članka 78. st. 1. Pravilnika o PDV, plaćanja poreza oslobođeno odobravanje i ugovaranje kredita, da se kreditima smatra i zajmove, uključivši potrošačke kredite i zajmove, hipotekarne kredite i zajmove, one što su osigurani pokretnom imovinom ili zalogom, odnosno dane kao element financiranja u vezi s isporukama dobara ili usluga, uz uvjet da element financiranja nije sastavni dio naknade. Oslobođenje se odnosi na upravljanje kreditom odnosno usluge u vezi s kreditom poput usluga vođenja kredita, vođenja evidencije te dogovaranja i praćenja otplate kredita, ako to radi osoba koja odobrava kredit, da se prema članku 11a. st. 1. točka d) Zakona i članku 79. st. 1. i 2. Pravilnika, porez se ne plaća na transakcije, pa ni na posredovanje u vezi sa štednima i tekućim računima, plaćanjima, transferima, dugovima, čekovima i drugima prenosivim vrijednosnim papirima, osim naplate duga. Isporukom se prema Zakonu ne smatra, ako poduzetnik ustupi ili prenese potraživanje nastalo iz isporuka dobara i usluga drugom poduzetniku radi naplate, ali naknada za uslugu naplate potraživanja, provizija, diskont i ostali troškovi što ih zaračunava obveznik preuzimatelj duga podliježu plaćanju PDV-a. Smatrajući pri tom da je kamata naknada za uslugu financiranja, prema članku 11. a. st. 1. točka b) Zakona, oslobođena je plaćanja poreza, svejedno radi li se o uslugama davanja kredita (zajma) ili o ostalim uslugama financiranja za koje se naplaćuje kamatu, te da tuženik nije bio u obvezni obračunavati PDV na ugovorenu kamatu, jer je kamata sukladno članku 11. a. stavak 1. točka b) Zakona, oslobođena plaćanja poreza, neovisno o tome radi li se o uslugama davanja kredita (zajma) ili o ostalim uslugama financiranja za koje se naplaćuje kamatu.

24. Pored toga tužitelj smatra da je razlika između ugovorene stope ugovorne kamate i one dopuštene je tolika da je očito da se radilo o lihvarskoj kamati i kao takvoj nedopuštenoj.

25. Nije sporno da tuženik u vrijeme davanja spornog zajma nije bio banka, štedionica, niti štedno kreditna organizacija ili društvo osiguranja i reosiguranja. 

26. Imajući u vidu odredbe Zakona o PDV-u i čl. 78. st. 1. Pravilnika o PDV očito je da se porezno oslobođenje financijskih usluga odnosi isključivo na usluge banaka, štedionica i štedno-kreditnih organizacija, te društava osiguranja i reosiguranja, a sve to u smislu čl.11. st.1.t.2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 47/95, 106/96,164/98,195/99,54/00,73/00,48/0482/04, 90/05 i 76/07 -nastavno ZPDV), no tuženik kao davatelj zajma nije banka, štedionica i štedno-kreditna organizacija ili društvo osiguranja i reosiguranja, stoga je on bio u obvezi obračunati PDV na kamate, jer je tako propisao zakonodavac, a tuženik nije bio oslobođen od plaćanja istog, ovo stoga što se zajam može smatrati proizvodom, robom, odnosno financijskom uslugom, koju daje odnosno pruža tuženik u okviru svoga poslovanja, na koju je tuženik dužan platiti PDV, pa shodno tome i obračunati ga korisniku te usluge.

27. Vezano za prigovor lihvarske kamate tužiteljica navodi da je redovna kamatna stopa od 13,20% godišnje, pri čemu tužitelj ne navodi, niti dokazuje koja bi to kamatna stopa bila dopuštena, nego samo paušalno osporava visinu ugovorene kamatne stope navodeći da je ista previsoka, te da ju smatra ništetnom. Ovdje je potrebno napomenuti da je teret dokazivanja lihvarske kamate na tužitelju, te da tužitelj na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvog dokaza, nego samo da se izvrši uvid u sporni Ugovor o zajmu.

28. Čl. 26. st. 1. ZOO, a koji se primjenjuje sukladno čl. 1163. st. 1. ZOO (NN 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08-nastavno ZOO) obzirom na vrijeme nastanka spornog obvezno pravnog odnosa, propisano je da stopa ugovorene kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, dok je st. 4. navedene zakonske odredbe propisano da ako je ugovorena veća kamata od dopuštene, primijenit će se najveća dopuštena stopa kamate. Stoga u smislu čl. 26. st. 1., u vezi sa st. 4. ZOO, ugovorom o kreditu između tuženika i fizičke osobe, visina ugovorene kamate može ugovoriti najviše do godišnje kamate stope na ugovore o gotovinskom zajmu koje poslovne banke daju građanima.            

              29. Imajući u vidu da tužitelj nije dokazao koja bi bila cijena plasiranih kredita fizičkim osobama od strane poslovnih banaka koje su u to vrijeme poslovale na području Zagreba, a u vrijeme davanja spornog zajma, niti na tu okolnost nije predložio, niti jedan dokaz, niti je eventualno predložilo da se pribave takvi podaci od banaka, ili da se eventualno provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sud nije mogao ocijeniti da je ugovorena mjesečna kamata od 1,1% mjesečno ( odnosno13,20 % godišnje), protivna čl. 26. st. 3. i 4. ZOO, a niti da bi ovako ugovorena visina kamate na kredit predstavlja ugovaranje nerazmjerne koristi za tuženika, u odnosu na obvezu tužitelja, zbog čega bi odredba čl. 3. navedenog ugovora kojom je ugovorena takva kamatna stopa bila u suprotnosti s moralom društva, a niti da bi imala za posljedicu očiti nerazmjer uzajamnih davanja, odnosno da je u suprotnosti je sa prinudnim propisima i moralom društva, stoga je sud utvrdio da, niti odredba čl. 3. Ugovora o zajmu nije ništetna.

30. Tužiteljica navodi da odredba članka 6. Ugovora o zajmu koja ovlašćuje zajmodavca da pokrene postupak prisilne naplate u slučaju zakašnjenja plaćanja kamata ugovorenih u čl. 4. i 5.tog ugovora, dakle, smatra da ova odredba daje pravo zajmodavcu da pokrene postupak prisilne naplate ukupne tražbine od korisnika zajma i založnih dužnika, te jamca platca, kao i pri tome otkazati ugovora, da se ovdje radi se o evidentnom narušavanju načela savjesnosti i poštenja, te narušavanju ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, odnosno da je u slučaju eventualnog neplaćanja sporedne tražbine (kamata) koje u odnosu na cjelokupni glavni dug, predstavlja neznatni dio obveze, tužitelj je za svoju korist, a na štetu tužiteljia ugovorio pravo na otkaz (raskid) ugovora i pravo na naplatu cjelokupne tražbine, što predstavlja pretjerani teret na štetu tužiteljice.

31. Tužitelj smatra da treba poći od toga da je Ugovor o zajmu potrošački ugovor pa se na njega primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 127/07), da je odredbom čl. 96. st. 1.  toga zakona propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Da je Ugovor o zajmu je unaprijed formulirao tuženik u cijelosti, te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, jer se pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, da se radi o ugovoru prilikom čijeg sklapanja je bila isključena mogućnost pregovaranja, a time i utjecaja na njegov sadržaj, budući da je tužitelj bio ekonomski i pravno inferiorna u odnosu na tuženika, pa da stoga takav ugovor nije odraz slobodno izražene suglasnosti volja ravnopravnih stranaka, te je njegovim sklapanjem tuženik koji je postupao suprotno načelu savjesnosti prouzročio očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

32. Sukladno čl.96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 - nastavno ZZP), da bi se neka odredba ugovora mogla smatrati nepoštenom, pored znatne neravnoteže u pravima potrošača i trgovaca, mora se s druge strane, dakle na strani tužitelja kao potrošača ostvariti određena šteta, no tužitelj tijekom postupka ne navodi kakvu je štetu pretrpio sklapanjem ugovora o zajmu i ugovaranjem čl.6. ugovora, odnosno na okolnost utvrđenja da je za tužitelja nastupila šteta ne predlaže, niti jedan dokaz.

33. Nije sporno da je tužitelj primio zajam, da isti nije redovito vraćao, te da je zato Ugovor o zajmu otkazan. Imajući u sve vidu navedeno, tužitelj nije dokazao da bi mu ugovaranjem zajma nastupila određena šteta, te se on zato ne može valjano pozivati na ništetnost ugovorne odredbe.

34. Čl. 8. Ugovora o zajmu ugovoreno je da su strane suglasne da zajmodavac za vrijeme  trajanja ugovora može izmijeniti visinu kamatne stope na više ili na niže, uz pisano izvješćivanje korisnika zajma, prema odluci uprave trgovačkog društva I. P.

35. Tužiteljica smatra  da je i ova ugovorna odredba nedopuštena u smislu čl. 97. al. 11. Zakona o zaštiti potrošača, jer je tim člankom propisano da se mogu smatrati nepoštenim ugovorne odredbe kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe, bez valjanog ugovornom predviđenog razloga, a da je za promjenu stope zatezne kamate potrebna suglasna volja obje ugovorne strane u smislu čl. 247. ZOO, a zbog čega je tužiteljici kao potrošaču nametnuta nerazumljiva ugovorna odredba koja utječe na visinu njezine obveze, što je prouzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

36. Tužitelj ničim nije dokazao tijekom ovog postupka da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu, te da bi zbog toga na strani tužitelja mogla nastati šteta. Imajući u vidu da tužitelj nije dokazao da se kamata mijenjala na njegovu štetu, odnsono da bi za njega nastupila šteta, stoga se on ne može valjano pozivati, niti na ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o zajmu.

37. Čl. 9. Ugovora o zajmu ugovoreno je da zajmodavac omogućava korisniku zajma da zajam vrati i prije roka, ali samo uz pisanu suglasnost zajmodavca, u kojem slučaju se vrši obračun kamata do dana vraćanja zajma, po kamatnoj stopi koja je predviđena odlukom uprave tuženika.

38. Tužiteljica smatra da je ova odredba protivna čl. 25. st. 1. ZOO prema kojoj dužnik može ispuniti obvezu prije roka, da ova ugovorna odredba ograničava pravo tužiteljici da ispuni obvezu prije ugovornog roka, na način da je za vraćanje zajma prije roka potrebna pisana suglasnost zajmodavca.

39. Čl. 25. st. 1. i 2. ZOO propisano je da dužnik novčane obveze obvezu može ispuniti prije roka, a da je ništetna odredba ugovora kojom se dužnik odriče tog prava.

40. Sukladno čl. 25. st. 2. ZOO ništetna je samo ona odredba kojom se dužnik odriče prava na ispunjenje ugovora prije roka.

41. Iz čl. 9. Ugovora o zajmu proizlazi da je dopušteno ispunjene obveze prije roka, ali uz uvjet da se to najavi i zatraži suglasnost vjerovnika, te da nije vidljivo da je ugovoreno odricanje od tog prava.

42. Čl. 175. st. 1. ZOO propisano je da kada je rok ugovoren isključivo u interesu dužnika, a što je ovdje slučaj, dužnik ima pravo ispuniti obvezu i prije ugovorenog roka, pri čemu je propisano da je dužan o toj svojoj namjeri obavijestiti vjerovnika, vodeći pri tome računa da to ne bude u nevrijeme, dok je st. 2. citirane zakonske odredbe propisano da u ostalim slučajevima kada dužnik ponudi ispunjenje prije roka, vjerovnik može odbiti ispunjene, može ga i primati i zadržati pravo na naknadu šteta, ako o tome bez odgađanja obavijesti dužnika.

43. Nije sporno da tužitelj nije ponudio tuženiku da plati obvezu prije roka, a nesporno je da on svoju obvezu nije redovito ispunjavao. Pa je imajući u vidu odredbe čl .175. st. 1. ZOO zaključak ovog prvostupanjskog suda da je odredbe čl. 9. Ugovora o zajmu u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, dakle, da isti nije suprotan toj zakonskoj odredbi, pa stoga sve ukazuje na to da je i čl. 9. Ugovora o zajmu u skladu sa zakonom, odnosno da on nije ništetan.

44. Nesporno je da je čl. 8. citiranog Ugovora o kreditu ugovoreno da su ugovorene strane suglasne su da kreditor za vrijeme trajanja ugovora može jednostrano izmijeniti visinu kamatne stope na više ili na niže, uz pismeno izvješćivanje korisnika zajma, prema Odluci uprave tuženika.

45. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da je tuženik, kao kreditor, za vrijeme trajanja ugovora mijenjao visinu kamatne stope, a također nije, niti dokazao da bi na temelju utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. citiranog Ugovora o kreditu tužitelj mogao ostvarit neka prava za koja smatra da mu pripadaju, stoga se tužitelj ne može smatrati zainteresiranom osobom, koja se može pozivati na ništetnost navedene odredbe, unatoč tome što je stranka sklopljenog Ugovora o kreditu, pa nisu ispunjene pretpostavke za prihvaćanjem ovog djela tužbenog zahtjeva (ovakav stav zauzet je i u presudi županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-147/2019-2 od 21. siječnja 2021.).

46. Čl. 109. st. 1. ZOO, propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

              47. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno da sud nije utvrido ništetnost, niti jedne ugovorne odredbe na koje se tužitelj pojedinačno poziva, niti bilo koje druge odredbe toga zajma, stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim u cijelosti navedenog Ugovora o zajmu, te  odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

48. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1., a u vezi sa čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - nastavno ZPP).

49. Tuženiku je priznat trošak na ime sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1., u vezi sa Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika – nastavno OT), zastupanja na 3 ročišta (Tbr. 9. toč. 1., u vezi sa Tbr. 7. toč. 1. OT), imajući u vidu utvrđenu vrijednost predmeta spora od 50.000,00 kn, te da je Tbr.48.st.3.OT propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka) tuženik mogao potraživati iznos od 248,86 EUR / 1.875,00 kn po svakoj radnji, sve uključujući pripadajući PDV, pa mu je priznat ukupni iznos od 995,40 EUR / 7.500,00 kn.

50. Tuženiku je također priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u  iznosu od 56,41 EUR / 425,00 kn.

51. Dakle, tuženiku je na ime cjelokupnog parničnog troška priznat iznos od 1.051,83 EUR / 7.925,00 kn.

52. Iskazivanje dosuđenih iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

             

U Županji 14. travnja 2023.

                                          Sudac      

                 Helena Zetić v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se predaje putem ovoga suda pisano u tri primjerka.

 

Obavijest:

1. Tužitelj: po punomoćniku S. K. P., odvjetniku u J.
2. Tuženik: punomoćniku H. G., odvjetniku u O.

 

1fiksni tečaj konverzije 7,53450